Home » Archives for Renata Ivanović
Autor

Renata Ivanović

zdravstveni odgoj
Politike

ZDRAVSTVENI ODGOJ U ŠKOLI KAO ZASEBNI PREDMET (2. dio)

piše Renata Ivanović

Hoćemo li nakon pandemije koronavirusa, koja nas je dovela do spoznaja da nešto korjenito valja mijenjati u našim životima, kao društvo biti zreliji da u škole uvedemo zdravstveni odgoj kao zasebni predmet? I to bez bespotrebnih ideoloških i političkih prijepora, ako smo uistinu više nego ikad ranije kolektivno postali svjesniji da je zdravlje najvažnije na svijetu.

Zdravstveni odgoj u Hrvatskoj nikada nije bio poseban predmet i jedva da je prije osam godina uopće ušao u škole. Kurikulumom je tek definiran međupredmetnom temom. Ne postoje nastavnici i profesori zdravstvenog odgoja. Takvi se ne obrazuju na fakultetima. O zdravlju i kako ga imati i sačuvati učenicima se predaje na satovima tjelesnog odgoja, razredne nastave i satovima biologije. O ljudskoj reprodukciji i spolnosti na satovima biologije i vjeronauka.

Zdravstveni odgoj tek međupredmetna tema

Iz posljednje donesenog kurikuluma o zdravstvenom odgoju kao međupredmetnoj temi, donesen je prije godinu dana, nije jasno koji su to točno sadržaji iz područja zdravlja zadani nastavnicima i profesorima da bi ih kao znanja trebali prenijeti svojim učenicima.

Jesu li autori tog kurikuluma, primjerice, konzultirali smjernice Svjetske zdravstvene organizacije koja, pitanje zaraza, od spolno prenosivih bolesti pa sve do virusa, postavlja kao najvažnija pitanja i teme o kojima u današnje vrijeme valja učiti nove naraštaje. Zarazne i lako prenosive bolesti u globaliziranom svijetu mogu prouzročiti katastrofalne posljedice za ljudsko  zdravlja i opstanak na planeti. Po svemu sudeći nisu.

O zdravlju kao i prije 50 godina

Zdravstveni se odgoj u hrvatskim školama podučava na razini otprije 50 godina. S tom razlikom da liječnici više ne ulaze u škole, kao što su to radili  sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je primarna zdravstvena zaštita bila umrežena s obrazovnim sustavom, pa su se u školama provodila redovita cijepljenja, pregledi ušiju, zuba i očiju, a usput je to bila prilika za poduke o higijeni i zdravstvenoj preventivi.

Unazad 15 godina nekoliko je bilo pokušaja da se u obrazovni sustav strukturirano uvedu i zdravstveni i seksualni odgoj za učenike osnovnih i srednjih škola. Uvijek bi se razbuktali ideološki prijepori, a rasprava o sadržaju, koja je trebala biti prepuštena struci, pretvarala se u kampanje za i protiv ideološki i vrijednosno suprotstavljenih društvenih grupa.

Donosimo pregled aktivnosti prosvjetnih vlasti vezano za uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, a u razdoblju unazad gotovo 30 godina. U ovom smo se pregledu dobrim dijelom koristili podacima koje je istražila i analizirala Veronika Mesić, a objavljeni su kroz serijal tekstova na portalu Voxfeminae.

Zdravstveni i spolni odgoj plaća cijenu ideoloških sukoba

1995.

Teen STAR 1995. osniva hrvatski ogranak – cilj mu je ‘potaknuti mlade da se na osobnoj razini oduševe za pogled na ljudsku spolnost u svjetlu kršćanskih i općeljudskih vrednota i razvijaju se prema istinskoj zrelosti i sposobnosti za pravu ljubav’. 

1997.

Program je dobio preporuku Nacionalnog katehetskog ureda Biskupske konferencije i suglasnost od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (tada na čelu s ministricom Ljiljom Vokić).


2002.

Udruga CESI potaknuta zbivanjima u obrazovnom sustavu u suradnji sa skupinom stručnjaka osniva Inicijativu za uvođenje seksualne edukacije u škole u okviru koje je izrađen prijedlog programa spolnog odgoja naziva Ljudska seksualnost i kvaliteta života, koji je zatim upućen Ministarstvu.

2003.

Zdravstveni program sa spolnim odgojem uvodi se kao izvannastavna aktivnost u osnovnim školama te izborni predmet u srednjim školama, ukupno u tridesetak, ali kao želja za modernizacijom obrazovnog sustava po preporukama Europske unije čiji je Hrvatska tada postala kandidat. Teen STAR je naime dobio preporuku tadašnjeg Zavoda za školstvo i još jedno pozitivno mišljenje Ministarstva obrazovanja (na čelu tada s SDP-ovim ministrom Vladimirom Strugarom), a zanemareni su alternativni prijedlozi programa, poput onog koji je uputila udruga CESI.

2004.

Prijedlog programa CESI-ija ‘Ljudska seksualnost i kvaliteta života’ Ministarstvo obrazovanja (na čelu mu je ministar Dragan Primorac) vraća na doradu, a istodobno daje pozitivno mišljenje o Teen STAR-ovom prijedlogu osnivanja školskih klubova Teen STAR koji bi obuhvaćali učenike, nastavnike i roditelje učenika koji polaze njihov fakultativni program. To izaziva burne reakcije velikog djela društva koje ukazuje kako Ministarstvo ide suprotno smjernicama EU te time odgađa proces integracije u Europu u kojoj je seksualni odgoj standard. Progresivne snage u društvu ukazuju na još veći problem, na činjenicu da još jedan naraštaj neće steći potrebna znanja neophodna za njihovo zdravo spolno odrastanje. 

2005.

Izvješće pravobraniteljice za 2004. godinu u kojem se navodi kako su uočene brojne neusklađenosti pojedinih dijelova programa Teen STAR s nekim odredbama Konvencije o pravima djeteta i pojedinim odredbama drugih važećih propisa u Republici Hrvatskoj.

Osnovano je Povjerenstvo za prosudbu spolnog odgoja po nalogu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (ministar je Dragan Primorac), čija je zadaća bila kreirati nacionalni program spolnog odgoja, a na čelo je postavljen zagrebački psihijatar Vladimir Gruden (u nekoliko je navrata izjavljivao kako je homoseksualnost bolest koju treba spriječiti i liječiti, zbog čega je zaradio i prijavu Liječničkoj komori koja se od njegovih izjava ogradila). Međutim, ministar Dragan Primorac donosi odluku da se spolni odgoj predaje u okviru zdravstvenog odgoja, te tako odgađa objavu natječaja za programe, ali i praktički izbacuje Teen STAR iz škola, koji od tada počinje djelovati u okviru udruge Grozd.

2006.

Problem s prijašnjim natječajem nalazio se u tome što se članovi/ice povjerenstva nisu mogli usuglasiti oko programa. Jedna od dvije sukobljene radne skupine unutar povjerenstva predložila je da se uvede poseban predmet Zdravstveni odgoj i obrazovanje unutar koje bi bio i spolni odgoj. Mnogi su sukob unutar povjerenstva tumačili kao sukob konzervativne i liberalne struje. Ministarstvo raspisuje natječaj 23. veljače 2006., a u svibnju izlazi sa priopćenjem u kojem tumači da je natječaj raspisan za zdravstveni odgoj i obrazovanje, a ne za spolni odgoj. Iz priopćenja je vidljivo da su mediji i javnost zdravstveni odgoj shvatili tek kao novi naziv za spolni odgoj. Novi je natječaj zahtijevao da dostavljeni programi obuhvaćaju teme: očuvanje zdravlja i kvalitete života, ljudska spolnost, prevencija ovisnosti, kultura društvene komunikacije te prevencija nasilničkog ponašanja. Predviđeno je bilo da se zdravstveni odgoj uklopi u sadržaj ostalih predmeta. CESI i tada ukazuje kako se time program izlaže na volju nastavnica/ika, koji bi satove razredne zajednice (na kojima se zdravstveni odgoj trebao provoditi) inače iskoristili drugačije, budući da ti satovi imaju svoju namjenu te da je očito kako edukacija nastavnika izostaje, posebice u području seksualne edukacije, pa shodno tome traže da takva edukacija bude uključena i u redovni dodiplomski studij.

Na natječaj su pristigla 24 programa – 11 za osnovne škole, osam za četverogodišnje srednje škole i pet za strukovne, a među predlagačima su se našle udruge Forum za slobodu odgoja, Romi za Rome, Centar za razvoj ljudskih potencijala Olimp, Hrvatski crveni križ i udruga Grozd. U prosincu su objavljeni rezultati natječaja po kojima je za osnovne škole Povjerenstvo najboljim programom ocijenilo program Udruge GROZD, a za četverogodišnje i trogodišnje srednje škole programe Udruge GROZD i Foruma za slobodu odgoja. Udruga GROZD proizašla je iz udruge Teen STAR, a koja je već provodila svoj program u osnovnim i srednjim školama.

Nakon objave rezultata natječaja, odabrani programi poslani su na odobrenje Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, kojem je tada na čelu Neven Ljubičić. Početkom 2007. godine Ministarstvo zdravstva je primilo mišljenje Pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić u kojem  preporučuje da se niti jedan predloženi program ne prihvati, i to iz dva glavna razloga – manjka kadrovske i evaluacijske razrade uočene u svim predloženim programima te manjka znanstvene utemeljenosti, sukladnosti s Obiteljskim zakonom te principom tretiranja djece kao subjekta, a ne objekta odgoja i obrazovanja, uočene u modulima o ljudskoj spolnosti koje je predložila udruga GROZD.

2008.

Od programa se odustaje s obrazloženjem da su nakon provedbe eksperimentalne faze, rezultati evaluacije pokazali da nema nikakvih pomaka u znanju učenika o ovim temama (evaluacija je rađena na temelju upitnika koje su učenici/e popunjavali nakon odslušanog polugodišta). Valja napomenuti kako su se oba programa mogla slušati samo uz pisanu dozvolu roditelja, a zanimljivo je da je upravo dopuštenje roditelja nešto za što će se GROZD kasnije uvelike zalagati.

2012.

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović najavljuje uvođenje zdravstvenog odgoja koji će se predavati međupredmetno (na satovima razrednika i biologije), a kreće sa školskom godinom 2012./2013. Program je izrađen i objavljen mjesec dana nakon što je najavljen, a iznimno je problematično što program nije ocijenilo nikakvo stručno povjerenstvo niti je postojala javna rasprava te je školama ostavljeno jako malo vremena da izmjene nastavni program. Bilo je to izrazito ishitreno, očito se ministar bojao upliva GROZD-a i sličnih udruga. Nastavnici nisu dobro pripremljeni, dobili su tek jednodnevnu edukaciju i pisani priručnik.

Spornim se pokazao, kako se i očekivalo, 4. modul koji govori o spolnosti, a početkom prosinca u crkvama se dijeli pamflet naslova Potop zdravog razuma koji sadržava citate iz jedne od preporučenih knjiga u programu zdravstvenog odgoja, a roditelje dramatično pita ‘Je li vam svejedno to što će vaše dijete učiti o homoseksualnom činu kao jednako prirodnom i vrijednom kao heteroseksualni?’, a isto se pitanje postavlja za masturbaciju, pornografiju, pobačaj, kontracepciju i spolni čin kojem primarna svrha nije prokreacija.

2013.

Sljedeći korak bio je zahtjev Ustavnom sudu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zdravstvenog odgoja s Ustavom. Uz nekoliko privatnih osoba zahtjev potpisuju GROZD, Hrvatska stranka prava 1861., Udruga za promicanje etike, morala, obiteljskih vrijednosti i ljudskih prava.

Ustavni sud 22. svibnja 2013. godine utvrđuje da je Odluka o uvođenju, praćenju i vrednovanju provedbe Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama neustavna jer se s njom nije ispoštovala “demokratičnost procedure u okviru koje se odvija društveni dijalog o pitanjima od općeg interesa“ te zahtjeva da se provede javna rasprava i ostale procedure koje su obvezne prije donošenja takvog zakona. Javna rasprava koju je zahtijevao Ustavni sud provedena je u razdoblju od 1. lipnja do 12. srpnja 2013. godine, a krajem kolovoza donesen je Nastavni plan i program Zdravstvenog odgoja za osnovnu i srednju školu. Zdravstveni odgoj nije ukinut unatoč promjeni vlasti, a da program u provedbi nije dobar nerijetko kroz niz istraživanja iskazuju i učenici i nastavnici.

2019.

U okviru tzv. Škole za život Ministarstvo znanosti i obrazovanja na čelu s ministricom Blaženkom Divjak donosi odluku o uvođenju međupredmetnih tema, a jedna od njih je i zdravstveni odgoj.

Prvi udžbenici za spolni odgoj

Prvi udžbenik za seksualni odgoj tiskan je u Jugoslaviji 1965. godine, a 1973. godine objavljen je i priručnik za nastavnike. Kasnih 60-ih uveden je i spolni odgoj,  eksperimentalno u neke zagrebačke osnovne škole i provodio se jedan sat tjedno. U prvom razredu osnovne škole obrađivala se samo jedna tema: Rodila me majka. U drugom i trećem razredu na redu su bile teme Razlika između žene i muškarca i Začeće, a u četvrtom Menstruacija te Rast i razvoj tijela. U petom razredu nastavna tema je Psihomatske karakteristike puberteta, u šestom Položaj djeteta u porodici. Sedmi razred slušao je tako dvije teme, Zadovoljenje nagona te Biološke i socijalne potrebe čovjeka, dok su se u osmom predavale Ljubav između osoba suprotnog spola, Sretan brak i porodica, Trudnoća i porod te Naličje spolnog života s posebnim osvrtom na spolne bolesti i kontracepciju.

Predviđena nastavna sredstva uključivala su dijapozitive za teme Rodila me majka, Menstruacija, Trudnoća i porod, dva kratkometražna filma o porođaju i začeću, te magnetofonske trake svih pet tema za prva četiri razreda osnovne škole. Unatoč velikom interesu učenika i učenica te mnogim pokušajima uvođenja u sve jugoslavenske škole, spolni odgoj je na kraju ipak reduciran i uklopljen u nastavni sadržaj ostalih predmeta, na sličan način kao što se danas tretira pod nazivom međupredmetna tema. O zdravstvenom i spolnom odgoju u školama se kod nas ponovno razgovara tek za 30 godina.

0 FacebookTwitterEmail
zdravstveni odgoj
Politike

HOĆEMO LI NAKON KORONAVIRUSA U ŠKOLE NAPOKON UVESTI ZDRAVSTVENI ODGOJ KAO PREDMET?

piše Renata Ivanović

Dok slušamo upute i sjedimo u svojim domovima, čuvamo se i brinemo jedni za druge, svi na neki način resetiramo svoju životnu svakodnevicu i razmišljamo što ćemo sutra i hoćemo li živjeti na isti način kao jučer. Zamišljamo kakav ćemo svijet imati nakon koronavirusa i hoće li nam i mogu li nam prioriteti biti isti. Sve postaje nevažno kad zdravlje dođe u pitanje. Hoćemo li tu mudrost pamtiti i kad opasnost od pandemije prođe? Hoćemo li i kako s ovim iskustvom zatočenih u strahu od smrtonosne zaraze znati i htjeti mijenjati sebe i odnose prema drugima kao pojedinci, a kao društvo kulturu života, obrazovanje, ekonomiju…?

Hoće li i nakon pandemije koronavirusa pitanje uvođenja zdravstvenog odgoja u školi biti pitanje oko kojega se umjesto zdravorazumskih argumenata vode besmislene političke i ideološke podjele? Već više od 15 godina u hrvatskim školama se učenici o zdravstvenoj kulturi, preventivi, zdravom načinu života i ponašanja sustavno ne uče.

Posljednjih tjedana medijski programi nalikuju obrazovnom programu za osnovnoškolce s podukama o stvarima koje se sustavno trebaju učiti u školi. Kako se peru ruke, kako kiše u lakat, drži razmak i izbjegava bliski kontakt…, upute su zdravstvenih stručnjaka građanima. Tako su najtraženije teme i odgovori na pitanja što je imunitet, kako se čovjekov organizam bori protiv bolesti, što je zarazna bolest i kako se ona širi. Sve su to stvari koje bi se sustavno trebale podučavati u školi. Štoviše, i više od toga. Tema pandemije virusima bila bi jedna od glavnih u zdravstvenom kurikulumu, jer je zaraza novih tipova virusa nešto na što upozoravaju svjetski zdravstveni stručnjaci i zdravstvene organizacije danas najveća prijetnja ljudima na ovoj planeti. O prijetnjama ljudskom rodu od strane virusa govori se na svjetskoj razini intenzivno već godinama.

Prije tri godine uspostavljen je Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize Ujedinjenih naroda s idejom da se donositeljima odluka diljem svijeta, državama i njihovim vladama pruži neovisna i stručna procjena kapaciteta za epidemije i druge hitne situacije sa zdravstvenim posljedicama. Odbor vode bivša norveška premijerka i bivša direktorica Svjetske zdravstvene organizacije Gro Harlem Brundtland i glavni tajnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy. Zadatak mu je izraditi mape za sigurniji svijet, skupiti potrebne podatke od strane država i pronaći ključne rupe u lokalnim i globalnim zdravstvenim sustavima, kapacitetima prevencije, detektirati opasnosti i davati odgovore na zdravstvene krize. To je tijelo krenulo inicirati i potrebu da se ubrzaju i pojačaju istraživanja, ojačaju globalni i regionalni kapaciteti i načini financiranja. Sve ono što je potrebno već imati pripremljeno kad se pandemija poput ove dogodi. Uoči prošlogodišnje Opće skupštine UN-a, upravo je ovaj Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize, u svom izvješću objavio kako postoji vrlo ozbiljna prijetnja globalne pandemije i to smrtonosnim patogenom koji se prenosi zrakom i koji bi mogao pomesti pet posto svjetske ekonomije i ubiti do 80 milijuna ljudi.

Hrvatska nije izuzeta iz tih mapiranja. Unatoč tome što je upravo predviđanje zdravstvene krize prvorazredna tema ugroze ljudi u skoroj budućnosti, u Hrvatskoj se u okviru kurikuluma tzv. škole za život zdravstveni odgoj ne pretvara u posebni predmet, nego ga se tretira kao međupredmetnu temu. Drugim riječima, o zdravlju se podučava kroz sve druge predmete, najviše biologije i kemije te na tjelesnom odgoju i na satovima razredne zajednice. Baš kao što se to radilo i prije 50 godina!

Istodobno, nastavnici su prepušteni sami sebi. Nemaju sustavne poduke na koji način i što predavati. Snalaze se po vlastitom nahođenju. Prave literature o zdravstvenom odgoju niti nema. Zdravstveni stručnjaci nisu uključeni. Računa se na pomoć školske medicine, ali nigdje izrijekom nije navedeno da li zdravstveni stručnjaci ulaze u školu, koje su im obveze, koliko sati predavanja imaju i o točno čemu. Teme koje se ističu kao teme zdravstvenog odgoja su higijena u nižim razredima osnovne škole, pubertet u petom i šestom, te ponešto o spolnom zdravlju na satovima biologije i vjeronauka. Prehrana se provlači kroz sve razrede, i čini se da je ona najistaknutija tema zdravstvene preventive.

Obvezu otvaranja tema iz područja zdravstvenog odgoja imaju nastavnici i profesori i likovnog i glazbenog odgoja, profesori književnosti. Gotovo svi, i gotovo nitko! Sudeći prema tablici koju je Ministarstvo Blaženke Divjak donijelo u svojoj Odluci o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Zdravlje za osnovne škole i srednje škole u RH  prije godinu dana, velika je uloga u zdravstvenom odgoju i osnovnoškolaca i srednjoškolaca – dana vjeroučiteljima. Njih se s posebnom pažnjom uvelo u područja seksualnog odrastanja. To je dokaz kako se kurikulum nije radio s ciljem da se napravi program zdravstvenog odgoja kojim će se najkvalitetnije moguće obrazovati  učenici. On je samo rezultat još jednog kozmetičkog kompromisa i sad je dobro vrijeme da ga se preispita. Jesmo li kao društvo zreliji da nakon iskustva pandemije koronavirusa uvedemo zdravstveni odgoj kao zasebni predmet u školi, koji bi držali za to posebno educirani nastavnici i profesori?

1 FacebookTwitterEmail
koronavirus
Vruće teme

KORONAVIRUS: Deset principa Andrije Štampara u borbi protiv pandemije

piše Renata Ivanović

U jeku pandemije koronavirusa i svakodnevnog konzumiranja informacija što nam je i kako činiti da bi se zaštitili od zaraze, evociralo se nekoliko puta i ime Andrije Štampara. Velikog hrvatskog reformatora u medicini, oca škole narodnog zdravlja, čiji su se temelji javnozdravstvenih službi,  koje je postavio prije stotinjak godina, u ovakvim pandemičnim situacijama pokazali najbolji alati za upravljanje krizom, suzbijanju panike i u konačnici zaštitom velikog broja ljudi.

Iako pandemija koronavirusa još nije prošla, štoviše, njezin se vrhunac tek očekuje, pa nije zahvalno analizirati što je sve dobro, a što loše napravljeno, činjenica je da se u Hrvatskoj erupcija zaraze nije dogodila preko noći, kao što je to bio slučaj u drugim europskim zemljama. Činjenica je i da smo doživjeli kako politika može odlično surađivati sa strukom, te smo na djelu vidjeli ono što godinama nismo – da politika uvažava i sluša struku. Doživjeli smo i da se na svakodnevnoj razini na vrijeme i kvalitetno mogu informirati građani, pa mediji, naravno, više nisu problematični, nego je svako u svojoj koži gdje treba biti i radi svoj posao, a u istom cilju. Pokazalo se da se u državi, koja je inače jako deficitarna informacijama od strane politike prema građanima, zbog čega građani iskazuju jako nisku razinu povjerenja prema institucijama, a u konačnici i jedni prema drugima – može drukčije i puno bolje.

Zato nije na odmet podsjetiti kojih je to deset principa, nešto poput deset zapovjedi, istaknuo taj veliki čovjek Andrija Štampar, koji je zahvaljujući i svom seljačkom podrijetlu rano postao svjestan kako jednoj državi na prvom mjestu mora biti zdravlje njezinih građana, jer ako toga nema sve drugo je nebitno.

Ljudi koji su uzeli u ruke uzde i upravljaju ovom velikom zdravstvenom krizom u Hrvatskoj,  velikim dijelom još baštine nauk Andrije Štampara, kojega su učili kroz studij, a mnogi od njih primjenjivali u svojoj liječničkoj i zdravstvenoj praksi. Kroz trideset godina novije hrvatske povijesti puno se toga narušilo od Štamparove škole narodnog zdravlja, pa je važno u ovakvim situacijama na to podsjetiti. Kad pandemija koronavirusom prođe prvo što trebamo napraviti je uvesti zdravstveni odgoj u škole! Kad pandemija prođe zadajmo si i druge zadatke, primjerice, učinimo ono što smo već puno ranije trebali učiniti za očuvanje zdravlja mladih ljudi – uvedimo seksualni odgoj u škole. Jer upravo je obrazovanje mladih u vrijeme njihova i seksualnog odrastanja jako važno, a u konačnici čuva zdravlje cijele nacije.

Takve je stvari na umu imao veliki čovjek dr. Andrija Štampar kad je još u prošlom stoljeću sažeo deset principa javnoga zdravstva i socijalne medicine koje valja evocirati, jer oni funkcioniraju bez obzira kakvog je društvo političkog uređenja.

Važnije je obavještavanje naroda od zakona

“Zdravlje za sve” osnovna je misija cijelog rada, djela i nauka Andrije Štampšara. Da bi se taj visoko humani cilj mogao postići prvenstveno treba informirati građane i to je jedno od osnovnih načela Štampara koje je on uvijek postavljao iznad svih zakona, iznad svih politika i vlada. Jer zdravlje nema nikakve političke ili nacionalne predznake.

Najvažnije je pripremiti u jednoj sredini teren i pravilno shvaćanje o zdravstvenim pitanjima

Zdravstvene ustanove koje je Andrija Štampar osnivao bile su logistička potpora programima za unapređenje zdravlja. Tamo gdje su socijalno i ekonomske prilike bile nepovoljne osnivao je centre za opći razvoj i poboljšanje životnih prilika. Tako su stvarane javne zdravstvene službe koje su se oslanjale na Štampareve ideje vodilje – obrazovane zdravstvene radnike i zdravstvene ustanove s potporom.


Pitanjem narodnog zdravlja i radom na njegovom unapređenju trebaju se baviti svi, bez razlike

Štampar je smatrao kako je sudjelovanje svih društvenih aktera ali i građana samih  bitno za unapređenje narodnog zdravlja. Dakle, to nije zadaća samo liječnika. Uvijek je ponavljao kako ljude treba prosvjećivati da bi upoznali svoje zdravstvene potrebe i sudjelovali u njihovom rješavanju. To su ujedno i principi ljudskih prava.


Socijalna terapija bitnija je od individualne

Pod pojmom zdravlje Andrija Štampar je podrazumijevao i mentalno zdravlje. I to ne samo brigu o psihičkom zdravlju pojedinca, nego istodobno i brigu o zdravlju društva kao neodvojive cjeline za zdravlje pojedinca. Kad je govorio o zdravlju uvijek je naglašavao da ono mora biti blago cijele zajednice, zato je puno govorio o važnosti socijalne skrbi.


Liječnik ne smije biti ekonomski ovisan o bolesniku


Gdje god je radio stvarao je multidisciplinarne ekipe, a svakome je ostavljao prostor za inovacije i kreativnost. Dvije je vrline tražio od suradnika: imaginaciju da rješavaju probleme i hrabrost da ne ustukne pred poteškoćama. Nije prihvaćao isprike da se nešto ne može napraviti.


Ne smije se raditi razlika između ekonomski jakih i slabih (egalitarizam)

Način rada Andrije Štampara mogao bi se staviti i pod geslo “misli globalno, djeluj lokalno”. Principe i ideologiju svog reformatorskog djelovanja zasnivao je na iskustvima mnogih zemalja svijeta, kao i na iskustvima iz njihove prošlosti. Tražio je zajedničke elemente u razvoju zdravstvenih službi, ulozi i izobrazbi liječnika, u socijalno-ekonomskim i okolinom uvjetovanim faktorima, svima koji mogu utjecati na zdravlje.


U zdravstvenoj organizaciji liječnik treba tražiti bolesnika, a ne obrnuto, kako bi se obuhvatili svi oni koji trebaju zaštitu

Andrija Štampar idejni je začetnik i definicije zdravlja, koja je usvojila Svjetska zdravstvena organizacija na svojoj skupštini 1948. godine, a ona sublimira ideju kako zdravlja za sve i kako je zdravlje puno više od tjelesnog stanja organizma.


Liječnik treba biti narodni učitelj

Izboru suradnika posvećivao je veliku pažnju, posebice izboru onih koji su dalje trebali izvršavati dogovoreno i koji su bili na taj način promotori sustava i ideja. Ljudima je omogućavo sticanje potrebnih znanja i brinuo se da imaju uvjete za rad. Jednako tako brinuo se da građani sudjeluju u radu na unapređenju zdravlja, a da bi to mogli organizirao je narodne škole, ustanove za zdravstveno prosvjećivanje.

Pitanje narodnog zdravlja od većeg je ekonomskog nego humanitarnog značaja

Kao pionir u borbi za mir i razumijevanje među narodima misli Andrije Štampara ušle su i program Svjetske zdravstvene organizacije koje je izrekao u svom prvom govoru na prvoj Svjetskoj zdravstvenoj skupštini. Smatrao je da je težnja za zdravljem ono što je zajedničko svim ljudima i upravo ta činjenica ruši sve barijere među narodima, koji jedni drugima u toj težnji pomažu.


Glavno mjesto liječničkog djelovanja je tamo gdje ljudi žive, a ne ordinacija

Andrija Štampar idejni je začetnik i definicije zdravlja, koju je usvojila Svjetska zdravstvena organizacija 1948. godine, a ona sublimira ideju zdravlja za sve – što je ključna Štamparova sintagma. Jer svi smo mi ljudi jednaki u našoj istoj i osnovnoj životnoj potrebi za zdravljem. Jednako je to i neotuđivo pravo na zdrav život i to u miru bez nacionalne, religijske ili bilo koje druge diskriminacije. 

 

 

 

 

1 FacebookTwitterEmail
ginekolog
Politike

NEMA GINEKOLOGA:
Više od 400 tisuća žena nema svog ginekologa

piše Renata Ivanović

Nedostatak ginekologa i ginekoloških timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti aktualizirao je najnoviji slučaj u Puli, kad je zbog smrti svog ginekologa 6.800 pacijentica ostalo bez trajnog liječnika. Iako ambulanta cijelo vrijeme radi, pacijentice se žale na stalnu fluktuaciju ginekologa koji se, kažu, niti ne stignu upoznati s njihovim zdravstvenim stanjem, a već dođe drugi. Vape,  kao i tisuće drugih žena u zemlji za trajnim rješenjem. U Hrvatskoj ukupno nedostaje 57 ginekoloških timova, a kad se ta brojka prevede na broj žena, radi se o 400 tisuća pacijentica koje nemaju osiguranu permanentnu pokrivenost primarnom ginekološkom zaštitom.

Ministarstvo rješenje traži u povećanom broju specijalizacija iz ginekologije. Trenutno je iz ginekologije za domove zdravlja u tijeku 51 specijalizacija. Za bolničku i primarnu zdravstvenu zaštitu ukupno je 150 specijalizacija iz ginekologije. 

Sudeći prema odgovoru koji smo dobili iz Ministarstva zdravstva rješenje trajnog pokrivanja primarne zdravstvene zaštite ginekološkim timovima nije skoro na vidiku. Radi se vatrogasnim mjerama, jer Ministarstvu je formalno bitno da pokaže da nijedna žena neće biti uskraćena od tog, zakonom joj zajamčenog, vida primarne zdravstvene zaštite. Upravo se na to žene i bune, žele trajna rješenja, svoje ginekologe, a ne aktualnu situaciju da ih se u nedostatku takvih šalje po bolnicama ili u domove zdravlja neprestano dovode nove zamjene.

Da je problem nedostatka ginekologa i timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti dugoročan prije par mjeseci otkrile su udruge pacijenata. Prvenstveno Udruga Roda koja je prva javno na to ukazala, a kroz Koaliciju udruga u zdravstvu iznosile su žene i konkretne probleme s kojima se susreću. O tome razgovaramo s Ivicom Belinom, predsjednikom Koalicije udruga u zdravstvu.

Koji su ključni problemi nedostatka ginekologa za pacijentice? Na što se konkretno žale, koja iskustva prenose? 

Imali smo više pacijentica koje su smatrale da nisu dobile sve potrebne informacije o svojoj bolesti i nastavku liječenja. Bilo je tu i par prijava nekorektnog odnosa ginekologa i njegovog tima te problema u komunikaciji s pacijenticama. A za konkretan problem nedostatka ginekologa saznali smo prvo od udruge RODA, naše članice i suradne organizacije. Nakon prikupljanja podataka o slučajevima neprimjerenog ponašanja liječnika i osoblja u rodilištima je isplivao i problem nedovoljnog broja ginekologa u sustavu primarne zdravstvene zaštite. 

Zašto je, prema vašim analizama, ovaj problem nastao?

Problem je nastao zbog dugogodišnjeg zanemarivanjem ovog područja zdravstvene zaštite! To se odrazilo na nedostatak edukacije novih kadrova, premalo specijalizacija i to na svim razinama, od liječnika iz primarne zaštite, zaposlenika domova zdravlja, preko koncesionara pa sve do sad samostalnih zdravstvenih ordinacija. Dobar dio ginekologa je u privatnom sektoru, što žene, osobito one iz urbanih sredina često koriste kako bi izbjegle čekanja i sustav naručivanja. Sve zajedno dovelo je do konfuzije i nedostatka realne slike o potrebama građanki Hrvatske. Evidentno je danas da se cijelo vrijeme nedovoljno poklanjala pažnja zdravlju žena i reproduktivnom zdravlju uopće.

 

Bolju ginekološku zaštitu imale naše mame

Kako biste opisali tu situaciju koja  je nastala zbog zanemarivanja zdravlja žena i reproduktivnog zdravlja? Koliko je prema vašoj procjeni, a baziranoj na iskustvima pacijenata,  ona kritična?

O ženskom zdravlju teško možemo govoriti bez da govorimo o zdravlju muškaraca. Razina brige o ženskom zdravlju, odražava se i na muško zdravlje. S druge strane, iz razgovora sa ženama iz raznih sredina, raznih dobi i razina obrazovanja, došao sam do zaključka da je generacija naših majki imala višu svijest o potrebi ginekološke zdravstvene zaštite nego što ih to imaju žene i djevojke danas. Ova je situacija vjerojatno i iz tog razloga morala doći do kritične točke, kako bi javnost i odgovorni na nju obratili pozornost. U cijelom sustavu nedostaje praćenje realnih zdravstvenih potreba stanovništva u lokalnim sredinama i sukladno tome, planiranje njihovog osiguravanja. Problem bi se dijelom mogao riješiti prepuštanjem dijela poslova kvalificiranim medicinskim sestrama-babicama, onda kada se radi o zaštiti trudnica i rodilja. Ali i to jedino nakon sustavne analize potreba i sklapanjem javno-privatnih partnerstva s privatnim pružateljima ginekološke zaštite i dovođenjem ginekologa u sredine u kojima ih nema, a potreba ima!

Koje su sredine najkritičnije?

Definitivno je najkritičniji Zadar, gdje je taj problem prije par mjeseci eskalirao. U Zadru je čak 25 tisuća bez ginekološke zdravstvene zaštite. Slična je situacija i u drugim sredinama, pa i u Zagrebu, u kojem nedostaje 17 ginekoloških timova!

Koji su vaši uvidi, kako zdravstvene vlasti u tim sredinama, dakle na samom terenu, taj problem rješavaju?                              

Nažalost, osim dobrih namjera i pokušaja u lokalnim sredinama da se situacija riješi kroz javno-privatna partnerstva,  bojim se da ne postoji konkretan plan. U posljednjih nekoliko mjeseci imali smo promjenu ministra zdravstva, pri čemu se novi ministar odmah suočio s izazovima vezanim uz Covid-19 virus i nekako mi se čini da je cijela stvar pala u drugi plan. Problem je prilično složen i objektivno ne možemo očekivati brza rješenje ili rješenja “preko koljena”. Kao što je godinama nastajao, trebat će u najmanju ruku nekoliko godina da se problem počne rješavati. Međutim, i kratkoročno bi trebalo razviti mjere za povećanje dostupnosti ginekološke zaštite svim ženama na području cijelog teritorija Hrvatske.

 

Zdravlje nacije je najvažnije

Imate li uvida kako se nedostatak ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti odražava na ostale usluge vezane za žensko zdravlje, poput onkoloških oboljenja?                      

Hrvatska ima poražavajuće rezultate u liječenju onkoloških bolesti i visoku smrtnost od raka dijelom zahvaljujući i kasnom otkrivanju bolesti. Za to postoje razni razlozi, od nedovoljne dostupnosti zdravstvene zaštite do niske zdravstvene pismenosti stanovništva i neodlasaku liječniku. Prema jednom istraživanju koje smo proveli, čak 72 posto onkoloških pacijentaa otišlo je liječniku tek kad su osjetili simptome bolesti. Gotovo isti postotak odnosi se na žene s rakom dojke. Iako je ta tema u javnosti poznata i svijest o raku dojke i zahvaljujući postojećim preventivnim programima postoji, žene se i dalje ne javljaju dovoljno na preventivne preglede. Još uvijek je strah od dijagnoze daleko veći od svijesti da pravovremeno otkrivenu bolest možemo uspješno liječiti i izliječiti. S druge strane, s ovakvim nedostatkom kadrova u zdravstvenoj zaštiti, moramo se zapitati je li ona uistinu  jednako i jednako pravno svima dostupna.                   

Koje bi se zdravstvene politike u tom smjeru trebale pokretati ili mijenjati?                                                             

Vlada bi za početak zdravlje nacije trebala prepoznati kao važan resurs u koji je potrebno ulagati i novac i znanje. Već desetljećima govorimo o populacijskoj politici i demografiji, ali ništa nije učinjeno u području razvoja i ulaganja u sve potporne sustave koje bi ženama i obiteljima uistinu  omogućili da se odluče na veće obitelji. MInistarstvo zdravstva i svi ostali dionici javnih politika u zdravstvu trebali bi prije svega napraviti detaljnu i realnu analizu zdravstvenog sustava. Kako u pojedinim županijama tako i na razini Hrvatske. Trebali bi detektirati moguće partnere u sustavima socijalne skrbi, rada i mirovinskog sustava, odgoja i obrazovanja, financija, gospodarstva i uključiti ih u izradu javnih politika. Već smo prije nekoliko godina kao Koalicija udruga u zdravstvu tražili izradu plana specijalizacija, njihovo trajanje i njihovu cijenu, te javnu objavu svih navedenih podataka, kako bi se pokušalo osigurati dovoljan broj liječnika specijalista u deficitarnim specijalizacijama. Osim ginekologa i liječnika obiteljske medicine, anesteziologija… Plan specijalizacija također bi trebao biti temeljen na analizi sustava, a ne prema dnevnopolitičkim i politikantskim potrebama i gašenju požara. 

 

Petogodišnji plan specijalizacija

Iz Ministarstva zdravstva doznajemo da je trenutno u izradi petogodišnji plan specijalističkog usavršavanja za razdoblje 2020 – 2024. godine, te da se planira napraviti analiza potreba za pojedinim liječničkim kadrovima, a podaci se prikupiti od lokalne i regionalne uprave i  samouprave.

0 FacebookTwitterEmail
ivf
Reproduktivno zdravlje

KLAUDIJA KORDIĆ: Svih šest IVF postupaka treba biti u stimuliranom ciklusu

piše Renata Ivanović

Klaudija Kordić već je deset godina članica udruge Roda, jedine udruge u Hrvatskoj koja se bavi pravima pacijenata kad je riječ o neplodnosti. Zbog nastojanja Udruge unazad gotovo dva desetljeća, da se prava pacijenata povećaju te da se situacija vezano za liječenje neplodnosti poboljša, Roda je u kolovozu 2012. godine pozvana imenovati svog predstavnika u Nacionalno povjerenstvo za medicinski pomognutu oplodnju (NPMPO).Tadašnji je ministar zdravstva Rajko Ostojić bio prijamčljiv sugovornik te je prihvatio primjedbe Rode na prijedlog Zakona o medicinski pomognutoj oplodnji, koji je zahvaljujući tome postao znatno bolji i liberalniji u odnosu na prethodni, takozvani Milinovićev Zakon o medicinskoj oplodnji  iz 2009. godine. Neumorni rad Klaudije Kordić prepoznala je i paneuropska pacijentska organizacija Fertility Europe te je Klaudija postala članica Izvršnog odbora i potpredsjednica FE-a. Prije par mjeseci izlagala je na okruglom stolu u Europskom parlamentu na temu “My Fertility, My Family, My Future” i govorila kako i Europski parlament mora više snage uložiti u pravo ljudi na pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje.

Iako mnogi za hrvatski Zakon o MPO kažu da je dobar Udruga Roda ukazuje na njegove apsurde i ograničenja. Koja biste izdvojili i što mijenjati?

Iz godine u godinu vidimo kako je uspješnost IVF-a u prirodnom ciklusu jako mala. Manja od pet posto! Istodobno se takvih postupaka radi više od 20 posto u ukupnom broju svih MPO postupaka. To je neuspjeh. Kad imamo takve loše rezultate praksu treba mijenjati. Nema razloga da Zakon propisuje da od šest IVF postupaka dva moraju biti izvedena u prirodnom ciklusu. Odluku koju će vrstu postupka primijeniti treba ostaviti liječnicima, jer oni najbolje mogu znati koja bi metoda mogla dovesti do uspjeha, do rođenja djeteta. Ovako se otvara prostor da se u vrijeme štednje, štedi na pacijentima, na njihovim lijekovima, jer je postupak u stimuliranom ciklusu dvostruko skuplji od postupka u prirodnom. Mi znamo da neke bolnice stvarno idu na te najjeftinije varijante iako nose male šanse uspješnosti, pa čak i kad se radi o starijim pacijenticama! Neke bolnice ta dva postupka u prirodnom ciklusu provode kad žene prođu sve stimulirane,  dakle na kraju, jer Zakon ne propisuje kada ih treba provoditi. Osim što se zalažemo da svih šest IVF postupaka bude u stimuliranom ciklusu, zalažemo se i da na svako rođeno dijete dobijemo dodatnih šest postupaka za svako sljedeće dijete. Nema opravdanog razloga da se parovima koji su imali šest postupka i dobili jedno dijete, ne omogući da na teret HZZO-a pokušaju doći i do drugog djeteta kroz novih šest postupaka.

Koliko su postupci koji idu na teret HZZO-a uspješni u usporedbi s postupcima koje rade druge zemlje? 

Ono što mene jako zabrinjava je uspješnost po transferu. Ona iznosi samo 25 posto po transferu u stimuliranom ciklusu. To znači da u Hrvatskoj u ukupno četiri stimulirana ciklusa, koliko po Zakonu imamo pravo raditi na račun HZZO-a, samo 48 posto žena rodi dijete. Drugim riječima, od 100 parova 52 neće dobiti dijete, a prošli su kroz sva četiri stimulirana ciklusa. Usporedimo li se sa Švedskom, ona postiže u 1,4 postupku uspješnost od čak 75 posto. Drugim riječima da bi tri četvrtine liječenih parova dobili dijete u Švedskoj se provede manje od dva postupka u stimuliranom ciklusu! Šveđani su po tome četiri puta uspješniji. Šveđani ni ne rade IVF u prirodnom ciklusu jer na to ne žele gubiti vrijeme.

Zašto su Šveđani tako uspješni? Što se tamo radi, a kod nas ne?

U Švedskoj jako puno ulažu upravo u tu granu medicine i to rade bez ikakvih zadrški. Kod njih se ide u istraživanja i neprestanu edukaciju liječnika. Primjerice, oni imaju mogućnost primati donacije zametaka u istraživačke svrhe, jer ova je grana medicine i nastala na pogreškama i na istraživanjima. Kod nas je to zabranjeno. S druge strane, u Švedskoj se u 80 posto slučajeva vraća samo jedan zametak. Zato jer oni paze na zdravlje žene, a jednoplodna trudnoća je poželjna i manje rizična od višeplodne. Kod nas se to ne preferira. Gdje god se može vraćaju se po dva zametka i žene se izlažu većim rizicima uspjeha trudnoće i rođenja djece.

U Švedskoj nema ograničenja broja dobijenih jajnih stanica u stimulaciji niti jajnih stanica koje se smiju oploditi. Koliko ih se dobije, toliko ih se oplodi. Kod nas se smije oploditi maksimalno 12 jajnih stanica, što neminovno dovodi do slabijih stimulacija i posljedično slabijih rezultata. U modernom liječenju neplodnosti će uvijek biti prekobrojnih zametaka, ali svjesno izbjegavanje istih ide isključivo na štetu pacijenata i loših rezultata što u Rodi smatramo neprihvatljivim.

Jesu li privatne poliklinike uspješnije od državnih?

Prema našim uvidima koje dobivamo iz godišnjih izvješća aktivnosti medicinski potpomognute oplodnje, privatne klinike su najmanje 10 posto uspješnije. Kod njih postoji kompeticija, u državnima uglavnom ne postoji. Na uspješnost državnih značajno utječe da li bolnice imaju ograničenja u trošenju novca. Recimo, 2017. godine po IVF/ICSI postupku u stimuliranom ciklusu se na teret HZZO-a moglo potrošiti 10 tisuća kuna, a danas je taj iznos ovisno o lijekovima oko 17 tisuća kuna. Rezultati su naravno lošiji kad se štedi na lijekovima i to se u konačnici vidi i u broju rođene djece. Mi smo uvjereni kako bi se poboljšanjem sadašnjeg Zakona o MPO i promjenom atmosfere u društvu u Hrvatskoj udvostručio broj djece rođene zahvaljujući MPO postupcima. 

Što bi konkretno u tom smjeru trebalo mijenjati?

Kod nas nema donacija jajnih stanica i spermija. Jedan dio naših ljudi odlazi van jer im nije moguće u Hrvatskoj dobiti donirane gamete. Zakonski je to moguće, ali ih u stvarnosti nemamo. Dio liječnika nije spreman na donacije, bilo zato što ih etički ne podržavaju ili se ne žele baviti onim što se u našem društvu politizira. To onda radije prepuste inozemstvu. Prema našim procjenama između pet i osam posto ljudi zbog toga neplodnost pokušava liječiti u inozemstvu. Radi se o oko 400 parova godišnje. Nadalje, kod nas je prema Zakonu moguće liječiti neplodnost žene koja nije u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici, ali se u stvarnom životu to ne događa. Takvim samicama koje imaju dijagnozu, koje bi rado željele postati majke, nije moguće dobiti donaciju sperme niti jajne stanice, pa one kod nas ni ne ulaze u postupke. Neke od njih odlaze van. Zato udruga Roda traži pristup postupcima medicinski potpomognute oplodnje za sve žene bez obzira na njihovu dijagnozu, status ili seksualnu orijentaciju.

Zašto se u Hrvatskoj, za razliku od drugih zemalja, jako malo govori o tzv. sekundarnoj neplodnosti? Navodno je sekundarna neplodnost češća nego primarna, a radi se o ljudima koji imaju dijete, ali žele drugo, no ne uspijevaju u tome.

Struka procjenjuje da je sekundarna neplodnost zastupljenija od primarne. Nažalost, isto smo tako svjesni da se ti parovi rjeđe jave liječniku. Sekundarna neplodnost je manje osviještena od primarne. Kod nas je inače veliki problem u zdravstvu što na putu do liječnika protekne previše vremena. Kad govorimo o neplodnosti vrijeme je jedan od ključnih faktora u liječenju. I Svjetska zdravstvena organizacija o neplodnosti govori da se dijagnosticira ako u 12 mjeseci redovnih odnosa nije došlo do trudnoće. Ako žena ima više od 35 godina tada je to razdoblje dvostruko kraće, govorimo o šest mjeseci. Nažalost, još uvijek se ljudi u našim sredinama često ne žele s tim problemom suočiti i zato još jako puno moramo raditi na podizanju reproduktivne svjesnosti.

Roda u misiji razbijanja tabua o MPO postupcima

Udruga Roda trenutno radi na tome da se rezultati liječenja neplodnosti u Hrvatskoj obznane i transparentno objavljuju po klinikama kako bi pacijenti i na temelju takvih informacija mogli donijeti informiranu odluku gdje se liječiti. Ustrajna je i u pritisku za uspostavu državnog registra, kojega unatoč zakonskoj obvezi već godinama nema. Roda radi i na osvješćivanju liječenja doniranim gametama, kako bi budući i sadašnji roditelji na jednostavan i djeci razumljiv način objasnili da su došli na ovaj svijet uz pomoć doniranih gameta. Udruga je izdala slikovnicu “Roda kojoj je trebala pomoć” uz koju roditelji svojoj djeci, na njima prilagođen način, mogu objasniti da im je bila potrebna medicinska pomoć kako bi dobili djecu.Time doprinosi detabuiziranju teme neplodnosti i načina liječenja. Jer sva su djeca jednaka, bez obzira na način kako su začeta.Uskoro će u reizdanje brošure NEPLODNOST koju bi ponovo distriburali u sve državne MPO centre. Planira i uvođenje MPO kava na kojima bi ljudi koji su prošli ili prolaze postupke medicinski potpomognute oplodnje razmjenjivali iskustva i bili jedni drugima podrška.

1 FacebookTwitterEmail
mpo
Politike

MEDICINSKI POTPOMOGNUTA OPLODNJA: Zbog apsurda u zakonu o IVF-u parovi gube dragocjeno vrijeme

piše Renata Ivanović

Koliko je parova u Hrvatskoj protekle godine, u naših ukupno 16 klinika i poliklinika ovlaštenih za MPO postupke, pokušalo dobiti dijete uz pomoć postupaka medicinski potpomognute oplodnje i s kojim uspjehom? To ćemo znati tek sljedeće godine kad će rezultati biti objavljeni u godišnjem izvješću za 2019. godinu. Izvješća o MPO postupcima i njihovim rezultatima objavljuju se s dvije godine odmaka, kako bi u njih ušli i podaci o broju živorođene djece.

Za sada baratamo podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje koji govore da je lani učinjeno ukupno 5.468 postupaka i to u osam državnih klinika i bolnica te u dvije privatne poliklinike koje imaju ugovor s HZZO-om. Od toga je čak 20 posto izvantjelesnih oplodnji (IVF – in vitro fertilisation) provedeno u prirodnom ciklusu, bez korištenja lijekova za poticanje ovulacije ili je korišten samo humani korionski gonadotropin (hCG) kao okidač ovulacije. Problematično je to što je uspješnost takvih postupaka IVF-a izrazito niska: dijete se začne i rodi u manje od pet posto slučajeva! I to bez obzira što su to bili IVF/ICSI postupci (ICSI- intracitoplazmatska injekcija spermija) čime se povećavaju izgledi uspješne trudnoće.

Upravo tu činjenicu već godinama problematiziraju parovi koji se suočavaju s neplodnošću. Ukazuju na problem Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, kojega bi trebalo modernizirati i učiniti efikasnijim. Stoga se predlaže da svih šest postupaka izvantjelesne oplodnje, koliko ih Zakon o MPO dopušta na teret HZZO-a, budu omogućeni u stimuliranim ciklusima. Više djece bi se rodilo, a parovima bi trebalo manje vremena da postignu cilj. U konačnici, fokusiranjem na učinkovitije postupke manje bi se trošilo i zdravstvenog novca. 

“U godišnjim izvješćima o MPO aktivnostima jasno se vidi kako IVF proveden u prirodnom ciklusu žene daje manje od pet posto uspjeha da se začne i rodi dijete.  Smatramo da nema razloga da se parovi podvrgavaju postupcima kao što je IVF u prirodnom ciklusu, a koji imaju tako nisku uspješnost! Samo im se troši dragocjeno vrijeme”, naglasila je Klaudija Kordić iz udruge Roda, jedine u Hrvatskoj koja se više od deset godina bori za prava osoba koje se suočavaju s problemima neplodnosti i u više je navrata od nadležnih službi tražila povećanje broja na šest IVF postupaka, ali u stimuliranom ciklusu te dodatnih šest postupaka za svako sljedeće dijete!

Paru koji krene liječiti neplodnost prosječno protekne oko osam mjeseci od dolaska specijalisti i obavljanja potrebnih pregleda i dijagnostika do podvrgavanja  prvom postupku. A svaki je mjesec dragocjen, pa postupke koji imaju nisku prognozu uspješnosti Zakon ne bi trebao uvjetovati. Nerijetko parovi nakon prvog ili prva dva pokušaja na račun HZZO-a odustanu neplodnost liječiti na račun zdravstvene blagajne. Dižu kredite i okreću se postupcima koje plaćaju bilo hrvatskim privatnim poliklinikama ili odlaze u inozemstvo. Koliko je takvih pacijenata možemo samo nagađati, jer takvu evidenciju nitko ne vodi, niti je moguće to iščitati iz godišnjih izvješća MPO aktivnosti.

Čak 20 posto inseminacija

Vrlo je upitna i uspješnost postupaka inseminacije (IUI- intrauterine insemination) koji se, prema Zakonu o MPO, na račun HZZO-a mogu primijeniti četiri puta, a državne ga klinike prakticiraju i kad je riječ o parovima s idiopatskom neplodnosti, odnosno kad se ne zna razlog neplodnosti. Godišnje se na račun HZZO-a napravi 20 posto inseminacija, a njihova je uspješnost manja od deset posto. Oni jesu neinvazivni, ali u velikom broju slučajeva i s obzirom na dijagnozu neplodnog para, također su, prema mišljenjima pacijenata, nepotrebni i gubitak dragocjenog vremena.

Najbolju uspješnost i prema Izvješću MPO aktivnosti u 2017. godini imaju IVF/ICSI postupci u stimuliranim ciklusima – 25 posto poroda po transferu. Uzme li se u obzir i kako FET postupci – transfer smrznutih embrija, pokazuju visoku uspješnost (29 posto živorođene djece), uistinu se valja zamisliti nad svrsishodnošću zakonske odredbe da od šest postupaka IVF-a dva moraju biti u prirodnom ciklusu. Pitanje je zašto se Zakon uopće bavi takvim propisivanjem te zašto liječnicima, odnosno struci, nije ostavio mogućnost da, ovisno o dijagnozi neplodnosti, donose odluku koji će se točno postupak primjeniti. 

“Zakon je zapravo ostavio mogućnost da se na pacijentima štedi. Kad nema dovoljno novca u državnim se klinikama puno češće pacijentice podvrgavaju IVF-u prirodnom ciklusu. Naoko su pacijenti dobili zakonom zajamčenu uslugu, a zapravo nisu dobili najbolju, onu koja bi im dala najviše šansi da dođu do cilja, do rođenja djeteta”, navela je Klaudija Kordić ilustrirajući kako se primjena Zakona odražava na uspješnost liječenja.

HZZO u 2019 platio 44 milijuna kuna za MPO 

Za MPO postupke Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ukupno je izdvojio 44 milijuna kuna u 2019. godini. Na upit Reci.hr HZZO navodi kako je lani provedeno ukupno 5.468 postupaka u osam državnih i dvije privatne poliklinike koje imaju ugovor s HZZO-om. Od toga je 941 postupak obavljen IVF/ICSI metodom, 3104 postupaka u stimuliranim ciklusima te 775 postupaka na sekundarni IVF/ICSI (FET).

0 FacebookTwitterEmail
koronavirus
Politike

KORONAVIRUS: Pet savjeta za zaštitu

piše Renata Ivanović

Epidemija koronavirusa se pretvara u pandemiju. U Kini je jučer u samo jednom danu umrlo 150 ljudi, a broj zaraženih doseže 80 tisuća. U Italiji je jutros umrla i peta žrtva koronavirusa, a broj zaraženih je 150. Italija je postala treća zemlja po broju zaraženih u svijetu. Nema nikakvog razloga zavaravati se da zaraženih koronavirusom neće biti i u Hrvatskoj. Umjesto panike, puno je vrijednije građanima plasirati kvalitetne informacije i na vrijeme informirati o novim spoznajama o koronavirusu kako bi se prevenirala zaraza, a građani se u što većoj mjeri prilagodili ponašanjem na novonastalu situaciju. 

Posebice što ne znamo kad će epidemija koronavirusom dosegnuti vrhunac, jer epidemiolozi to ne mogu predvidjeti. Još je, naime, kod koronavirusa puno nepoznanica pa su sve raspoložive mjere preventive najučinkovitija zaštita od moguće zaraze. Preventiva je uvijek i jedina obrana od bolesti kad je uzrokuju novi virusi. 

Informacija da je inkubacija koronavirusa puno duža nego što se to u prvih mah pretpostavljalo je zato jako važna! Inkubacija, sudeći prema nalazima oboljelih, umjesto 14 dana, zna trajati i do 27 dana! Što znači da gotovo mjesec dana može proći da se simptomi bolesti ne pokažu. Dvotjedne karantene kakve se primjenjuju, a na toj je preporuci i Svjetska zdravstvena organizacija,  mogu biti nepouzdana mjera zaštite.

Javnost o tim stvarima mora biti na vrijeme upoznata. U tom smjeru ide Ministarstvo zdravstva, koje je prošli tjedan izdalo letak o koronavirusu, kako se on širi, te kako prevenirati zarazu i kako prepoznati simptome. Valja istaknuti i da je ministar zdravstva Vili Beroš donio Odluku o uspostavi karantene u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu u kojoj će boraviti osobe za koje se utvrdi ili postoji sumnja da su bile u doticaju s oboljelim osobama ili osobama za koje ima naznaka da su zaražene koronavirusom prilikom boravka u sredinama koje se smatraju izvorištima zaraze. Osnovan je i Krizni stožer kroz koji se komuniciraju mjere i preporuke. Hrvatski zavod za javno zdravstvo svaki dan u objavljuje najnovije informacije o stanju zaraze u svijetu i situaciju u Hrvatskoj. Trenutno je gotovo 79 tisuća zaraženih, umrle su 2463 osobe, u Europi je oboljelo 152 ljudi, u Hrvatskoj još nije zabilježen ni jedan slučaj zaražene osobe.

Simptomi i rizične skupine

Najosjetljivije skupine su djeca i osobe starije iznad 65 godina, te osobe slabijeg imuniteta i pušači. Prvi uočljivi simptomi bolesti nalikuju gripi. To su kašalj i temperatura, grlobolja i curenje nosa, otežano disanje i drhtavica. Neki ni nemaju simptoma, ili su oni jako blago izraženi, pa se zaraza ne prepoznaje, što ne znači da takve osobe nisu zarazne za okolinu.

Koronavirus se brzo širi, mogu se zaraziti i životinje. Širi se izravnim kontaktom sa zaraženom osobom, kihanjem i kašljanjem, dodirom predmeta i površina koje su bile izložene virusu.

Koronavus prema do sada spoznatom napada najviše dišne organe i pluća, te su najčešće smrti od zatajenja respiratornih organa i upale pluća.

Prevencija

Od pojave koronavirusa u prosincu 2019., objavljeno je više od 150 radova i istraživanja novog virusa i zaraze, a u tijeku je proučavanje djelotvornosti postojećih protuvirusnih lijekova, i to prvenstveno inhibitora proteaze te interferona-beta. Trenutno specifično liječenje i terapija ne postoje, pa su  preporučene mjere prevencije ono što valja shvatiti ozbiljno i trebalo bi ih se držati. Do cjepiva i njegove upotrebe protiv koronavirusa, a na kojem se već radi, morat će proteći oko dvije godine, koliko će biti potrebno da se utvrdi njegova klinička djelotvornost. Tako da će mjere zaštite koje će poduzeti građani sami i država kroz svoj zdravstveni sustav, biti i dugoročnije ona glavna poluga prevencije od širenja zaraze.

Kao i kod svih drugih zaraza preventiva se odnosi u prvom redu na pojačane mjere opreza. Na prvom mjestu je pojačana higijena, češće pranje ruku. Ako je ikako moguće smanjiti putovanja i kretanja u prostorima gdje su velike skupine ljudi, u zatvorenim prostorima s velikim skupinama ljudi. Liječnici savjetuju i korištenje maski, tako da nerijetko ovih dana vidimo i taksiste kako ih nose dok prevoze putnike.

POJAČANA HIGIJENA – češće pranje ruku i korištenje maramica

PUTOVANJA I KRETANJA – ako je moguće smanjiti putovanja i kretanja gdje su velike skupine ljudi

KONTAKT SA ŽIVOTINJAMA – izbjegavati kontakte s domaćim i divljim životinjama

SHOPPING CENTRI – kako bi rizike sveli na manju mjeru pedijatri će upozoriti majke da s bebama ne ulaze u shopping centre, i bez obzira na koronavirus sve se češće čuju ta upozorenja od strane pedijatara, posebice u vrijeme gripe

KONTAKTI S LIJEČNICIMA – o situacijama koje se na bilo koji način mogu dovoditi u vezu s rizikom zaraze, te situacijama kad se pojavljuju simptomi koji bi mogli upućivati na zarazu koronavirusom valja redovno biti u kontaktu s liječnicima

2 FacebookTwitterEmail
Spolno zdravlje

GORAN ARBANAS, seksualni terapeut:
Erektilna disfunkcija problem broj jedan za muškarce

piše Renata Ivanović

[vc_row][vc_column][vc_column_text]Doktoru za seks, kako nerijetko prim. dr. sc. Gorana Arbanasa nazivaju njegovi pacijenti, ne odlazi se zbog seksualnih poremećaja, nego zbog seksualnih problema kao što su erektilna disfunkcija ili vaginizam. S takvima se barem jednom u životu suoči najmanje 20 posto ljudi. Prije šest godina je silnom upornošću i entuzijazmom doktor Arbanas uspio ustanoviti Ambulantu za seksualne smetnje, koja je još uvijek jedina takva u Hrvatskoj u koju zbog seksualnih smetnji na terapije mogu dolaziti ljudi preko uputnice i na račun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Kroz proteklih šest godina u njegovoj je Ambulanti terapiju potražilo ukupno 637 žena i muškaraca. Smještena je danas unutar nove zgrade Zavoda za forenzičnu psihijatriju u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, gdje doktor Arbanas radi i kao psihijatrijski forenzičar, pa mu je omogućeno da na istom mjestu pruža seksualnu terapiju pacijentima koji nerijetko na tretman čekaju i do dva i pol mjeseca.

Doktor Goran Arbanas je psihijatar, psihoterapeut, forenzički psihijatar, seksualni terapeut i FECSM, što znači da ima položen ispit izvrsnosti iz seksualne medicine, a edukaciju je pohađao u Velikoj Britaniji, jer to u Hrvatskoj ne postoji, pa tako ni adekvatna titula za to njegovo znanje. Goran Arbanas je i predsjednik Hrvatskog društva za seksualnu terapiju, koje provodi dvogodišnje edukacije za seksualne terapeute i savjetnike, kako bi takvih stručnjaka u Hrvatskoj bilo što više budući za njima postoji velika potreba.

Koji su najčešći seksualni problemi zbog kojih vam se obraćaju žene, a koji su kod muškaraca?

U svim seksološkim ambulantama u različitim kulturama isti je tip problema. Muškarci se javljaju češće nego žene. I to je tako u svim zemljama. Erektilna disfunkcija je razlog zbog kojeg na terapije dolazi više od 50 posto muških pacijenata, zato što to najviše pogađa muškost i mušku spolno-rodnu ulogu. Osim toga, ako nemate erekciju ne možete imati seksualni odnos, dok uz neke druge seksualne probleme to možete. Na drugom mjestu su muškarci s prijevremenom ejakulacijom, kojih je u općoj populaciji nešto više nego ovih s erektilnom disfunkcijom. No, ako imate prijevremenu ejakulaciju još uvijek možete imati za sebe zadovoljavajući odnos pa je to vjerojatno razlog zašto se takvi pacijenti manje javljaju. Na trećem mjestu je odgođena ejakulacija, dakle muškarac vrlo teško ili nikako ne može svršiti, ali može postići erekciju. Slijede smanjena seksualna želja, različite parafilije itd. Kod žena je najčešći problem smanjena seksualna želja u starijoj životnoj dobi, dakle u postmenopauzi, a u mlađoj životnoj dobi anorgazmija, dakle nemogućnost doživljavanja orgazma. Na trećem mjestu bi bili problemi s uzbuđivanjem, potom vaginizam i tako dalje.

Jesu li kod vaših pacijenata uzroci seksualnih problema više medicinski ili psihološki?

Nova klasifikacija bolesti govori da je teško podijeliti uzroke na organske i psihičke jer u većini slučajeva oni djeluju zajedno. Recimo, čovjek koji ima dijabetes, pa zbog njega ima problem s erekcijom, postat će zbog toga zabrinut. Očekivat će da će mu se to sljedeći put opet dogoditi pa će mu se tako i dogoditi čak i kad se zbog dijabetesa ne bi dogodilo. Dakle, kod njega djeluju i fizički i psihički razlozi. Nadalje, neki lijekovi mogu izazvati seksualne probleme, potom različite metode liječenja kao što je, recimo, zračenje. Terapeut mora istražiti i stavove, razmišljanja, očekivanja, partnerske odnose, sociološke i kulturološke aspekte, dakle što se u društvu u kojem sam odrastao smatra normalnim, a što nenormalnim. Bitan faktor je i religija. Sve to utječe na naše seksualno funkcioniranje.

Dolaze li vam na seksualne tarapije parovi?

U pravilu bi seksualna terapija trebala biti terapija za par, jer se seks zbiva između dvoje ljudi koji utječu jedno na drugo. Mi uvijek nastojimo nagovoriti osobu da dođe sa svojim partnerom ili partnericom. Ponekad pacijent nema partnera ili partnericu, ponekad oni ne žele doći, pa onda radimo individualno. Ali uvijek na početku upozorimo da je uspjeh liječenja veći ako je terapija partnerska. Zašto? Mi u tijeku terapije testiramo naše hipoteze, ljudi dobiju u zadatak igrice koje mogu raditi kod kuće i onda mogu vidjeti hoće li to funkcionirati. Ako terapija nije partnerska ne možemo provjeriti uspjeh.

Dolaze li vam tinejdžeri?

Dolaze ljudi svih dobi, no budući da radim u bolnici i psihijatar sam za odrasle radim s punoljetnim osobama. Dolaze mi ljudi od 18 pa do 86 ili 87 godina, koliko ima najstariji pacijent. Stariji muškarci će češće doći s erektilnom disfunkcijom, a mlađi zbog prijevremene ejakulacije.

Javljaju li vam se uopće tinejdžeri? Kamo njih uputiti?

Tinejdžeri će rjeđe imati seksualnih problema u smislu seksualne disfunkcije. Oni su najčešće zabrinuti oko seksualnog funkcioniranja, svoje seksualne orijentacije…

Koliko seksualni odgoj može pomoći u smanjenju seksualnih problema u tinejdžerskoj i odrasloj dobi?

Iz literature znamo da zemlje koje imaju razvijenu seksualnu edukaciju imaju manje spolno prenosivih bolesti i manje neželjenih trudnoća.. Dobar je primjer Nizozemska koja je godinama bila zemlja s najnižom stopom neželjenih adolescentskih trudnoća u Europi. Zaključili su da su njihovi tinejdžeri jako dobro educirani pa su ukinuli seksualnu edukaciju. Nakon dvije godine su shvatili kako je broj neželjenih adolescentskih trudnoća odmah porastao. Brzo su nakon toga u škole vratili seksualni odgoj opet kao predmet. Seksualna edukacija je potrebna kao i svaka druga edukacija. Kad djeca krenu u školu, moramo ih naučiti kako se snalaziti u prometu da bi se znali sigurno kretati. Slično je i sa seksualnim i emocionalnim odnosima. Važno je dati mladima znanja i vještine da se sa sigurnošću snalaze u tom prostoru.

Da u školama imamo seksualni ili zdravstveni odgoj u čijem bi sklopu bio i seksualni, dovoljan broj seksualnih savjetovališta, kampanje kroz koje bi se promoviralo da tinejdžeri uopće dođu po savjete – da li bi bilo manje ljudi sa seksualnim problemima i da li bi struktura problema bila drugačija?

Često ljudi koji su protiv seksualne edukacije u školama tvrde kako se boje da bi takva edukacija potaknula mlade da uđu u seksualne odnose. To nije cilj pravilnog seksualnog odgoja. On bi mladima trebao dati potrebna znanja i naučiti ih kako spriječiti probleme u njihovim emocionalnim i seksualnim odnosima, a ne ih poticati ili odbijati od tih odnosa. Mnoga istraživanja pokazuju da na odluku o stupanju u seksualne odnose puno veći utjecaj ima pritisak vršnjaka. Dokazano je da mlada osoba čiji su prijatelji ušli u seksualne odnose ima puno veće šanse da i sama u sljedećih godinu dana uđe u njih nego netko čiji prijatelji nisu ušli u seksualne odnose. Na tu odluku utječu i roditelji, više majke nego očevi. Seksualna edukacija služi tome da nauči mlade kako izbjeći spolno prenosive bolesti, neželjenu trudnoću, nezadovoljstvo u emocionalnim odnosima, kako proći kroz burne emocionalne odnose… Ljudi s više znanja imaju manje seksualnih problema jer znaju kako si pomoći i znaju gdje na vrijeme potražiti pomoć.

Dakle, seksualni odgoj je nužan kako bi mladi mogli izabrati hoće li, kada, s kim ući u seksualne odnose?

Opet bih se vratio na usporedbu s prometom: kad dijete kreće u prvi razred osnovne škole nitko ga neće tjerati da vozi auto, ali dijete mora znati kako funkcionira promet prije nego što u njega uđe, jer inače neće znati prijeći cestu. Tako je i u seksualnom funkcioniranju: dobro je da mladići i djevojke znaju što se može od njih očekivati i da se znaju pripremiti. Ako ne žele ući u seksualni odnos moraju znati kako izbjeći te situacije ili, ako žele, kako se zaštititi. Većina europskih zemalja ima zakonski određenu tzv. dob pristanka, dakle vrijeme kad se može dati pristanak na seksualni odnos. Kod nas je to 15 godina. Mlađe dijete ne može dati pristanak i seksualni odnos s njim je kazneno djelo. No, to znači da do svoje petnaeste godine osoba mora biti osposobljena da se zna nositi s tim situacijama.

Dolaze li vam na terapiju i istospolni parovi?

Da, i imaju iste seksualne probleme kao i heteroseksualni parovi i terapija je vrlo slična. 

Aseksualnost i treba li se liječiti… Danas imamo cijelu lepezu seksualnih orijentacija. Jedan od tih novih termina je i aseksualnost. Što je to?

Prema novijim podacima, aseksualnost je prisutna kod oko jedan posto populacije. To su ljudi koji nemaju seksualnu želju i seksualnu potrebu, ali i dalje imaju potrebu za bliskošću s drugom osobom. Aseksualci ulaze u seksualne odnose premda nemaju potrebu za njima, najčešće zbog pritiska partnera. Jedna mi je pacijentica rekla da joj je seks kao peglanje, nešto jako dosadno što je uopće ne veseli, ali će odraditi jer mora.

Što je terapija za aseksualnu osobu?

Nema terapije kao ni za bilo koju seksualnu orijentaciju. Nju ne treba liječiti. Svjetska zdravstvena organizacija je vrlo jasno rekla da postoje tri područja koja smo mi često znali patologizirati, a nisu patološka. To su vjerska uvjerenja, politička uvjerenja i seksualna orijentacija. Netko tko je aseksualan nije bolestan. Naravno, može se javiti problem među partnerima, kao i između dvoje ljudi od kojih jedno ima puno veću seksualnu želju nego drugo. Isto tako može biti problem ako vi volite ići na more u gužvu i na punu plažu, a partner želi na osamu. Imat ćete problem premda nije riječ o bolesti.

Goran ArbanasKoliko ste uspješni u liječenju seksualnih problema? 

Neki se lakše rješavaju, neki teže. Recimo, prijevremena ejakulacija je problem za koji muškarci misle da nema pomoći, a to je jedan od lako rješivih problema. Isto je i s vaginizmom koji je čest problem i lako rješiv. 

Koliko obično traje terapija?

Neka terapija može završiti nakon prvog susreta, ako osoba ima neka nerealna očekivanja pa se liječenje sastoji u tome da osoba shvati što je realno. Može trajati i godinama. Prosjek je 10 do 12 seansi, no ima ljudi s jednom seansom, a ima ih i sa 160 seansi. Prema brojnim istraživanjima na uspješnost terapije najviše utječu dva faktora, a to su motiviranost partnera i koliko se pridržavaju uputa koje dobiju. Premda tvrde da su motivirani, ispostavi se da netko dolazi na terapiju jer ga je partner natjerao, netko pak misli da će napraviti još taj zadnji korak pa će se onda razići s partnerom. Isto tako, svi obećaju da će obaviti zadatke, no kad dođu kažu da nisu stigli. Nakon nekoliko seansi možemo vidjeti koliko su ljudi motivirani i koliko im je zaista važno da riješe svoj problem. Neki su nakon terapije riješili problem i sretniji su, a kod nekih nikad ne možemo riješiti problem u potpunosti, ali ga možemo ublažiti.

Jeste li među pacijentima imali ljude koji su zbog seksualnih problema otišli u patologiju, primjerice silovatelji, ubojice, pedofili…?

Ima pacijenata pedofila, egzibicionista ili imaju neku drugu parafiliju. Ima pacijenata koji su uhićeni po nalogu suda, kao i onih koji su se sami javili. 

Međutim, kao i sa bilo kojom seksualnom željom, mi razumski odlučujemo hoćemo li je ispuniti ili ne. Svatko od nas može vidjeti na ulici nekoga tko nam se sviđa, ali nećemo zato skočiti na njega. Dakle, suspregnuti ćemo svoje misli i želje i neće voditi u patologiju. Zrela odrasla osoba se može kontrolirati. kao što kontroliramo i glad: kad sam gladan neću zatvoriti ambulantu i otrčati jesti. Pa i malu djecu učimo da se strpe.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

1 FacebookTwitterEmail
IVF
Politike

IVF ZA POMLAĐIVANJE HRVATSKE:
Pronatalitetnu politiku pretvoriti u nacionalni projekt

piše Renata Ivanović

[vc_row][vc_column][vc_column_text]U Hrvatskoj je registrirano ukupno 16 poliklinika koje se bave postupcima medicinske potpomognute oplodnje (MPO). Od toga je osam državnih i osam privatnih. Jedna od privatnih ne radi IVF postupke. Godišnje se zahvaljujući postupcima MPO-a rodi oko 1600 djece, a udio živorođene djece začete MPO postupcima u ukupnom broju djece sve je veći. Iznosi 4,5 posto i dobra je vijest kako se unazad pet godina taj udio udvostručio! Međutim, s obzirom da Hrvatska ima 16 poliklinika registriranih za postupke MPO-a, te da se oko 100 tisuća parova suočava s neplodnosti – mogli bi najmanje pet puta bolje. Konkretno, mogli bi udio živorođene djece u ukupnom broju na godišnjoj razini povećati i na deset posto, što bi, konkretno,  bilo najmanje dvije tisuće rođenih beba više. 

To bi bilo moguće kad bi Hrvatska pronatalitetnu politiku uhvatila kao prioritetni nacionalni projekt. U tom slučaju rješavanje problema neplodnosti ne bi bili pojedinačni projekti parova, kao što je to danas, nego koordiniran i učinkovit projekt države koja bi time pokazala da je uistinu osvijestila da je neplodnost problem našeg doba i da je on trajan, da je on rastući i da se s takvom vrstom problema može uhvatiti u koštac jedino planskom politikom.

Kako do tri tisuće beba više

Države koje su se postavile na način da su kao nacionalni prioritet postavile pronatalitetnu politiku te u nju uključile metode medicinski potpomognute oplodnje u kratko su vrijeme postigle da više od deset posto živorođene djece bude u ukupnom broju rođenih beba na godišnjoj razini. Takve rezultate postiže Danska, ali i susjedna Slovenija, koja sa samo tri poliklinike registrirane za MPO postupke godišnje napravi oko devet tisuća IVF ciklusa. U Hrvatskoj ih u čak 15 klinika bude tek oko pet tisuća ili četiri tisuće manje nego u slovenske tri poliklinike. 

Štoviše, EU države počele su pristupati politici MPO-a i kao pronatalitetnoj državnoj politici, jer je u svim članicama EU-a stopa nataliteta niska. Tako da danas Europa statistički gledano, ima najveći broj MPO postupaka od svih regija svijeta. 

„Iako u Hrvatskoj pozitivni propisi MPO drže kao dio zdravstvene politike, mi  nismo u vrhu EU-a po mjerama potpore u okviru ove politike. Trendovi u EU pokazuju kako je intencija osigurati jednakost u pristupu MPO-u, a u tim naporima potrebno je pobliže pratiti ne samo zakonodavni pristup već i dostupnost, odnosno sheme nadoknade i plaćanja troškova. U Hrvatskoj MPO nije predviđen za žene bez partnera niti sa životnom partnericom, mada se javno mnijenje po ovome pitanju polako mijenja. Ograničenje pristupa MPO postupcima za životne partnerice i žene bez partnera je problem i diskriminacija i osobno ću se zalagati da se to u području zakonodavstva i politika mijenja“, rekao nam je eurozastupnik Predrag Fred Matić, koji je i član Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost u Europskom parlamentu.

MPO omogućiti i ženama samicama!

Na diskriminirajući dio u Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji ukazala je i Klaudija Kordić, koja se u udruzi Roda godinama bavi problematikom neplodnosti: „Nema nikakvog razloga da se MPO postupci ne omoguće ženama koje su bez partnera. One na postupke odlaze u inozemstvo, gdje takvih zakonskih ograničenja nema! Danska je, recimo, upravo zahvaljujući zakonima koji nikoga nisu diskriminirali da mogu pristupiti postupcima MPO-a značajno podigla broj ciklusa i u konačnici broj živorođene djece“, naglasila je Klaudija Kordić i dodala kako bi među prvim potezima promjene odnosa države prema MPO bio i da svih šest postupaka na račun HZZO-a bude IVF postupci. Sada su dva od šest postupci u prirodnom ciklusu.

Po potencijalima i kapacitetima koje Hrvatska ima u svojih ukupno 16 poliklinika registriranih za MPO postupke, na godišnjoj bi se razini, bez dodatnih ulaganja u zapošljavanje, moglo umjesto dosadašnjih prosječno pet tisuća ciklusa IVF-a, najmanje 12 tisuća. Čime bi se povećala šansa za rođenjem oko tri tisuće više beba na godišnjoj razini. Preduvjet je da država reprodukcijsko zdravlje i pronatalitetnu politiku postavi kao svoju prvorazrednu nacionalnu politiku. 

STATISTIKA 2019

HZZO za MPO platio 44 milijuna kuna

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je u 2019. godini za postupke MPO izdvojio 44 milijuna kuna. Od toga je 37 milijuna kuna (84 posto) namijenjeno bolnicama, a sedam milijuna kuna privatnim poliklinikama, konkretno se radi o dvije s kojima HZZO ima ugovor. Ukupno je napravljeno 5.468 postupaka. Od toga 941 postupak IVF/ICSI u prirodnom ciklusu, 3104 postupak u stimuliranom ciklusu, te 775 postupak za sekundarni IVF/ICSI, pri čemu se sekundarni IVF/ICSI ugovara samo s bolnicama, kao i kriopohrana zametaka i jajnih stanica.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

0 FacebookTwitterEmail
natalitet
PolitikeReproduktivno zdravlje

DINKA PAVIČIĆ BALDANI: Možemo značajno povećati broj MPO postupaka i dići natalitet!

piše Renata Ivanović

[vc_row][vc_column][vc_column_text]Kako bi se država kroz svoje pronatalitetne politike trebala postaviti u odnosu na visoku i rastuću neplodnost u Hrvatskoj, koja je kao i u većini zapadnoeuropskih zemalja ozbiljan problem, razgovarali smo s prof. dr. sc. Dinkom Pavičić Baldani, predsjednicom Hrvatskog društva za ginekološku endokrinologiju i humanu reprodukciju Hrvatskog liječničkog zbora te članicom Nacionalnog povjerenstva za medicinski potpomognutu oplodnju i voditeljicom Odjela za medicinski potpomognutu oplodnju KBC-a Zagreb. 

Što kažu brojke kad govorimo o neplodnosti, natalitetu i u konačnici demografskoj slici Hrvatske?

U Hrvatskoj je 80 do 100 tisuća parova neplodno. Godišnje se kod nas liječi oko 10 tisuća parova. Neplodnost je i prema zaključku Europskog parlamenta važan uzročnik demografskog urušavanja država.  Nesklad fertilnosti, mortaliteta i migracija dovodi do depopulacije čime se stvara loša ekonomska perspektiva u Republici Hrvatskoj. 

Može li medicinski potpomognuta oplodnja imati značajniju ulogu u okretanju trenova depopulacije stanovništva?

Važnost metoda potpomognute oplodnje iskazuje činjenica da se pomoću MPO metoda u Republici Hrvatskoj rodilo gotovo 30 tisuća djece, što čini jedan cijeli mali grad. Ta se djeca nikada ne bi rodila bez pomoći medicine.  U zemlji kojoj prijeti demografsko urušavanje, kao što je Hrvatska, svako novo dijete predstavlja značajnu dobrobit. Medicini je prihvatljivo svako liječenje neplodnosti koje je uspješno, etično i niskorizično. Svako zdravo dijete, a koje se bez pomoći medicine ne bi rodilo,  doprinos je obitelji i društvu.

Udio djece začete MPO se udvostručio

Koliko država ulaže u razvoj područja MPO?

Država uistinu dosta ulaže u područje MPO-a, ali kao i u svemu, ima i puno prostora za napredak.  Tu prvenstveno ne mislim samo na državu, već i na ulaganje u osvješćivanje i stvaranje prave i dobre percepcije što to MPO postupci jesu i to od strane zdravstvenih djelatnika, ali i samih pacijenata.

Da li bi MPO trebao postati značajan dio pronatalitetne politike i na koji način?

Što se tiče države, mišljenja sam da bi MPO trebao biti značajnije naglašen kao pronatalitetna politika države.  Jednostavno rečeno, prema Godišnjem izvješću Ministarstva zdravstva za 2017. godinu u Hrvatskoj je rođeno 1653 djece. Udio djece rođene iz MPO postupaka u ukupnom natalitetu Hrvatske čini 4,5 posto! Tu moram naglasiti da je taj udio u stalnom porastu, odnosno, da se udvostručio unazad pet godina.

Što bi država kroz svoje javne politike, prvenstveno demografske i pronatalitetne, trebala napraviti da se značajnije osjeti učinak MPO-a?

U Hrvatskoj je jako puno prostora za djelovanje u tom smjeru. Trebalo bi javnim politikama koje bi stvarale atmosferu prihvaćanja MPO postupaka u društvu poticati da se oni povećaju. Računa se da oko tri tisuće parova na milijun stanovnika treba pomoć pri zanošenju korištenjem MPO tehnologije (IVF, IVF/ICSI,  sekundarni ICSI, FET). Od tog broja polovica nikada ne zatraži pomoć medicine. Ako se računa da svakom paru koji zatraži pomoć treba više od jednog ciklusa liječenja da zanese, stvarna potreba za IVF premašuje 2500 ciklusa na milijun stanovnika. Unutar Europe jedino Danska, Belgija i Island ostvaruju stvarne potrebe za ovim metodama, dok im se Skandinavske zemlje i Slovenija približavaju. Hrvatska ostvaruje oko 1200 IVF, IVF/ICSI,  sekundarni ICSI, FET ciklusa na milijun stanovnika što je daleko ispod stvarne potrebe za liječenjem ovim metodama. Zemlje poput Slovenije i Češke koje su posljednjih godina povećale broj MPO ciklusa na milijun stanovnika povećale su i ukupnu stopu fertiliteta. Dakle u zemljama, poput naše, koje nisu dostigle puni potencijal MPO postupaka potrebne su dodatne mjere i investicije.  

Natalitet države ne smije biti projekt neplodnog para

Svi govore o važnosti ulaganja u pronatalitetne politike i to na način da to bude nacionalni prioritet. S obzirom da se promjene u tom smjeru ne događaju, tko ih koči?

Reprodukcija bi trebala postati nacionalni projekt, a ne projekt neplodnog para. Ono na čemu prvenstveno treba poraditi, i to zajedničkim djelovanjem države, zdravstvenih djelatnika i udruga pacijenata, je osvješćivanje problema neplodnosti, edukacija o njemu i promjena percepcije javnosti o MPO-u. Treba ukazivati da je neplodnost trajno rastući problem. Danas je u Hrvatskoj oko 17 posto parova neplodno, što je svakako i dodatni faktor pada nataliteta. Nažalost taj uzročnik demografskog urušavanja nije dovoljno prepoznat. Danas se u Hrvatskoj i zbog neplodnosti u prosjeku danas rađa tek 1,4 djeteta. Odgađanje rađanja prvog djeteta na 30-te godine života, te smanjena kvaliteta sjemena dva su danas glavna razloga neplodnosti. Zato je bitno upozoriti na problem odgađanja rađanja i vjerovanja da će MPO biti uspješan u starijoj reprodukcijskoj dobi. Dostupnost MPO-a nikako ne smije stvoriti lažnu percepciju da će uz pomoć medicine majkom moći postati u bilo kojoj životnoj dobi.  Primjerice, u Hrvatskoj 31,5 posto poroda po transferima je u dobi žena do 34 godine, a 11.43 posto u dobi od 40 i više godina.

U Hrvatskoj nedostaje ginekologa. Imamo li ih dovoljno u području humane reprodukcije?

Trenutno ima dovoljno liječnika-subspecijalista humane reprodukcije i kliničkih embriologa. Međutim, ukoliko ubrzo ne budemo vodili računa o kadrovskom obnavljanju neće imati tko odrađivati broj MPO postupaka koji će se vremenom zasigurno povećati.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

1 FacebookTwitterEmail
Sva prava pridržana © 2020 InventaIR2