Home » AKTUALNO

AKTUALNO

obiteljsko nasilje
Vruće temeŽivot

KORONAVIRUS: Život u izolaciji sa zlostavljačem

piše Branka Stipić

Danima cijeli svijet sluša pozive “ostanite kod kuće”, no za mnoge je to najgori mogući izbor: takva je izolacija žrtvama obiteljskog nasilja svakodnevnu torturu, koju i inače trpe, podigla na znatno višu razinu.

“Trenutna situacija, izazvana pandemijom koronavirusa je bez presedana u novijoj povijesti. Možemo je smatrati kriznom situacijom. Poznato je da u uvjetima ekonomske neizvjesnosti i socijalne nestabilnosti dolazi do povećanja obiteljskog nasilja. Žrtve, najčešće žene i djeca, prisiljene su biti doma i u bliskoj prisutnosti nasilnika. Dodatno su izložene nasilju jer im je otežan pronalazak odgovarajuće podrške. Kod obiteljskog nasilja uvijek je riječ o uspostavi kontrole i moći nasilnika nad žrtvom, a zbog prisilnog boravka kod kuće i smanjene mogućnosti kretanja povećava se mogućnost nametnutih ograničenja za žrtvu” kaže Bruna Nedoklan, psihologinja u udruzi B.a.b.e., čije je  Psihološko savjetovalište od početka mjera izolacije dobilo 25 posto više poziva povezanih s nekim oblikom obiteljskog nasilja – psihičkog, fizičkog, seksualnog i ekonomskog.

Maja Mamula, psihologinja i koordinatorica Ženske sobe, u okviru koje radi Centar za žrtve seksualnog nasilja, podsjeća da je oduvijek vikendima i praznicima bilježen porast nasilja u obitelji. A izolacija, koja podrazumijeva da obitelj danima boravi u istom prostoru s nasilnikom, znači da se taj “vikend” protegnuo na nekoliko tjedana i ne zna se kad će završiti. I dok je u “životu prije korone” žrtva imala mogućnost pobjeći od nasilnika, potražiti pomoć u skloništu, sakriti se kod rodbine ili prijatelja, pozvati policiju ili na bilo koji drugi način potražiti pomoć kad nasilnik nije kod kuće, sada takvih mogućnosti nema. Žrtve i nasilnici u istom su prostoru 24 sata, svaki dan, dan za danom… Žrtve su pod neprestanim nadzorom nasilnika pa ne mogu, kao ranije, iskoristiti vrijeme kad ga nema kod kuće i pozvati pomoć ili pobjeći od njega.

Žrtve više nemaju niti kamo pobjeći. Skloništa su, kaže Mamula, i dalje otvorena, ali ne mogu primiti nove osobe ako nisu testirane na koronavirus, a hitnog testiranja i testiranja na zahtjev bez razloga koje je propisao Krizni stožer u Hrvatskoj još nema. S druge strane, ako žrtva ima djecu, sada se niti ne usudi pobjeći u sklonište, čak i da joj se za to pruži mogućnost, jer radije trpi batine nego da djecu izloži riziku zaraze. Naime, kao što u skloništu ne znaju imaju li potencijalni gosti koronu, tako niti žrtva ne zna je li netko u skloništu zaražen virusom.

IZOLACIJA I PORAST OBITELJSKOG NASILJA

U Valenciji ubijena žena, u Francuskoj 32 posto više prijava .

obiteljsko nasilje

Otkad je 17. ožujka Francuska proglasila mjere izolacije, prema kojima se iz kuće smije izaći samo po namirnice i lijekove, u posjetu liječniku, zbog vježbe ili prošetati psa, nasilje u obitelji poraslo je u Parizu za 36 posto, a u ostatku Francuske za 32 posto. Francuzi su za to vrijeme ubilježili i dva femicida. 

 

U Španjolskoj su pozivi vrućoj liniji za pomoć od početka pandemije porasli za 18 posto, a službena stranica za pomoć bilježi tri puta više posjeta. Unatoč zabrani kretanja, objavljeno je da žrtve nasilja smiju i trebaju pobjeći iz kuće i potražiti pomoć, no 19. ožujka jedna žena u Valenciji nije stigla pobjeći pa je ubijena u svom domu, i to pred djecom. 

 

U Italiji se povećao broj SMS i e-mail poziva u pomoć, dakle bezglasnih, jer se žene uspiju pred nasilnikom zatvoriti u kupaonicu.

 

U kineskoj provinciji Hubei, odakle se koronavirus proširio svijetom, od početka izolacije u veljači policija je zabilježila 3,5 puta više slučajeva obiteljskog nasilja nego u isto vrijeme lani.

 

Crne kronike domaćih medija zabilježile su kako je 22. ožujka suprug pokušao ubiti suprugu u njihovoj obiteljskoj kući te da je bludničio nad maloljetnom pastorkom.

MUP je od početka izolacije zabilježio veći broj poziva i intervencija zbog nasilja u obitelji. Prema kalendaru nasilja kojeg objavljuje svakog dana na svojim stranicama, danas su, 3. travnja 2020., objavili da su u protekla 24 sata evidentirali 23 događaja, od kojih četiri kaznena djela nasilja u obitelji i 19 prekršaja. Na isti dan lani evidentirali su 19 događaja, od kojih dva kaznena djela i 17 prekršaja. No, ne možemo na temelju tih brojaka zaključiti da je nasilja sada dvostruko više. Sanja Sarnavka, aktivistica za ženska prava, podsjeća kako žrtve u mnogo slučajeve nisu u mogućnosti zatražiti pomoć jer se ne usude zvati ili im je oduzet mobitel pa to niti ne mogu učiniti.

“Stoga su brojke koje MUP svaki dan objavljuje na svojim stranicama o intervencijama u slučaju obiteljskog nasilja nerealne, jer takvog nasilja ima daleko više” upozorava Sarnavka.

Što žrtve mogu napraviti u ovoj situaciji izolacije?

“Moraju pronaći način da pošalju poziv u pomoć kad već država nije ništa učinila da upozori na problem. Ako ne mogu same zvati policiju, trebale bi naći neki put kojim će signalizirati da su u opasnosti. Ako komuniciraju s prijateljima ili s obitelji neka im posredno daju naslutiti kako nešto nije u redu. Neka iskoriste Facebook, Instagram, SMS poruke, e-poštu… Ne smiju čekati da nasilje eskalira. Najteže je kad su žrtve nasilja mala djeca i pitanje je mogu li ona uopće na bilo koji način zatražiti pomoć. Zato bi se institucije trebale pokrenuti. Ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku nestala je s mape od početka epidemije, a trebala bi svakodnevno biti u medijima i govoriti što se čini za najranjivije skupine – žrtve nasilja, beskućnike, ljude s mentalnim bolestima, osobe s invaliditetom… ” kaže Sarnavka.

Tajni znakovi za dozvati pomoć

Na koji su se način organizirale pojedine države koje su senzibilizirale problem da u izolaciji osobe koje žive s nasilnicima za vrijeme pandemije koronavirusa žive u još većem paklu, a ne mogu niti pobjeći niti pozvati u pomoć? U pojedinim su državama vlasti dogovorile tajne znakove komunikacije kojima žrtve nasilja mogu dojaviti i obznaniti da su zlostavljane i potražiti spas.

Španjolska: Kako je kretanje ograničeno na odlazak po namirnice ili do ljekarne u Španjolskoj su se dosjetili lozinke. Kad žena uđe u ljekarnu i zatraži “masku 19” to je znak farmaceutu da pozove policiju jer je pred njim žrtva nasilja koja traži pomoć.

Britanija: Policija je osmislila takozvani tihi poziv. Ako žrtva nazove broj za hitne slučajeve 999 i nakon toga otipka 55 to je policiji “razlog za zabrinutost”.

Njemačka: Svi su pozvani da, ukoliko iz susjednog stana ili kuće čuju vrisku ili zapomaganje, zovu policiju te da zaborave na uobičajeno “ne tiče me se”. Katrin Goering-Eckardt, vođa parlamentarne stranke Zelenih, zatražila je od vlade da poveća novčana sredstva za pomoć žrtvama te da otvori prazne hotele za njihov smještaj.

SAD: Nasilnici su s koronavirusom dobili novo oružje za svoje bolesne igre pa neki izbacuju žrtve na ulicu kako bi se zarazile ili im uskraćuju lijekove i sredstva za dezinfekciju. Policija posvuda bilježi povećani broj poziva zbog obiteljskog nasilja u odnosu na isto vrijeme lani, a u nekim okruzima otvaraju dodatna skloništa za žrtve.

Hrvatska: Nema nikakvih tajnih dogovorenih znakova, obiteljsko nasilje prijavljuje se policiji na 192, a zlostavljanje djeteta može se prijaviti i preko on-line aplikacije Red button.

Sve aktivistkinje upozoravaju na ključni problem u ovo doba pandemije: kad žrtva i uspije prijaviti nasilje, što dalje? U skloništa ne može jer nije testirana, policija je  zauzeta kontrolom kretanja, a sudovi rade smanjenim kapacitetima pa ne procesuiraju prijave, no i kad rade dokazivanje obiteljskog nasilja često traje godinama. Stoga udruge pripremaju zajedničku akciju kojom će od institucija države tražiti hitnu i koordiniranu akciju za zaštitu žrtava nasilja čiji je glavni cilj da se problem napokon počne rješavati na jedini efikasan način, a to je micanjem nasilnika! Nelogično je i nehumano da žrtva ili žrtve moraju napuštati svoj dom te da država i cijelo društvo ulažu puno energije i novca kako bi smjestili i zaštitili žrtve umjesto da se po kratkom postupku nasilnici maknu od obitelji koja će ostati zaštićena u svom domu.

Slične zahtjeve imaju i organizacije i aktivisti u drugim zemljama. Tako je u Velikoj Britaniji Mandu Reid, čelnica Stranke za ravnopravnost žena, zatražila da policija dobije ovlasti trenutnog odvođenja nasilnika te povećanje novčanih kazni za počinjeno nasilje. A državni odvjetnik u talijanskom Trentu tu je ideju u ovoj pandemiji proveo u djelo naloživši policiji da zlostavljače odvede od obitelji i tako omogući žrtvama ostanak na sigurnom. Dom bi trebao biti to sigurno mjesto, kao što svakog dana s ekrana ponavljaju članovi Kriznog stožera pozivom “budite sigurni, ostanite kod kuće” no, Sarnavka podsjeća da je za mnoge dom “prostor straha i neizvjesnosti”. A izolacija zbog koronavirusa taj prostor čini još strašnijim.

Kako i gdje prijaviti nasilje?

Udruga B.a.B.e.: 0800 200 144 ili 098 982 4641 ili na babe@babe.hr

 

Hrabri telefon: 0800 0800 ili na savjet@hrabritelefon.hr

 

Ženska soba – Centar za žrtve seksualnog nasilja: 01 6119 444 ili savjetovaliste@zenskasoba.hr

 

Autonomna ženska kuća Zagreb: 0800 55 44 ili na azkz@zamir.net

 

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova: 01 4848 100 ili na ravnopravnost@prs.hr

 

Pučka pravobraniteljica: 01 4851-855 ili na info@ombudsman.hr

 

Pravobraniteljica za djecu: 01 4929 669, 01 4921 278 ili na info@dijete.hr

 

Red button Vlade RH

 

Popis svih registriranih tijela, udruga i ustanova za prijavu i psihološku pomoć žrtava nasilja u obitelji i seksualnog nasilja

1 FacebookTwitterEmail
Zdravstveni odgoj
Politike

ZDRAVSTVENI ODGOJ U ŠKOLI KAO ZASEBNI PREDMET U EU (3. dio)

piše Nina Lišnić

Svijet nakon pandemije koronavirusa neće biti isti. Iako su i nobelovci poput američkog mikrobiologa Joshua Lederberga znali predviđati kako je upravo zaraza virusima jedna od najvećih prijetnji ljudskoj dominaciji na planeti, zdravstveni se sustavi nisu unaprijeđivali u skladu s takvim, za današnji globalizirani svijet, vrlo utemeljenim predviđanjima. Svaka država ima zdravstvene sustave koje velikim dijelom baštini iz prošlosti i svoje kulturološke i ekonomske tradicije. Zdravstvene se politike zato znaju jako razlikovati i među zemljama Europske unije bez obzira na iste smjernice koje zemljama dolaze iz Brisela. Tako se značajno razlikuju i pristupi prema zdravstvenom odgoju koje pojedine države primjenjuju u svojim obrazovnim sustavima. Posebice prema spolnom zdravlju i seksualnom odgoju kojega promatramo neodvojivim i najvažnijim dijelom onoga što zovemo zdravstveni odgoj. 

U prethodna smo dva teksta obrađivali temu pozicije zdravstvenog i odgoja u hrvatskim školama, koji nikada nije bio zasebni predmeti. Znanja o zdravlju, o preventivi, te o spolnom zdravlju i seksualnom odgoju u hrvatskim se školama predaju kroz gotovo sve predmetne. Zdravstveni odgoj se tretira međupredmetnom temom, ne posebnim školskim predmetom, a sponi odgoj zauzima jako mali broj nastavnih sati i pitanja o važnosti obrazovanja učenika o ljudskoj seksualnosti upravo u vrijeme njihova odrastanja i spolnog sazrijevanja uvijek su izrazito je opterećena ideološkim i političkim podjelama u hrvatskom društvu.

Istražili smo kako je to u drugim zemljama Europske unije. Zdravstveni odgoj je u većini zemalja sedamdesetih i osamdesetih postao dio obrazovnog sustava. Razlike koje nalazimo su upravo prema različitom tretiranju seksualnog odgoja, na što smo obratili više pažnje u navedenom pregledu. 

AUSTRIJA 

Od 1970. godine Austrija ima zdravstveni odgoj i seksualno obrazovanje kao obvezno obrazovanje. Smjernice su uveli sami učitelji, a regulira ih Ministarstvo obrazovanja. Edukacija o seksualnosti u austrijskim školama započinje u osnovnoj školi i integrirana je u satove biologije, satove njemačkog jezika i vjerskog obrazovanja. Seksualno obrazovanje u austrijskim školama temelji se na biološkim pitanjima – onima koji se tiču zdravstvenog odgoja. Pitanja vezana uz etiku, psihologiju i društvena pitanja nisu uključena u školski program.

BELGIJA  

U Belgiji se seksualno obrazovanje razlikuje u njegove dvije zajednice. “Seksualno obrazovanje i veze“ naziva se u Flamskoj zajednici,  „Obrazovanje za uspješan seksualni životu“ u Frankofonskoj zajednici. Podučavanje seksualnog obrazovanja u Belgiji utemeljeno je dekretom iz 1984. godine, nakon što je 70-tih intenzivno pokrenuto pitanje pobačaja, a 80-tih i edukacija i preventiva za HIV. S ova dva elementa seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava, obrazovanje o seksualnosti počelo se podučavati na manje medicinski ili znanstveni način i s više holističkim pristupom, integrirajući emocionalne aspekte odnosa. Od 2000. godine obrazovanje o seksualnosti bilo je uključeno u školski program i postalo je dio belgijskog obrazovnog sustava.

BUGARSKA 

„Obrazovni skup o seksualnosti i životnim vještinama“ ime je dokumenta nastalog 2001. godine koji je u Bugarskoj financirao UNFPA. Sastojao se od priručnika za učitelje, priručnika za učenike i priručnika za roditelje, a objavljen je 2005. Tada počinju i pregovori između nevladinih organizacija i bugarske vlade za uvođenje gradiva seksualne edukacije u školske programe. U Bugarskoj su nevladine organizacije (posebno BFPA i bugarski Crveni križ mladih) vrlo aktivne i uključene u razvoj pružanja obrazovanja o seksualnosti, ali djeluju na pojedinačni zahtjev škola. U Bugarske škole je 2008. uveden program ‘Seksualnost i zdravstveno obrazovanje’.

CIPAR

Cipar je 1992. godine odlukom svog Ministarstva obrazovanja, u program zdravstvenog obrazovanja uključilo i seksualno obrazovanje čime je ono postalo obavezno u svim školama. Nakon ove odluke uslijedila je obuka nastavnika, sudjelovanje zdravstvenog osoblja CFPA-e za pružanje edukacije o seksualnosti, a zove se Zdravstveni odgoj. Godinu dana kasnije, u svim školama pokrenuto je stvaranje odbora za zdravstveno obrazovanje. Od tada do danas na Cipru su iskušavali različite modele zdravstvenog odgoja, a u cilju unapređenja seksualnog odgoja.

ČEŠKA

U Češkoj je seksualno obrazovanje započelo 1972. godine, kada je njihovo Ministarstvo obrazovanja izdalo „Smjernice za odgoj i obrazovanje roditelja u osnovnim devetogodišnjim školama“. Obrazovanje o seksualnosti tada se nazivalo “Obrazovanje za bračni život i roditeljstvo”. Istraživanje provedeno 2007. godine pokazalo je da većina mladih Čeha informacije o seksualnosti prima od svojih prijatelja i da škole i obitelj igraju manju ulogu u njihovom učenju. Stoga je Ministarstvo obrazovanja odlučilo provesti novi obrazovni program, u kojem će se predavati teme seksualne anatomije, spolno prenosivih bolesti, prijevremenog seksualnog iskustva i borbe protiv seksualnih zločina. Priručnik pod nazivom ‘Seksualno obrazovanje – izabrana pitanja’ objavljen je kao pedagoški materijal i doveo je do žestoke rasprave u 2010. godine. Ta je rasprava podijelila političare i roditelje te dovela do podjela unutar vlade. Međutim, postignut je kompromis i priručnik se sada koristi u školama širom zemlje. Edukacija o seksualnosti postala je obvezna.

DANSKA

Edukacija o seksualnosti postala je obvezna 1970. godine usvajanjem smjernica za nastavni odbor o seksualnom obrazovanju u školi. Dansko Ministarstvo obrazovanja je 1991. objavilo novi nastavni plan i program u kojem je obrazovanje o seksualnosti uključeno u lekcije o ljudskom zdravlju. Ovaj novi kurikulum postao je obvezan za osnovne škole i prvu godinu srednje škole.

Danci 2007. godine uvode seksualni odgoj i na sve fakultete, ali sudjelovanje studenata na tečajevima nije obvezno. U osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju roditelji

ne mogu povući svoju djecu iz nastave seksualnosti. Škole i nastavnici su slobodni odlučivati o rasporedu i organizaciji edukacije.

ESTONIJA 

Obrazovanje o zdravlju i seksualnosti u Estoniji je započelo 1963. godine lekcijama pod nazivom “osobna higijena”. Te lekcije su osim održavanja higijene tijela uključivale teme vezane za seksualnost, poput pubertetskih promjena. Zatim su 1980. godine uvedene lekcije pod nazivom „obiteljske studije“, koje su se davale učenicima u dobi od 15 i 16 godina. U okviru ovih tih predavanja učitelji su uvjeravali mlade da izbjegavaju seksualne odnose, posebice predbračne. Estonci su 1996. Godine u nacionalni kurikulum za osnovno i srednje obrazovanje uveli novi obavezni predmet pod nazivom „razumijevanje čovjeka“, u koji su bila uključena pitanja o seksualnom obrazovanju. Petnaest godina kasnije u nastavni plan i program je uveden kurikulum koji je usredotočen na prevenciju i jasnije definiranje tema o zdravlju i seksualnom obrazovanju.

Istodobno s unaprijeđivanjem nastave o zdravstvenom i seksualnom odgoju u Estoniji se otvaraju i centri za seksualno i reproduktivno zdravlje za mladime, kakvih je danas više od 20.

FINSKA  

U Finskoj je obrazovanje o seksualnosti prvi put uključeno u školski kurikulum 1970. godine, kao zasebni i obvezni predmet, a ne dio zdravstvenog odgoja. Kroz narednih su deset godina nastavu iz ovog predmeta stalno poboljšavali, što je dovelo do boljeg poznavanja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava. Slijedom toga je smanjen broj tinejdžerskih trudnoća. U Finskoj obrazovanje o seksualnosti pružaju nastavnici biologije i zdravstvenog odgoja, a oko 10 posto  škola oslanja se i na vanjske stručnjake. Svaka škola ima svoju metodu pristupa koja se može temeljiti na korištenju videa, grupnih rasprava ili igara i kvizova.

FRANCUSKA 

U Francuskoj je seksualno obrazovanje u školama bilo zabranjeno zakonom od 1920. do 1967. godine, kada se događa preokret nakon što je odobrena kontracepcija. Obrazovanje o seksualnosti uspostavljeno je 1973. kada je stvoren Savjet za informiranje o seksualnosti CSIS (Conseil Supérieur de l’Information Sexuelle). Njegov je cilj predlagati mjere kojima se mladim ljudima pružaju kvalitetne informacije o seksualnom obrazovanju i promiče obuka za učitelje u ovom području. Stvaranjem CSIS-a omogućeno je uvođenje prvih propisa koji se tiču seksualnog obrazovanja, počevši od bioloških aspekata. CSIS je u siječnju 2013. Zamijenilo Vijeće za jednakost – Haut Conseil à l’Egalité, koje se osim navedenima bavi i brojnim temama koje se tiču prava žena, a između ostalog i seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava.

NJEMAČKA

U Njemačkoj je Bundesländer 1968. godine zakonski uspostavio seksualno obrazovanje. Ustavni sud je 1977. godine izdao glavne smjernice za školsko obrazovanje o seksualnosti u zapadnoj Njemačkoj. U Istočnoj Njemačkoj obrazovanje o seksualnosti nije zakonski provedeno, već je integrirano u obrazovanje obiteljskog života koje se pruža u školama, omladinskim organizacijama kroz savjetovanje i edukativne kampanje. Nakon ponovnog ujedinjenja, novi „Zakon o trudnoći i pomoći u obitelji“ (SFHÄndG), objavljen sredinom 1990-tih, a koji se i danas primjenjuje, uveo je nacionalne programe obveznog seksualnog obrazovanja. U Njemačkoj obrazovanje o seksualnosti započinje u školi od devete godine života i integrirano je u predmete poput građanstva, religije, etike i biologije.

MAĐARSKA 

U Mađarskoj obrazovanje o seksualnosti započelo je 1978. satovima ‘Seksualni i obiteljski život’. 1996. Godine zahvaljujući Odbor UN-a za uklanjanje diskriminacije žena koji je od Mađarske tražio da se mladima omogući seksualno obrazovanje i besplatan pristup kontraceptivama. Postojeći nacionalni kurikulum zdravstvenog odgoja zahtijeva podučavanje „higijene“ u svim školama, koje uključuje obrazovanje za obiteljski život i obuhvaća obrazovanje o seksualnosti. Školski liječnici i medicinske sestre ovlašteni su predavati ove predmete, a kombiniraju ih s temama ovisnosti o cigaretama, alkoholu i drogi, seksualnom zlostavljanju i AIDS-u. Međutim, prema Centru za reproduktivno pravo i politiku, čini se da ne postoji opća cjelokupna politika, niti jedinstvena praksa vezana za seksualno obrazovanje adolescenata u Mađarskoj.

ITALIJA

U Italiji se uvođenje seksualnog obrazovanja u škole stalno sukobljavalo s protivljenjem Katoličke crkve i nekih političkih skupina. Prije 20 godina Italija je pokušala uvesti zakon koji bi uveo seksualno obrazovanje kao obavezan školski predmet u školi. Međutim, zakon nije prošao pa je zdravstveni i spolni odgoj uključen u satove biologije. Sada u zemlji ne postoje zakoni koji se tiču ove teme. Unatoč tome, nekoliko je škola uvelo seksualno obrazovanje svojim učenicima u dobi od 14 do 19 godina. Direktor svake škole zadužen je za školsku politiku o seksualnom obrazovanju. Sadržaj nastave temelji se samo na biologiji, a predaju ih nastavnici biologije na formalni način.

LATVIJA 

Latvija je seksualno obrazovanje uključenila u školski program kao dio zdravstvenog odgoja od 1998. godine. Do 2005. seksualno obrazovanje je bilo obavezno za učenike od 11 i 14 godina i izborno za srednjoškolce. Međutim, seksualni odgoj bio je samo mali dio zdravstvenog odgoja. Od 2006. zdravstveni odgoj je uključen u društvene znanosti, a nastavnici društvenih znanosti predaju učenicima u dobi od devet do 15 godina. Roditelji nisu u mogućnosti povući svoju djecu iz nastave seksualnog odgoja. U srednjoj školi predmet postaje neobavezan i više ne postoji zasebni zdravstveni predmet, pa nema ni predavanja o seksualnosti. Kvaliteta seksualnog obrazovanja različita je u svakoj školi u Latviji i vrlo ovisna o financijskim i ljudskim resursima.

LITVA

Obrazovanje o seksualnosti kao dio zdravstvenog odgoja u Litvi je uspostavljeno 1996. godine “Prijedlogom i akcijskim planom obiteljske politike”. Jedan od prijedloga Plana bio je priprema prijedloga zakona o zdravstvenoj skrbi obitelji koji se fokusira na teme poput planiranja obitelji, kontracepcije, pobačaja, obrazovanja o seksualnosti, umjetne oplodnje i sterilizacije. Donošenje ovog zakona nije uspjelo 2002. godine zbog opozicija unutar političkih skupina litvanskog parlamenta. U svibnju 2005. godine Odbor za opće obrazovanje uspostavio je “smjernice za obuku za obiteljski i seksualni odgoj”. Ove smjernice imaju za cilj pružiti cjelovite informacije o seksualnosti, osvijestiti mlade na poštovanje ljudskog života i zrele međuljudske odnose. Nadalje, potiče mlade ljude da budu odgovorni za svoje seksualno zdravlje i da se odupru negativnim društvenim utjecajima. Međutim, razvoj i uvođenje ovih smjernica vodila je većina pro-životnih katoličkih organizacija. U siječnju 2006. Odbor Ujedinjenih naroda za prava djeteta posebno je naglasio nedostatak informacija mladih Litvanca o seksualnosti te ograničen pristup uslugama reproduktivnog zdravlja.

LUKSEMBURG

Obrazovanje o seksualnosti u Luksemburgu je obvezno od 1970-ih za učenike od 13 do 19 godina. Ministarstvo obrazovanja definiralo je minimalne standarde, a 2006. godine projekt „SASEX“, koji provodi Ministarstvo zdravlja, obuhvatio je obrazovanje o seksualnosti. Danas obrazovanje o seksualnosti započinje u osnovnoj školi u dobi od šest godina i izvodi se u razredima građanstva. Razredi iz osnovne škole usredotočeni su na teme poput prijateljstva, seksualnosti, obitelji, odgovornosti, začeća, trudnoće, rođenja, sukoba, ljudskog tijela i puberteta. U višim razredima predaje se na biologiji i religiji, a pokriva ljubav, seks, partnerstva i obitelj, SPI i droge.

NIZOZEMSKA  

Obrazovanje o seksualnosti u Nizozemskoj se počelo razvijati u šezdesetima kao dio pragmatičnog pristupa seksualnom zdravlju s kontracepcijom i pobačajem, te kao neodvojivi dio zdravstvenog odgoja. U 1970-im i 1980-im Nizozemci su podržali mjere uvođenja seksualnog obrazovanja kao obveznog i zasebnog predmeta, zahvaljujući čemu je Nizozemska uspjela postići najnižu stopu tinejdžerske trudnoće u Europi. Ipak, čini se da se prihvaćanje seksualnog obrazovanja diljem zemlje ne događa aklamacijom. Mjere koje se tiču seksualnog obrazovanja suočavaju se s lokalnom opozicijom u centru i u ruralnim područjima. Ipak, Nizozemska je još uvijek dobar primjer u Europi kada je u pitanju seksualno obrazovanje. Nedavno istraživanje pokazalo je da je 97,0 posto 15-godišnjih nizozemskih djevojčica i 92,4 posto 15-godišnjih dječaka, koji stupaju u seksualne odnose – koriste kontracepciju.

POLJSKA 

Seksualno obrazovanje u Poljskoj počelo se uključivati ​​u školske programe od 1966.,da bi 1973. Poljaci otvorili temu pod nazivom „Priprema za život u socijalističkoj obitelji“, koja kasnije postaje „Obrazovanje za obiteljski život“ i oko 1500 srednjih škola uvodi to kao obvezni predmet u svoje kurikulume od 1974. do 1980. Međutim, zbog ekonomske i socijalne krize kasnih 1970-ih i pod snažnim utjecajem katoličkih organizacija koje su zagovarale “prirodno” planiranje obitelji, pružanje obrazovanja o seksualnosti vidno je nazadovalo u Poljskoj. Podsjetimo, Poljska je još ‘50-tih bila jedna od prvih zemalja koja je legalizirala pobačaj, ali je on zabranjen 1993. godine nakon propasti istočnog bloka i s potpisom konkurdata između vlade i Crkve, čime su država i Crkva postale nerazdvojne. Seksualno obrazovanje je nestalo iz nastavnog plana i programa, a dobrovoljni učitelji predavali su ga van školskog programa. Kurikulum iz 2006. godine opisan u izvješću ‘Seksualno obrazovanje u Europi’ sastojao se od 14 sati predavanja primjenom mnogih metoda poučavanja kao vršnjačka edukacija, predavanja i radionice. Organiziranje nastave seksualnog odgoja odgovornost je ravnatelja škola, a nastavu su u osnovnim i srednjim školama održavali nastavnici Građanskog odgoja koji su pohađali određenu obuku, a u srednjim školama seksualni odgajatelji koji su završili postdiplomski tečaj o toj temi. Ipak, čini se da u praksi nastavnici nisu kvalificirani za pružanje obrazovanja o seksualnosti, jer su si sami morali platiti potrebne treninge. UN-ov odbor za ljudska prava apelirao je na poljsko Ministarstvo obrazovanja da osigura pravilno i nepristrano obrazovanje o seksualnosti u školi. Učitelji, koji su uglavnom svećenici ili vjeroučitelji, nastavnici poljskog i biologije, sporta i glazbe, pa čak i školski knjižničari, po UN-ovom su izvješću bili često nesposobni i neobrazovani te neprimjereno davali svoje osobno mišljenje umjesto objektivne informacije. U 2009. godini, školsko obrazovanje o seksualnosti postalo je obvezno od 12. godine, a Ministarstvo obrazovanja je bilo nadležno za to pitanje kao odgovor na navedene pritužbe. Ipak, roditelji imaju mogućnost povući svoju djecu s nastave seksualnosti, iako je ona obvezna.

PORTUGAL 

Prvo zakonodavstvo o školskom seksualnom obrazovanju u Portugalu objavljeno je 1984. godine, u kontekstu nacionalne rasprave o legalnom pobačaju. Godine 1986. seksualno obrazovanje integrirano je u predmet “Osobni i socijalni odgoj”, a 1991. je u školski kurikulum za učenike osnovnih i srednjih škola uvedena nova disciplina “Osobni i društveni razvoj”. Godinu dana poslije, anti-seksualna edukacijska kampanja protiv APF-a održana je od strane političkih i vjerskih skupina koje su podržali mediji. Imenovana je radna skupina koja će usvojiti nove politike o seksualnom obrazovanju u školi kao kompromis i poduzete su mjere za promicanje zdravstvenog i seksualnog obrazovanja mladih. Tehničke smjernice o seksualnom obrazovanju jedini su službeni dokument koji postavlja pravila seksualnog obrazovanja u Portugalu i čini se da taj predmet nije nametnut kao obavezan u školskom kurikulumu. Školovanje o seksualnosti u Portugalu u školi može podučavati bilo koji nastavnik, ali taj je zadatak obično u rukama nastavnika biologije, vjerskog obrazovanja, geografije i filozofije. Štoviše, škole pozivaju vanjske stručnjake da razgovaraju o temama poput spolno prenosivih infekcija (SPI), trudnoće i prevencije. Škole također razvijaju projekte promocije zdravlja koji uključuju teme povezane sa obrazovanjem o seksualnosti.

SLOVAČKA

Obrazovanje o seksualnosti u Slovačke škole uvedeno je 1979. godine i djeluje i danas. U početku je bilo dio zdravstvenog odgoja, a od 1987. seksualno obrazovanje postalo je zaseban predmet koji se uči u srednjoj školi i integrira u druge predmete. Nastavni plan i program seksualnosti naziva se “Obrazovanje za brak i roditeljstvo”. Obvezan je od 1996. godine i uključen u predmete kao što su etika, religija (za pitanja odnosa i osjećaja) i biologija (za biološki i fiziološki aspekt). Program se predaje učenicima od njihove 13 godine života, a predaju ga nastavnici biologije, etike ili religije (redovnice ili svećenici). Ponekad su uključeni i vanjski stručnjaci poput medicinskih sestara ili ginekologa.

ŠPANJOLSKA

Obrazovanje o seksualnosti ušlo je u španjolske škole 1970-ih, kao dio zdrasvtvenog odgoja, ali ne i kao obavezan predmet. Predavanje se prvo usredotočilo na anatomiju, a zatim na biološke, psihološke i socijalne aspekte. Holistički program edukacije o seksualnosti od predškolske dobi do srednje škole španjolska vlada predlaže već 1981. godine, ali je tek 2005. godine usvojen novi zakon o obrazovanju koji se primjenjuje i danas i zahvaljujući kojem škole dobivaju predmet koji obuhvaća obrazovanje o seksualnosti pod nazivom „Građansko obrazovanje“. Pohađanje nije obvezno, a kvaliteta seksualnog obrazovanja ovisi samo o osobi koja ga pruža, i nema ocjenjivanja provođenja nastave i kvalitete nastave. Obrazovanje o seksualnosti u školama u ruralnim sredinama gotovo ne postoji u ruralnim područjima.

ŠVEDSKA  

Prema izvješću ‘Edukacija o seksualnosti u Europi’ Švedska je pionir što se tiče seksualnog obrazovanja. Zapravo, dobrovoljno seksualno obrazovanje uvedeno je 1942. godine, a prvi sat edukacije o seksualnosti emitiran je na radiju 1954. godine. Švedska je prva zemlja koja je uvela satove seksualnog obrazovanja u školi i ono se smatra jamstvom zdravlja cijele građana i cijele nacije, odnosno švedske populacije. Zato Šveđani mnogo ulažu u razvoj seksualnog obrazovanja u školi. Ne smatra se tabuom i uči se na temelju iskrenosti, otvorenosti i tolerancije. Edukacija o seksualnosti u Švedskoj smatra se općom temom u koju svi moraju biti uključeni. Ravnatelji škola zaduženi su za primjerenu predmeta, a svi nastavnici u školama pružaju satove o seksualnosti svojim učenicima, bez obzira na predmet koji predaju ili njihovu posebnost. Edukaciju o seksualnosti pružaju i nevladine organizacije, a glavne nevladine udruge su RFSU (Riksförbundet för Sexuell Upplysning), Švedska udruga za seksualno obrazovanje i Švedska federacija za lezbijska, homoseksualna, biseksualna i transrodna prava.

UJEDINJENO KRALJEVSTVO  

Seksualno obrazovanje u Engleskoj i Walesu prvi je put spomenuto u Zakonu o obrazovanju iz 1944. godine, ali obvezno obrazovanje o seksualnosti u svim državnim školama uvedeno je 1986. godine. Danas brojke pokazuju da Ujedinjeno Kraljevstvo ima najvišu stopu tinejdžerske trudnoće u zapadnoj Europi, a kvaliteta, metode i učestalost pružanja školovanja o seksualnosti u školi uvelike variraju između Engleske, Škotske, Velsa i Sjeverne Irske. Biološki aspekti seksualnog obrazovanja uključeni su u znanstveni kurikulum u Zakonu o obrazovanju iz 1993. godine, koji je učvršćen Zakonom o obrazovanju iz 1996. godine. Potonji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o učenju i vještinama iz 2000. godine, koji je odgovornost za obrazovanje o seksualnosti prenio s lokalnih obrazovnih tijela na ravnatelja škola i upravljačka tijela. To znači da kvaliteta i provođenje ovisi o pojedinim školama i njihovim politikama. Nastavni plan i program za 2010. godinu koji je danas na snazi ima holistički pristup: za učenike u dobi od pet godina nastava se odnosi na dijelove tijela i reprodukciju životinja, od sedme godine lekcije su o pubertetu i snošaju, od jedanaeste godine predaje se o kontracepciji i spolno prenosivim infekcijama. Ovaj plan izazvao je kontroverzu među vjerskim skupinama te je zbog toga uvedena klauzula o isključenju za djecu čiji roditelji ne žele da im djeca satove seksualnog odgoja. 

0 FacebookTwitterEmail
zdravstveni odgoj
Politike

ZDRAVSTVENI ODGOJ U ŠKOLI KAO ZASEBNI PREDMET (2. dio)

piše Renata Ivanović

Hoćemo li nakon pandemije koronavirusa, koja nas je dovela do spoznaja da nešto korjenito valja mijenjati u našim životima, kao društvo biti zreliji da u škole uvedemo zdravstveni odgoj kao zasebni predmet? I to bez bespotrebnih ideoloških i političkih prijepora, ako smo uistinu više nego ikad ranije kolektivno postali svjesniji da je zdravlje najvažnije na svijetu.

Zdravstveni odgoj u Hrvatskoj nikada nije bio poseban predmet i jedva da je prije osam godina uopće ušao u škole. Kurikulumom je tek definiran međupredmetnom temom. Ne postoje nastavnici i profesori zdravstvenog odgoja. Takvi se ne obrazuju na fakultetima. O zdravlju i kako ga imati i sačuvati učenicima se predaje na satovima tjelesnog odgoja, razredne nastave i satovima biologije. O ljudskoj reprodukciji i spolnosti na satovima biologije i vjeronauka.

Zdravstveni odgoj tek međupredmetna tema

Iz posljednje donesenog kurikuluma o zdravstvenom odgoju kao međupredmetnoj temi, donesen je prije godinu dana, nije jasno koji su to točno sadržaji iz područja zdravlja zadani nastavnicima i profesorima da bi ih kao znanja trebali prenijeti svojim učenicima.

Jesu li autori tog kurikuluma, primjerice, konzultirali smjernice Svjetske zdravstvene organizacije koja, pitanje zaraza, od spolno prenosivih bolesti pa sve do virusa, postavlja kao najvažnija pitanja i teme o kojima u današnje vrijeme valja učiti nove naraštaje. Zarazne i lako prenosive bolesti u globaliziranom svijetu mogu prouzročiti katastrofalne posljedice za ljudsko  zdravlja i opstanak na planeti. Po svemu sudeći nisu.

O zdravlju kao i prije 50 godina

Zdravstveni se odgoj u hrvatskim školama podučava na razini otprije 50 godina. S tom razlikom da liječnici više ne ulaze u škole, kao što su to radili  sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je primarna zdravstvena zaštita bila umrežena s obrazovnim sustavom, pa su se u školama provodila redovita cijepljenja, pregledi ušiju, zuba i očiju, a usput je to bila prilika za poduke o higijeni i zdravstvenoj preventivi.

Unazad 15 godina nekoliko je bilo pokušaja da se u obrazovni sustav strukturirano uvedu i zdravstveni i seksualni odgoj za učenike osnovnih i srednjih škola. Uvijek bi se razbuktali ideološki prijepori, a rasprava o sadržaju, koja je trebala biti prepuštena struci, pretvarala se u kampanje za i protiv ideološki i vrijednosno suprotstavljenih društvenih grupa.

Donosimo pregled aktivnosti prosvjetnih vlasti vezano za uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, a u razdoblju unazad gotovo 30 godina. U ovom smo se pregledu dobrim dijelom koristili podacima koje je istražila i analizirala Veronika Mesić, a objavljeni su kroz serijal tekstova na portalu Voxfeminae.

Zdravstveni i spolni odgoj plaća cijenu ideoloških sukoba

1995.

Teen STAR 1995. osniva hrvatski ogranak – cilj mu je ‘potaknuti mlade da se na osobnoj razini oduševe za pogled na ljudsku spolnost u svjetlu kršćanskih i općeljudskih vrednota i razvijaju se prema istinskoj zrelosti i sposobnosti za pravu ljubav’. 

1997.

Program je dobio preporuku Nacionalnog katehetskog ureda Biskupske konferencije i suglasnost od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (tada na čelu s ministricom Ljiljom Vokić).


2002.

Udruga CESI potaknuta zbivanjima u obrazovnom sustavu u suradnji sa skupinom stručnjaka osniva Inicijativu za uvođenje seksualne edukacije u škole u okviru koje je izrađen prijedlog programa spolnog odgoja naziva Ljudska seksualnost i kvaliteta života, koji je zatim upućen Ministarstvu.

2003.

Zdravstveni program sa spolnim odgojem uvodi se kao izvannastavna aktivnost u osnovnim školama te izborni predmet u srednjim školama, ukupno u tridesetak, ali kao želja za modernizacijom obrazovnog sustava po preporukama Europske unije čiji je Hrvatska tada postala kandidat. Teen STAR je naime dobio preporuku tadašnjeg Zavoda za školstvo i još jedno pozitivno mišljenje Ministarstva obrazovanja (na čelu tada s SDP-ovim ministrom Vladimirom Strugarom), a zanemareni su alternativni prijedlozi programa, poput onog koji je uputila udruga CESI.

2004.

Prijedlog programa CESI-ija ‘Ljudska seksualnost i kvaliteta života’ Ministarstvo obrazovanja (na čelu mu je ministar Dragan Primorac) vraća na doradu, a istodobno daje pozitivno mišljenje o Teen STAR-ovom prijedlogu osnivanja školskih klubova Teen STAR koji bi obuhvaćali učenike, nastavnike i roditelje učenika koji polaze njihov fakultativni program. To izaziva burne reakcije velikog djela društva koje ukazuje kako Ministarstvo ide suprotno smjernicama EU te time odgađa proces integracije u Europu u kojoj je seksualni odgoj standard. Progresivne snage u društvu ukazuju na još veći problem, na činjenicu da još jedan naraštaj neće steći potrebna znanja neophodna za njihovo zdravo spolno odrastanje. 

2005.

Izvješće pravobraniteljice za 2004. godinu u kojem se navodi kako su uočene brojne neusklađenosti pojedinih dijelova programa Teen STAR s nekim odredbama Konvencije o pravima djeteta i pojedinim odredbama drugih važećih propisa u Republici Hrvatskoj.

Osnovano je Povjerenstvo za prosudbu spolnog odgoja po nalogu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (ministar je Dragan Primorac), čija je zadaća bila kreirati nacionalni program spolnog odgoja, a na čelo je postavljen zagrebački psihijatar Vladimir Gruden (u nekoliko je navrata izjavljivao kako je homoseksualnost bolest koju treba spriječiti i liječiti, zbog čega je zaradio i prijavu Liječničkoj komori koja se od njegovih izjava ogradila). Međutim, ministar Dragan Primorac donosi odluku da se spolni odgoj predaje u okviru zdravstvenog odgoja, te tako odgađa objavu natječaja za programe, ali i praktički izbacuje Teen STAR iz škola, koji od tada počinje djelovati u okviru udruge Grozd.

2006.

Problem s prijašnjim natječajem nalazio se u tome što se članovi/ice povjerenstva nisu mogli usuglasiti oko programa. Jedna od dvije sukobljene radne skupine unutar povjerenstva predložila je da se uvede poseban predmet Zdravstveni odgoj i obrazovanje unutar koje bi bio i spolni odgoj. Mnogi su sukob unutar povjerenstva tumačili kao sukob konzervativne i liberalne struje. Ministarstvo raspisuje natječaj 23. veljače 2006., a u svibnju izlazi sa priopćenjem u kojem tumači da je natječaj raspisan za zdravstveni odgoj i obrazovanje, a ne za spolni odgoj. Iz priopćenja je vidljivo da su mediji i javnost zdravstveni odgoj shvatili tek kao novi naziv za spolni odgoj. Novi je natječaj zahtijevao da dostavljeni programi obuhvaćaju teme: očuvanje zdravlja i kvalitete života, ljudska spolnost, prevencija ovisnosti, kultura društvene komunikacije te prevencija nasilničkog ponašanja. Predviđeno je bilo da se zdravstveni odgoj uklopi u sadržaj ostalih predmeta. CESI i tada ukazuje kako se time program izlaže na volju nastavnica/ika, koji bi satove razredne zajednice (na kojima se zdravstveni odgoj trebao provoditi) inače iskoristili drugačije, budući da ti satovi imaju svoju namjenu te da je očito kako edukacija nastavnika izostaje, posebice u području seksualne edukacije, pa shodno tome traže da takva edukacija bude uključena i u redovni dodiplomski studij.

Na natječaj su pristigla 24 programa – 11 za osnovne škole, osam za četverogodišnje srednje škole i pet za strukovne, a među predlagačima su se našle udruge Forum za slobodu odgoja, Romi za Rome, Centar za razvoj ljudskih potencijala Olimp, Hrvatski crveni križ i udruga Grozd. U prosincu su objavljeni rezultati natječaja po kojima je za osnovne škole Povjerenstvo najboljim programom ocijenilo program Udruge GROZD, a za četverogodišnje i trogodišnje srednje škole programe Udruge GROZD i Foruma za slobodu odgoja. Udruga GROZD proizašla je iz udruge Teen STAR, a koja je već provodila svoj program u osnovnim i srednjim školama.

Nakon objave rezultata natječaja, odabrani programi poslani su na odobrenje Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, kojem je tada na čelu Neven Ljubičić. Početkom 2007. godine Ministarstvo zdravstva je primilo mišljenje Pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić u kojem  preporučuje da se niti jedan predloženi program ne prihvati, i to iz dva glavna razloga – manjka kadrovske i evaluacijske razrade uočene u svim predloženim programima te manjka znanstvene utemeljenosti, sukladnosti s Obiteljskim zakonom te principom tretiranja djece kao subjekta, a ne objekta odgoja i obrazovanja, uočene u modulima o ljudskoj spolnosti koje je predložila udruga GROZD.

2008.

Od programa se odustaje s obrazloženjem da su nakon provedbe eksperimentalne faze, rezultati evaluacije pokazali da nema nikakvih pomaka u znanju učenika o ovim temama (evaluacija je rađena na temelju upitnika koje su učenici/e popunjavali nakon odslušanog polugodišta). Valja napomenuti kako su se oba programa mogla slušati samo uz pisanu dozvolu roditelja, a zanimljivo je da je upravo dopuštenje roditelja nešto za što će se GROZD kasnije uvelike zalagati.

2012.

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović najavljuje uvođenje zdravstvenog odgoja koji će se predavati međupredmetno (na satovima razrednika i biologije), a kreće sa školskom godinom 2012./2013. Program je izrađen i objavljen mjesec dana nakon što je najavljen, a iznimno je problematično što program nije ocijenilo nikakvo stručno povjerenstvo niti je postojala javna rasprava te je školama ostavljeno jako malo vremena da izmjene nastavni program. Bilo je to izrazito ishitreno, očito se ministar bojao upliva GROZD-a i sličnih udruga. Nastavnici nisu dobro pripremljeni, dobili su tek jednodnevnu edukaciju i pisani priručnik.

Spornim se pokazao, kako se i očekivalo, 4. modul koji govori o spolnosti, a početkom prosinca u crkvama se dijeli pamflet naslova Potop zdravog razuma koji sadržava citate iz jedne od preporučenih knjiga u programu zdravstvenog odgoja, a roditelje dramatično pita ‘Je li vam svejedno to što će vaše dijete učiti o homoseksualnom činu kao jednako prirodnom i vrijednom kao heteroseksualni?’, a isto se pitanje postavlja za masturbaciju, pornografiju, pobačaj, kontracepciju i spolni čin kojem primarna svrha nije prokreacija.

2013.

Sljedeći korak bio je zahtjev Ustavnom sudu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zdravstvenog odgoja s Ustavom. Uz nekoliko privatnih osoba zahtjev potpisuju GROZD, Hrvatska stranka prava 1861., Udruga za promicanje etike, morala, obiteljskih vrijednosti i ljudskih prava.

Ustavni sud 22. svibnja 2013. godine utvrđuje da je Odluka o uvođenju, praćenju i vrednovanju provedbe Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama neustavna jer se s njom nije ispoštovala “demokratičnost procedure u okviru koje se odvija društveni dijalog o pitanjima od općeg interesa“ te zahtjeva da se provede javna rasprava i ostale procedure koje su obvezne prije donošenja takvog zakona. Javna rasprava koju je zahtijevao Ustavni sud provedena je u razdoblju od 1. lipnja do 12. srpnja 2013. godine, a krajem kolovoza donesen je Nastavni plan i program Zdravstvenog odgoja za osnovnu i srednju školu. Zdravstveni odgoj nije ukinut unatoč promjeni vlasti, a da program u provedbi nije dobar nerijetko kroz niz istraživanja iskazuju i učenici i nastavnici.

2019.

U okviru tzv. Škole za život Ministarstvo znanosti i obrazovanja na čelu s ministricom Blaženkom Divjak donosi odluku o uvođenju međupredmetnih tema, a jedna od njih je i zdravstveni odgoj.

Prvi udžbenici za spolni odgoj

Prvi udžbenik za seksualni odgoj tiskan je u Jugoslaviji 1965. godine, a 1973. godine objavljen je i priručnik za nastavnike. Kasnih 60-ih uveden je i spolni odgoj,  eksperimentalno u neke zagrebačke osnovne škole i provodio se jedan sat tjedno. U prvom razredu osnovne škole obrađivala se samo jedna tema: Rodila me majka. U drugom i trećem razredu na redu su bile teme Razlika između žene i muškarca i Začeće, a u četvrtom Menstruacija te Rast i razvoj tijela. U petom razredu nastavna tema je Psihomatske karakteristike puberteta, u šestom Položaj djeteta u porodici. Sedmi razred slušao je tako dvije teme, Zadovoljenje nagona te Biološke i socijalne potrebe čovjeka, dok su se u osmom predavale Ljubav između osoba suprotnog spola, Sretan brak i porodica, Trudnoća i porod te Naličje spolnog života s posebnim osvrtom na spolne bolesti i kontracepciju.

Predviđena nastavna sredstva uključivala su dijapozitive za teme Rodila me majka, Menstruacija, Trudnoća i porod, dva kratkometražna filma o porođaju i začeću, te magnetofonske trake svih pet tema za prva četiri razreda osnovne škole. Unatoč velikom interesu učenika i učenica te mnogim pokušajima uvođenja u sve jugoslavenske škole, spolni odgoj je na kraju ipak reduciran i uklopljen u nastavni sadržaj ostalih predmeta, na sličan način kao što se danas tretira pod nazivom međupredmetna tema. O zdravstvenom i spolnom odgoju u školama se kod nas ponovno razgovara tek za 30 godina.

0 FacebookTwitterEmail
zdravstveni odgoj
Politike

HOĆEMO LI NAKON KORONAVIRUSA U ŠKOLE NAPOKON UVESTI ZDRAVSTVENI ODGOJ KAO PREDMET?

piše Renata Ivanović

Dok slušamo upute i sjedimo u svojim domovima, čuvamo se i brinemo jedni za druge, svi na neki način resetiramo svoju životnu svakodnevicu i razmišljamo što ćemo sutra i hoćemo li živjeti na isti način kao jučer. Zamišljamo kakav ćemo svijet imati nakon koronavirusa i hoće li nam i mogu li nam prioriteti biti isti. Sve postaje nevažno kad zdravlje dođe u pitanje. Hoćemo li tu mudrost pamtiti i kad opasnost od pandemije prođe? Hoćemo li i kako s ovim iskustvom zatočenih u strahu od smrtonosne zaraze znati i htjeti mijenjati sebe i odnose prema drugima kao pojedinci, a kao društvo kulturu života, obrazovanje, ekonomiju…?

Hoće li i nakon pandemije koronavirusa pitanje uvođenja zdravstvenog odgoja u školi biti pitanje oko kojega se umjesto zdravorazumskih argumenata vode besmislene političke i ideološke podjele? Već više od 15 godina u hrvatskim školama se učenici o zdravstvenoj kulturi, preventivi, zdravom načinu života i ponašanja sustavno ne uče.

Posljednjih tjedana medijski programi nalikuju obrazovnom programu za osnovnoškolce s podukama o stvarima koje se sustavno trebaju učiti u školi. Kako se peru ruke, kako kiše u lakat, drži razmak i izbjegava bliski kontakt…, upute su zdravstvenih stručnjaka građanima. Tako su najtraženije teme i odgovori na pitanja što je imunitet, kako se čovjekov organizam bori protiv bolesti, što je zarazna bolest i kako se ona širi. Sve su to stvari koje bi se sustavno trebale podučavati u školi. Štoviše, i više od toga. Tema pandemije virusima bila bi jedna od glavnih u zdravstvenom kurikulumu, jer je zaraza novih tipova virusa nešto na što upozoravaju svjetski zdravstveni stručnjaci i zdravstvene organizacije danas najveća prijetnja ljudima na ovoj planeti. O prijetnjama ljudskom rodu od strane virusa govori se na svjetskoj razini intenzivno već godinama.

Prije tri godine uspostavljen je Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize Ujedinjenih naroda s idejom da se donositeljima odluka diljem svijeta, državama i njihovim vladama pruži neovisna i stručna procjena kapaciteta za epidemije i druge hitne situacije sa zdravstvenim posljedicama. Odbor vode bivša norveška premijerka i bivša direktorica Svjetske zdravstvene organizacije Gro Harlem Brundtland i glavni tajnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy. Zadatak mu je izraditi mape za sigurniji svijet, skupiti potrebne podatke od strane država i pronaći ključne rupe u lokalnim i globalnim zdravstvenim sustavima, kapacitetima prevencije, detektirati opasnosti i davati odgovore na zdravstvene krize. To je tijelo krenulo inicirati i potrebu da se ubrzaju i pojačaju istraživanja, ojačaju globalni i regionalni kapaciteti i načini financiranja. Sve ono što je potrebno već imati pripremljeno kad se pandemija poput ove dogodi. Uoči prošlogodišnje Opće skupštine UN-a, upravo je ovaj Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize, u svom izvješću objavio kako postoji vrlo ozbiljna prijetnja globalne pandemije i to smrtonosnim patogenom koji se prenosi zrakom i koji bi mogao pomesti pet posto svjetske ekonomije i ubiti do 80 milijuna ljudi.

Hrvatska nije izuzeta iz tih mapiranja. Unatoč tome što je upravo predviđanje zdravstvene krize prvorazredna tema ugroze ljudi u skoroj budućnosti, u Hrvatskoj se u okviru kurikuluma tzv. škole za život zdravstveni odgoj ne pretvara u posebni predmet, nego ga se tretira kao međupredmetnu temu. Drugim riječima, o zdravlju se podučava kroz sve druge predmete, najviše biologije i kemije te na tjelesnom odgoju i na satovima razredne zajednice. Baš kao što se to radilo i prije 50 godina!

Istodobno, nastavnici su prepušteni sami sebi. Nemaju sustavne poduke na koji način i što predavati. Snalaze se po vlastitom nahođenju. Prave literature o zdravstvenom odgoju niti nema. Zdravstveni stručnjaci nisu uključeni. Računa se na pomoć školske medicine, ali nigdje izrijekom nije navedeno da li zdravstveni stručnjaci ulaze u školu, koje su im obveze, koliko sati predavanja imaju i o točno čemu. Teme koje se ističu kao teme zdravstvenog odgoja su higijena u nižim razredima osnovne škole, pubertet u petom i šestom, te ponešto o spolnom zdravlju na satovima biologije i vjeronauka. Prehrana se provlači kroz sve razrede, i čini se da je ona najistaknutija tema zdravstvene preventive.

Obvezu otvaranja tema iz područja zdravstvenog odgoja imaju nastavnici i profesori i likovnog i glazbenog odgoja, profesori književnosti. Gotovo svi, i gotovo nitko! Sudeći prema tablici koju je Ministarstvo Blaženke Divjak donijelo u svojoj Odluci o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Zdravlje za osnovne škole i srednje škole u RH  prije godinu dana, velika je uloga u zdravstvenom odgoju i osnovnoškolaca i srednjoškolaca – dana vjeroučiteljima. Njih se s posebnom pažnjom uvelo u područja seksualnog odrastanja. To je dokaz kako se kurikulum nije radio s ciljem da se napravi program zdravstvenog odgoja kojim će se najkvalitetnije moguće obrazovati  učenici. On je samo rezultat još jednog kozmetičkog kompromisa i sad je dobro vrijeme da ga se preispita. Jesmo li kao društvo zreliji da nakon iskustva pandemije koronavirusa uvedemo zdravstveni odgoj kao zasebni predmet u školi, koji bi držali za to posebno educirani nastavnici i profesori?

1 FacebookTwitterEmail
Stjepo Martinović
Intervju

STJEPO MARTINOVIĆ: Strast i erotika u srži su mojih likova

piše Sandra Pocrnić Mlakar

Nazvat ću je kasnije, zaključio sam, zagrlio Aleksandru koja mi se, mirisna i snena, usadila u krilo. Disala je neujednačeno kao da u snu bježi pred nečim zlokobnim, trzala se i tiho jecala; pomilovao sam joj sisice, poljubio rame… ne bih li je izveo iz ružna sna, a da je neprobudim – uspjelo mi je… – tako u svom najnovijem romanu Stjepa Martinovića „Kornelija broji oblake“ glavni lik Darjan Vidaković žonglira između dviju ljubavnica, od kojih će jedna kasnije postati njegova životna ljubav. A kako će je prepoznati i kako će razlikovati svoje osjećaje prema dvjema ženama s kojima uspostavlja „anatomsku podudarnost koja je naprosto čudesna“, čitatelji će otkrivati kroz bravurozne zaplete ispunjene strasti, ljubavlju i erotikom kojom također odiše njegov najnoviji roman.

Stjepo Martinović je beletristiku počeo objavljivati nakon što je zaslužio mirovinu u novinarstvu, a u književnim je vodama odmah počeo osvajati pregršt književnih nagrada i priznanja među kojima su Slavić, Fran Galović te finale nagrada T-portala i VBZ-a. Uz raskošnu rečenicu, erudiciju i besprijekoran pravopis, u romanima Stjepa Martinovića neizostavni su živopisni mediteranski krajolici, naše strane Jadrana, i erotske scene u čijoj je osnovi proživljen, slojevit odnos i razoružavajuća, izravna komunikacija protagonista. Možda je to razlog zbog kojeg Stjepa Martinovića slijede rojevi fanatičnih obožavateljica koje s nestrpljenjem očekuju svaki njegov sljedeći roman i njegove promocije uz šansone i gitaru.

Sa Stjepom Martinovićem razgovaramo o literarnim uzorima i statusu erotike u književnosti, njegovoj nepresušnoj inspiraciji za erotske scene, ljubavnim odnosima koje opisuje, o uživljavanju u snažne ženske likove te kako je zapravo počeo pisati erotiku. 

Erotske scene u vašim romanima važan su dio radnje, jak adut i mamac za publiku. Odakle inspiracija za toliko raznovrsnih ljubavnih scena, a i ljubavnica?

Najlakše bi bilo priznati: iz memorije… ali, samo je djelomice tako; ima tu i plodova imaginacije, muškarcu osviještene seksualnosti lako je zamisliti ono što sam nije iskusio. Razlozi? Nije mi ispisivanje mamca za čitatelje u prvom planu, nego namjera da svojim junacima – i junakinjama, osobito njima! – darujem što bogatiji, razrađeniji, plemenitiji… karakter, da ih oslikam u što raskošnijim nijansama njihove spontane ljudskosti. Ljubavne scene, pa i ljubavnice i ljubavnici, u mojim su romanima i pričama prirodni i prožeti strašću koja je neodvojiv dio njihovih bića.

 

Od novinara do romanopisca

Radni vijek proveli ste kao novinar, a beletristiku ste počeli objavljivati nakon umirovljenja i osvojili niz književnih nagrada. Kako ste odlučili svoje romane začiniti erotikom? Kako ste otkrili talent za pisanje erotskih scena?

Prvu erotsku napisao sam – za služenja vojnog roka u Strumici. Naime, jedan je beogradski ilustrirani časopis bio raspisao natječaj… imajući vremena i više nego u izobilju, a kao animator za kulturu i prosvjetu na raspolaganju i pisaći stroj, bacio sam se na posao, te sročio tri propisane kartice, po ocjeni žirija: vrijedne prve nagrade! Nije bila beznačajna: 10.000 “novih dinara”… pretočenih u mastiku niti sat vremena nakon primitka. Priča je bila pomalo bizarna: vrlo zgodna i dotjerana dama “spontano” se približava naočitu studentu… odvodi ga u svoj luksuzan stan, gdje se odaju nesputanim užicima… a kada momak počne prikupljati odjeću, još ne znajući što mu se ustvari dogodilo, zamijeti na ulaštenu parketu tragove invalidskih kolica. Što je otrcan voajerski koncept, bezbroj puta recikliran, ali – dobro napisan – uvijek aktualan.

Ne bih rekao da imam poseban dar za pisanje erotskih scena… Ustvari, jednostavno ih je postaviti. Kao što muškarci i žene – svakovrsni partneri! – jednostavno dospijevaju u situacije u kojima se međusobno nadahnjuju na seksualno prožimanje, psihološko i fizičko staljivanje… onako kao što se bakar i kositar stapaju stvarajući broncu. Roman bez ljubavne priče, neovisno o žanru, plošan je i krnj, potpun je samo ako su njegovi protagonisti potpuni… otuda sentimentalno-erotska linija u svakom od njih, bilo da im je osnovna nit povijesna, fantastično-mistična ili iz suvremenog života.     

Za parove u vašim romanima karakteristični su iskrena komunikacija i dugi razgovori u kojima međusobno otkrivaju sve jedno o drugom, pa je i erotski odnos svojevrstan produžetak prožimajućeg i iskrenog dijaloga u kojem nema tajni. Mogu li iskreni odnosi koje opisujete u svojim romanima biti primjer kakvim bismo odnosima trebali težiti u stvarnosti?

Nisam kapacitiran ispisivati bilo kakve smjernice o ostvarivanju međuljudskih odnosa, a drago mi je kada čitatelji – najčešće čitateljice – u mojim zapletima, opisima i dijalozima prepoznaju vlastita iskustva. Naime, koliko god je svako ljudsko biće svijet za sebe, temeljne premise u ljudskom ponašanju zajedničke su svima, neovisno o spolu, dobi, kulturi, povijesnom razdoblju čak… pojednostavljeno, partneri odigravaju vječnu koreografiju zavođenja, zbližavaju se dijeleći jednake ili bliske želje. Razgovor bez tajne u tom je kontekstu jedini pošten oblik dijaloga, svako zamagljivanje licemjerno je – po sociološko-psihološkim kriterijima: politika.  

 

Stvarne su žene uzori za likove u romanima

Vaši su ženski likovi snažnih osobnosti i ravnopravne partnerima, a i podjednako uvjerljive. Kako se uspijevate identificirati sa ženskim likovima? Imaju li žene u vašim romanima stvarne uzore i gdje nalazite inspiraciju za njih?

Drago mi je da moji ženski likovi zrače autentičnošću, vitalnošću… pa čak i osebujnošću koja krasi žene u stvarnom životu. Nema tajne: ženske likove komponiram iz memorijskog materijala, s tim što nijedan od njih nije doslovna kopija neke moje prijateljice, poznanice… nego je svaki izatkan iz raznolikih niti: svile, kašmira, pamuka, kostrijeti ili lana, otetih različitim uzorima. Rekao bih da mi taj postupak uspijeva zahvaljujući komunikativnosti – vrlo rado i često se upuštam u raznovrsne načine komunikacije sa zanimljivim ženama, pa spontano, nehotice, pokupim nešto njihova perja koje kasnije osvane u identitetu izmaštane Aleksandre, Kornelije, Lucije…   

Koji su vaši literarni uzori za erotske scene? Osim klasične književnosti, ima li suvremenih autora koji vas inspiriraju?

Pročitam tu i tamo ponešto od valjane erotske literature, ali ne u potrazi za matricom: moj stil ne trpi posudbe, još manje recepte… tako da mi inspiracija nikada ne dolazi iz tuđe knjige, nego isključivo iz vlastitih scenarija, doživljenih ili konfabuliranih.

 

Erotska književnost je ozbiljan posao

Kako je danas definiran žanr erotske literature i koliko se erotika primjenjuje u drugim žanrovima? Kako se razvijao odnos prema erotici u literaturi od šezdesetih i sedamdesetih godina do danas?

Nisam teoretičar književnosti da bih mogao stručno sagledati žanr dominantno određen erotikom, jedino što zamjećujem da se pisci povode za trendovima u društvenom razvoju… priklanjaju kulturnoj klimi – a ona posljednjih godina zamjetno posrće u smjeru malograđanskog konzervativizma. Strašnu štetu erotskome u današnjoj književnosti nanosi teror famozne društvene ispravnosti, političke korektnosti… koja doslovce uništava baštinu šezdesetih i sedamdesetih – čak je i neka nova Nabokovljeva Lolita onemogućena perverznim ograničenjima te nove podobnosti. Istodobno, u ozračju razorne hipokrizije bujaju svakojake izopačenosti koje se nameću kao poželjan model ponašanja ljudske vrste.   

Epidemija korone podsjetila je ovih dana mnoge na „Decameron“, zbirku priča koje priča desetero mladih u bijegu pred epidemijom kuge. Kakav je odnos književnosti prema erotici u literaturi? Koja erotska djela postaju dio književnosti i po kojim kriterijima?

Nemam kvalifikacija za takve analize… odgovorit ću intuitivno: krizna stanja zakonomjerno redizajniraju arenu umjetničke kreativnosti, do jučer začudno – da ne upotrijebim žešći izraz – postaje ili općeprihvaćeno, često uz obilatu dozu licemjerja, ili se odbacuje, također uz demonizaciju iz najčešće nečasnih pobuda. Erotska književnost izvanredno je ozbiljan posao, hoće se itekako meštrije i za kratke pasaže te vrste, a nekmoli za cijeli roman utemeljen na erotskoj osnovi; vjerojatno je u tome i odgovor na pitanje o skromnoj produkciji kvalitetne erotske knjige… Inače, nijedan žanr nije generator, kao ni kontraindikacija, za vrijednost književnog djela: ključni su drugi parametri, od stila i autorove maštovitosti do – nažalost – pripadnosti velikoj nacionalnoj književnosti. Potonje je naš teški hendikep… barem trećina suvremene hrvatske produkcije pripadala bi, da je potpisuju anglosaksonski, francuski, španjolski ili latino američki pisci, gornjem domu svjetske literature – ovako, osuđeni na geto minorne kulture i beznačajnog jezika, ostajemo na pogubnoj periferiji. Vjerojatno ću vas iznenaditi: smatram da egzotične književnosti poput naše ne mogu uspjeti ni prijevodima na velike jezike, jer je cijena takvih „pothvata“ strašna: u svijetu može uspjeti samo posve denaturiran hrvatski autor, onaj koji svjesno piše nekakvu banalno-pomodnu univerzalnu priču, ili onaj koji računa na zanimanje malobrojne publike koja korespondira s njegovim temama. Tako je naše tržište zatrpano naslovima istočnoeuropskih pisaca, koji mučno razgrađuju po njih traumatičnu baštinu staljinizma – hrvatska publika poseže za tim djelima znajući o čemu ti književnici pišu… ustvari mahom gutajući lošu, s figom u džepu ispisanu (i izdašno državno subvencioniranu!) literaturu. 

1 FacebookTwitterEmail
baby boom
Život

BABY BOOM NAKON KORONAVIRUSA: Stižu li 2021. Koronijalci?

piše Branka Stipić

Brojni stručnjaci u cijelom svijetu ovih dana prognoziraju kako će pandemija koronavirusa donijeti baby boom. Predviđaju da će se početkom iduće 2021. godine roditi puno više beba i već ih sada nazivaju Koronijalcima. Prognozu temelje na činjenici kako je zbog pandemije milijarde ljudi tjednima prisiljeno ostati kod kuće, gdje će zajedno provoditi znatno više vremena nego inače. Nakon što odgledaju filmove i serije, zasite se društvenih mreža i konzumiranja vijesti, posvetit će se jedni drugima i pribjeći najstarijoj i najugodnijoj razonodi – seksu.

Liječnici prognoziraju novi baby boom i na temelju iskustva iz prošlosti. Tvrde kako su uvijek nakon događaja zbog kojih su ljudi bili prisiljeni ostati u svojim kućama, a pritom su bili uskraćeni za neke od uobičajenih aktivnosti, primjerice, kad bi nestalo struje nisu mogli gledati televiziju, zabilježeni mini baby boomovi. Američke bolnice su tako izvještavale da su devet mjeseci nakon uragana, snježnih mećava i dugotrajnijih nestanaka struje… imale znatno više poroda od prosjeka.

Seks kao najugodnija zabava u izolaciji doma

Statističari pak tvrde da je to samo legenda te da devet mjeseci nakon događaja zbog kojih su ljudi ostajali zatvoreni u svojim domovima nije zabilježen statistički značajan porast nataliteta. Ipak, govore da postoji statistički značajniji porast rađanja više beba devet mjeseci nakon takvih događaja na geografski ograničenom području. Onima koji i jesu pogođeni nekom od takvih prirodnih nepogoda.

Koronavirus je prvi put u povijesti u kuće zatvorio milijarde ljudi, pri čemu su uskraćeni za većinu svojih uobičajenih aktivnosti – ne mogu izlaziti u kina, kafiće, restorane, na koncerte i kazališta, na utakmice i slično. Ne mogu se niti družiti s prijateljima po kućama. Velika većina će u svom najužem krugu ponovo otkrivati odnose s partnerima i seks kao jednu uvijek dostupnu, ugodnu, poželjnu, a  valja isto tako reći, zdravu aktivnost. Za vrijeme seksualnog odnosa stvara se endorfin – hormon sreće, odnos smanjuje glavobolje i ublažava migrene, pomlađuje vaginu zbog kontrakcije mišića, a iz istog razloga ublažava i bolne mjesečnice te, u konačnici, aktivira brojne mišiće pa je i vrlo zdrava tjelovježba.

Uostalom, da su ljudi, planirajući se od koronavirusa skloniti u izolaciju, isplanirali više se posvetiti seksu, dokaz je i velik porast potražnje za kondomima. Povećana prodaja kondoma najprije je uočena u Kini neposredno nakon što je zavladala epidemija. Jedan od najvećih online trgovaca uvrstio je kondome na listu deset najprodavanijih artikala, zajedno sa škarama (za šišanje, jer su frizeraji zatvoreni), malim kućanskim aparatima i igraćim konzolama.

Uoči pandemije rasprodani kondomi

Doduše, neki su kondome koristili i kao zaštitu na prstima da ne bi golim rukama dodirivali tipke u dizalima i slično, ali mnogi su ih koristili i za ono čemu su izvorno namijenjeni. Mediji su izvjestili da su kondomi nestali s polica jednakom brzinom kao i zaštitne maske. Kako se koronavirus širio svijetom, tako su se u dućanima po drugim zemljama praznile police ne samo s toaletnim papirom, vodom, sredstvima za dezinfekciju i namirnicama, nego i one s kondomima. 

Dok su se burze diljem svijeta rušile i obustavljale trgovanje zbog prenaglog pada vrijednosti dionica, kompaniji koja u svom vlasništvu ima i jednog od najvećih proizvođača kondoma dionice su značajno porasle. Ovi podaci svakako idu u prilog tvrdnjama stručnjaka koji predviđaju baby boom 2021., jer je seks definitivno visoko na listi onih aktivnosti kojima ljudi planiraju ispuniti vrijeme prisilnog boravka u kući dok pandemija koronavirusa ne prođe.

Ostvari li se prognoza zagovornika baby booma, bit će to najveći baby boom nakon drugog svjetskog rata. Ti poslijeratni baby boomeri, prema podacima Eurostata za 2018., u populaciji EU danas čine 19,7 posto ukupnog stanovništva.

U Hrvatskoj poslijeratni baby boomeri čine čak 20,1 posto stanovništva, po čemu smo među najstarijim nacijama među svim EU članicama. Zato je Eurostat za Hrvatsku izbacio katastrofalnu demografsku prognozu za 2100. godinu, kada bi tu živjelo samo 2.317.197 stanovnika. Ostvare li se predviđanja o novom baby boomu nakon pandemije koronavirusa, možda taj fenomen popravi i demografsku sliku Hrvatske u budućnosti.

1 FacebookTwitterEmail
pobačaj
Politike

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA: Kod pobačaja priziv savjesti nije ljudsko pravo!

piše Reci.hr

Europski sud za ljudska prava jučer je donio odluku po kojoj je ustvrdio kako dvjema primaljama iz Švedske nisu prekršena ljudska prava zato što nisu dobile posao nakon što su se pozvale na prigovor savjesti kod pobačaja! Sud u Strasbourgu jednoglasno je odbio obje prijave primalja i time poslao jasnu poruku da se prizivom savjesti od strane zdravstvenih radnika, kao načinom  borbe protiv prekida trudnoće, ne može manipulirati u području zaštite ljudskih prava.

Švedske primalje izgubile sud

Ellinor Grimmark i Linda Steen obratile su se Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu nakon što su ih odbili švedski sudovi. Švedski okružni i radni sudovi su prethodno presudili da nema diskriminacije u tome što bolnice nisu htjele primiti na posao osobe koje nisu htjele sudjelovati u pobačajima s obrazloženjem da to predstavlja profesionalno ograničenje u obavljanju posla primalje. EHCR je švedskim sudovima dao za pravo i još pojačao obrazloženje i argumentaciju. U odluci Suda u Strasbourgu ustanovljeno je da su odluke temeljene u švedskim zakonima i da ne predstavljaju kršenje religijskih sloboda. Također, kaže se kako su odluke švedskih sudova “slijedile legitiman cilj zaštite zdravlja žena koje žele obaviti pobačaj”.

Europski sud za ljudska prava je naglasio da Švedska ženama jamči pružanje usluga pobačaja i da ima obvezu organiziranja svog zdravstvenog sustava tako da prigovori savjesti zaposlenih u sustavu ne ugrožavaju pružanje te usluge. U odluci Suda se još kaže: “Uvjet da sve primalje moraju obavljati sve dužnosti koje se vežu za to radno mjesto nije neproporcionalan, ni neopravdan.”

U Švedskoj su nevladine organizacije za borbu za ljudska prava ovu odluku Suda pozdravile i naznačile jako važnom, jer će ona na duge staze pomoći zaštiti ženskog zdravlja. Štoviše, pritom će biti tretirane s poštovanjem, jer odbijanje zdravstvene usluge od strane zdravstvenog osoblja nije ljudsko pravo. 

Pobačaj politička tema u Hrvatskoj

Mogućnost priziva savjesti hrvatskim je liječnicima i zdravstvenim radnicima data 2003. godine, a protiv nje se nevladine organizacije za borbu za ljudska prava bore od prvog dana. Također naglašavaju da odbijanje zdravstvene usluge od strane zdravstvenog osoblja nije ljudsko pravo. Štoviše, dokazuju kako priziv savjesti ni na koji način neće smanjiti pobačaje, nego sasvim suprotno, žene će odlaziti u inozemstvo, ali i biti sklone da abortiraju izvan zdravstvenih ustanova i time dovedu svoj život i zdravlje u pitanje.

Prije šest godina pokrenuta je velika inicijativa liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini uz podršku Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) temeljem koje je sačinjen dokument “Prijedlozi za cjelovito reguliranje priziva savjesti u medicini” potkrijepljen dokumentima konvencijskog prava, preporuka relevantnih tijela UN i EU, prakse Europskog suda za ljudska prava. Hrvatske zdravstvene vlasti o tom se dokumentu još nisu ni očitovale, a još manje  temeljem njega nešto poduzele. Jedna od najvećih političkih bitki oko ovog pitanja vodit će se oko donošenja novog Zakona o pobačaju, koje kao jednu od odredbi uvodi mogućnost prava priziva savjesti.

2 FacebookTwitterEmail
pornografija
Život

ETIČNA PORNOGRAFIJA: Bez trgovine ljudima, prisila i neplaćenog rada

piše Nina Lišnić

Porno industrija oduvijek je kao proizvođač pornografskog sadržaja bila društveno problematična, prvenstveno zbog razlika u kulturnim i osobnim poimanjima moralnog. Zbog toga mnoga društva porno industriju drže nelegalnom. Međutim, puno veći problem od različitog viđenja moralnosti je pitanje ljudskih prava i sloboda te radnih prava unutar porno industrije.

Među najvećim porno industrijama u svijetu prednjače SAD, čija se vrijednost procjenjuje najmanje na 15 milijardi dolara. U Aziji vodi Japan s industrijom vrijednom više od 20 milijardi dolara, a u Europi je najplodnija Češka. Potražnja za pornografskim sadržajima je velika, a sama industrija prepuna je tvrtki različitih veličina i snage, koje sve generiraju visoke profite. Prema izvješću Pornhuba, najvećeg besplatnog distributera porno sadržaja, samo njihova stranica je u 2019. godini imala 42 milijarde posjeta, u prosjeku 115 milijuna posjeta dnevno.

Kako je riječ o industriji koja veže seks i novac te je ograničena zakonima i restrikcijama koje variraju od države do države, cijela industrija dobrim dijelom raste na crnom tržištu. Zbog toga je jako teško razlučiti je li sadržaj koji gledate plaćen, je li nastao pod prisilom i jesu li osobe koje gledate žrtve trgovine ljudima. Kao i u svim drugim industrijama i potrošači porno sadržaja počeli su postavljati zahtjeve, odnosno, bolje se osjećaju ako znaju da je sadržaj koji konzumiraju proizveden bez prisile. Iz tog razloga unutar porno industrije nastaje etična pornografija koja svojim korisnicima jamči gledanje porno filmova u kojima su svi izvođači plaćeni, suglasni sa scenama te se brine o njihovom spolnom zdravlju.

 

Feministička pornografija uvod u etičnu

Etična i feministička pornografija često se stavljaju pod isti nazivnik, iako su dvije različite stvari koje se ponekad preklapaju. Feministička pornografija, koja kao žanr nastaje početkom 80-ih, vođena je seksualnom revolucijom u drugom valu feminizma. U tim počecima feministička pornografija podrazumijevala je da porno filmove režiraju žene za žene, koje se odmiču od muškog pogleda i koncentriraju na ženski užitak i atmosferičnost prikaza. U svom razvoju feministička pornografija odmiče se od romantičarskih prikaza seksualnih scena (soft core ili vanila prikaza), ali ne prikazuje ni  hard core koji potiče rodno uvjetovano nasilje i diskriminaciju. Feministička pornografija uvodi i standarde etične pornografije.

Etična pornografija ne usredotočuje se na to kako izgledaju scene i kakav je prikaz i uloga žena već se fokusira na radna prava industrije, točnije na prava glumica i glumaca. Etična pornografija i dalje će prikazivati i hard core sadržaje bez razmišljanja o prikazu žene unutar porno filma. Prikazat će i brutalnije scene seksa ako su izvođači na njih pristali, ali će se pobrinuti da se u procesu stvaranja poštuju granice koje postavljaju izvođači te se brinuti o njihovim plaćama i njihovom zdravlju.

 

Kako znamo je li nešto etična pornografija ili nije?

Trebali bi moći to provjeriti kroz imena redatelja, studija i glumaca. Njihovi podaci bi trebali biti objavljeni i dostupni provjeri. Mnogi od glumaca i sami se brendiraju putem društvenih mreža i promoviraju sebe i svoje filmove. Postoje različite internetske stranice koje nude etični porno sadržaj koji se kupuje ili na koji se može pretplatiti. Etična pornografija ističe kako iza njenih filmova stoje imena i prezimena redatelja i izvođača i kako su oni provjerljivi. 

0 FacebookTwitterEmail
anketa
Ideje

ANKETA: Reci što ne valja!

piše Reci.hr

Liječenje neplodnosti, seksualni odgoj u školi, kontracepcija, erotska priča…, samo su dio tema koje smo otvorili u prvih mjesec dana koliko se Reci.hr kao jedinstven portal iz područja ljudske seksualnosti i reproduktivnog zdravlja bavi tim inače najvažnijim područjima života čovjeka. 

Većina ih je naišla na pozitivne reakcije i kod žena i kod muškaraca, i kod mladih i kod starijih čitatelja. Uzmemo li da nas u većoj mjeri za sada čitaju žene, zanimljivo je da su, sudeći po komentarima koji su nam pristizali kroz društvene mreže, muškarci iste teme prepoznavali i za sebe bitnim. I to ide u prilog našoj tezi kako niti jedna tema iz područja seksualnosti nema predznaka ni dobi niti spola. Stoga ne čudi da je, unatoč tome što su nam čitatelji pretežito za sada u dobi između 24 i 34 godine, tema o seksualnom životu ljudi koji su ušli u svoju treću dob života, bila jedna od najčitanijih.

Već u svom prvom mjesecu života susreli smo se s mnogim problemima koja u našem društvu imamo vezano za razinu i kvalitetu spolnog i reproduktivnog zdravlja građana i to su teme koje će nas stalno okupirati. Istražujemo što sve uzrokuje probleme, koje su im politike prepreke, koje javne politike valja poduzimati i koje zakone, kako i u kojem smjeru treba mijenjati i popravljati da bi se problemi rješavali.

Recite, koji su za vas najveći problemi u našem društvu u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja građana?

KOJI SU NAJVEĆI PROBLEMI U PODRUČJU SEKSUALNOG I REPRODUKTIVNOG ZDRAVLJA GRAĐANA?
62 votes
GlasajRezultati glasanja

1 FacebookTwitterEmail
ginekolog
Politike

NEMA GINEKOLOGA:
Više od 400 tisuća žena nema svog ginekologa

piše Renata Ivanović

Nedostatak ginekologa i ginekoloških timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti aktualizirao je najnoviji slučaj u Puli, kad je zbog smrti svog ginekologa 6.800 pacijentica ostalo bez trajnog liječnika. Iako ambulanta cijelo vrijeme radi, pacijentice se žale na stalnu fluktuaciju ginekologa koji se, kažu, niti ne stignu upoznati s njihovim zdravstvenim stanjem, a već dođe drugi. Vape,  kao i tisuće drugih žena u zemlji za trajnim rješenjem. U Hrvatskoj ukupno nedostaje 57 ginekoloških timova, a kad se ta brojka prevede na broj žena, radi se o 400 tisuća pacijentica koje nemaju osiguranu permanentnu pokrivenost primarnom ginekološkom zaštitom.

Ministarstvo rješenje traži u povećanom broju specijalizacija iz ginekologije. Trenutno je iz ginekologije za domove zdravlja u tijeku 51 specijalizacija. Za bolničku i primarnu zdravstvenu zaštitu ukupno je 150 specijalizacija iz ginekologije. 

Sudeći prema odgovoru koji smo dobili iz Ministarstva zdravstva rješenje trajnog pokrivanja primarne zdravstvene zaštite ginekološkim timovima nije skoro na vidiku. Radi se vatrogasnim mjerama, jer Ministarstvu je formalno bitno da pokaže da nijedna žena neće biti uskraćena od tog, zakonom joj zajamčenog, vida primarne zdravstvene zaštite. Upravo se na to žene i bune, žele trajna rješenja, svoje ginekologe, a ne aktualnu situaciju da ih se u nedostatku takvih šalje po bolnicama ili u domove zdravlja neprestano dovode nove zamjene.

Da je problem nedostatka ginekologa i timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti dugoročan prije par mjeseci otkrile su udruge pacijenata. Prvenstveno Udruga Roda koja je prva javno na to ukazala, a kroz Koaliciju udruga u zdravstvu iznosile su žene i konkretne probleme s kojima se susreću. O tome razgovaramo s Ivicom Belinom, predsjednikom Koalicije udruga u zdravstvu.

Koji su ključni problemi nedostatka ginekologa za pacijentice? Na što se konkretno žale, koja iskustva prenose? 

Imali smo više pacijentica koje su smatrale da nisu dobile sve potrebne informacije o svojoj bolesti i nastavku liječenja. Bilo je tu i par prijava nekorektnog odnosa ginekologa i njegovog tima te problema u komunikaciji s pacijenticama. A za konkretan problem nedostatka ginekologa saznali smo prvo od udruge RODA, naše članice i suradne organizacije. Nakon prikupljanja podataka o slučajevima neprimjerenog ponašanja liječnika i osoblja u rodilištima je isplivao i problem nedovoljnog broja ginekologa u sustavu primarne zdravstvene zaštite. 

Zašto je, prema vašim analizama, ovaj problem nastao?

Problem je nastao zbog dugogodišnjeg zanemarivanjem ovog područja zdravstvene zaštite! To se odrazilo na nedostatak edukacije novih kadrova, premalo specijalizacija i to na svim razinama, od liječnika iz primarne zaštite, zaposlenika domova zdravlja, preko koncesionara pa sve do sad samostalnih zdravstvenih ordinacija. Dobar dio ginekologa je u privatnom sektoru, što žene, osobito one iz urbanih sredina često koriste kako bi izbjegle čekanja i sustav naručivanja. Sve zajedno dovelo je do konfuzije i nedostatka realne slike o potrebama građanki Hrvatske. Evidentno je danas da se cijelo vrijeme nedovoljno poklanjala pažnja zdravlju žena i reproduktivnom zdravlju uopće.

 

Bolju ginekološku zaštitu imale naše mame

Kako biste opisali tu situaciju koja  je nastala zbog zanemarivanja zdravlja žena i reproduktivnog zdravlja? Koliko je prema vašoj procjeni, a baziranoj na iskustvima pacijenata,  ona kritična?

O ženskom zdravlju teško možemo govoriti bez da govorimo o zdravlju muškaraca. Razina brige o ženskom zdravlju, odražava se i na muško zdravlje. S druge strane, iz razgovora sa ženama iz raznih sredina, raznih dobi i razina obrazovanja, došao sam do zaključka da je generacija naših majki imala višu svijest o potrebi ginekološke zdravstvene zaštite nego što ih to imaju žene i djevojke danas. Ova je situacija vjerojatno i iz tog razloga morala doći do kritične točke, kako bi javnost i odgovorni na nju obratili pozornost. U cijelom sustavu nedostaje praćenje realnih zdravstvenih potreba stanovništva u lokalnim sredinama i sukladno tome, planiranje njihovog osiguravanja. Problem bi se dijelom mogao riješiti prepuštanjem dijela poslova kvalificiranim medicinskim sestrama-babicama, onda kada se radi o zaštiti trudnica i rodilja. Ali i to jedino nakon sustavne analize potreba i sklapanjem javno-privatnih partnerstva s privatnim pružateljima ginekološke zaštite i dovođenjem ginekologa u sredine u kojima ih nema, a potreba ima!

Koje su sredine najkritičnije?

Definitivno je najkritičniji Zadar, gdje je taj problem prije par mjeseci eskalirao. U Zadru je čak 25 tisuća bez ginekološke zdravstvene zaštite. Slična je situacija i u drugim sredinama, pa i u Zagrebu, u kojem nedostaje 17 ginekoloških timova!

Koji su vaši uvidi, kako zdravstvene vlasti u tim sredinama, dakle na samom terenu, taj problem rješavaju?                              

Nažalost, osim dobrih namjera i pokušaja u lokalnim sredinama da se situacija riješi kroz javno-privatna partnerstva,  bojim se da ne postoji konkretan plan. U posljednjih nekoliko mjeseci imali smo promjenu ministra zdravstva, pri čemu se novi ministar odmah suočio s izazovima vezanim uz Covid-19 virus i nekako mi se čini da je cijela stvar pala u drugi plan. Problem je prilično složen i objektivno ne možemo očekivati brza rješenje ili rješenja “preko koljena”. Kao što je godinama nastajao, trebat će u najmanju ruku nekoliko godina da se problem počne rješavati. Međutim, i kratkoročno bi trebalo razviti mjere za povećanje dostupnosti ginekološke zaštite svim ženama na području cijelog teritorija Hrvatske.

 

Zdravlje nacije je najvažnije

Imate li uvida kako se nedostatak ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti odražava na ostale usluge vezane za žensko zdravlje, poput onkoloških oboljenja?                      

Hrvatska ima poražavajuće rezultate u liječenju onkoloških bolesti i visoku smrtnost od raka dijelom zahvaljujući i kasnom otkrivanju bolesti. Za to postoje razni razlozi, od nedovoljne dostupnosti zdravstvene zaštite do niske zdravstvene pismenosti stanovništva i neodlasaku liječniku. Prema jednom istraživanju koje smo proveli, čak 72 posto onkoloških pacijentaa otišlo je liječniku tek kad su osjetili simptome bolesti. Gotovo isti postotak odnosi se na žene s rakom dojke. Iako je ta tema u javnosti poznata i svijest o raku dojke i zahvaljujući postojećim preventivnim programima postoji, žene se i dalje ne javljaju dovoljno na preventivne preglede. Još uvijek je strah od dijagnoze daleko veći od svijesti da pravovremeno otkrivenu bolest možemo uspješno liječiti i izliječiti. S druge strane, s ovakvim nedostatkom kadrova u zdravstvenoj zaštiti, moramo se zapitati je li ona uistinu  jednako i jednako pravno svima dostupna.                   

Koje bi se zdravstvene politike u tom smjeru trebale pokretati ili mijenjati?                                                             

Vlada bi za početak zdravlje nacije trebala prepoznati kao važan resurs u koji je potrebno ulagati i novac i znanje. Već desetljećima govorimo o populacijskoj politici i demografiji, ali ništa nije učinjeno u području razvoja i ulaganja u sve potporne sustave koje bi ženama i obiteljima uistinu  omogućili da se odluče na veće obitelji. MInistarstvo zdravstva i svi ostali dionici javnih politika u zdravstvu trebali bi prije svega napraviti detaljnu i realnu analizu zdravstvenog sustava. Kako u pojedinim županijama tako i na razini Hrvatske. Trebali bi detektirati moguće partnere u sustavima socijalne skrbi, rada i mirovinskog sustava, odgoja i obrazovanja, financija, gospodarstva i uključiti ih u izradu javnih politika. Već smo prije nekoliko godina kao Koalicija udruga u zdravstvu tražili izradu plana specijalizacija, njihovo trajanje i njihovu cijenu, te javnu objavu svih navedenih podataka, kako bi se pokušalo osigurati dovoljan broj liječnika specijalista u deficitarnim specijalizacijama. Osim ginekologa i liječnika obiteljske medicine, anesteziologija… Plan specijalizacija također bi trebao biti temeljen na analizi sustava, a ne prema dnevnopolitičkim i politikantskim potrebama i gašenju požara. 

 

Petogodišnji plan specijalizacija

Iz Ministarstva zdravstva doznajemo da je trenutno u izradi petogodišnji plan specijalističkog usavršavanja za razdoblje 2020 – 2024. godine, te da se planira napraviti analiza potreba za pojedinim liječničkim kadrovima, a podaci se prikupiti od lokalne i regionalne uprave i  samouprave.

0 FacebookTwitterEmail
Noviji članci
Stariji članci
Sva prava pridržana © 2020 InventaIR2