„Vaše je dijete spremno za upis u prvi razred osnovne škole!“, obično je odgovor nakon što dijete obavi sve preglede kod liječnika, psihologa, logopeda… i razgovore u školi prije upisa. I tu nastaju problemi! Naime, kod dijela djece se otkriju poteškoće koje se mogu tijekom njihova odrastanja i školovanja rješavati. Međutim, dio roditelja će kategorički odbiti daljnje opservacije i tvrditi da je dijete u redu, da je ‘normalno’, kako najčešće znaju reći, te gurati glavu u pijesak dok djetetu tijekom školovanja sve ne postane preteško. Drugi je dio roditelja spreman na rad s učiteljima, stručnim službama, zapravo svim nadležnima za obrazovanje i odgoj djeteta u školi. Ipak, pokazuju nedavni događaji koji su eskalirali i javno, kako smo svi nespremni na sustav u koji ulazimo zajedno sa svojim djetetom i ne znamo tko je zapravo za što u školi nadležan.
Školom upravlja školski odbor koji ima niz ključnih ovlasti. Među njima su imenovanje i razrješenje ravnatelja, davanje prethodne suglasnosti za zasnivanje radnog odnosa u školskoj ustanovi te donošenje statuta i drugih općih akata na prijedlog ravnatelja. Školski odbor sastoji se od sedam članova: dva člana iz reda učitelja, nastavnika i stručnih suradnika koje bira učiteljsko ili nastavničko vijeće, jednog člana iz reda roditelja koji nije u školi zaposleni, nego ga bira vijeće roditelja. I naposljetku, tri člana koje imenuje osnivač, odnosno grad ili županija. U Zagrebu se dva člana biraju putem javnog poziva, a treći član je predstavnik mjesnog odbora u kojem se nalazi škola. Sedmog člana bira i razrješuje radničko vijeće, a to je najčešće pomoćno osoblje škole poput čistačica, kuhara ili domara.
Glavne ovlasti školskog odbora uključuju imenovanje i razrješenje ravnatelja, davanje suglasnosti za zasnivanje radnog odnosa te donošenje statuta. Sam ravnatelj se bira putem javnog natječaja. Konkretno u Zagrebu, Grad raspisuje natječaj za mjesto ravnatelja u osnovnim školama, a daljnji postupak ide u ruke školskom odboru.
Tko procjenjuje sposobnosti djeteta?
Za svaku osnovnu školu upravno tijelo u županiji nadležno je za poslove obrazovanja. U slučaju Zagreba, koji je i grad i županija, Gradski ured Grada Zagreba nadležan za poslove obrazovanja na prijedlog ravnatelja škole imenuje predsjednika i članove Stručnog povjerenstva osnovne škole za utvrđivanje psihofizičkog stanja djeteta, odnosno učenika i to na vrijeme od dvije godine.
Tako stoji u propisima. No, u posljednjem slučaju dječaka problematičnog ponašanja, zbog čega je bio prebacivan u čak tri osnovne škole do svoje dobi od devet godina, pokazalo se da zapravo sustav kao takav funkcionira tek kada netko digne glas. U ovom su slučaju dva puta roditelji druge djece bili ti koji su „natjerali“ sustav na djelovanje i to svojim prosvjedima. U prvom slučaju ispisivanjem učenika cijelog razreda, u drugom slučaju prosvjedom koji je doveo do toga da dvije tisuće učenika nije išlo na nastavu par tjedana. Gradski ured za obrazovanje poduzeo je sve iz svojih ovlasti tek kada je voda došla do grla, baš kao i samo Ministarstvo obrazovanja.
Kad roditelji u školu dolaze s odvjetnicima
Loptica se često prebacivala na stručne suradnike ili stručni tim. U školi on čini pedagog, psiholog, knjižničar te stručnjak edukacijsko-rehabilitacijskog profila. Stručni suradnici obavljaju neposredan odgojno-obrazovni rad s učenicima te stručno-razvojne i koordinacijske poslove.
I u toj šumi nadležnosti i odgovornosti vidjelo se kako svi tvrde da je nadležan netko drugi, kako netko drugi treba zatražiti odrađivanje određenih postupaka. Ni sami roditelji se ne mogu snaći kome se obratiti kada se dogode problemi, pa ne treba čuditi da u školu dolaze s odvjetnicima.
Djeca su danas pod velikim pritiskom, kurikulum je neumoran, na sve se mora staviti kvačica da je obavljeno, dok se dio učitelja i profesora ne zamara kako je malim osobama koje sve to moraju znati. Dio ipak upozorava da je svega jednostavno previše. Dodatni problem koji se javlja je i individualizacija za pojedine učenike kojima se program mora prilagoditi, uključiti ih u nastavni proces, što sve pada na leđa učitelja ili profesora o čemu smo pisali u prethodnom članku ove teme.
Sedam posto učenika ima prilagođen program u redovnom školovanju
Brojka djece s poteškoćama u 2024. godini iznosi 31.894 učenika, što je oko sedam posto ukupne populacije učenika. Brojke su ove godine niže u odnosu na prošlu, no stručnjaci taj pad djelomično pripisuju velikom broju odgoda upisa u prvi razred. Naime, ove godine je nešto je više od 4000 djece koja su spremna za upis u prvi razred osnovne škole imalo odgođen upis i krenut će u školu sljedeće školske godine.
Problemi su razni, no stručnjaci upozoravaju da se konkretno ovim problemom treba što prije pozabaviti, jer kod neke djece su razlozi doista opravdani, no kod dijela je želja roditelja da dijete ostane još malo u vrtiću dok ne „sazrije“.
Kad roditelji traže poseban program za dijete zbog petica
I naposlijetku događa se još jedan fenomen. Postoje i roditelji koji traže individualizaciju ne bi li im dijete dobilo više ocjene, jer realno uči po drugačijem, prilagođenom programu, koji je znatno lakši od onog koji pohađa ostatak djece. Statistika ne pokazuje koliko je takve djece, koja zapravo nemaju poteškoće, već ih u tu kategoriju gura želja roditelja za boljim ocjenama. Želja roditelja da im djeca na kraju osnovne škole imaju petice kako bi se lakše upisali u željenu srednju. Jer inflacija petica je dosegla plafone. Istodobno, roditelji nisu svjesni da će njihovoj djeci ostati upisano školovanje po prilagođenom programu i da zato njihova petica ne vrijedi jednako. To će u šoku spoznati prilikom upisa u srednju, a o čemu im nitko ranije ništa nije rekao, odnosno, nije ih upozorio.
MARINA MILKOVIĆ: Roditelji trebaju imati sve informacije o razredu u koje ide njihovo dijete
Kako god gledali, problemi s upisima, a zatim i samim pohađanjem osnovne škole te problemima koji se javljaju kada se djeca nađu u kolektivu sve su veći i potrebno je uhvatiti se u koštac i rješavati ih što prije. O tome smo razgovarali smo i s Marinom Milković, psihologinjom s iskustvom rada psihološke procjene djece, a za ovu su temu posebice su važna i njezina iskustva rada s obiteljima u riziku te s djecom i mladima s problemima u ponašanju koja je stjecala radeći i kao psihologinja u sustavu socijalne skrbi. Marina Milković je i članica Zagrebačkog psihološkog društva.
Na koji se način djeca s poteškoćama uključuju u nastavni proces i razredni odjel redovnog školovanja?
„Svakako je prvo važno procijeniti koji oblik školovanja je najprimjereniji za određeno dijete, a mogućnosti u našem sustavu definirane su Pravilnikom o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju,. Prije svega se utvrđuje treba li djetetu redovan program uz individualizirane postupke u redovnom razrednom odjelu, prilagođeni program, uključivanje u posebni program ili nešto drugo. To se čini temeljem procjene djeteta. A ovisno o teškoćama u funkcioniranju koje dijete ima, planira se kakva je procjena potrebna. Dakle to je temelj uključivanja djeteta u nastavni proces. Da smo procijenili njegove snage i teškoće i temeljem toga odredili način obrazovanja koji je najprimjereniji. Potom se planiraju intervencije koje će olakšati djetetu sudjelovanje u nastavnom procesu. Naravno, u praksi, ponekad cijeli proces traje jer su neke situacije složene i treba više vremena da se donese najbolja odluka za neko dijete, a ponekad se odluka i mijenja jer se i funkcioniranje djeteta mijenja.
Jedno od ključnih pitanja je prelaze li ili ne prelaze teškoće određenog djeteta ono što su mogućnosti podrške unutar redovnog razrednog odjela. Učitelji i profesori računaju s tim da u razredu neće sva djeca moći jednako, zato imamo zakone i pravilnike koji predviđaju individualizirane postupke, prilagođene programe, pomoćnike u nastavi za djecu čije teškoće prelaze mogućnosti podrške određenog razrednog odjela.
Razredi danas imaju sve više djece koja se bore s raznim poteškoćama. Kako djecu i kako nastavu tome prilagoditi, jer to pravilnici nisu predvidjeli?
Ne postoji jedan univerzalni način pomoći djeci, već se on planira ovisno o specifičnim potrebama djeteta. Nekom djetetu će trebati više vremena za zadatke, nekome da ga se tijekom nastave češće vrati na sadržaj kada odluta, nekome podrška u samoregulaciji u situacijama frustracije, nekome davanje prednosti usmenom u odnosu na pismene provjere znanja ili obrnuto… S druge strane, kada je potrebno, educira se i ostalu djecu koje izazove dijete ima, normalizira da smo različiti te ohrabruje međusobno prihvaćanje i suradnja. Ako postoje ponašanja koja ugrožavaju sigurnost druge djece, naravno, planira se što bi bilo potrebno da sva djeca budu sigurna. Iako se različiti oblici poteškoća danas više i češće prepoznaju i dalje postoji mnogo stigme. Jako je važno podizati svijest o tome da raditi isto sa svima nije zapravo pravedno. To je kao da grupi ljudi damo da gađaju koš, ali iz različitih udaljenosti. Taj zadatak onda nije jednako težak ili lagan za sve njih. Neuvažavanje teškoća koje dijete ima dovodi do sve veće frustracije i na kraju gubitka motivacije za školske obaveze.
Razni slučajevi za koje saznajemo iz medija pokazuju kako su i roditelji dio problema jer ne žele prihvatiti činjenicu da njihovo dijete treba pomoć. Postavlja se pitanje kako uključiti roditelje djeteta koje uzrokuje probleme u pomoć djetetu, ali i roditelje djece koja osjećaju posljedice u razredu?
Ne postoji jedan recept za rad sa svim roditeljima. Može se eventualno izdvojiti nekoliko važnih principa. Za sve nas je važno više međusobnog razumijevanja i nastojanja da vidimo stvari i iz tuđih cipela. Svi roditelji imaju određena očekivanja kako će život s djetetom izgledati i kakvo će biti njihovo dijete te je normalno da je teško prihvatiti kada to nije tako. Prvi korak je pokazati razumijevanje za tuđi doživljaj i emocije. Nakon toga je važno pozvati roditelje da osvijeste na koji način sadašnja situacija negativno utječe i na njih i na dijete te koje su moguće prednosti promjene za njih. Važno je uključiti roditelje u donošenje odluke o tome koje opcije za određeno dijete postoje te na kraju vrlo jasno i konkretno dogovoriti što se očekuje da poduzmu i u kojem roku. Naravno, sve ovo nije niti lako niti je jamstvo uspjeha.
Kad je bio nedavni prosvjed roditelja i dvije tisuće učenika nije išlo ni na nastavu, postalo je jasno da je izostala komunikacija s roditeljima djece tog razreda i te škole u koju je upisan dječak s problematičnim ponašanjem iako se moglo očekivati da će se situacije s njegovim ponašanjem ponavljati jer je već promijenio zbog toga dvije škole. Zar je uobičajeno da se s roditeljima druge djece ne komunicira o upisu djece s teškoćama u razred koji njihova djeca pohađaju?
Jako je važno dati osnovne informacije o planiranom postupanju, postaviti jasne granice oko toga kojim zahtjevima se može udovoljiti i kojima ne te podsjetiti da smo mi odrasli djeci najvažniji modeli, da od nas uče kako se nositi s teškom situacijama i kako se i brinuti za sebe i za druge oko nas. Isto je važno imati razumijevanje za zabrinutost koju će roditelji pokazati i izraziti. Oni jesu zabrinuti kako će se nastava odvijati, hoće li njihova djeca u čiji razred idu i učenici po posebnom ili individualiziranom programu biti zakinuta da ne dobiju planirani set znanja i slično. Roditeljima treba dati informacije, treba ih upoznati sa situacijom, jer škola treba i njihovu suradnju.
A što učiniti kada su roditelji nesuradljivi i odbijaju sve vidove pomoći za dijete koje ima teškoće. Kako rješavati takvu situaciju?
Kada roditelj ne uvažava preporuke i time ugrožava život, zdravlje ili razvoj djeteta, to je oblik zanemarivanja i škola o tome može obavijestiti nadležni zavod za socijalni rad koji onda kroz svoja postupanja može utjecati na roditelje te izricati mjere zaštite prava i dobrobiti djeteta.
Dio roditelja ne zna kada i kome se obratiti, kada situacija zahtjeva angažman stručnjaka.
Dobar prvi korak je konzultirati se i informirati o opcijama kod stručnih suradnika škole koju dijete pohađa. Načelno, prvo je obično potrebno napraviti procjenu. Ponekad je potrebna timska procjena na koju se naručuje putem uputnice liječnika primarne zdravstvene zaštite i koja obično uključuje procjenu psihologa i logopeda, pregled neuropedijatra i dječjeg psihijatra te po potrebi još procjena drugih stručnjaka edukacijsko rehabilitacijskog profila. Takva procjena se u Zagrebu može provesti pri više zdravstvenih ustanova. Temeljem procjene planira se je li djetetu potreban tretman i ako da, kakav oblik tretmana. Ponekad je dovoljna određena specifična procjena ili iz nekog razloga nije nužna timska procjena. Procjena se može provesti i u privatnim praksama stručnjaka različitih profila, logopeda ili privatnoj psihološkoj praksi. Kada se radi o problemima u ponašanju, mogućnost je i timska opservacija koja se pak provodi u okviru ustanova iz sustava socijalne skrbi i temeljem rješenja nadležnog zavoda za socijalni rad. Kao što vidimo, opcija je mnogo i ponekad se roditeljima teško snaći što je za njihovo dijete dobro i s kim se prvo posavjetovati.
Članak je objavljen u okviru projekta “Roditelji za školu djece budućnosti”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 02/24)
PRETHODNI ČLANCI SERIJALA: