‘Znanje će ti otvoriti sva vrata svijeta!’ – uzrečica je koju su generacije roditelja i učitelja izgovarale djeci kao motivaciju za školu. I danas dobronamjerni često time potiču djecu i mlade na učenje. S dubokim uvjerenjem da će im ta sintagma, posebice tinejdžerima, zagolicati maštu i produbiti želju za svladavanjem školskog gradiva kako bi, kad odrastu, bili znanjima dobro opremljeni te slobodno u taj svijet i odlepršali.
Ta česta izreka izgovarana je s uvjerenjem da školsko gradivo pokriva sve ono što će mlade i pripremiti za život odraslih. Pritom malo tko promišlja i propitkuje je li uistinu tako. Da li uistinu kurikulum temeljnog školskog odgoja i obrazovanja pokriva sve informacije i daje znanja kojima će se djecu i mlade poduprijeti kroz odrastanje i pripremiti za ono što nazivamo krčenje vlastitog puta u život?
Hrvatski obrazovni sustav nema u programu sveobuhvatnu seksualnu edukaciju koja pokriva teme iz područja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava i sve one s tim povezane teme poput očuvanja mentalnog zdravlja kao i prevencija vršnjačkog nasilja, rodno uvjetovanog nasilja, rodne neravnopravnosti…
Pokušaji da se sveobuhvatna seksualna edukacija uvede u škole stalno su živi, a guraju ih entuzijasti unatoč što protiv njih vladajuće neokonzervativne strukture podižu zidove. Uvijek postoji nada da će zdrav razum prevladati i da će se u tim zidovima otvoriti pukotina za dobrobiti obrazovanja djece i mladih.
Jedna se pukotina otvorila i to tamo gdje bi naoko najmanje očekivali. Sociologinja Suzana Kunac uspjela je prije tri godine na noge postaviti projekt ‘Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice‘. Pokrenut je s ciljem prevencije i podrške Romkinjama u slučajevima prisilnih brakova i maloljetničkih trudnoća te drugih oblika rodno uvjetovanog nasilja. Riječ je o edukativnim radionicama kroz koje mlade Romkinje imaju prilike dobiti informacije, znanja i spoznaje o temama o kojima se u školi ne uči. Temama koje se tiču ljudske reprodukcije, kognitivnog, tjelesnog i emocionalnog razvoja čovjeka kroz odrastanje, a posebice burnog u doba puberteta, kada se adolescenti pretvaraju u odrasle ljude i kada će uskoro samostalno morati donositi odluke o svim svojim bitnim izborima u životu. Temama koja pružaju ona ‘znanja koja otvaraju vrata svijeta’.
Temelj kroz koji se ovaj edukativan program radionica realizira je priručnik ‘Za moje zdravo odrastanje‘, autorica Suzane Kunac i Franke de Syo. Projektu je nositelj Savez Roma u Republici Hrvatskoj „Kali Sara“, a financijski su ga u okviru Europskog gospodarskog prostora svojim grantovima podržali Island, Lihtenštajn i Norveška te Ured za udruge Vlade RH i Grad Zagreb.
Tijekom protekle tri godine u edukativnim je radionicama sudjelovalo 200 mladih Romkinja, a sa Suzanom Kunac, koja je i voditeljica projekta, razgovaramo o izazovima s kojima se kao edukatorica morala susretati u realizaciji ovakve vrste edukacija koja sama po sebi traži posebne senzibilitete edukatora. Njezina su iskustva i pionirska, jer je i program jedinstven, te vrlo dragocjena, jer su stjecana u okruženju gdje je ljestvica zahtjeva prema edukatorima vrlo visoka budući u radionicama sudjeluju najosjetljivije skupine u društvu, adolescentice i pripadnice jedne vrlo zatvorene zajednice, koje su u društvu često marginalizirane i stigmatizirane.
Što vas je motiviralo za pokretanje ovog projekta edukacije mladih Romkinja?
Na sam rad s mladim Romkinjama moja je motivacija bila podatak da njih 50 posto rađaju kao maloljetnice. Naprosto je nevjerojatno da u 21. stoljeću postoji jedna grupa mladih djevojaka s tako ogromnim jazom maloljetnih trudnoća naspram opće populacije. Iz tog je podatka bilo potpuno razvidno da obrazovni sustav, obitelj i svi drugi socijalizacijski faktori nedostaju.
Uvijek se plasira da je visoka stopa maloljetničkih trudnoća Romkinja samo posljedica romskog načina života i da se to zato ne može promijeniti. Vi ukazujete na nešto drugo, na nedostatke obrazovnog sustava među ostalim.
Pustimo na stranu socijalizacijske negativne utjecaje koji dolaze iz segregiranih romskih naselja ili podobrazovanosti roditelja. Suštinski je u prvom redu tu bitan obrazovni sustav. I kontekst je jasan. Cjelovitog seksualnog odgoja i obrazovanja u našim školama nema iako to traže i roditelji i učenici. Sva su istraživanja pokazala da je takav tip obrazovanja nužan, važan, relevantan. On se ne odnosi samo na reproduktivno zdravlje i prava, jer je seksualni odnos puno šira dimenzija. Dakle, kroz to se uče komunikacijske vještine, nenasilna komunikacija, nošenje sa sukobima u tim fragilnim, teškim godinama adolescencije. Naravno da je tu i prevencija vršnjačkog nasilja, partnerskog nasilja, svakog rodno uvjetovanog nasilja. Onda dolazimo i do rodne ravnopravnosti. To je onda cjeloviti, sveobuhvatni prostor za rad s mladima, kojima je to izuzetno potrebno i to sami traže. A kad govorimo o Romkinjama ta je situacija još izrazitije kompleksnija i izazovnija.
Kako je edukacijski program koncipiran?
Riječ je o tri edukacijska ciklusa koja su trajala po tri sata. Grupe djevojaka su bile povezane i bile su velike. Po dvadesetak djevojaka je bilo u grupi. Radile smo dosta i edukacijskih procesa kroz manje grupe, pa i u parovima. Probali smo svakoj djevojci posvetiti dužnu pažnju, da se osjeti uključeno, da se osjeti sigurna. Jako je važan bio taj osjećaj rada da smo u sigurnom prostoru. Da mogu i smiju izraziti svoju želju, potrebu i osjećaj. Većina grupa je na to dobro reagirala. Bilo je situacija kad bi se grupa zatvorila i kad nije bilo moguće dalje komunicirati ili bi to bilo jako teško. Onda smo izlazili iz te situacije. Pamtim jednu takvu situaciju u Čakovcu i mislim da se dogodio moment prevelikog zasićenja novim informacijama.
Napravili ste i priručnik, koji je također jedan od poduhvata, jer za njega, za ovakvu vrstu edukacije, neki postojeći okvir, ne postoji.
Moram iskreno priznati da mi je već rad na priručniku bio posebna vrsta poduhvata. Kolegica Franka de Syo i ja napravile smo prvo komparativnu analizu svih priručnika koji su u Europi i Hrvatskoj ikad napravljeni, a na temu reproduktivnog zdravlja i prava. Iz spoznaja koje smo imali iz prethodnog istraživanja koje smo proveli par godina ranije u okviru projekta ‘Uključivanja Roma u hrvatsko društvo – žena djece i mladih’, pokušali smo naći one dimenzije i one sadržaje koje smo smatrali da bi uopće bili primjereni za mlade Romkinje.
Vrlo brzo smo zaključile da je metodološki jako važno taj program kreirati na način da on bude jasno naslonjen na njihove potrebe, na njihova prethodna saznanja, uvide i načine na koji uče. To je bilo vrlo teško, jer malo tko o ovim temama išta zna. Romkinje često izlaze iz sustava obrazovanja krajem osnovne i početkom srednje škole. Samo petina upisuje srednju, a još manje ih završava. Nadalje, taj cijeli prostor kruga siromaštva je zatvoren i definiran. Ako i izlaze na tržište rada nalaze ga u teškim fizičkim, repetitivnim i potplaćenim poslovima. Često na tržište rada i ne izlaze, a Hrvatska je na dnu europske ljestvice po broju zaposlenih Romkinja. Ukupno osam posto Romkinja radi ikakav posao. Najčešće su oni sezonski, privremeni, a stalno zaposlenih gotovo da i nema. I to je kontekst prostora unutar kojega smo išli kreirati taj naš edukacijski proces. Ja sam ga nazvala osnaživanje. Jer je, uistinu, višeslojan koncept. On se odnosi i na sigurnost i na uključivanje u tržište rada, na ekonomsku sigurnost. On se odnosi i na život bez nasilja. Vrlo brzo nam je bilo jasno da te djevojke dolaze iz života koji nema ni jednu dimenziju koji bi činio taj koncept osnaživanja.
Mnogi stručnjaci s iskustvom uvođenja seksualne edukacije u obrazovni sustav naglašavaju da je važno omogućiti edukaciju u sigurnim okruženjima. Vi ste bili u dvostruko, ako ne i trostrukoj situaciji rizika taj proces provesti, jer imate skupine mladih djevojaka koje su višestruko osjetljive, dolaze iz romske zajednice, dolaze iz siromašnih i zatvorenih okolina, iz siromaštva…
Ova vrsta prenošenja znanja u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava jako je senzibilna. Posebice raditi s takvim grupama koje se o takvim temama nigdje nemaju prilike educirati, niti se o njima uopće govori. To traži jednu posebnu vrstu osjetljivosti. A ja bi rekla da traži i iskustvo. Ozbiljno iskustvo prenošenja znanja u zajednici. Ono što vidim da trenutno nedostaje u gotovo cijelom civilno-društvenom prostoru je trening za trenere. Edukacije za one koji prenose znanje zajednici, a posebno socijalno isključenim skupinama i posebno osjetljivim skupinama.
Ovdje imate dvostruku situaciju. Imate jako osjetljivu skupinu po definiciji, a to su tinejdžeri, onda imate djevojke Romkinje koje su posebno osjetljiva skupina, jer su zatvorene, jer su isključene. Često im se i brani sloboda kretanja, najčešće zbog straha da se ne zaljube, pa da se ne dogodi, kako to roditelji često interpretiraju: ‘Prilike beru jagode.’ Pa ih pokušavaju kontrolirati, pa dolazi do pretjerivanja, što je i nasilje. Imate situaciju da su one u segregiranim naseljima i u tom su prostoru zatvorene. Posebice u Međimurju, a dosta je djevojaka prošlo edukaciju baš iz Međimurja.
U kakvoj ste vi poziciji kao edukatorica koja dolazi izvana? Kakav je odnos djevojaka prema vama, kako vas doživljavaju?
Nikako ne smijete u njihov prostor uči s pozicije da znate što je za njih najbolje. Ta pozicija koja se često zna prakticirati iz te neokolonijalne teorije je potpuno promašen koncept. Sa stavom ‘Sada stiže jedna velika bijela feministkinja koja najbolje zna što je dobro za Romkinje’ nećete daleko dogurati. Jer, koliko god predrasuda o Romima i Romkinjama postojalo, činjenice su da su vrlo inteligentne, vrlo žive, kreativne i otvorene. Vrlo brzo prepoznaju taj kod dominacije i brzo onda iz njega odlaze. I ako takvu poziciju primjenjujete neće postići prostor sigurnosti edukacije, prijenosa znanja niti prostor povjerenja, koji je izrazito važan. Jer mi ne govorimo samo o osjetljivim skupinama nego i o osjetljivim temama, koje su teške svim tinejdžerima!
Kako reagiraju kad se počne govoriti o razvoju tijela u pubertetu, recimo, kad se otvori priča o menstruaciji ili reprodukciji ljudi? Imaju li ikakvih ranijih iskustava razgovora na te teme?
U početku je to hihot i pokušaj zbijanja šala, jer su im te teme nelagodne. Iskustvo razgovora o tim temama ne postoji. S njima o tome nije razgovarala ni majka, niti teta, niti baka… Osim u školi gdje su se susrele s jednim krutim i hladnim načinom na satovima biologije. Znale su cure spomenuti da su o tome razgovarale na biologiji i onda je to bilo naklapanje: ‘Što smo ono radili, jajnici…’ ili ‘Pa ima to nešto kako se to kaže, pa onaj period PM, a da predmenstrualni sindrom’ – sjetile bi se ponekih pojmova, ali to povezati u cjelinu i što se u tijelu događa, to znanje one nisu stekle u svom osnovnoškolskom obrazovanju. To nam je potpuno postalo jasno kroz protekle tri godine provođenja ovog programa edukacije. Niti jedna od 200 djevojaka s kojima smo radile nije imalo jasnih saznanja kako se i na koji način tijelo u adolescenciji mijenja, što znači menstrualni ciklus. Posebice ne ono što je nama bilo važno zbog maloljetničkih trudnoća i što smo pokušavale osvijestiti, da razumiju taj proces oplodnje, kako dolazi do trudnoće, kako se žensko tijelo mijenja u trudnoći, koliko je to ogroman i kompleksan proces i kako tijelo od djevojčice od 15 godina nije spremno za takvu ogromnu transformaciju, i adolescencije i trudnoće. Štoviše, ušli smo i u to što sve majčinstvo nosi, koji je to proces, ta briga od rođenja, natalna briga, to smo pokušali osvijestiti. I to ih je dosta uozbiljilo. Tu su počele razumijevati da to nije tek tako. Da se to naprosto desi. Kao što je to poimano u njihovoj kulturi i međusobnoj razmjeni. Jer se to kod njih događa neprekidno, kod prijateljica ili kod sestrična koje su rodile… Ali cijeli taj proces nisu osvještavale. Dakle, to je bio bitan dio našeg rada. Naravno, uz prostor koji smo ipak pokušavali s njima također komunicirati, a to su prava.
Romska je zajednica izrazito patrijarhalna, pa pretpostavljam da je također veliki izazov bio otvarati teme o rodnoj ravnopravnosti?
Kao što sam ranije napomenula, naša je premisa u ovom projektu edukacije bila da ništa ne radite bez njihove potrebe i da znanje trebate nasloniti na ona postojeća. Da se nove spoznaje, nova znanja mogu uklopiti, nadograditi unutar njihovog poznavanja svijeta stvarnosti i načina kako ga one interpretiraju. Koncept rodne ravnopravnosti je stvarno nešto što je potpuno izvan tog prostora i nema načina da uspostavite komunikaciju na bilo kakvoj ravnopravnoj razini kad one nemaju saznanja da uopće takav koncept postoji. To je bilo jako zanimljivo i jako izazovno. Meni je bilo stalo da razumiju da su one subjekt. Da imaju pravo odlučiti s kim, kada i koliko djece imati i da one isto imaju pravo na kontracepciju. O tome smo naposlijetku napravile i pjevale pjesmicu.
Kako ste naposlijetku ipak došli do toga da se priča o rodnoj ravnopravnosti otvori?
Išli smo nekako zaobilaznim putem. Radila sam s njima vježbe kroz medije, analize medija. Što nas mediji uče što je dečko, što je cura. I kakva je ta cura, postoji li i koja je to razlika u prikazivanju dečki i cura. One su vrlo brzo ustanovile kako mediji spolove različito prikazuju. Onda je bilo pitanja kako cura treba izgledati i kako se treba ponašati. I tu su također brzo ustanovile da ih mediji različito prikazuju, ali da to što govore mediji nije baš ono što one misle. I onda je došlo do toga što rade dečki u kući. Išle smo na rodne uloge, sve do toga što bi značila rodna ravnopravnost. Vrlo brzo su same jasno dokučile, kroz igru i analizu, da mediji imaju na njih ozbiljan utjecaj. Da se cura oblači onako kako mediji kažu i da to možda nije najpametnije, jer time ugrožava vlastito dostojanstvo. A po njima, i to su jasno tvrdile i to im je važno, cura bi trebala biti dostojanstvena. To da ih se poštuje i prihvaća i da dječaci moraju poštivati djevojke, bez ružnih riječi, da ih ne smiju seksualizirati. To je njima potpuno jasno, to su spoznaje koje one imaju i tu nije trebala moderacija. Međutim, do ideje da i on kuha, počisti, pričuva mlađeg brata sestru, to je bilo jako teško. Takav im je koncept rodne ravnopravnosti u jednoj vrlo zatvorenoj patrijarhalnoj kulturi apstraktan, težak i izazovan.
Jeste li se mogli i na koji način dotaknuti tema prava žena na jednakost u društvu?
Radionice smo modificirali iz ciklusa u ciklus, tako da sam u jednom trenutku došla i do povijesti feminizma i povijesti borbe za ženska i ljudska prava i kako su se žene borile da ostvare minimum sloboda. Od prava glasa do ekonomskih prava te kako i one na sve to imaju pravo i zakonodavno riješeno u Hrvatskoj. Bilo mi je jako važno da razumiju da žive u svijetu u kojem one ništa ne moraju jer ih zakon štiti i da su se neke žene prije njih za to izborile. Bilo je fascinantno, bilo je prekrasno, kad bi shvatile da je sada neki dio odgovornosti na njima i da imaju prostor za kretanje unutar tog zadanog okvira i tu sreću i veselje da one ipak same za sebe to mogu. To je bilo i nevjerojatno i sjajno. Bilo mi je važno da razumiju da način na koji one postoje, način na koji su naučile živjeti i kako se to prenosi kroz obitelj, kroz segregiranu zajednicu, kroz manjak socijalizacije u školi, kroz loš rad najvećeg broja učitelja i učiteljica, da to nije nešto zadano.
Imate li povratnih informacija kako su se sudionice nosile kasnije s tim novim spoznajama i novim znanjima u svojim zajednicama?
Izvana je teško predočiti život djevojčica i djevojaka u segregiranim, zatvorenim zajednicama u kojima interakcija s drugima ne postoji. Često je baš takva situacija u Međimurju, jer tamo imamo sve više segregiranih razreda, pa i cijelih škola. Tako da djevojke uopće ne izlaze iz prostora svoje zajednice koja perpetuira siromaštvo, maloljetničke trudnoće, gdje dijete rađa dijete, gdje djevojčica nema prostora za svoje odrastanje, za igru i mladost. I koliko god to nekima izvana izgledalo kao nametanje, nužno je da neki akter uđe u taj prostor i da im da slike stvarnosti koje nisu one koje se u njihovoj zajednici perpetuiraju. Da im da mogućnost nekog drugog sna. Da im da ideju da se neki drugi život može živjeti. Sigurna sam da su sve naše sudionice edukacije, a bilo ih je dosta upravo i iz Međimurja, razumjele da život u zatvorenoj zajednici koji one žive nije nešto što je zadano.
Vjerujem da je naša edukacija bila jedinstvena, a tijekom nje dogodila se jedna prekrasna priča. Javila mi se mlada Romkinja koja je za edukaciju saznala iz medija i rekla kako je ovaj projekt njezin san i da bi se željela uključiti. Ona je Romkinja iz Međimurja, iz Sitnice, koja je sama došla u Zagreb, upisala gimnaziju i završila fakultet. Njezinim uključivanjem u projekt, krenula je raditi edukacije u Međimurju, tamošnje su cure dobile mogućnost da sve to bude prevedeno na bajaški, dijalekt kojim govore i međimurski Romi. Posebice je vrijedno što mogu raditi i s djevojkom koja je zaista uspjela sama izaći iz cijelog tog kolopleta i sanjati neki drugi život koji danas i živi. Kad se uključila, ta sinergija rada mene i nje s djevojkama imala je potpuno drukčiji odjek nego kad sam s njima radila sama. Dakle, izrazito je važno Romkinje uključiti među edukatore.
Koliko mi je poznato, vaš je ovaj edukativan program poput kamenčića pokrenuo lavinu novih?
Zahvaljujući ovom projektu priključile su se i druge djevojke, koje danas vode neke druge i neke nove edukacijske projekte koji nisu samo namijenjeni romskim učenicima, nego i neromima. U jednom su trenutku same Romkinje prepoznale da je to vrijedno, važno i relevantno i da žele sudjelovati i krenule su sa mnom na radionice, prošle su edukaciju i danas govore kako je ona bila drukčija od svega što je prošla. Najviše ih se dojmila ta sigurnost, gradnja povjerenja, način na koji se znanje prenosilo i interaktivnost. Ono što mi je također sjajno u ovom projektu su komentari kruga žena koje nisu Romkinje, koje su rekle, kad su pogledale priručnik, da im je žao što one nisu tijekom odrastanja imale nekoga tko bi ih proveo kroz takav tip edukacije.
Vaša se edukacija naravno dotiče tema rodno uvjetovanog nasilja i vršnjačkog nasilja. Kako su djevojke reagirale na te teme i probleme?
Teme rodno uvjetovanog nasilja su nezaobilazne kad se radi edukacija koja dotiče pitanja rodnih uloga i rodne ravnopravnosti, a moram reći da su djevojke i same tražile da kroz radionice govorimo o tome. Radili smo prevenciju vršnjačkog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja. Točnije, ciklus od tri radionice završavale smo s forum teatrom. Djevojke su imale priliku gledati sliku rodno uvjetovanog nasilja i to je kod koji dobro prepoznaju, jer im je to nasilje potpuno normalizirano. Imali smo scene gdje se kombiniralo psihološko, fizičko i ekonomsko nasilje. Prepoznale su sve oblike nasilja iste sekunde. Drugi dio radionice, koji im je bio teži, bavio se pitanjima što sada napraviti, kako djevojku, ženu izvući iz nasilja, koga zvati…
Koja je budućnost projekta?
Projekt edukacije Romkinja adolescentica nije završen. Dobili smo sufinanciranje Grada Zagreba pa ćemo nastaviti raditi s Romkinja srednjoškolkama u Zagrebu. Krećemo u proljeće, a imamo i inovacija u projektu s kojima je pomogla umjetnica i grafička dizajnerica Talita Jašarevski. Elemente edukacije ćemo pokušati projicirati kroz likovnost i nadamo se nakon toga i izložbi. Imat ćemo šest radionica, šest edukacijskih procesa. Još trebamo vidjeti hoćemo li raditi i u školama.
Projekt ulazi u kurikulum nastave za romsku manjinu, a priručnik u udžbenik!
„Projekt ima budućnost uklopiti se i u kurikulum za osnovne škole po modelu C za romsku manjinu. U tom smjeru kreće prerada priručnika u udžbenik što će biti i prvi korak da o ovaj tip nastavnog sadržaja o seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima učenici romske manjine dobiju u okviru redovnog školovanja“, najavila je Suzana Kunac.
SUZANA KUNAC: Rođena je u Splitu, a sociologiju je diplomirala na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Zvanje magistrice znanosti stekla je 2002. godine na University College of London. Završila je i prijelazni doktorski studij “Komparativna politika” na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Aktivna je godinama bila i u civilnom društvu gdje se bavila akcijskim istraživanjima, medijskim i javnim kampanjama, zagovaranjem te radom na više javnih politika: razvoj civilnog društva, zaštitom i promocijom ljudskih prava, antidiskriminacijskom politikom, politikom rodne ravnopravnosti. Iz područja kojima se bavila objavila je više znanstvenih i stručnih radova.
Članak je objavljen u okviru projekta “Roditelji za školu djece budućnosti”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 02/24)
PRETHODNI ČLANCI SERIJALA: