Danas se djeca tijekom odrastanja suočavaju s brojnim izazovima i krizama koje su odraslima nepojmljive, jer iz iskustva vlastitog odrastanja takve nisu imali. Nisu živjeli pod tako multipliciranim pritiscima i ubrzanim promjenama te zahtjevima koji se pred djecu danas redaju. Sustav ih također ne prepoznaje, prepušta da se problemi sami po sebi rješavaju.
Kako je neučinkovit razotkrivaju situacije kad eskaliraju. Kao što je eskalirao i slučaj kojem smo svjedočili posljednjih mjeseci kad su roditelji zbog problematičnog ponašanja jednog devetogodišnjaka svoju djecu ispisivali iz škole koju je pohađao te organizirali prosvjed u drugoj školi u koju je premješten, a djeca par tjedana nisu pohađala nastavu.
Razgovarali smo s dvije učiteljice razredne nastave zagrebačkih osnovnih škola koje su s nama podijelile svoja iskustva rada s djecom s poteškoćama. Učiteljice su tražile da njihove priče budu objavljene anonimno, a kao razlog navode: „Zbog svega što se događa u školama i cijelog okruženja u društvu.“
Učiteljica koju navodimo kao prvu govori o iskustvu rada s djetetom u nižim razredima osnovne škole koje je imalo problematično ponašanje. Druga nam je učiteljica iznijela iskustvo rada s učenicima s posebnim potrebama.
ISKUSTVA UČITELJICE 1: Učenika smo svake godine premjestili u drugi paralelni razred
„Imala sam učenika koji je imao problematično ponašanje. Uključena je bila naravno i stručna služba škole, ali nije bilo puno koristi. Rješenje smo pronašli u dogovoru među učiteljicama paralelnih, a, b, c i d razreda. Problem smo rješavale premještanjem učenika svake godine u drugo razredno odjeljenje kako učenici samo jednog razreda konstantno ne bi trpjeli ispade dotičnog učenika. Istodobno, bio je uključen i Centar za socijalnu skrb, a obitelj je dobila nadzor. Kao pomoć u odgoju djeteta uključen je bio i stariji brat koji je imao ulogu dobrog uzora za dotičnog učenika. I to sa starijim bratom je bilo vrlo djelotvorno. Bio je uključen i sudski vještak psihijatar i dijete je više puta vještačeno te je cijela obitelj bila uključena u timsku obradu. Kada je otac odbio sudjelovati bio je pritvoren odlukom suda te udaljen i prisiljen na liječenje jer je imao loš utjecaj na dijete. Majka je surađivala i radila prema uputama. Zato je strašno kada vidimo da sustav ne radi svoj posao jer sustav itekako ima načina i alate za djelovanje.
Važno je reći da nije sve teklo glatko i da škola nije bila jedinstvenog stava da se djetetu mora pomoći, od svega ne bi bilo ništa. U jednom se trenutku i sam sudski vještak ‘pogubio’. Rekao nam je da nijedna provedena terapija nije djelovala i djetetovo stanje ide prema patologiji i bili smo svi baš jako zabrinuti. No, dosljednost je na kraju urodila plodom. Od prvog zahtjeva za pomoć od strane škole pa do potpune uključenosti sustava prošle su dvije godine. Međutim, mi kao škola nismo popuštali. Nismo stavljali stvari pod tepih.
Ometanje nastave je lako rješivo ako dijete ima pomoćnika jer ga možete u njegovoj pratnji udaljiti s nastave. No svako problematično dijete nema pomoćnika i vi ne možete udaljiti dijete jer ne znate što se s njim može dogoditi kada nema nadzor ili je pomoćnik nemoćan jer dijete ne sluša upute. Tada imate mogućnost zvanja hitne pomoći. Nažalost, ljudi se ustručavaju na takvo djelovanje i kod toga griješe jer bi se puno prije riješili nastali problemi“, ispričala je učiteljica jedno od iskustava iz svoje učiteljske prakse, a koje ima dobar epilog zahvaljujući naporu koji je sa svih strana uložen i prema učeniku problematičnog ponašanja i prema ostalim učenicima te škole.
Osvrnula se i na probleme o kojima nitko ne govori, to su situacije kada su učitelji primorani prilagođavati nastavni program kada u razredu imaju učenike s poteškoćama koje se manifestiraju na način da se nastavni proces ometa:
„Svako ometanje nastave je gubitak nastavnog procesa što posljedično dovodi do toga da učenici nemaju jednake obrazovne mogućnosti. Prilagođavanje nastavnog sadržaja prepušteno je učiteljima i to je još jedan ružan dio priče jer to nije jednostavno i iziskuje jako puno truda i vremena. Za rezultat ovog dijela rada imamo činjenicu da u konačnici taj rad nije nikako, odnosno sramotno malo vrednovan. Sve vezano za plan i program rada radimo sami kao i, naravno, pojedinačne materijale za svaki tekući sat. Premda bi to trebala odraditi stručna služba škole jer su oni za to i educirani. Ima škola u kojima se to čini. Rijetko, ali ima“, naglasila je učiteljica.
Posebni učenici – posebni pristupi
Obrazovanje učenici s teškoćama u razvoju zahtijeva posebne pristupe i podršku kako bi im se omogućilo ostvarivanje punog potencijala. Djeca s posebnim potrebama, pa tako i potrebom da se njima prilagodi nastava predstavljaju osjetljivu skupinu, a samim time da se njima posebno prilagode uvjeti rada u čemu trebaju sudjelovati svi uključeni, od škole, učitelja, stručnih službi, roditelja do, za obrazovanje i provođenje obrazovnih politika, nadležnih ministarstava te lokalnih i regionalnih uprava, pod čijom su ingerencijom škole.
Kad govorimo o zastupljenosti učenika i učenica s teškoćama u razvoju u redovnom obrazovanju njihov udio nije zanemariv. Riječ je o oko sedam posto učenika i učenica, u brojkama radi se o oko 30 tisuća đaka s potrebama individualiziranog pristupa i prilagođenog nastavnog programa. Godišnje osnovne i srednje škole pohađa oko 450 tisuća učenika. Obrazovanje učenika s posebnim potrebama ili teškoćama u razvoju i zakonski je regulirano, pravilnicima i smjernicama.
ISKUSTVA UČITELJICE RAZREDNE NASTAVE 2: Svaki dan pripremam nove materijale za nastavu s učenikom s posebnim potrebama
Druga učiteljica razredne nastave jedne zagrebačke osnovne škole iznijela nam je svoja iskustva rada s učenicima koji su nastavu pohađali po prilagođenom programu:
„Učiteljica sam s 20 godina radnog iskustva. Izdvojila bi jedno od iskustava koje sam imala u radu s jednim učenikom kojega sam dobila u prvom razredu, a nastavu je pohađao po prilagođenom programu i imao pomoćnika u nastavi. Učenik je imao Down sindrom i to je bio moj prvi susret s učenikom s takvim poteškoćama u mojoj karijeri. Duboko sam udahnula i sama sebi rekla: Ti to možeš! Nemam nikakvih negativnih stavova prema inkluziji učenika s teškoćama u razrede, ali posao koji pada na leđa učitelja je ogroman. Moj zadatak bio je napraviti godišnji plan po mjesecima za svaki nastavni predmet. U radu godišnjeg plana učitelj nema ničiju pomoć. Dobila sam minimalne smjernice od školskog defektologa.
Svaki dan pripremam posebne materijale za svaki sat, jer je takvom učeniku potrebno dati i omogućiti veliki broj konkretnih materijala kao vizualnih poticaja, a koje izrađujem sama o svom financijskom trošku. Iako učenik ima pomoćnika u nastavi, bez kojeg ne mogu zamisliti rad u razredu s takvim djetetom, sve materijale pomoćniku u nastavi mora pripremiti sam učitelj. Kada pogledam platnu listu za svaki sat prilagodbe koji napravim tom učeniku plaćena sam bruto jedva dva eura. Žalosno! Iako je razred kreiran s jednim učenikom s prilagođenim programom, tijekom vremena je još jedan učenik pokazao poteškoće u praćenju nastave te nastavu pohađa po redovitom programu uz individualizirane postupke. Takvom učeniku je također potrebna pomoć. Izrada posebnih listića prilagođenih njegovim potrebama kao što je povećan font slova, smanjen broj zadataka… To sve radim sama i o svom vlastitom trošku. Rad s takvim učenikom nije plaćen.
U pripremi materijala provedem puno više od osam sati koliko je moja dnevna satnica. Edukacije su rijetke i dosta puta beskorisne. Sama tražim materijale, sama se educiram kako koristiti pomagala koja se koriste u nastavi, pitam kolege na društvenim mrežama… Kada sve to saberem mogu zaključiti da je učitelj prepušten sam sebi. Dodatak koji dobivamo za svoj rad s djetetom s poteškoćama nije vrijedan spomena. Za mene je taj dodatak ponižavajući i osobno me vrijeđa“, zaključuje učiteljica i kao njezini brojni kolege traži puno veću podršku od obrazovnih vlasti od one koju dobiva, kako bi nastavu mogla što kvalitetnije izvoditi.
Kako rješavati situacije da se u razredu sva djeca osjećaju uključeno bez obzira na razlike?
„Učitelj mora naći način da ostvari ugodno razredno okružje za sve svoje učenike i zato postoje satovi razrednika na kojima razgovaramo, dogovaramo se i iznosimo sve što nas muči. Najveća je greška kada se dijete s posebnom potrebom metne u centar kao jedinica po kojoj određujemo sve razredne aktivnosti, to ponekad ljudi naprave u najboljoj namjeri no tada rade veliku pogrešku jer zapostavljaju ostatak razreda. Zapostavljen razred prestaje biti empatičan, a postaje nervozan i ogorčen, jednom riječju dotični učenik im počinje ići ‘na živce’ – napravili smo kontraefekt. Dakle, balans se postiže dogovorom, razgovorom, zajedničkim planiranjem razrednih aktivnosti da za svakoga ima ponešto jer nismo svi isti i trebamo poštovati naše različitosti, a time i potrebe“, savjetuju učiteljice iz svog bogatog iskustva rada s djecom s teškoćama u razvoju.
Sve više djece ima probleme
Razredi u kojima je sve više djece koja imaju razne poteškoće otežava rad učiteljima, ali i djeci da u potpunosti prate i upiju znanje koje im se prenosi. Zakonske odredbe prema kojima u jednom razredu smije biti troje djece s poteškoćama danas su samo slovo na papiru. Zbog niza razloga, mogli bismo ih nabrajati u nedogled, sve više djece ima problema. Manifestiraju se od nedostatka koncentracije do mentalnih problema s kojima se bore svakodnevno. Razredi su taj famozni broj tri odavno prešli i danas se zna u razredima biti i dvostruko više učenika s poteškoćama ili problematičnog ponašanja.
„Učitelji su obvezni kontinuirano se stručno usavršavati i mi tijekom godine prođemo razne edukacije, međutim, ne može se reći da su sve i korisne, odnosno primjenjive u radu. Učitelji žele konkretne primjere u vidu radionica kako se radi s takvom djecom. Žele dobiti materijale koje bi mogli koristiti u radu. Sve drugo je pričam ti priču i od toga ništa. Takva situacija je poražavajuća jer su učitelji prepušteni sami sebi“, opisuje nam jedna od dviju učiteljica s kojima smo razgovarali te daje primjere što sve iza zatvorenih školskih vrata prolaze učitelji i učiteljice i kako se sami moraju snalaziti da bi nastavu u svom razredu realizirali za dobrobit i odgoja i obrazovanja svoj djeci:
„Događaju se i bizarne situacije, kada takav, napušten učitelj otkrije način i model rada, pa doživljava osudu, jer ne radi po nekim nazovi „pedagoškim“ standardima. No, zaboravljamo da ni to dijete nije po pedagoškim standardima i da je ispalo iz svih predviđenih kombinacija te da se učitelji „čupaju“ najbolje što znaju kako bi ostvarili zadane ciljeve nastavnog procesa i rada. I imamo apsurd. Umjesto da se čestita učiteljici na snalažljivosti, nju se potkopa da ne radi prema predviđenom!
Učitelji i nastavnici često na bolovanju
Učitelji se sve teže nose sa stresom od posljedica rada s takvim djetetom ili djecom jer individualizacija postaje pravilo, a ne izuzetak. Ljudi osjećaju velik umor, iscrpljenost, osjećaju da su pregorjeli jer unatoč svom trudu i radu uvijek će se netko žaliti, komentirati vašu stručnost. Imati negativne primjedbe. I još na kraju dana, odnosno mjeseca kada dođe vrednovanje vašeg rada kroz plaću shvaćate da ste s obzirom na sve što prolazite radeći i uzimajući u obzir vašu stručnu spremu – potpuno potplaćeni!“, govori učiteljica i o uzrocima odlazaka učitelja iz sustava obrazovanja, čemu je posljedica današnja situacija – nedostatak stručnog kadra u školama.
„Sve više ljudi u našoj profesiji obolijevaju jer nemaju zadovoljstva u radu, osjećaju pritisak, a problemi se ne rješavaju nego gomilaju, a oni moraju plivati u svemu tome. A kako će ‘plivati’ ovisi o puno faktora. O tome koliko si čvrst kao osoba, koliko ti je dobar kolektiv, koliko stručna služba škole i ravnatelj, kakva ti je privatna situacija. Ukratko, jako puno toga utječe na učitelja.
S druge pak strane vrlo malo onih koji pružaju ruku i žele nam pomoći. I tu prvenstveno upirem prstom u naše resorno Ministarstvo koje nije uključeno, koje je nezainteresirano i koje je zauzelo stranu. A ta je da nije na našoj strani“, zaključuje naša sugovornica.
Učenicima je teško pomoći kad roditelji problem negiraju
Kada se djeca ponašaju agresivno i maltretiraju ostalu djecu u razredu često je potrebno zajedničko djelovanje škole i roditelja kako bi se situacija riješila na najbolji mogući način. Nažalost, ima slučajeva kada roditelji ne žele surađivati, što dodatno komplicira i otežava rješavanje problema.
Problematično ponašanje djece koja maltretiraju ostalu djecu u razredu mogu biti posljedica različitih faktora. Uključujući i obiteljske probleme, nedostatak pažnje ili posljedica negativnih utjecaja iz okoline. Školski sustav ima odgovornost identificirati takva ponašanja i pružiti podršku, kako tom djetetu, tako i ostaloj djeci u razredu. No, kada roditelji odbijaju priznati problem ili surađivati sa školom, situacija može postati neizdrživa.
Roditelji koji ne žele surađivati često negiraju problematično ponašanje svog djeteta, okrivljuju školu ili druge učenike, ili jednostavno ignoriraju pozive za sastanke i razgovore. Ovakav pristup ne samo da onemogućava učinkovito rješavanje problema, već može i dodatno pogoršati situaciju. S druge strane, nedostatak suradnje roditelja otežava školi primjenu adekvatnih mjera za zaštitu djece koja su maltretirana i pomoć djetetu koje se ponaša neprimjereno. Učitelji, školski savjetnici ili stručne službe u biti su bespomoćni bez podrške roditelja.
Članak je objavljen u okviru projekta “Roditelji za školu djece budućnosti”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 02/24)
PRETHODNI ČLANCI SERIJALA: