RODITELJI ZA ŠKOLU DJECE BUDUĆNOSTI (13): Seksualno obrazovanje i klempave uši

„Nedavno me, optužujući i ljutito, upitao moj 17-godišnji sin kako to da mu mi, njegovi roditelji, nikada nismo rekli da žene imaju himen. Imao je, naime, jednu neugodnu situaciju sa svojim prijateljima, vršnjacima iz škole. Razgovarali su među sobom o svemu i svačemu, a jedna je djevojka među njima spomenula himen, da bi moj sin upitao: Što je to himen? Prijateljice su ga počele zadirkivat: ‘Pa kako to ne znaš…? Pa gdje ti živiš…?’ Bilo mu je jako neugodno i nas je kao roditelje optužio zašto mu tako nešto nikad nismo rekli. Osjećam se posramljeno. Kao da sam svoje dijete iznevjerio“, požalio se o tom događaju otac zagrebačkog gimnazijalca s kojim smo razgovarali radeći i anketu među šestero roditelja adolescenata i adolescentica o njihovim stavovima i iskustvima vezano za edukaciju njihove djece iz područja ljudske seksualnosti.

Naš se sugovornik o tom događaju požalio i stručnoj osobi, potražio je savjet psihologa, pitao što dalje, što su kao roditelji radili krivo, kako sada razgovarati, kako vratiti povjerenje.

„Razgovarali smo mi sa sinom svim tim temama i kad je bio mlađi, kad je ulazio u pubertet. Kupili smo mu i nekoliko knjiga o razvoju tijela u pubertetu. I muškog i ženskog. Objašnjavali mu da postaje i spolno zreo, da mu hormoni divljaju, ali da može postati roditelj i da treba biti odgovoran i prema sebi i drugima. Razgovarali smo puno o emocijama… Nekako sam mislio da smo otvoreni. Ne znam zašto, ali mislio sam, zapravo smo supruga i ja bili uvjereni, da o tim stvarima, o anatomiji ljudskog tijela, pa tako i intimnim dijelovima tijela, djeca uče u školi. Barem na satovima biologije. Da sam znao da himen uopće ne spominju, ne bi bio problem da i o tome pričamo. Sad kad razmišljam, pa što oni uopće uče u toj školi? Očito ništa ili jako malo!“, razočarano će nam reći otac 17-godišnjaka.

‘Kako ne kužite? Ja sam muško!’

Druga naša sugovornica, majka 15-godišnjeg srednjoškolca, povjerava da je doživjela šok kad je jesenas njezin sin krenuo u prvi razred strukovne škole.

„Počeo se bahato ponašati, onako kako ranije nikad nije. Zauzeo bi neki nadmeni stav, a odgovori na naša uobičajena pitanja, kako je bilo u školi, jesi li dobro proveo dan, postali su grubi, polu suzdržani, pa čak bi i odbrusio što ranije nikad nije. Što je to preko noći utjecalo na promjenu ponašanja? Prvo smo mislili da je to normalan dio puberteta, a kad je postalo sve učestalije sjeli smo s njim razgovarati. Ljuštili smo pitanjima malo po malo, da bi nam u jednom trenutku rekao: ‘Kako ne kužite? Ja sam muško i moram se ponašati kao muško!’ Suprug i ja smo ostali bez riječi. Odakle to? Pa nikada ranije nismo imali situaciju da se na takav način razgovaramo. Posumnjali smo da u školi doživljava bullying“, ispričala nam je majka koja se sa suprugom uskoro javila i razredniku u školi sumnjajući da je njihov sin žrtva vršnjačkog nasilja i da je sve to njegov obrambeni stav.

„Uspjeli smo doznati da, sva sreća, nije bilo nikakvog događaja koji bi govorio o tome da je naš sin pretrpio neku vrstu nasilja. Međutim, njegov razrednik nam je rekao kako se učenici, posebno u prvom razredu, u školi dokazuju jedan drugome, a mjerilo im je stvari tko je veće muško. Ima puno naguravanja, to su teme o nogometu, sada i puno ratnih tema, sve one gdje oni verbalno mogu izraziti takve stavove kojima se dokazuju da su moćni muškarci. Naravno da se brinem što će dalje biti, jer njegovom je razredniku to potpuno normalno, kaže da je to prirodna faza dječaka u odrastanju. Ma je li? Mi našeg sina nismo odgajali da radi razlike u spolovima, da su muškarci za nešto sposobniji, ili drukčiji kao ljudi od žena. To naguravanje među njima, to ispitivanje muškosti me naročito brine, jer ono može završiti u nasilju. Pa, naš sin je već prema nama kao svojim roditeljima, promijenio stav i pravi se grub, kako bi uvježbavao svoju muškost. A što je to muškost? Čime se ona pokazuje i dokazuje? Razrednik našeg sina nije na ta pitanja imao odgovore. Mislim da škole ne bi to, takva ponašanja među učenicima, trebale relativizirati, nego sasvim suprotno, trebalo bi ih učiti nenasilnoj komunikaciji. Ako je to neki predmet koji se zove seksualna edukacija, to onda treba u škole odmah uvesti!“, nedvojbeno će naša sugovornica.

‘Škola nije samo štrebanje, treba razgovarati i o emocijama’

„Jesam li za uvođenje seksualne edukacije u školu? Naravno da jesam i to odmah. To smo trebali imati i mi u naše školsko doba, pa i naši roditelji! Bojim se, moj sin neće biti te sreće da u školi uči o emocijama i kako o njima komunicirati, kako razvijati dobre, kvalitetne odnose s prijateljima i prijateljicama, kako stvarati dobre veze. A upravo su to pitanja mog sina. To mu je trenutno, u njegovim godinama, najveća preokupacija. Mi kao roditelji to moramo sami odraditi i u tome nam baš nitko ne pomaže! Ali ja vas pitam, kako ćemo? Jer i nama u tome treba podrška“, govori naš treći sugovornik, otac 16-godišnjaka, zagrebačkog gimnazijalca, s kojim, kaže, i on i supruga puno razgovaraju, ali ih ‘ubija’ misao jesu li u tome napravili sve kako treba.

„Mislim da sa sinom imamo odnos povjerenja, da nema pitanja koje se ustručavao postaviti. Ali to nije dovoljno. Mislim da u školi treba otvarati te teme, da djeca i među sobom razgovaraju i da imaju uz sebe stručne mentore. To su osjetljive stvari, pogode emocije na način koji u prvi mah i nije prepoznat, možda se problem nekog događaja, situacije koja nije dobro odrađena, javi tek kasnije, u odrasloj dobi. Mog sina, povjerio nam se nedavno, najviše trenutno muči kako da se postavi u odnosu prema djevojkama, koliko može biti iskren, boji se ismijavanja, koliko im može vjerovati… U današnje vrijeme djeca su jako zbunjena. Normalno je da se traže, ali uz društvene mreže, internet i medije koji se natječu sa takvim žutilom da je to postalo već neopisivo, a samo da bi postigli što veći broj klikova, nameću im se nerealne stvari. Modeli osoba koji oni nisu, ne žele biti ili naprosto ne mogu biti. Sve ih to jako zbunjuje i teško im je u realnim odnosima procijeniti kome mogu vjerovati, jesu li im prijatelji ili prijateljice prijetvorni pa igraju neke uloge online, neke viralne osobe u čije su cipele ušli, ili su stvarni. Još je veći problem, koliko sam spoznao iz razgovora sa sinom, ali i s njegovim prijateljima, kako da se oni jedni drugima predstave. Kao da je danas sve moguće kroz glumu. Evo jedne nedavne situacije koja je mom sinu zadala veliku glavobolju. Jedna mu je djevojka iz škole tijekom noći slala poruke kako joj je drag. Ista je djevojka imala vezu s njegovim prijateljem. Njega su te poruke toliko emotivno okupirale, ušle mu totalno u glavu, a možda i povrijedile. Nije mogao spavati, nije znao kako da se prema toj situaciji postavi. Da li da je otkrije svom prijatelju, hoće li povrijediti njega ili nju, hoće li on biti povrijeđen i kako. Kad nam se povjerio mi nismo dvojili reći mu da je to što djevojka radi jedna vrsta zlostavljanja. Međutim, kako njemu to objasniti, kako da to prihvati kad dođe samo od roditelja. Jer i njemu se ta djevojka sviđala. Gajio je za nju emocije“, iznio je naš sugovornik.

„To su situacije, uspostavljanje odnosa, pozitivne komunikacije, pa i odgovornog ponašanja o kojima se s učenicima treba razgovarati u školi. Njihov život u školi nije vezan samo uz gradivo. Rekao bih da je 50 posto onoga što se u školi događa i živi i ta interakcija među učenicima, njihovi odnosi, prijateljstva i sve drugo što ide sa životom u jednoj zajednici, a škola je zajednica. Ja sam svakako za to da se u školu uvede edukacija o ljudskoj seksualnosti, jer ona neće djecu podučavati kako da se seksaju. To su gluposti. To je prostor u kojem će učiti o odnosima i kako komunicirati, kako sebe razvijati, prihvaćati, kako prihvaćati druge u tim odnosima“, stavovi su našeg sugovornika, roditelja koji ima sina jedinca, a i sam je odrastao kao jedinac i iskusio, rekao je, kako nedostatak edukacije o tim temama donose samo loše:

„Nije istina da mi sve to naučimo u hodu. Kako tko među nama, naučimo na greškama, tjera nas se da idemo puno težim putem i to je suludo. Trebamo li imati sreće da se i u tom dijelu razvoja čovjeka oslanjamo koliko ćemo imati sreće u životu. Mislim da je to kockanje, izreći ću danas vrlo popularnu riječ, s mentalnim zdravljem naše djece.“ 

Djeci se uzorima nameću viralne osobe i događaji

„Imam dvije kćeri, jednoj je 17, drugoj 14. Različite su po interesima i sklonostima, međutim i jedna i druga imaju naglašenu potrebu kako se dopasti drugima, bilo po izgledu, bilo po pameti i kako što više toga imati, jer misle da onda više vrijede. Ta preokupacija usporedbi s vršnjacima je postala suluda. Pokušavamo i suprug i ja pojasniti da materijalno nije to što ispunjava život ili donosi sreću, ali nas ne doživljavaju. Stalno se s nekim vole uspoređivati, a u odnosima s drugima smo primijetili da vole ugađati. Borimo se s prikazima nerealnih događaja i nestvarnih osoba na internetu i društvenim mrežama, koje naše kćeri prate i kojima su ti nerealni ljudi i njihova nerealna postignuća uzori. Sve je to možda sada bezazleno dok ne dođe do nekih situacija kada će se morati znati postaviti za sebe, imati svoje stavove, a ne ugađanja. Ne znam kako da ih mi kao roditelji naučimo postavljati granice, upoznati sebe da bi znali što želimo. Ni nas tome nitko nije učio, možda smo imali sreću, pa nam se neugodne stvari nisu dogodile. Za svoje se kćeri bojimo“, prenijela nam je svoje strahove majka dviju kćeri, koja smatra da u škole treba uvesti seksualnu edukaciju jer bi roditeljima olakšalo odgoj djece: „Na djecu i njihov razvoj velik utjecaj ima društvo, okolina u kojoj rastu, škola, pa internet i društvene mreže. Nama bi roditeljima bilo puno lakše kad bi one bitne vrijednosti koje želimo da nam djeca usvoje tijekom odrastanja bile prisutne i u edukaciji u školi, pa tako i u društvu, a ne da ih čuju samo od nas roditelja.“

CESI u kampanji za sex ed u zagrebačke škole

Roditelji s kojima smo razgovarali ulaze u onih 80 posto građana Hrvatske koji smatraju da u škole treba uvesti seksualno obrazovanje. Posljednje takvo ispitivanje javnog mnijenja na razini cijele Hrvatske je prije tri godine napravila agencija Ipsos, a pokrenuo ga je Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), koji više od 20 godina radi dobrobiti djece i mladih i njihova odrastanja i obrazovanja zagovara uvođenje sveobuhvatne seksualne edukacije u škole i zasigurno je jedna od onih udruga koje konstantno rade na unaprjeđenju sustava obrazovanja djece i mladih, da o području ljudske seksualnosti uče na znanstveno utemeljenim činjenicama. CESI je i sam putem portala SEZAM, prije više desetljeća kao prvog i dugo godina i jedinog internetskog mjesta namijenjenog mladima, omogućio odgovore na brojna pitanja koja ih tijekom odrastanja jako zanimaju, a nemaju u školi o tome prilike učiti.

Unazad godinu dana CESI kampanjom Zašto šutimo 3.0 zagovara uvođenje seksualnog obrazovanja u zagrebačke osnovne i srednje škole. Čak 93 posto ispitanica i ispitanika u Zagrebu prema rezultatima istraživanja tvrdi da je država mladima dužna osigurati pristup seksualnom obrazovanju, temeljem čega CESI i poziva vlasti Grada Zagreba da što prije uvedu sveobuhvatno seksualno obrazovanje u osnovne i srednje škole kojima je osnivač.

„Mladi jako malo uče o seksualnom obrazovanju, jer nije dovoljna nastava koja se provodi o seksualnoj edukaciji kroz izvannastavni predmet zdravlje. Ona na neadekvatan način obrađuje temu o seksualnosti, jer tu prevladava jedna medikalizacija o seksualnosti. Sve se svodi na reprodukciju, na zaštitu od spolno prenosivih bolesti i na kontracepciju, a ono što nedostaje, to su ostali aspekti seksualnosti koji su mladima bitni i treba ih podučavati. Kao što je recimo pitanje rodno uvjetovanog nasilja, seksualnog nasilja, rodne ravnopravnosti, LGBTIQ teme, pozitivne vrijednosti i stavovi vezani uz seksualnost. Dakle svi oni društveni i kulturalni aspekti vezani uz seksualnost koji su mladima važni. U toj među predmetnoj temi zdravlje pitanja vezana uz seksualnost se potpuno relativiziraju. Nastavnicima se pušta da procjene je li ova tema važna ili nije i da li ih treba podučavati o primjerenim i neprimjerenim dodirima u početnim razredima osnovne škole. S druge strane imamo vjeronauk gdje se plasiraju vjerske dogme i podučava apstinencija do braka kao i vjernost u braku. Negdje se na vjeronauku govori o abortusu i potpomognutoj medicinskoj oplodnji kao nečem što nije dobro ili nije prikladno. Dakle, iz jednog vjerskog aspekta se govori o seksualnosti i vjeronauk nije mjesto na kojem bi se trebalo baviti ovim temama, a podaci nam govore da se o seksualnosti u hrvatskim školama najviše podučava upravo na satovima vjeronauka. Imamo primjera nastave gdje se plasiraju rodni stereotipi u seksualnosti, pa se kod opisa flerta kaže da su djevojke te koje bi trebale biti pasivne, a dečki aktivni, pa se tvrdi da djevojke izazivaju dečke… Dakle, potpuno krivi prikazi seksualnosti. S druge strane imamo predmete kao što su biologija i priroda, koji imaju jednu biološku perspektivu vezanu za seksualnost, ali ne daju se sve važne informacije. Primjerice, vidjeli smo da su vulva i klitoris nešto što je izostalo iz udžbenika“, istaknula je Nataša Bijelić, stručna suradnica CESI-ja i na nedavno održanoj panel raspravi pod nazivom „Treba li u pubertetu učiti o seksu“, kojega je organizirao portal Srednja.hr u okviru Konferencije ‘Obrazovanje u pubertetu’ kojom su proslavili i svoj 13. rođendan.  

Seksualna edukacija kao preventiva seksualnom nasilju

Kampanjom #Zaštošutimo 3.0, CESI upozorava da nedostatak znanja o seksualnosti mlade dovode u rizik od seksualnog nasilja koji je u porastu u raznim oblicima.

„Fokus grupe održane sa zagrebačkim srednjoškolcima i srednjoškolkama pokazuju da mladima kronično nedostaje znanja i informacija o seksualnom nasilju, kontracepciji, LGBT temama, konceptu pristanka i mnogim drugim pitanjima. Istodobno, zamjećujemo prisutnost rodnih stereotipa, homofobnih i transfobnih stavova. Gotovo 60 posto mladih doživjelo je neki oblik nasilja u vezi. Svaka druga djevojka doživljava nasilje na internetu”, kaže Nataša Bijelić.

Nedavno obavljeni podaci istraživanja koje je prikupilo Vijeće Europe govore da je jedno od petero djece žrtva nekog oblika seksualnog nasilja, a istraživanja Centra za sigurniji Internet deSHAME govore da je čak 93 posto mladih svjedočilo seksualnom uznemiravanju na internetu. Lanjsko istraživanje Ženske sobe pokazalo je da se seksualno nasilje nad djecom otkrije u samo 18 posto slučajeva, a neprepoznavanje nasilja, strah ili sram su tek neki od razloga zbog kojih mnoge žrtve nikada ne podijele svoje iskustvo.

“Zbog nedostatka sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u školama, mladi ne prepoznaju seksualno nasilje niti znaju kome se obratiti za pomoć i podršku ako ga dožive. Najnovije istraživanje među mladima pokazuje da im nedostaju osobe s kojima bi o tim temama razgovarali. Izvori informacija su im mediji, internet i pornografija. Stoga, ne čudi da vjeruju da su dva kondoma dvostruka zaštita. Ili da žena svakog mjeseca proizvede dvije tisuće jajnih stanica. Okruženje u kojem mladi nemaju adekvatne informacije o seksualnosti, pravima i granicama, kao ni o tome kako da prepoznaju i prijave neprikladno ponašanje doprinosi njihovoj ranjivosti i izloženosti nasilju. Seksualno obrazovanje će đacima pružiti potrebna znanja i vještine za prepoznavanje rizika, traženje pomoći i razumijevanje svojih prava. Cilj je, između ostalog, podučiti nove generacije o važnosti pristanka i uspostavljanju kvalitetnih i ravnopravnih odnosa“, ističe Nataša Bijelić.

Ljetos su zagrebačke vlasti izrekle obećanje da će donijeti svoj program zdravstvenog odgoja unutar kojega će kako će predstaviti i kurikulum koji se odnosi na seksualnu edukaciju. Podsjetimo, Luka Juroš, pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, mlade i sport je na okruglom stolu na ovu temu u svibnju istaknuo da su učenici sami identificirali spolno i reproduktivno zdravlje kao bitnu temu te da smatra da pitanje zdravlja mladih treba više pažnje i resursa.  Tom prilikom je također izjavio da će Grad Zagreb napraviti i prezentirati sveobuhvatni program u osnovnim i srednjim školama vezan za zdravlje.

Zašto seksualna edukacije nije u sustavu obrazovanja

Velika većina roditelja želi uvođenje seksualne edukacije u škole. Znamo da većina nastavnika i odgojitelja traži i osobnu edukaciju u tim područjima kako bi mogli kompetentnije podučavati djecu. U Gradu Zagrebu također tvrde da je seksualna edukacija djece i mladih bitan segment koji nedostaje u njihovom obrazovanju, a na nacionalnoj razini, od institucija kao što je Hrvatski zavod za javno zdravstvo, svake godine povodom Svjetskog dana spolnog zdravlja imamo prilike čuti apele da se edukacija o spolnom zdravlju mladih mora unaprijediti, jer su stručnjaci zgroženi razinom neznanja koje mladi pokazuju kad provedu testove znanja o spolnom zdravlju.

Pa u čemu je onda problem? Zašto seksualno obrazovanje, a svi se slažu da treba, još jučer nije uvedeno u obrazovni sustav?

Aktualna će vlast putem Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih tvrditi da seksualna edukacija već godinama postoji i to u okviru među predmetne nastave zdravlje. I da ona sve pokriva, da više od toga ne treba, iako nikada nije napravljena stručna analiza i evaluacija što se uistinu mladima u okviru tog predmeta predaje, koja znanja dobiju, tko im predaje i što i koliko naposlijetku nauče i znaju. Kao što se treba raditi evaluacija rezultata podučavanja za svaki od nastavnih predmeta.

Kao što smo puno puta na stranicama našeg portala ustvrdili, seksualne edukacije u među predmetnoj nastavi zdravlje nema i zato jer dijelu političara upravo ovo područje znanosti koristiti kao alat za kreiranje vlastitih političkih ideologija i seta dezinformacija kojima straši biračko tijelo pokušavajući pridobiti glasove i opstanak na političkoj sceni. Tako često imamo prilike čuti njihovu argumentaciju da je seksualna edukacija podučavanje o tzv. rodnim ideologijama i da zato njoj nema mjesta u školi. Iako je pojam rodnih ideologija u tvornicama dezinformacija potpuno izmišljen.

Jedan od razloga izostanka seksualne edukacije djece i mladih je i neznanje što takvi obrazovni programi uistinu jesu. Neznanje i samih stručnjaka koji su istodobno i na pozicijama da o tome odlučuju ili savjetuju one koji donose odluke. Program seksualne edukacije zahtjeva zahvaćanje u puno područja, jer osim biologije i učenja o tijelu, osim zdravstvenih tema, ono obuhvaća i teme koje se tiču psihičkog i mentalnog, emocionalnog te onoga što nazivamo odnosima u društvu i socijalnom interakcijom pa tako i komunikacijama. Jako je zahtjevno. Ta činjenica ne bi smjela biti opravdanje da se takav program u obrazovni sustav ne uvodi. Kao što ni neznanje ne bi smjelo biti opravdanje činjenici da je naša država kao društvo svoje najosjetljivije građane, djecu i mlade, ostavila bez edukacije o jednom velikom području znanosti koje se zove ljudska seksualnost. Podsjetimo da je država dužna djeci i mladima u svim područjima znanosti omogućiti edukaciju i pružiti znanja i spoznaje radi njihove dobrobiti tijekom odrastanja, a i kasnije u životu.

Kako to da su klempave uši postale primjer dobrih praksi seksualne edukacije?

Kakva se seksualna edukacija u školama provodi u okviru među predmetne nastave zdravlje te što uopće ona jest i kako je treba izvoditi iznijela je Ivana Pavić Šimetin, posebna savjetnica ministra znanosti, obrazovanja i mladih te školska liječnica, kao sudionica panel rasprave Konferenciji portala Srednja.hr:

Gdje je Hrvatska po seksualnoj edukaciji u usporedbi s državama Europe:

„Puno sam puta o tome razgovarala u različitim okruženjima i u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, te mogu reći da je u Europi ta tema različito tretirana u zapadnim i sjevernim zemljama u odnosu na istočne i južne. Postoje dva pristupa toj temi, a Hrvatska je negdje u sredini pokušavajući naći najbolje od sjevernog i južnog pristupa, a najbolja mjera je da spolni odgoj treba biti sastavni dio cjelovitog zdravstvenog odgoja. 

S našeg medicinskog aspekta je to i vrlo praktično povezano, jer ako govorimo djevojkama i mladićima da se trebaju cijepiti protiv HPV-a da dobiju rak, moramo im reći i da ne smiju pušiti. Statistike HZJZ-a pokazuju da je, nažalost, pušenje i alkohol vodeći problem među mladima. Jer mi usporedbi s drugim zemljama izrazito dobro kotiramo, u samo sedam zemalja od 38 je manje spolno aktivnih nego u Hrvatskoj, a u samo pet zemalja se više koristi kondom.

Kako se seksualna edukacija sada provodi u školama:

„Ova tema je važna i ja kao školski doktor neću ni za jednu reći da nije važna i treba je više učiti i od nas dobiti informacije i znanje. Kad gledamo stanje, situacija nije katastrofalna i ne moramo se tako silno brinuti, kao što se moramo i te kako brinuti kad gledamo pušenje i pijenje alkohola, jer smo uvijek po tome loši. I tu onda možemo vidjeti poveznicu. Jasno je da djevojka ili mladić, u dobi od samo 15 godina, koja se napije, će stupiti u spolni rizični odnos. Tako da nam je spolni odgoj nerazdvojiv od zdravstvenog odgoja.

U suštini ta se nastava mora izvoditi na biologiji i tjelesnoj kulturi. U udžbenicima ima poglavlja općenito o zdravlju čovjeka, a i o ovome, o reproduktivnom zdravlju, te teme jesu razrađene. To je okosnica kako je zamišljena tema zdravlje. Može se izvoditi i na drugim satovima, predmetima. Banalni primjer, recimo matematike, može se dati zadatak izračuna u kilo džulu, kad već spominjemo debljinu, jer ona će dovesti do policističnih jajnika, a što je važna i učestala tema koju treba obraditi. Od drugih profesora se očekuje da na zdravstvenim primjerima, kad imaju priliku, nešto vježbaju i uče, recimo na engleskom se može razgovarati o zdravstvenim temama. Od razrednika se očekuje je da na satovima razrednika obrađuju one teme koje su primijetili da su u njihovoj školi važne. Ako je to u nekom trenutku pitanje spolno vezanog nasilja, onda se te teme trebaju obrađivati na satu razrednika i uvijek je tako na satu razrednika bilo i nemamo drugi sat za to. Pozovu se i drugi stručnjaci da o tome govore. U osnovnoj školi je to školski liječnik ili medicinska sestra. I  uvijek je u školi tako da te, recimo škakljive teme, predaju stručnjaci. Ako je u pitanju cijepljenje protiv HPV virusa, koji nam je jedna obrazovna tema, mogu se pozvati i roditelji koji su određene edukacije ili specijalnosti. Nema među mojim kolegama onoga koji je nešto nije predavao, jer je zdravlje jedna životna tema i ona je prijemčiva učenicima ako je izgovori netko tko ne radi u školi. I to ima i jednu odgojnu komponentu i ovaj sustav ima jedan interaktivan pristup što nije uobičajeno u drugim predmetima, jer iz ovog predmeta nema ocjena.“

Što učenici nauče:

„Pa ne može netko završiti osnovnu školu bez da je učio biologiju i imao ispite. Tako da su svi učenici neke biološke, neke medicinske aspekte čuli. Kad ja razgovaram sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom i oni kažu da jedino medicinski aspekt prolazi jer on podrazumijeva adolescentski razvoj. Objasniti djeci što znači adolescencija, prijelazno razdoblje u životu, od djetinjstva prema odrasloj dobi u kojoj se traži svoja uloga kad se postane odrasla osoba i u tom traženju se preispituju svi aspekti osobnosti i identiteta. Ne samo seksualnog identiteta, nego i identiteta uz buduće zanimanje, identiteta u grupi vršnjaka… Adolescentima treba objasniti zašto se traže, što se događa, zašto se preispituju, zašto su u tom periodu života fiksirani na činjenicu da imaju malo klempave uši što nitko drugi osim njih ne vidi. Da je to nešto što je karakteristika tog razvoja i da se izlaskom iz adolescencije i prerastanjem u odraslu osobu razrješava da osoba prihvati svoju ulogu i da je ona dalje nikako ne opterećuje nego s njom živi. Pa će se, recimo, mnogi od nas kasnije sjetiti da su s tim klempavim ušima bili jako opterećeni, a da nam to danas nije nimalo važno. To treba objasniti kao razvojni period i to se tako uvijek učilo, pa i Platon je tako objašnjavao adolescenciju.