„Joj, oprostite, nisam se stigla depilirati“, u svojoj ordinaciji zna čuti ginekologinja Petra Kejla pacijentice kako joj se kroz nelagodu ispričavaju.
„Ja vam to uopće ne vidim. Mene zanima što je unutra i ne trebate se opterećivati ili za moj pregled depilirati“, brzo im rasprši brige, iako i sama iznenađena da je pitanje dlakavosti vulve djevojkama i ženama uopće bitno kad odlaze na ginekološki pregled.
„Ako je to njima tema onda je i meni bitno o tome pričati i reći što je, a što nije važno kod liječničkog pregleda“, navodi nam razlog zašto se i pitanje depilacije prije ginekološkog pregleda našlo među njezinim video edukacijama i savjetima, kojima putem društvenih mreža educira o ženskom seksualnom i reproduktivnom zdravlju.
Njezin video o depilaciji prije odlaska na ginekološki pregled učas je postao viralan i ima više od 900 tisuća pregleda samo na TikToku. I ostale video postove, snimljene efektno, kratko i s puno jasnih i medicinski utemeljenih informacija, pregleda po nekoliko stotina tisuća ljudi. Tako video o kašnjenju menstruacije ima gotovo 870 tisuća pregleda, o polcističnim jajnicima 300 tisuća, a tolike brojke dosižu i videa u kojima daje odgovore na brojna pitanja poput što je papa test, kako se zapravo postavlja spirala, što je to vaginalni iscjedak…
Dr. med. Petra Kejla, specijalistica ginekologije i opstetricije, jedna je od malobrojnih liječnica u zemlji s edukacijom i iz seksualne medicine koju je stekla u Europskoj školi seksualne medicine u Budimpešti. Ne samo da širi znanstveno i medicinski utemeljene informacije i znanja, nego razbija mitove i predrasude, točnije dezinformacije koje se namjerno produciraju pod plaštem takozvanih kulturnih i tradicionalnih vrijednosti upravo u području ženskog seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Jedna je i od malobrojnih stručnjakinja koja na medicini utemeljenim informacijama uspijeva doprijeti do mladih ljudi željnih znanja i iz područja seksualne medicine, znanosti koja u našem visokom obrazovanju nije zastupljena.
Napravili ste video i o himenu, koji je također vrlo viralan, gdje objašnjavate što je himen, ali i razbijate ukorijenjene predrasude o njemu kao dokazu djevičanstva.
„Danas mi je bila gospođa koja ima neperforirani himen i ima brojne teškoće, kako kod menstruiranja tako i kod spolnog odnosa. Takav se himen penetracijom ne može probiti, ali se problem jednostavno rješava malim kirurškim rezom. I dobro je da se gospođa javila. Dok sam kao ginekologinja radila u bolnici to nisam viđala. Možda zato jer su djevojke ili žene s takvim problemima mislile da se zbog toga ne ide u bolnicu ili doktoru. U školi se, naime, o ljudskom tijelu, posebno spolnim organima, jako malo uči“, govori nam naša sugovornica koja je videom svoje brojne pratitelje podučila da žene od rođenja imaju različite himene, a neke se rode i bez njega. Da nekima on može puknuti kod bilo kakve tjelesne aktivnosti i ne nužno penetracije, a neke se rode s himenom koji nije perforiran i penetracijom se ne može probiti.
„To su i biološke i medicinske činjenice o kojima bi se u školi trebalo učiti da djevojčice i prije nego dobiju prvu menstruaciju znaju prijaviti ako imaju kakvih poteškoća. I da bez straha i srama odu na pregled. Umjesto toga i danas se o himenu ne govore činjenice, pa imamo slučajeva da dođu djevojke i žene koje traže da im kao ginekologinja dam potvrdu nevinosti ili traže rekonstrukciju himena. Po meni je to zlostavljanje i to je za prijavu. Ja apsolutno cijenim svačije stavove i vrijednosti koje netko u životu njeguje. Svačiji religijski stav ili bilo kakav kulturološki stav. Himen nije dokaz nevinosti i kod svake je žene drukčiji. To su činjenice koje s vrijednosnim ili vjerskim stavovima nemaju niti mogu imati bilo kakve veze.
Što se tiče religija i njihova odnosa prema ljudskoj seksualnosti, imamo li uopće ijednu religiju koja svojim vjernicima postavlja neke zabrane uživanja u seksu?
Niti jedna religija ne brani uživanje u seksu. Samo neke kažu da to treba raditi sa svojim bračnim partnerom. U redu. Jesam li ja govorila s kime. Nisam.
Jeste li tijekom studiranja i specijalizacije imali nastavu iz područja seksualne medicine?
Ginekolozi tijekom svog obrazovanja nemaju edukaciju o seksualnoj medicini. Izostaje i ono što također smatram bitnim, edukacija kako razgovarati s ljudima koji mi se obrate zbog bilo kakvog seksualnog problema. Nama je kao ginekolozima posao i dužnost napraviti screening za seksualne poteškoće. Ali tijekom studija o tome se ne govori, ne educira, iako to nije posao psihologa i psihijatara. Njima će se ljudi obratiti kad već imaju neku poteškoću, a ja kao ginekologinja trebam detektirati mogući medicinski uzrok prije nego postane poteškoća. To je preventiva. Primjerice, žena koja ima neperforirani himen ili mikroperforirani himen će nakon nekoliko odnosa penetracijom shvatiti da je to uvijek boli i razvit će vaginizam. I onda ćemo imati jako veliki problem koji treba riješiti, jer će njoj već biti narušen dobar dio seksualnog života i u svojoj seksualnosti neće moći uživati, a neće znati zašto. A mi seksualnost kao takvu u medicini ni ne spominjemo kao da je to nešto prljavo.
Što vas je motiviralo da pokrenete projekt edukacije široke javnosti o tim temama?
Želja da ljudi osvijeste da je njihovo tijelo njihova odgovornost. Da bi to mogli moraju ga i poznavati. Znati kako ono funkcionira i kako će se prema njemu odnositi. Naše je tijelo i naša odgovornost. Kako se kroz školovanje ljudi nemaju mogućnost o tome educirati, mislim da je moja odgovornost kao liječnika ta znanja koja sam stekla prenijeti. Da budu na raspolaganju i mladima i starijima kako bi mogli prevenirati bolesna stanja, ali i sebi olakšati. Kad znamo prepoznati neku tegobu i ne čekamo da ona postane dramatična onda su rješenja problema laka ili jednostavnija.
Što vi mislite iz svog liječničkog iskustva, zašto se o ljudskoj seksualnosti šuti?
Jedan od razloga je zato što se razgovor o seksualnosti uporno pokušava izjednačiti s promiskuitetom. Odnosno, nametnuti stav da se time mladi potiču na promiskuitet. To je velika laž koja ima i posljedice. Ne educiramo li mlade o seksualnosti imamo veći broj neželjenih trudnoća. U zemljama u kojima je pobačaj zabranjen ili nedostupan, a kontracepciji pristup ograničen veći je broj pobačaja, što pokazuju i statistike Svjetske zdravstvene organizacije. I zabrane ili ograničavanje seksualne edukacije za posljedicu će imati samo više problema. Uvjerena sam da svi imamo primjere iz svoje okoline. Recimo, ja se sjećam da je jedina djevojka koja je u mojoj školi ostala trudna s 14 godina bila djevojka čija je majka ukorila moju zato što je nama dvjema objašnjavala čemu služe tamponi i koje veličine ćemo birati kada dobijemo prvu menstruaciju. Ako su tamponi bili nešto o čemu se ne priča, onda možemo pretpostaviti da ta djevojka od roditelja nije imala priliku dobiti edukaciju o razvoju tijela u adolescenciji, a znamo da je nismo imali ni u školi. Njezin je dečko imao 15 i velika je vjerojatnost da do njihove neželjene trudnoće ne bi došlo da smo imali seksualnu edukaciju u školi, jer se tada uči i kako treba pričekati sa stupanjem u spolni odnos.
Kada bi seksualna edukacija trebala početi?
U dobi s tri godine. U vrtiću. Na način primjeren dobi djeteta i da je provode odgojitelji koji su u tom području educirani. Kad se uči o pranju zuba, pranju ruku, o mišićima ili tjelovježbi, uči se i o svim dijelovima tijela. Ne možemo dislocirati dio tijela i djetetu reći: ‘O tome ćemo ti poslije govoriti’. Ili mu reći da ne smije dirati svoje spolovilo jer je to prljavo, zato jer dijete smije dirati bilo koji dio svog tijela. Trebamo ih učiti da to ne čine prljavim rukama. Kao što ih učimo da prljavim rukama ne idu u usta, jer je tu sluznica pa lakše dolazi do infekcija. Educirati treba i roditelje. Trebaju biti upoznati i s činjenicama koje problemi takve zabrane mogu uzrokovati u tjelesnom, psihičkom i emocionalnom zdravlju, a od kojih možda i oni pate, jer su odgajani na sličan način.
Možete li navesti koji primjer iz vlastite prakse?
Imala sam puno pacijentica koje pate od vaginizma ili se ne mogu suočiti sa svojom seksualnošću. Većina je doživjela zabrane da diraju spolovilo ili su zbog zbog toga kao mala djeca izvrgnute posramljivanju pa i kaznama. Posebice se to radi prema djevojčicama iako je sasvim normalno da se i djevojčice i dječaci do svojih pet godina diraju, pa onda na to par godina zaborave, da bi se vratili u pubertetu. Imala sam slučaj vaginizma djevojke kojoj je majka na spavanju vezala ručice da se ona slučajno ne bi dirala.
Roditeljima je najteže djeci objasniti kako dolaze na svijet, odnosno kako su se začeta. Kako ste to vi objasnili svojoj djeci?
Moja su me djeca to pitala kad su imala oko tri godine. U to smo vrijeme zajedno gledali crtani film ‘La Vie’ ili kako je kod nas preveden ‘Bilo jednom ljudsko tijelo’, o ljudskom tijelu iznutra, njegovim stanicama, virusima i bakterijama. Već u drugoj epizodi crtića bila je priča o oplodnji, kako spermiji dolaze do jajne stanice, kako dolazi do začeća. Djeci je u crtiću bilo jako zanimljivo gledati taj put spermija koji krenu iz testisa i njihovo probijanje kroz mokraćnu cijev penisa do rodnice sve do jajovoda gdje se susreću s jajnom stanicom. Doživjeli su to kao jednu avanturu i njihova su pitanja bila zašto je jedan brži drugi sporiji, kako su se dogovorili koji će biti najbolji… Ništa im nije bilo čudno niti misteriozno. Da se razumijemo, djecu se ne uči o seksu, kako mnogi to žele imputirati, nego o tome kako radi ljudsko tijelo.
Država ima obvezu educirati djecu i mlade o seksualnosti
Oni koji se protive uvođenju seksualne edukacije u škole kao protuargument navode da je to obveza isključivo roditelja, a ne obrazovnog sustava. Što vi na to kažete?
Meni je ta teza, da o seksualnosti našoj djeci ne može nitko drugi pričati osim roditelja, zastrašujuća. Većina roditelja ni sama ne zna dovoljno o toj temi. Pa i ja kao ginekologinja o seksualnosti i seksualnoj medicini trebam dodatnu edukaciju da bi svojim pacijenticama nešto objasnila. Žene me često pitaju da im objasnim menstrualni ciklus, da im objasnim što su plodni dani, da ih educiram o kontracepciji ili spolno prenosivim bolestima. I drago mi je da se ne ustručavaju pitati. Rado odgovaram na ta pitanja i to je moja obveza. Međutim, postavlja se pitanje zašto žene to ne znaju. Zato jer ih nitko o tim temama nije educirao. I sada bi one kao majke trebale o tome educirati svoju djecu. To je nemoguće.
Sagledajmo ovaj problem i s druge strane pa postavimo pitanje bi li ijedna država rekla da neće djecu učiti računati, nego će taj posao prepustiti roditeljima. Naravno da ne bi. Kako onda nekome može pasti na pamet da će o seksualnosti djecu educirati roditelji, koji o tome ni sami ništa nisu učili, a matematiku neće, jer za to nisu kompetentni, iako smo matematiku učili u školi. Što se seksualne edukacije tiče imamo nemoguću situaciju, jedino ono nije obveza države, nego se taj zadatak prepušta roditeljima.
Osim pitanja koja vam dolaze putem društvenih mreža, imate li posjete ordinaciji djevojaka i žena koje žele da ih podučite, da se educiraju?
Dolaze mi roditelji sa svojim djevojčicama od 12 do 15 godina s molbama mogli li im objasniti anatomiju spolovila i koje su im funkcije, jer se njima teško izraziti i o tome nemaju dovoljna znanja, a djeca postavljaju pitanja. Jedna gospođa je dovela svoje dvije odrasle kćeri, sestru i njezine dvije odrasle kćeri. Željele su da im objasnim što je klitoris. Gospođa je bila moja pacijentica i požalila se da nikada nije doživjela orgazam. Bilo joj je otkriće kad sam joj, koristeći i ilustracije, objasnila da su penis i klitoris nastali iz iste osnove, da imaju erektilna tijela i da se kod uzbuđenja klitoris diže jednako kao i penis. Spoznala je da nije problem u njoj što ne može postići orgazam penetracijom, jer ima i drugih načina. Ona je htjela da to čuju i njezine kćeri, sestra i nećakinje. Da ne žive u zabludi i ne misle, kao što je ona godinama o sebi mislila, da je ‘potrgana’.
Pretpostavljam da teme koje otvarate i obrađujete kroz video postove dolaze iz pitanja ili dvojbi vaših pacijentica?
Teme koje poželim obraditi kroz video otvaraju se na puno načina. Recimo, pitam djevojku koja se povjerila da je promijenila partnera, da li da napravimo test na spolne bolesti, a ona odgovori: ‘Ne treba, nedavno sam radila Papa test i on mi je uredan’. Misli da Papa test i to pokriva. Onda shvatim da se ne zna što je Papa test pa napravimo o tome video ili seriju videa ako je potrebno podrobnije pojasniti.
Koliko je učinkovita ovakva edukacija koja se širi društvenim mrežama?
Digitalni svijet ima jedan problem koji bi ja objasnila usporedbom s klasičnim medijima. Tijekom mog odrastanja također nije bilo seksualne edukacije, ali su do nas tinejdžera došle brojne utemeljene i provjerene informacije. Mi smo imali časopise za mlade, poput Teena ili OK-a!, koje bi možda kupili radi postera rock zvijezde ili savjeta o šminkanju, ali je tu kolumnu kao savjeti za mlade imala i ginekologinja Jasenka Grujić. I to se pročitalo jer se časopis čitao od korica do korica dok za tjedan dana ne izađe novi broj. Mediji su tada bili filter dezinformacijama i svi su tinejdžeri u državi, da tako kažem, bili ‘procijepljeni’ kvalitetnim informacijama i o spolnom zdravlju. Ako i nisu svi čitali, mi koji jesmo pronosili smo priču dalje vršnjacima.
Danas informacija do mladih ne dolazi na taj način. Ona dolazi putem društvenih mreža i interneta i nema algoritma koji će odabrati provjerene informacije. Čak i kad se traži specifična tema ne zna se što će se dobiti. Tu nastaje problem. Mogu dobiti mene ili neku osobu koja objašnjava da češnjak gurnut u uho za vrijeme punog mjeseca sprečava trudnoću. Taj filter moramo imati negdje mi u sebi, a i za to nam je potrebna edukacija.
Imaju li ovekve edukacije putem društvenih mreža budućnost i kakva bi ona bila?
Kad osvijestite da neki video pogleda 800 tisuća ljudi i to do kraja, onda se pitate kako s tom informacijom koja je ljudima očito potrebna, niste išli i ranije i možda prevenirali neka patološka stanja. Definitivno će mladi Internet, a i umjetnu inteligenciju, koristiti za edukaciju. Mi odrasli, kao odgovorne i stručne osobe i profesionalci u svojim zanimanjima, moramo pronalaziti načine kako ćemo im u tom prijenosu znanja dati ono što će njih graditi kako zdrave i odgovorne ljude. Tako da je odgovor na vaše pitanje potvrdan, a rješenja vidim u sinergiji nas odraslih. Mi smo dužni ili odgovorni osmisliti kako ćemo, na mladima zanimljiv način, plasirati znanja. Možda tako da online sadržaju damo u frameu nekadašnjih teen časopisa na koji će doći zbog jednog sadržaja, a posredno dobiti i one koje nisu tražili, ali će ih zainteresirati jer se njih direktno tiču, a o tome u školi ne uče. I škola se definitivno mora mijenjati, a prvi je korak prestanak progona tema o ljudskoj seksualnosti i tema koje se tiču seksualnog i reproduktivnog zdravlja kao onih o kojima se mlade ne smije podučavati.
PETRA KEJLA: Specijalistica ginekologije i opstetricije diplomirala je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Nakon pripravničkog staža je radila u izvanbolničkoj hitnoj službi HMP Petrinja te kao liječnik ženske nogometne reprezentacije. Specijalizaciju iz ginekologije i opstetricije završila je u KB Merkur i KBC Zagreb. Deset godina je potom radila u zagrebačkom KB Merkur, a unazad tri je zaposlena u Poliklinici Sinteza u Zagrebu, gdje su joj u fokusu zdravlje dna zdjelice, inkontinencija, poremećaji statike dna zdjelice poput prolapsa, menopauza i seksualna medicina.
Fotografije: Jovica Drobnjak
Članak je objavljen u okviru projekta “Roditelji za školu djece budućnosti”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 02/24)
PRETHODNI ČLANCI SERIJALA: