Politike

ZDRAVSTVENI ODGOJ U ŠKOLI KAO ZASEBNI PREDMET U EU (3. dio)

piše Nina Lišnić 31/03/2020

Svijet nakon pandemije koronavirusa neće biti isti. Iako su i nobelovci poput američkog mikrobiologa Joshua Lederberga znali predviđati kako je upravo zaraza virusima jedna od najvećih prijetnji ljudskoj dominaciji na planeti, zdravstveni se sustavi nisu unaprijeđivali u skladu s takvim, za današnji globalizirani svijet, vrlo utemeljenim predviđanjima. Svaka država ima zdravstvene sustave koje velikim dijelom baštini iz prošlosti i svoje kulturološke i ekonomske tradicije. Zdravstvene se politike zato znaju jako razlikovati i među zemljama Europske unije bez obzira na iste smjernice koje zemljama dolaze iz Brisela. Tako se značajno razlikuju i pristupi prema zdravstvenom odgoju koje pojedine države primjenjuju u svojim obrazovnim sustavima. Posebice prema spolnom zdravlju i seksualnom odgoju kojega promatramo neodvojivim i najvažnijim dijelom onoga što zovemo zdravstveni odgoj.

U prethodna smo dva teksta obrađivali temu pozicije zdravstvenog i odgoja u hrvatskim školama, koji nikada nije bio zasebni predmeti. Znanja o zdravlju, o preventivi, te o spolnom zdravlju i seksualnom odgoju u hrvatskim se školama predaju kroz gotovo sve predmetne. Zdravstveni odgoj se tretira međupredmetnom temom, ne posebnim školskim predmetom, a sponi odgoj zauzima jako mali broj nastavnih sati i pitanja o važnosti obrazovanja učenika o ljudskoj seksualnosti upravo u vrijeme njihova odrastanja i spolnog sazrijevanja uvijek su izrazito je opterećena ideološkim i političkim podjelama u hrvatskom društvu.

Istražili smo kako je to u drugim zemljama Europske unije. Zdravstveni odgoj je u većini zemalja sedamdesetih i osamdesetih postao dio obrazovnog sustava. Razlike koje nalazimo su upravo prema različitom tretiranju seksualnog odgoja, na što smo obratili više pažnje u navedenom pregledu.

AUSTRIJA

Od 1970. godine Austrija ima zdravstveni odgoj i seksualno obrazovanje kao obvezno obrazovanje. Smjernice su uveli sami učitelji, a regulira ih Ministarstvo obrazovanja. Edukacija o seksualnosti u austrijskim školama započinje u osnovnoj školi i integrirana je u satove biologije, satove njemačkog jezika i vjerskog obrazovanja. Seksualno obrazovanje u austrijskim školama temelji se na biološkim pitanjima – onima koji se tiču zdravstvenog odgoja. Pitanja vezana uz etiku, psihologiju i društvena pitanja nisu uključena u školski program.

BELGIJA

U Belgiji se seksualno obrazovanje razlikuje u njegove dvije zajednice. “Seksualno obrazovanje i veze“ naziva se u Flamskoj zajednici, „Obrazovanje za uspješan seksualni životu“ u Frankofonskoj zajednici. Podučavanje seksualnog obrazovanja u Belgiji utemeljeno je dekretom iz 1984. godine, nakon što je 70-tih intenzivno pokrenuto pitanje pobačaja, a 80-tih i edukacija i preventiva za HIV. S ova dva elementa seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava, obrazovanje o seksualnosti počelo se podučavati na manje medicinski ili znanstveni način i s više holističkim pristupom, integrirajući emocionalne aspekte odnosa. Od 2000. godine obrazovanje o seksualnosti bilo je uključeno u školski program i postalo je dio belgijskog obrazovnog sustava.

BUGARSKA

„Obrazovni skup o seksualnosti i životnim vještinama“ ime je dokumenta nastalog 2001. godine koji je u Bugarskoj financirao UNFPA. Sastojao se od priručnika za učitelje, priručnika za učenike i priručnika za roditelje, a objavljen je 2005. Tada počinju i pregovori između nevladinih organizacija i bugarske vlade za uvođenje gradiva seksualne edukacije u školske programe. U Bugarskoj su nevladine organizacije (posebno BFPA i bugarski Crveni križ mladih) vrlo aktivne i uključene u razvoj pružanja obrazovanja o seksualnosti, ali djeluju na pojedinačni zahtjev škola. U Bugarske škole je 2008. uveden program ‘Seksualnost i zdravstveno obrazovanje’.

CIPAR

Cipar je 1992. godine odlukom svog Ministarstva obrazovanja, u program zdravstvenog obrazovanja uključilo i seksualno obrazovanje čime je ono postalo obavezno u svim školama. Nakon ove odluke uslijedila je obuka nastavnika, sudjelovanje zdravstvenog osoblja CFPA-e za pružanje edukacije o seksualnosti, a zove se Zdravstveni odgoj. Godinu dana kasnije, u svim školama pokrenuto je stvaranje odbora za zdravstveno obrazovanje. Od tada do danas na Cipru su iskušavali različite modele zdravstvenog odgoja, a u cilju unapređenja seksualnog odgoja.

ČEŠKA

U Češkoj je seksualno obrazovanje započelo 1972. godine, kada je njihovo Ministarstvo obrazovanja izdalo „Smjernice za odgoj i obrazovanje roditelja u osnovnim devetogodišnjim školama“. Obrazovanje o seksualnosti tada se nazivalo “Obrazovanje za bračni život i roditeljstvo”. Istraživanje provedeno 2007. godine pokazalo je da većina mladih Čeha informacije o seksualnosti prima od svojih prijatelja i da škole i obitelj igraju manju ulogu u njihovom učenju. Stoga je Ministarstvo obrazovanja odlučilo provesti novi obrazovni program, u kojem će se predavati teme seksualne anatomije, spolno prenosivih bolesti, prijevremenog seksualnog iskustva i borbe protiv seksualnih zločina. Priručnik pod nazivom ‘Seksualno obrazovanje – izabrana pitanja’ objavljen je kao pedagoški materijal i doveo je do žestoke rasprave u 2010. godine. Ta je rasprava podijelila političare i roditelje te dovela do podjela unutar vlade. Međutim, postignut je kompromis i priručnik se sada koristi u školama širom zemlje. Edukacija o seksualnosti postala je obvezna.

DANSKA

Edukacija o seksualnosti postala je obvezna 1970. godine usvajanjem smjernica za nastavni odbor o seksualnom obrazovanju u školi. Dansko Ministarstvo obrazovanja je 1991. objavilo novi nastavni plan i program u kojem je obrazovanje o seksualnosti uključeno u lekcije o ljudskom zdravlju. Ovaj novi kurikulum postao je obvezan za osnovne škole i prvu godinu srednje škole.

Danci 2007. godine uvode seksualni odgoj i na sve fakultete, ali sudjelovanje studenata na tečajevima nije obvezno. U osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju roditelji

ne mogu povući svoju djecu iz nastave seksualnosti. Škole i nastavnici su slobodni odlučivati o rasporedu i organizaciji edukacije.

ESTONIJA

Obrazovanje o zdravlju i seksualnosti u Estoniji je započelo 1963. godine lekcijama pod nazivom “osobna higijena”. Te lekcije su osim održavanja higijene tijela uključivale teme vezane za seksualnost, poput pubertetskih promjena. Zatim su 1980. godine uvedene lekcije pod nazivom „obiteljske studije“, koje su se davale učenicima u dobi od 15 i 16 godina. U okviru ovih tih predavanja učitelji su uvjeravali mlade da izbjegavaju seksualne odnose, posebice predbračne. Estonci su 1996. Godine u nacionalni kurikulum za osnovno i srednje obrazovanje uveli novi obavezni predmet pod nazivom „razumijevanje čovjeka“, u koji su bila uključena pitanja o seksualnom obrazovanju. Petnaest godina kasnije u nastavni plan i program je uveden kurikulum koji je usredotočen na prevenciju i jasnije definiranje tema o zdravlju i seksualnom obrazovanju.

Istodobno s unaprijeđivanjem nastave o zdravstvenom i seksualnom odgoju u Estoniji se otvaraju i centri za seksualno i reproduktivno zdravlje za mladime, kakvih je danas više od 20.

FINSKA

U Finskoj je obrazovanje o seksualnosti prvi put uključeno u školski kurikulum 1970. godine, kao zasebni i obvezni predmet, a ne dio zdravstvenog odgoja. Kroz narednih su deset godina nastavu iz ovog predmeta stalno poboljšavali, što je dovelo do boljeg poznavanja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava. Slijedom toga je smanjen broj tinejdžerskih trudnoća. U Finskoj obrazovanje o seksualnosti pružaju nastavnici biologije i zdravstvenog odgoja, a oko 10 posto škola oslanja se i na vanjske stručnjake. Svaka škola ima svoju metodu pristupa koja se može temeljiti na korištenju videa, grupnih rasprava ili igara i kvizova.

FRANCUSKA

U Francuskoj je seksualno obrazovanje u školama bilo zabranjeno zakonom od 1920. do 1967. godine, kada se događa preokret nakon što je odobrena kontracepcija. Obrazovanje o seksualnosti uspostavljeno je 1973. kada je stvoren Savjet za informiranje o seksualnosti CSIS (Conseil Supérieur de l’Information Sexuelle). Njegov je cilj predlagati mjere kojima se mladim ljudima pružaju kvalitetne informacije o seksualnom obrazovanju i promiče obuka za učitelje u ovom području. Stvaranjem CSIS-a omogućeno je uvođenje prvih propisa koji se tiču seksualnog obrazovanja, počevši od bioloških aspekata. CSIS je u siječnju 2013. Zamijenilo Vijeće za jednakost – Haut Conseil à l’Egalité, koje se osim navedenima bavi i brojnim temama koje se tiču prava žena, a između ostalog i seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava.

NJEMAČKA

U Njemačkoj je Bundesländer 1968. godine zakonski uspostavio seksualno obrazovanje. Ustavni sud je 1977. godine izdao glavne smjernice za školsko obrazovanje o seksualnosti u zapadnoj Njemačkoj. U Istočnoj Njemačkoj obrazovanje o seksualnosti nije zakonski provedeno, već je integrirano u obrazovanje obiteljskog života koje se pruža u školama, omladinskim organizacijama kroz savjetovanje i edukativne kampanje. Nakon ponovnog ujedinjenja, novi „Zakon o trudnoći i pomoći u obitelji“ (SFHÄndG), objavljen sredinom 1990-tih, a koji se i danas primjenjuje, uveo je nacionalne programe obveznog seksualnog obrazovanja. U Njemačkoj obrazovanje o seksualnosti započinje u školi od devete godine života i integrirano je u predmete poput građanstva, religije, etike i biologije.

MAĐARSKA

U Mađarskoj obrazovanje o seksualnosti započelo je 1978. satovima ‘Seksualni i obiteljski život’. 1996. Godine zahvaljujući Odbor UN-a za uklanjanje diskriminacije žena koji je od Mađarske tražio da se mladima omogući seksualno obrazovanje i besplatan pristup kontraceptivama. Postojeći nacionalni kurikulum zdravstvenog odgoja zahtijeva podučavanje „higijene“ u svim školama, koje uključuje obrazovanje za obiteljski život i obuhvaća obrazovanje o seksualnosti. Školski liječnici i medicinske sestre ovlašteni su predavati ove predmete, a kombiniraju ih s temama ovisnosti o cigaretama, alkoholu i drogi, seksualnom zlostavljanju i AIDS-u. Međutim, prema Centru za reproduktivno pravo i politiku, čini se da ne postoji opća cjelokupna politika, niti jedinstvena praksa vezana za seksualno obrazovanje adolescenata u Mađarskoj.

ITALIJA

U Italiji se uvođenje seksualnog obrazovanja u škole stalno sukobljavalo s protivljenjem Katoličke crkve i nekih političkih skupina. Prije 20 godina Italija je pokušala uvesti zakon koji bi uveo seksualno obrazovanje kao obavezan školski predmet u školi. Međutim, zakon nije prošao pa je zdravstveni i spolni odgoj uključen u satove biologije. Sada u zemlji ne postoje zakoni koji se tiču ove teme. Unatoč tome, nekoliko je škola uvelo seksualno obrazovanje svojim učenicima u dobi od 14 do 19 godina. Direktor svake škole zadužen je za školsku politiku o seksualnom obrazovanju. Sadržaj nastave temelji se samo na biologiji, a predaju ih nastavnici biologije na formalni način.

LATVIJA

Latvija je seksualno obrazovanje uključenila u školski program kao dio zdravstvenog odgoja od 1998. godine. Do 2005. seksualno obrazovanje je bilo obavezno za učenike od 11 i 14 godina i izborno za srednjoškolce. Međutim, seksualni odgoj bio je samo mali dio zdravstvenog odgoja. Od 2006. zdravstveni odgoj je uključen u društvene znanosti, a nastavnici društvenih znanosti predaju učenicima u dobi od devet do 15 godina. Roditelji nisu u mogućnosti povući svoju djecu iz nastave seksualnog odgoja. U srednjoj školi predmet postaje neobavezan i više ne postoji zasebni zdravstveni predmet, pa nema ni predavanja o seksualnosti. Kvaliteta seksualnog obrazovanja različita je u svakoj školi u Latviji i vrlo ovisna o financijskim i ljudskim resursima.

LITVA

Obrazovanje o seksualnosti kao dio zdravstvenog odgoja u Litvi je uspostavljeno 1996. godine “Prijedlogom i akcijskim planom obiteljske politike”. Jedan od prijedloga Plana bio je priprema prijedloga zakona o zdravstvenoj skrbi obitelji koji se fokusira na teme poput planiranja obitelji, kontracepcije, pobačaja, obrazovanja o seksualnosti, umjetne oplodnje i sterilizacije. Donošenje ovog zakona nije uspjelo 2002. godine zbog opozicija unutar političkih skupina litvanskog parlamenta. U svibnju 2005. godine Odbor za opće obrazovanje uspostavio je “smjernice za obuku za obiteljski i seksualni odgoj”. Ove smjernice imaju za cilj pružiti cjelovite informacije o seksualnosti, osvijestiti mlade na poštovanje ljudskog života i zrele međuljudske odnose. Nadalje, potiče mlade ljude da budu odgovorni za svoje seksualno zdravlje i da se odupru negativnim društvenim utjecajima. Međutim, razvoj i uvođenje ovih smjernica vodila je većina pro-životnih katoličkih organizacija. U siječnju 2006. Odbor Ujedinjenih naroda za prava djeteta posebno je naglasio nedostatak informacija mladih Litvanca o seksualnosti te ograničen pristup uslugama reproduktivnog zdravlja.

LUKSEMBURG

Obrazovanje o seksualnosti u Luksemburgu je obvezno od 1970-ih za učenike od 13 do 19 godina. Ministarstvo obrazovanja definiralo je minimalne standarde, a 2006. godine projekt „SASEX“, koji provodi Ministarstvo zdravlja, obuhvatio je obrazovanje o seksualnosti. Danas obrazovanje o seksualnosti započinje u osnovnoj školi u dobi od šest godina i izvodi se u razredima građanstva. Razredi iz osnovne škole usredotočeni su na teme poput prijateljstva, seksualnosti, obitelji, odgovornosti, začeća, trudnoće, rođenja, sukoba, ljudskog tijela i puberteta. U višim razredima predaje se na biologiji i religiji, a pokriva ljubav, seks, partnerstva i obitelj, SPI i droge.

NIZOZEMSKA

Obrazovanje o seksualnosti u Nizozemskoj se počelo razvijati u šezdesetima kao dio pragmatičnog pristupa seksualnom zdravlju s kontracepcijom i pobačajem, te kao neodvojivi dio zdravstvenog odgoja. U 1970-im i 1980-im Nizozemci su podržali mjere uvođenja seksualnog obrazovanja kao obveznog i zasebnog predmeta, zahvaljujući čemu je Nizozemska uspjela postići najnižu stopu tinejdžerske trudnoće u Europi. Ipak, čini se da se prihvaćanje seksualnog obrazovanja diljem zemlje ne događa aklamacijom. Mjere koje se tiču seksualnog obrazovanja suočavaju se s lokalnom opozicijom u centru i u ruralnim područjima. Ipak, Nizozemska je još uvijek dobar primjer u Europi kada je u pitanju seksualno obrazovanje. Nedavno istraživanje pokazalo je da je 97,0 posto 15-godišnjih nizozemskih djevojčica i 92,4 posto 15-godišnjih dječaka, koji stupaju u seksualne odnose – koriste kontracepciju.

POLJSKA

Seksualno obrazovanje u Poljskoj počelo se uključivati u školske programe od 1966.,da bi 1973. Poljaci otvorili temu pod nazivom „Priprema za život u socijalističkoj obitelji“, koja kasnije postaje „Obrazovanje za obiteljski život“ i oko 1500 srednjih škola uvodi to kao obvezni predmet u svoje kurikulume od 1974. do 1980. Međutim, zbog ekonomske i socijalne krize kasnih 1970-ih i pod snažnim utjecajem katoličkih organizacija koje su zagovarale “prirodno” planiranje obitelji, pružanje obrazovanja o seksualnosti vidno je nazadovalo u Poljskoj. Podsjetimo, Poljska je još ‘50-tih bila jedna od prvih zemalja koja je legalizirala pobačaj, ali je on zabranjen 1993. godine nakon propasti istočnog bloka i s potpisom konkurdata između vlade i Crkve, čime su država i Crkva postale nerazdvojne. Seksualno obrazovanje je nestalo iz nastavnog plana i programa, a dobrovoljni učitelji predavali su ga van školskog programa. Kurikulum iz 2006. godine opisan u izvješću ‘Seksualno obrazovanje u Europi’ sastojao se od 14 sati predavanja primjenom mnogih metoda poučavanja kao vršnjačka edukacija, predavanja i radionice. Organiziranje nastave seksualnog odgoja odgovornost je ravnatelja škola, a nastavu su u osnovnim i srednjim školama održavali nastavnici Građanskog odgoja koji su pohađali određenu obuku, a u srednjim školama seksualni odgajatelji koji su završili postdiplomski tečaj o toj temi. Ipak, čini se da u praksi nastavnici nisu kvalificirani za pružanje obrazovanja o seksualnosti, jer su si sami morali platiti potrebne treninge. UN-ov odbor za ljudska prava apelirao je na poljsko Ministarstvo obrazovanja da osigura pravilno i nepristrano obrazovanje o seksualnosti u školi. Učitelji, koji su uglavnom svećenici ili vjeroučitelji, nastavnici poljskog i biologije, sporta i glazbe, pa čak i školski knjižničari, po UN-ovom su izvješću bili često nesposobni i neobrazovani te neprimjereno davali svoje osobno mišljenje umjesto objektivne informacije. U 2009. godini, školsko obrazovanje o seksualnosti postalo je obvezno od 12. godine, a Ministarstvo obrazovanja je bilo nadležno za to pitanje kao odgovor na navedene pritužbe. Ipak, roditelji imaju mogućnost povući svoju djecu s nastave seksualnosti, iako je ona obvezna.

PORTUGAL

Prvo zakonodavstvo o školskom seksualnom obrazovanju u Portugalu objavljeno je 1984. godine, u kontekstu nacionalne rasprave o legalnom pobačaju. Godine 1986. seksualno obrazovanje integrirano je u predmet “Osobni i socijalni odgoj”, a 1991. je u školski kurikulum za učenike osnovnih i srednjih škola uvedena nova disciplina “Osobni i društveni razvoj”. Godinu dana poslije, anti-seksualna edukacijska kampanja protiv APF-a održana je od strane političkih i vjerskih skupina koje su podržali mediji. Imenovana je radna skupina koja će usvojiti nove politike o seksualnom obrazovanju u školi kao kompromis i poduzete su mjere za promicanje zdravstvenog i seksualnog obrazovanja mladih. Tehničke smjernice o seksualnom obrazovanju jedini su službeni dokument koji postavlja pravila seksualnog obrazovanja u Portugalu i čini se da taj predmet nije nametnut kao obavezan u školskom kurikulumu. Školovanje o seksualnosti u Portugalu u školi može podučavati bilo koji nastavnik, ali taj je zadatak obično u rukama nastavnika biologije, vjerskog obrazovanja, geografije i filozofije. Štoviše, škole pozivaju vanjske stručnjake da razgovaraju o temama poput spolno prenosivih infekcija (SPI), trudnoće i prevencije. Škole također razvijaju projekte promocije zdravlja koji uključuju teme povezane sa obrazovanjem o seksualnosti.

SLOVAČKA

Obrazovanje o seksualnosti u Slovačke škole uvedeno je 1979. godine i djeluje i danas. U početku je bilo dio zdravstvenog odgoja, a od 1987. seksualno obrazovanje postalo je zaseban predmet koji se uči u srednjoj školi i integrira u druge predmete. Nastavni plan i program seksualnosti naziva se “Obrazovanje za brak i roditeljstvo”. Obvezan je od 1996. godine i uključen u predmete kao što su etika, religija (za pitanja odnosa i osjećaja) i biologija (za biološki i fiziološki aspekt). Program se predaje učenicima od njihove 13 godine života, a predaju ga nastavnici biologije, etike ili religije (redovnice ili svećenici). Ponekad su uključeni i vanjski stručnjaci poput medicinskih sestara ili ginekologa.

ŠPANJOLSKA

Obrazovanje o seksualnosti ušlo je u španjolske škole 1970-ih, kao dio zdrasvtvenog odgoja, ali ne i kao obavezan predmet. Predavanje se prvo usredotočilo na anatomiju, a zatim na biološke, psihološke i socijalne aspekte. Holistički program edukacije o seksualnosti od predškolske dobi do srednje škole španjolska vlada predlaže već 1981. godine, ali je tek 2005. godine usvojen novi zakon o obrazovanju koji se primjenjuje i danas i zahvaljujući kojem škole dobivaju predmet koji obuhvaća obrazovanje o seksualnosti pod nazivom „Građansko obrazovanje“. Pohađanje nije obvezno, a kvaliteta seksualnog obrazovanja ovisi samo o osobi koja ga pruža, i nema ocjenjivanja provođenja nastave i kvalitete nastave. Obrazovanje o seksualnosti u školama u ruralnim sredinama gotovo ne postoji u ruralnim područjima.

ŠVEDSKA

Prema izvješću ‘Edukacija o seksualnosti u Europi’ Švedska je pionir što se tiče seksualnog obrazovanja. Zapravo, dobrovoljno seksualno obrazovanje uvedeno je 1942. godine, a prvi sat edukacije o seksualnosti emitiran je na radiju 1954. godine. Švedska je prva zemlja koja je uvela satove seksualnog obrazovanja u školi i ono se smatra jamstvom zdravlja cijele građana i cijele nacije, odnosno švedske populacije. Zato Šveđani mnogo ulažu u razvoj seksualnog obrazovanja u školi. Ne smatra se tabuom i uči se na temelju iskrenosti, otvorenosti i tolerancije. Edukacija o seksualnosti u Švedskoj smatra se općom temom u koju svi moraju biti uključeni. Ravnatelji škola zaduženi su za primjerenu predmeta, a svi nastavnici u školama pružaju satove o seksualnosti svojim učenicima, bez obzira na predmet koji predaju ili njihovu posebnost. Edukaciju o seksualnosti pružaju i nevladine organizacije, a glavne nevladine udruge su RFSU (Riksförbundet för Sexuell Upplysning), Švedska udruga za seksualno obrazovanje i Švedska federacija za lezbijska, homoseksualna, biseksualna i transrodna prava.

UJEDINJENO KRALJEVSTVO

Seksualno obrazovanje u Engleskoj i Walesu prvi je put spomenuto u Zakonu o obrazovanju iz 1944. godine, ali obvezno obrazovanje o seksualnosti u svim državnim školama uvedeno je 1986. godine. Danas brojke pokazuju da Ujedinjeno Kraljevstvo ima najvišu stopu tinejdžerske trudnoće u zapadnoj Europi, a kvaliteta, metode i učestalost pružanja školovanja o seksualnosti u školi uvelike variraju između Engleske, Škotske, Velsa i Sjeverne Irske. Biološki aspekti seksualnog obrazovanja uključeni su u znanstveni kurikulum u Zakonu o obrazovanju iz 1993. godine, koji je učvršćen Zakonom o obrazovanju iz 1996. godine. Potonji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o učenju i vještinama iz 2000. godine, koji je odgovornost za obrazovanje o seksualnosti prenio s lokalnih obrazovnih tijela na ravnatelja škola i upravljačka tijela. To znači da kvaliteta i provođenje ovisi o pojedinim školama i njihovim politikama. Nastavni plan i program za 2010. godinu koji je danas na snazi ima holistički pristup: za učenike u dobi od pet godina nastava se odnosi na dijelove tijela i reprodukciju životinja, od sedme godine lekcije su o pubertetu i snošaju, od jedanaeste godine predaje se o kontracepciji i spolno prenosivim infekcijama. Ovaj plan izazvao je kontroverzu među vjerskim skupinama te je zbog toga uvedena klauzula o isključenju za djecu čiji roditelji ne žele da im djeca satove seksualnog odgoja.

31/03/2020

Politike

ZDRAVSTVENI ODGOJ U ŠKOLI KAO ZASEBNI PREDMET (2. dio)

piše Renata Ivanović 28/03/2020

Hoćemo li nakon pandemije koronavirusa, koja nas je dovela do spoznaja da nešto korjenito valja mijenjati u našim životima, kao društvo biti zreliji da u škole uvedemo zdravstveni odgoj kao zasebni predmet? I to bez bespotrebnih ideoloških i političkih prijepora, ako smo uistinu više nego ikad ranije kolektivno postali svjesniji da je zdravlje najvažnije na svijetu.

Zdravstveni odgoj u Hrvatskoj nikada nije bio poseban predmet i jedva da je prije osam godina uopće ušao u škole. Kurikulumom je tek definiran međupredmetnom temom. Ne postoje nastavnici i profesori zdravstvenog odgoja. Takvi se ne obrazuju na fakultetima. O zdravlju i kako ga imati i sačuvati učenicima se predaje na satovima tjelesnog odgoja, razredne nastave i satovima biologije. O ljudskoj reprodukciji i spolnosti na satovima biologije i vjeronauka.

Zdravstveni odgoj tek međupredmetna tema

Iz posljednje donesenog kurikuluma o zdravstvenom odgoju kao međupredmetnoj temi, donesen je prije godinu dana, nije jasno koji su to točno sadržaji iz područja zdravlja zadani nastavnicima i profesorima da bi ih kao znanja trebali prenijeti svojim učenicima.

Jesu li autori tog kurikuluma, primjerice, konzultirali smjernice Svjetske zdravstvene organizacije koja, pitanje zaraza, od spolno prenosivih bolesti pa sve do virusa, postavlja kao najvažnija pitanja i teme o kojima u današnje vrijeme valja učiti nove naraštaje. Zarazne i lako prenosive bolesti u globaliziranom svijetu mogu prouzročiti katastrofalne posljedice za ljudsko zdravlja i opstanak na planeti. Po svemu sudeći nisu.

O zdravlju kao i prije 50 godina

Zdravstveni se odgoj u hrvatskim školama podučava na razini otprije 50 godina. S tom razlikom da liječnici više ne ulaze u škole, kao što su to radili sedamdesetih i osamdesetih godina, kad je primarna zdravstvena zaštita bila umrežena s obrazovnim sustavom, pa su se u školama provodila redovita cijepljenja, pregledi ušiju, zuba i očiju, a usput je to bila prilika za poduke o higijeni i zdravstvenoj preventivi.

Unazad 15 godina nekoliko je bilo pokušaja da se u obrazovni sustav strukturirano uvedu i zdravstveni i seksualni odgoj za učenike osnovnih i srednjih škola. Uvijek bi se razbuktali ideološki prijepori, a rasprava o sadržaju, koja je trebala biti prepuštena struci, pretvarala se u kampanje za i protiv ideološki i vrijednosno suprotstavljenih društvenih grupa.

Donosimo pregled aktivnosti prosvjetnih vlasti vezano za uvođenje zdravstvenog odgoja u škole, a u razdoblju unazad gotovo 30 godina. U ovom smo se pregledu dobrim dijelom koristili podacima koje je istražila i analizirala Veronika Mesić, a objavljeni su kroz serijal tekstova na portalu Voxfeminae.

Zdravstveni i spolni odgoj plaća cijenu ideoloških sukoba

1995.

Teen STAR 1995. osniva hrvatski ogranak – cilj mu je ‘potaknuti mlade da se na osobnoj razini oduševe za pogled na ljudsku spolnost u svjetlu kršćanskih i općeljudskih vrednota i razvijaju se prema istinskoj zrelosti i sposobnosti za pravu ljubav’.

1997.

Program je dobio preporuku Nacionalnog katehetskog ureda Biskupske konferencije i suglasnost od Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (tada na čelu s ministricom Ljiljom Vokić).

2002.

Udruga CESI potaknuta zbivanjima u obrazovnom sustavu u suradnji sa skupinom stručnjaka osniva Inicijativu za uvođenje seksualne edukacije u škole u okviru koje je izrađen prijedlog programa spolnog odgoja naziva Ljudska seksualnost i kvaliteta života, koji je zatim upućen Ministarstvu.

2003.

Zdravstveni program sa spolnim odgojem uvodi se kao izvannastavna aktivnost u osnovnim školama te izborni predmet u srednjim školama, ukupno u tridesetak, ali kao želja za modernizacijom obrazovnog sustava po preporukama Europske unije čiji je Hrvatska tada postala kandidat. Teen STAR je naime dobio preporuku tadašnjeg Zavoda za školstvo i još jedno pozitivno mišljenje Ministarstva obrazovanja (na čelu tada s SDP-ovim ministrom Vladimirom Strugarom), a zanemareni su alternativni prijedlozi programa, poput onog koji je uputila udruga CESI.

2004.

Prijedlog programa CESI-ija ‘Ljudska seksualnost i kvaliteta života’ Ministarstvo obrazovanja (na čelu mu je ministar Dragan Primorac) vraća na doradu, a istodobno daje pozitivno mišljenje o Teen STAR-ovom prijedlogu osnivanja školskih klubova Teen STAR koji bi obuhvaćali učenike, nastavnike i roditelje učenika koji polaze njihov fakultativni program. To izaziva burne reakcije velikog djela društva koje ukazuje kako Ministarstvo ide suprotno smjernicama EU te time odgađa proces integracije u Europu u kojoj je seksualni odgoj standard. Progresivne snage u društvu ukazuju na još veći problem, na činjenicu da još jedan naraštaj neće steći potrebna znanja neophodna za njihovo zdravo spolno odrastanje.

2005.

Izvješće pravobraniteljice za 2004. godinu u kojem se navodi kako su uočene brojne neusklađenosti pojedinih dijelova programa Teen STAR s nekim odredbama Konvencije o pravima djeteta i pojedinim odredbama drugih važećih propisa u Republici Hrvatskoj.

Osnovano je Povjerenstvo za prosudbu spolnog odgoja po nalogu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (ministar je Dragan Primorac), čija je zadaća bila kreirati nacionalni program spolnog odgoja, a na čelo je postavljen zagrebački psihijatar Vladimir Gruden (u nekoliko je navrata izjavljivao kako je homoseksualnost bolest koju treba spriječiti i liječiti, zbog čega je zaradio i prijavu Liječničkoj komori koja se od njegovih izjava ogradila). Međutim, ministar Dragan Primorac donosi odluku da se spolni odgoj predaje u okviru zdravstvenog odgoja, te tako odgađa objavu natječaja za programe, ali i praktički izbacuje Teen STAR iz škola, koji od tada počinje djelovati u okviru udruge Grozd.

2006.

Problem s prijašnjim natječajem nalazio se u tome što se članovi/ice povjerenstva nisu mogli usuglasiti oko programa. Jedna od dvije sukobljene radne skupine unutar povjerenstva predložila je da se uvede poseban predmet Zdravstveni odgoj i obrazovanje unutar koje bi bio i spolni odgoj. Mnogi su sukob unutar povjerenstva tumačili kao sukob konzervativne i liberalne struje. Ministarstvo raspisuje natječaj 23. veljače 2006., a u svibnju izlazi sa priopćenjem u kojem tumači da je natječaj raspisan za zdravstveni odgoj i obrazovanje, a ne za spolni odgoj. Iz priopćenja je vidljivo da su mediji i javnost zdravstveni odgoj shvatili tek kao novi naziv za spolni odgoj. Novi je natječaj zahtijevao da dostavljeni programi obuhvaćaju teme: očuvanje zdravlja i kvalitete života, ljudska spolnost, prevencija ovisnosti, kultura društvene komunikacije te prevencija nasilničkog ponašanja. Predviđeno je bilo da se zdravstveni odgoj uklopi u sadržaj ostalih predmeta. CESI i tada ukazuje kako se time program izlaže na volju nastavnica/ika, koji bi satove razredne zajednice (na kojima se zdravstveni odgoj trebao provoditi) inače iskoristili drugačije, budući da ti satovi imaju svoju namjenu te da je očito kako edukacija nastavnika izostaje, posebice u području seksualne edukacije, pa shodno tome traže da takva edukacija bude uključena i u redovni dodiplomski studij.

Na natječaj su pristigla 24 programa – 11 za osnovne škole, osam za četverogodišnje srednje škole i pet za strukovne, a među predlagačima su se našle udruge Forum za slobodu odgoja, Romi za Rome, Centar za razvoj ljudskih potencijala Olimp, Hrvatski crveni križ i udruga Grozd. U prosincu su objavljeni rezultati natječaja po kojima je za osnovne škole Povjerenstvo najboljim programom ocijenilo program Udruge GROZD, a za četverogodišnje i trogodišnje srednje škole programe Udruge GROZD i Foruma za slobodu odgoja. Udruga GROZD proizašla je iz udruge Teen STAR, a koja je već provodila svoj program u osnovnim i srednjim školama.

Nakon objave rezultata natječaja, odabrani programi poslani su na odobrenje Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi, kojem je tada na čelu Neven Ljubičić. Početkom 2007. godine Ministarstvo zdravstva je primilo mišljenje Pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić u kojem preporučuje da se niti jedan predloženi program ne prihvati, i to iz dva glavna razloga – manjka kadrovske i evaluacijske razrade uočene u svim predloženim programima te manjka znanstvene utemeljenosti, sukladnosti s Obiteljskim zakonom te principom tretiranja djece kao subjekta, a ne objekta odgoja i obrazovanja, uočene u modulima o ljudskoj spolnosti koje je predložila udruga GROZD.

2008.

Od programa se odustaje s obrazloženjem da su nakon provedbe eksperimentalne faze, rezultati evaluacije pokazali da nema nikakvih pomaka u znanju učenika o ovim temama (evaluacija je rađena na temelju upitnika koje su učenici/e popunjavali nakon odslušanog polugodišta). Valja napomenuti kako su se oba programa mogla slušati samo uz pisanu dozvolu roditelja, a zanimljivo je da je upravo dopuštenje roditelja nešto za što će se GROZD kasnije uvelike zalagati.

2012.

Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović najavljuje uvođenje zdravstvenog odgoja koji će se predavati međupredmetno (na satovima razrednika i biologije), a kreće sa školskom godinom 2012./2013. Program je izrađen i objavljen mjesec dana nakon što je najavljen, a iznimno je problematično što program nije ocijenilo nikakvo stručno povjerenstvo niti je postojala javna rasprava te je školama ostavljeno jako malo vremena da izmjene nastavni program. Bilo je to izrazito ishitreno, očito se ministar bojao upliva GROZD-a i sličnih udruga. Nastavnici nisu dobro pripremljeni, dobili su tek jednodnevnu edukaciju i pisani priručnik.

Spornim se pokazao, kako se i očekivalo, 4. modul koji govori o spolnosti, a početkom prosinca u crkvama se dijeli pamflet naslova Potop zdravog razuma koji sadržava citate iz jedne od preporučenih knjiga u programu zdravstvenog odgoja, a roditelje dramatično pita ‘Je li vam svejedno to što će vaše dijete učiti o homoseksualnom činu kao jednako prirodnom i vrijednom kao heteroseksualni?’, a isto se pitanje postavlja za masturbaciju, pornografiju, pobačaj, kontracepciju i spolni čin kojem primarna svrha nije prokreacija.

2013.

Sljedeći korak bio je zahtjev Ustavnom sudu za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zdravstvenog odgoja s Ustavom. Uz nekoliko privatnih osoba zahtjev potpisuju GROZD, Hrvatska stranka prava 1861., Udruga za promicanje etike, morala, obiteljskih vrijednosti i ljudskih prava.

Ustavni sud 22. svibnja 2013. godine utvrđuje da je Odluka o uvođenju, praćenju i vrednovanju provedbe Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama neustavna jer se s njom nije ispoštovala “demokratičnost procedure u okviru koje se odvija društveni dijalog o pitanjima od općeg interesa“ te zahtjeva da se provede javna rasprava i ostale procedure koje su obvezne prije donošenja takvog zakona. Javna rasprava koju je zahtijevao Ustavni sud provedena je u razdoblju od 1. lipnja do 12. srpnja 2013. godine, a krajem kolovoza donesen je Nastavni plan i program Zdravstvenog odgoja za osnovnu i srednju školu. Zdravstveni odgoj nije ukinut unatoč promjeni vlasti, a da program u provedbi nije dobar nerijetko kroz niz istraživanja iskazuju i učenici i nastavnici.

2019.

U okviru tzv. Škole za život Ministarstvo znanosti i obrazovanja na čelu s ministricom Blaženkom Divjak donosi odluku o uvođenju međupredmetnih tema, a jedna od njih je i zdravstveni odgoj.

Prvi udžbenici za spolni odgoj
Prvi udžbenik za seksualni odgoj tiskan je u Jugoslaviji 1965. godine, a 1973. godine objavljen je i priručnik za nastavnike. Kasnih 60-ih uveden je i spolni odgoj, eksperimentalno u neke zagrebačke osnovne škole i provodio se jedan sat tjedno. U prvom razredu osnovne škole obrađivala se samo jedna tema: Rodila me majka. U drugom i trećem razredu na redu su bile teme Razlika između žene i muškarca i Začeće, a u četvrtom Menstruacija te Rast i razvoj tijela. U petom razredu nastavna tema je Psihomatske karakteristike puberteta, u šestom Položaj djeteta u porodici. Sedmi razred slušao je tako dvije teme, Zadovoljenje nagona te Biološke i socijalne potrebe čovjeka, dok su se u osmom predavale Ljubav između osoba suprotnog spola, Sretan brak i porodica, Trudnoća i porod te Naličje spolnog života s posebnim osvrtom na spolne bolesti i kontracepciju.
Predviđena nastavna sredstva uključivala su dijapozitive za teme Rodila me majka, Menstruacija, Trudnoća i porod, dva kratkometražna filma o porođaju i začeću, te magnetofonske trake svih pet tema za prva četiri razreda osnovne škole. Unatoč velikom interesu učenika i učenica te mnogim pokušajima uvođenja u sve jugoslavenske škole, spolni odgoj je na kraju ipak reduciran i uklopljen u nastavni sadržaj ostalih predmeta, na sličan način kao što se danas tretira pod nazivom međupredmetna tema. O zdravstvenom i spolnom odgoju u školama se kod nas ponovno razgovara tek za 30 godina.

28/03/2020

Politike

HOĆEMO LI NAKON KORONAVIRUSA U ŠKOLE NAPOKON UVESTI ZDRAVSTVENI ODGOJ KAO PREDMET?

piše Renata Ivanović 26/03/2020

Dok slušamo upute i sjedimo u svojim domovima, čuvamo se i brinemo jedni za druge, svi na neki način resetiramo svoju životnu svakodnevicu i razmišljamo što ćemo sutra i hoćemo li živjeti na isti način kao jučer. Zamišljamo kakav ćemo svijet imati nakon koronavirusa i hoće li nam i mogu li nam prioriteti biti isti. Sve postaje nevažno kad zdravlje dođe u pitanje. Hoćemo li tu mudrost pamtiti i kad opasnost od pandemije prođe? Hoćemo li i kako s ovim iskustvom zatočenih u strahu od smrtonosne zaraze znati i htjeti mijenjati sebe i odnose prema drugima kao pojedinci, a kao društvo kulturu života, obrazovanje, ekonomiju…?

Hoće li i nakon pandemije koronavirusa pitanje uvođenja zdravstvenog odgoja u školi biti pitanje oko kojega se umjesto zdravorazumskih argumenata vode besmislene političke i ideološke podjele? Već više od 15 godina u hrvatskim školama se učenici o zdravstvenoj kulturi, preventivi, zdravom načinu života i ponašanja sustavno ne uče.

Posljednjih tjedana medijski programi nalikuju obrazovnom programu za osnovnoškolce s podukama o stvarima koje se sustavno trebaju učiti u školi. Kako se peru ruke, kako kiše u lakat, drži razmak i izbjegava bliski kontakt…, upute su zdravstvenih stručnjaka građanima. Tako su najtraženije teme i odgovori na pitanja što je imunitet, kako se čovjekov organizam bori protiv bolesti, što je zarazna bolest i kako se ona širi. Sve su to stvari koje bi se sustavno trebale podučavati u školi. Štoviše, i više od toga. Tema pandemije virusima bila bi jedna od glavnih u zdravstvenom kurikulumu, jer je zaraza novih tipova virusa nešto na što upozoravaju svjetski zdravstveni stručnjaci i zdravstvene organizacije danas najveća prijetnja ljudima na ovoj planeti. O prijetnjama ljudskom rodu od strane virusa govori se na svjetskoj razini intenzivno već godinama.

Prije tri godine uspostavljen je Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize Ujedinjenih naroda s idejom da se donositeljima odluka diljem svijeta, državama i njihovim vladama pruži neovisna i stručna procjena kapaciteta za epidemije i druge hitne situacije sa zdravstvenim posljedicama. Odbor vode bivša norveška premijerka i bivša direktorica Svjetske zdravstvene organizacije Gro Harlem Brundtland i glavni tajnik Međunarodnog Crvenog križa Elhadj As Sy. Zadatak mu je izraditi mape za sigurniji svijet, skupiti potrebne podatke od strane država i pronaći ključne rupe u lokalnim i globalnim zdravstvenim sustavima, kapacitetima prevencije, detektirati opasnosti i davati odgovore na zdravstvene krize. To je tijelo krenulo inicirati i potrebu da se ubrzaju i pojačaju istraživanja, ojačaju globalni i regionalni kapaciteti i načini financiranja. Sve ono što je potrebno već imati pripremljeno kad se pandemija poput ove dogodi. Uoči prošlogodišnje Opće skupštine UN-a, upravo je ovaj Nadzorni odbor za globalnu spremnost za zdravstvene krize, u svom izvješću objavio kako postoji vrlo ozbiljna prijetnja globalne pandemije i to smrtonosnim patogenom koji se prenosi zrakom i koji bi mogao pomesti pet posto svjetske ekonomije i ubiti do 80 milijuna ljudi.

Hrvatska nije izuzeta iz tih mapiranja. Unatoč tome što je upravo predviđanje zdravstvene krize prvorazredna tema ugroze ljudi u skoroj budućnosti, u Hrvatskoj se u okviru kurikuluma tzv. škole za život zdravstveni odgoj ne pretvara u posebni predmet, nego ga se tretira kao međupredmetnu temu. Drugim riječima, o zdravlju se podučava kroz sve druge predmete, najviše biologije i kemije te na tjelesnom odgoju i na satovima razredne zajednice. Baš kao što se to radilo i prije 50 godina!

Istodobno, nastavnici su prepušteni sami sebi. Nemaju sustavne poduke na koji način i što predavati. Snalaze se po vlastitom nahođenju. Prave literature o zdravstvenom odgoju niti nema. Zdravstveni stručnjaci nisu uključeni. Računa se na pomoć školske medicine, ali nigdje izrijekom nije navedeno da li zdravstveni stručnjaci ulaze u školu, koje su im obveze, koliko sati predavanja imaju i o točno čemu. Teme koje se ističu kao teme zdravstvenog odgoja su higijena u nižim razredima osnovne škole, pubertet u petom i šestom, te ponešto o spolnom zdravlju na satovima biologije i vjeronauka. Prehrana se provlači kroz sve razrede, i čini se da je ona najistaknutija tema zdravstvene preventive.

Obvezu otvaranja tema iz područja zdravstvenog odgoja imaju nastavnici i profesori i likovnog i glazbenog odgoja, profesori književnosti. Gotovo svi, i gotovo nitko! Sudeći prema tablici koju je Ministarstvo Blaženke Divjak donijelo u svojoj Odluci o donošenju kurikuluma za međupredmetnu temu Zdravlje za osnovne škole i srednje škole u RH prije godinu dana, velika je uloga u zdravstvenom odgoju i osnovnoškolaca i srednjoškolaca – dana vjeroučiteljima. Njih se s posebnom pažnjom uvelo u područja seksualnog odrastanja. To je dokaz kako se kurikulum nije radio s ciljem da se napravi program zdravstvenog odgoja kojim će se najkvalitetnije moguće obrazovati učenici. On je samo rezultat još jednog kozmetičkog kompromisa i sad je dobro vrijeme da ga se preispita. Jesmo li kao društvo zreliji da nakon iskustva pandemije koronavirusa uvedemo zdravstveni odgoj kao zasebni predmet u školi, koji bi držali za to posebno educirani nastavnici i profesori?

26/03/2020

Politike

EUROPSKI SUD ZA LJUDSKA PRAVA: Kod pobačaja priziv savjesti nije ljudsko pravo!

piše Reci.hr 13/03/2020

Europski sud za ljudska prava jučer je donio odluku po kojoj je ustvrdio kako dvjema primaljama iz Švedske nisu prekršena ljudska prava zato što nisu dobile posao nakon što su se pozvale na prigovor savjesti kod pobačaja! Sud u Strasbourgu jednoglasno je odbio obje prijave primalja i time poslao jasnu poruku da se prizivom savjesti od strane zdravstvenih radnika, kao načinom borbe protiv prekida trudnoće, ne može manipulirati u području zaštite ljudskih prava.

Švedske primalje izgubile sud

Ellinor Grimmark i Linda Steen obratile su se Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu nakon što su ih odbili švedski sudovi. Švedski okružni i radni sudovi su prethodno presudili da nema diskriminacije u tome što bolnice nisu htjele primiti na posao osobe koje nisu htjele sudjelovati u pobačajima s obrazloženjem da to predstavlja profesionalno ograničenje u obavljanju posla primalje. EHCR je švedskim sudovima dao za pravo i još pojačao obrazloženje i argumentaciju. U odluci Suda u Strasbourgu ustanovljeno je da su odluke temeljene u švedskim zakonima i da ne predstavljaju kršenje religijskih sloboda. Također, kaže se kako su odluke švedskih sudova “slijedile legitiman cilj zaštite zdravlja žena koje žele obaviti pobačaj”.

Europski sud za ljudska prava je naglasio da Švedska ženama jamči pružanje usluga pobačaja i da ima obvezu organiziranja svog zdravstvenog sustava tako da prigovori savjesti zaposlenih u sustavu ne ugrožavaju pružanje te usluge. U odluci Suda se još kaže: “Uvjet da sve primalje moraju obavljati sve dužnosti koje se vežu za to radno mjesto nije neproporcionalan, ni neopravdan.”

U Švedskoj su nevladine organizacije za borbu za ljudska prava ovu odluku Suda pozdravile i naznačile jako važnom, jer će ona na duge staze pomoći zaštiti ženskog zdravlja. Štoviše, pritom će biti tretirane s poštovanjem, jer odbijanje zdravstvene usluge od strane zdravstvenog osoblja nije ljudsko pravo.

Pobačaj politička tema u Hrvatskoj

Mogućnost priziva savjesti hrvatskim je liječnicima i zdravstvenim radnicima data 2003. godine, a protiv nje se nevladine organizacije za borbu za ljudska prava bore od prvog dana. Također naglašavaju da odbijanje zdravstvene usluge od strane zdravstvenog osoblja nije ljudsko pravo. Štoviše, dokazuju kako priziv savjesti ni na koji način neće smanjiti pobačaje, nego sasvim suprotno, žene će odlaziti u inozemstvo, ali i biti sklone da abortiraju izvan zdravstvenih ustanova i time dovedu svoj život i zdravlje u pitanje.

Prije šest godina pokrenuta je velika inicijativa liječnika za regulaciju priziva savjesti u medicini uz podršku Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) temeljem koje je sačinjen dokument “Prijedlozi za cjelovito reguliranje priziva savjesti u medicini” potkrijepljen dokumentima konvencijskog prava, preporuka relevantnih tijela UN i EU, prakse Europskog suda za ljudska prava. Hrvatske zdravstvene vlasti o tom se dokumentu još nisu ni očitovale, a još manje temeljem njega nešto poduzele. Jedna od najvećih političkih bitki oko ovog pitanja vodit će se oko donošenja novog Zakona o pobačaju, koje kao jednu od odredbi uvodi mogućnost prava priziva savjesti.

13/03/2020

Politike

NEMA GINEKOLOGA:
Više od 400 tisuća žena nema svog ginekologa

piše Renata Ivanović 11/03/2020

Nedostatak ginekologa i ginekoloških timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti aktualizirao je najnoviji slučaj u Puli, kad je zbog smrti svog ginekologa 6.800 pacijentica ostalo bez trajnog liječnika. Iako ambulanta cijelo vrijeme radi, pacijentice se žale na stalnu fluktuaciju ginekologa koji se, kažu, niti ne stignu upoznati s njihovim zdravstvenim stanjem, a već dođe drugi. Vape, kao i tisuće drugih žena u zemlji za trajnim rješenjem. U Hrvatskoj ukupno nedostaje 57 ginekoloških timova, a kad se ta brojka prevede na broj žena, radi se o 400 tisuća pacijentica koje nemaju osiguranu permanentnu pokrivenost primarnom ginekološkom zaštitom.

Ministarstvo rješenje traži u povećanom broju specijalizacija iz ginekologije. Trenutno je iz ginekologije za domove zdravlja u tijeku 51 specijalizacija. Za bolničku i primarnu zdravstvenu zaštitu ukupno je 150 specijalizacija iz ginekologije.

Sudeći prema odgovoru koji smo dobili iz Ministarstva zdravstva rješenje trajnog pokrivanja primarne zdravstvene zaštite ginekološkim timovima nije skoro na vidiku. Radi se vatrogasnim mjerama, jer Ministarstvu je formalno bitno da pokaže da nijedna žena neće biti uskraćena od tog, zakonom joj zajamčenog, vida primarne zdravstvene zaštite. Upravo se na to žene i bune, žele trajna rješenja, svoje ginekologe, a ne aktualnu situaciju da ih se u nedostatku takvih šalje po bolnicama ili u domove zdravlja neprestano dovode nove zamjene.

Da je problem nedostatka ginekologa i timova u primarnoj zdravstvenoj zaštiti dugoročan prije par mjeseci otkrile su udruge pacijenata. Prvenstveno Udruga Roda koja je prva javno na to ukazala, a kroz Koaliciju udruga u zdravstvu iznosile su žene i konkretne probleme s kojima se susreću. O tome razgovaramo s Ivicom Belinom, predsjednikom Koalicije udruga u zdravstvu.

Koji su ključni problemi nedostatka ginekologa za pacijentice? Na što se konkretno žale, koja iskustva prenose?

Imali smo više pacijentica koje su smatrale da nisu dobile sve potrebne informacije o svojoj bolesti i nastavku liječenja. Bilo je tu i par prijava nekorektnog odnosa ginekologa i njegovog tima te problema u komunikaciji s pacijenticama. A za konkretan problem nedostatka ginekologa saznali smo prvo od udruge RODA, naše članice i suradne organizacije. Nakon prikupljanja podataka o slučajevima neprimjerenog ponašanja liječnika i osoblja u rodilištima je isplivao i problem nedovoljnog broja ginekologa u sustavu primarne zdravstvene zaštite.

Zašto je, prema vašim analizama, ovaj problem nastao?

Problem je nastao zbog dugogodišnjeg zanemarivanjem ovog područja zdravstvene zaštite! To se odrazilo na nedostatak edukacije novih kadrova, premalo specijalizacija i to na svim razinama, od liječnika iz primarne zaštite, zaposlenika domova zdravlja, preko koncesionara pa sve do sad samostalnih zdravstvenih ordinacija. Dobar dio ginekologa je u privatnom sektoru, što žene, osobito one iz urbanih sredina često koriste kako bi izbjegle čekanja i sustav naručivanja. Sve zajedno dovelo je do konfuzije i nedostatka realne slike o potrebama građanki Hrvatske. Evidentno je danas da se cijelo vrijeme nedovoljno poklanjala pažnja zdravlju žena i reproduktivnom zdravlju uopće.

Bolju ginekološku zaštitu imale naše mame

Kako biste opisali tu situaciju koja je nastala zbog zanemarivanja zdravlja žena i reproduktivnog zdravlja? Koliko je prema vašoj procjeni, a baziranoj na iskustvima pacijenata, ona kritična?

O ženskom zdravlju teško možemo govoriti bez da govorimo o zdravlju muškaraca. Razina brige o ženskom zdravlju, odražava se i na muško zdravlje. S druge strane, iz razgovora sa ženama iz raznih sredina, raznih dobi i razina obrazovanja, došao sam do zaključka da je generacija naših majki imala višu svijest o potrebi ginekološke zdravstvene zaštite nego što ih to imaju žene i djevojke danas. Ova je situacija vjerojatno i iz tog razloga morala doći do kritične točke, kako bi javnost i odgovorni na nju obratili pozornost. U cijelom sustavu nedostaje praćenje realnih zdravstvenih potreba stanovništva u lokalnim sredinama i sukladno tome, planiranje njihovog osiguravanja. Problem bi se dijelom mogao riješiti prepuštanjem dijela poslova kvalificiranim medicinskim sestrama-babicama, onda kada se radi o zaštiti trudnica i rodilja. Ali i to jedino nakon sustavne analize potreba i sklapanjem javno-privatnih partnerstva s privatnim pružateljima ginekološke zaštite i dovođenjem ginekologa u sredine u kojima ih nema, a potreba ima!

Koje su sredine najkritičnije?

Definitivno je najkritičniji Zadar, gdje je taj problem prije par mjeseci eskalirao. U Zadru je čak 25 tisuća bez ginekološke zdravstvene zaštite. Slična je situacija i u drugim sredinama, pa i u Zagrebu, u kojem nedostaje 17 ginekoloških timova!

Koji su vaši uvidi, kako zdravstvene vlasti u tim sredinama, dakle na samom terenu, taj problem rješavaju?

Nažalost, osim dobrih namjera i pokušaja u lokalnim sredinama da se situacija riješi kroz javno-privatna partnerstva, bojim se da ne postoji konkretan plan. U posljednjih nekoliko mjeseci imali smo promjenu ministra zdravstva, pri čemu se novi ministar odmah suočio s izazovima vezanim uz Covid-19 virus i nekako mi se čini da je cijela stvar pala u drugi plan. Problem je prilično složen i objektivno ne možemo očekivati brza rješenje ili rješenja “preko koljena”. Kao što je godinama nastajao, trebat će u najmanju ruku nekoliko godina da se problem počne rješavati. Međutim, i kratkoročno bi trebalo razviti mjere za povećanje dostupnosti ginekološke zaštite svim ženama na području cijelog teritorija Hrvatske.

Zdravlje nacije je najvažnije

Imate li uvida kako se nedostatak ginekologa u primarnoj zdravstvenoj zaštiti odražava na ostale usluge vezane za žensko zdravlje, poput onkoloških oboljenja?

Hrvatska ima poražavajuće rezultate u liječenju onkoloških bolesti i visoku smrtnost od raka dijelom zahvaljujući i kasnom otkrivanju bolesti. Za to postoje razni razlozi, od nedovoljne dostupnosti zdravstvene zaštite do niske zdravstvene pismenosti stanovništva i neodlasaku liječniku. Prema jednom istraživanju koje smo proveli, čak 72 posto onkoloških pacijentaa otišlo je liječniku tek kad su osjetili simptome bolesti. Gotovo isti postotak odnosi se na žene s rakom dojke. Iako je ta tema u javnosti poznata i svijest o raku dojke i zahvaljujući postojećim preventivnim programima postoji, žene se i dalje ne javljaju dovoljno na preventivne preglede. Još uvijek je strah od dijagnoze daleko veći od svijesti da pravovremeno otkrivenu bolest možemo uspješno liječiti i izliječiti. S druge strane, s ovakvim nedostatkom kadrova u zdravstvenoj zaštiti, moramo se zapitati je li ona uistinu jednako i jednako pravno svima dostupna.

Koje bi se zdravstvene politike u tom smjeru trebale pokretati ili mijenjati?

Vlada bi za početak zdravlje nacije trebala prepoznati kao važan resurs u koji je potrebno ulagati i novac i znanje. Već desetljećima govorimo o populacijskoj politici i demografiji, ali ništa nije učinjeno u području razvoja i ulaganja u sve potporne sustave koje bi ženama i obiteljima uistinu omogućili da se odluče na veće obitelji. MInistarstvo zdravstva i svi ostali dionici javnih politika u zdravstvu trebali bi prije svega napraviti detaljnu i realnu analizu zdravstvenog sustava. Kako u pojedinim županijama tako i na razini Hrvatske. Trebali bi detektirati moguće partnere u sustavima socijalne skrbi, rada i mirovinskog sustava, odgoja i obrazovanja, financija, gospodarstva i uključiti ih u izradu javnih politika. Već smo prije nekoliko godina kao Koalicija udruga u zdravstvu tražili izradu plana specijalizacija, njihovo trajanje i njihovu cijenu, te javnu objavu svih navedenih podataka, kako bi se pokušalo osigurati dovoljan broj liječnika specijalista u deficitarnim specijalizacijama. Osim ginekologa i liječnika obiteljske medicine, anesteziologija… Plan specijalizacija također bi trebao biti temeljen na analizi sustava, a ne prema dnevnopolitičkim i politikantskim potrebama i gašenju požara.

Petogodišnji plan specijalizacija
Iz Ministarstva zdravstva doznajemo da je trenutno u izradi petogodišnji plan specijalističkog usavršavanja za razdoblje 2020 – 2024. godine, te da se planira napraviti analiza potreba za pojedinim liječničkim kadrovima, a podaci se prikupiti od lokalne i regionalne uprave i samouprave.

11/03/2020

Politike

STRATEGIJA ZA RODNU RAVNOPRAVNOST: Europska komisija jače kriminalizira genitalno sakaćenje

piše Branka Stipić 06/03/2020

Jedna od tri žene u EU doživjela je fizičko i/ili seksualno nasilje, 22 posto ih je iskusilo nasilje svog intimnog partnera, 55 posto ih je bilo seksualno uznemiravano… Najstrašnija brojka glasi: oko 600 tisuća djevojčica i žena u EU je preživjelo genitalno sakaćenje, a taj bi postupak moglo doživjeti još 180 tisuća djevojčica. Što je najgore, genitalno sakaćenje, u kojem se izrezuju vanjski dijelovi ženskog spolovila, najčešće dok je djevojčica još malena, često tek beba, nije dovoljno kriminalizirano u zakonodavstvima europskih zemalja, a rijetki su slučajevi da su inicijatori i izvršitelji tog postupka adekvatno kažnjeni. U Velikoj Britaniji, u kojoj živi 137 tisuća osakaćenih žena, tek je lani jedna majka zbog toga osuđena na kaznu zatvora.

Genitalno sakaćenje pod krinkom tradicije

Europska komisija jučer je objavila novu Strategiju za rodnu ravnopravnost EU za razdoblje od 2020. do 2025. godine, a u prvom od tri glavna cilja zahtjeva mjere kriminalizacije nasilja nad ženama, u što uključuje seksualno uznemiravanje, zlostavljanje žena i genitalno sakaćenje.

Sudeći prema naglascima mjera iz Strategije Europska komisija planira žešće kriminalizirati upravo nespecifične oblike nasilja nad ženama u koje na prvom mjestu ulazi genitalno sakaćenje, što se pod krinkom tradicije događa u gotovo svim europskim državama članicama.

Što bi kriminalizacija nasilja, pogotovo sakaćenja, točno podrazumijevala, najbolje ilustrira Rezolucija Europskog parlamenta o strategiji EU-a za okončanje genitalnog sakaćenja žena diljem svijeta, usvojena 5. veljače ove godine.

U Rezoluciji se, među ostalim, zahtjeva da države članice obavežu zaposlene u zdravstvu, obrazovanju, policiji i socijalnim službama na prijavljivanje genitalnog sakaćenja, kao što to vrijedi i za sve ostale oblike zlostavljanja djece. Poziva države da postrože svoje kaznene zakone i sustavno otkrivaju, istražuju i kazneno gone počinitelje te da sve osuđene za takav zločin protjeraju. Na kraju, poziva Europsku komisiju da preduvjet za razvojnu pomoć EU-a trećim zemljama bude konkretan, stvaran i vidljiv napredak u području prava žena i borbe protiv genitalnog sakaćenja, a sve države članice da svoju razvojnu pomoć uvjetuju poboljšanjem prava žena i borbom protiv genitalnog sakaćenja. Koliko je taj problem raširen, svjedoče stravične brojke UNICEF-a: više od 200 milijuna djevojčica i žena u svijetu bilo je podvrgnuto genitalnom sakaćenju, a riziku tog postupka ove je godine izloženo više od četiri milijuna djevojčica.

Što je najgore, između 1997. i 2015. godine u zapadnoj Aziji stopa genitalnog sakaćenja među djevojčicama u dobi do 14 godina povećana je sa 16,9 na 21,7 posto. Ta je stopa s migracijom iz muslimanskih zemalja i općenito afričkih država povećana i u Europi, SAD-u, Australiji i Novom Zelandu. U Indoneziji i diljem Azije genitalno sakaćenje je toliko ukorijenjeno da se u rodilištima automatski nudi kao zdravstvena usluga.

Nulta tolerancija i kriminalizacija

Posljedice takvog postupka po žensko zdravlje su razorne: one koje prežive sakaćenje jer nisu iskrvarile, cijelog života pate od infekcija, menstrualnih problema, kronične boli u genitalijama, bolnih snošajeva, često ostaju neplodne, a ako zatrudne, visoka je smrtnost osakaćenih majki i njihovih beba za vrijeme poroda. Budući da se postupak provodi bez anestezije, stravična bol koju djevojčica osjeti ostavlja i trajne psihičke posljedice.

Jasno je stoga kako je Europska komisija u svojoj Strategiji proglasila nultu toleranciju na genitalno sakaćenje koje datira još iz starog Egipta, proširilo se Antikom i uglavnom se provodilo na ropkinjama kako ne bi ostajale trudne. Danas se ono u mnogim kulturama smatra preduvjetom za sklapanje braka jer su djevojčice koje nisu osakaćene “nezdrave, nečiste i nedostojne”, a kao takve se ne mogu udati što znači da neće imati osiguranu egzistenciju jer u njihovim zemljama žena ovisi o mužu.

U Hrvatskoj za sakaćenje do deset godina zatvora
Hrvatska je u Kaznenom zakonu, koji je na snazi od 1. siječnja ove godine, pooštrila kazne za sakaćenje ženskih spolnih organa. Prema članku 116 “tko ženskoj osobi potpuno ukloni ili trajno promijeni vanjski spolni organ” kaznit će se kaznom zatvora od jedne do osam godina, tko žensku osobu potakne ili joj pomogne da se podvrgne sakaćenju može očekivati zatvor do tri godine, a ako je sakaćenje provedeno iz mržnje prema djetetu ili bliskoj osobi može biti kažnjen zatvorom od tri do deset godina.

06/03/2020

Politike

MEDICINSKI POTPOMOGNUTA OPLODNJA: Zbog apsurda u zakonu o IVF-u parovi gube dragocjeno vrijeme

piše Renata Ivanović 03/03/2020

Koliko je parova u Hrvatskoj protekle godine, u naših ukupno 16 klinika i poliklinika ovlaštenih za MPO postupke, pokušalo dobiti dijete uz pomoć postupaka medicinski potpomognute oplodnje i s kojim uspjehom? To ćemo znati tek sljedeće godine kad će rezultati biti objavljeni u godišnjem izvješću za 2019. godinu. Izvješća o MPO postupcima i njihovim rezultatima objavljuju se s dvije godine odmaka, kako bi u njih ušli i podaci o broju živorođene djece.

Za sada baratamo podacima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje koji govore da je lani učinjeno ukupno 5.468 postupaka i to u osam državnih klinika i bolnica te u dvije privatne poliklinike koje imaju ugovor s HZZO-om. Od toga je čak 20 posto izvantjelesnih oplodnji (IVF – in vitro fertilisation) provedeno u prirodnom ciklusu, bez korištenja lijekova za poticanje ovulacije ili je korišten samo humani korionski gonadotropin (hCG) kao okidač ovulacije. Problematično je to što je uspješnost takvih postupaka IVF-a izrazito niska: dijete se začne i rodi u manje od pet posto slučajeva! I to bez obzira što su to bili IVF/ICSI postupci (ICSI- intracitoplazmatska injekcija spermija) čime se povećavaju izgledi uspješne trudnoće.

Upravo tu činjenicu već godinama problematiziraju parovi koji se suočavaju s neplodnošću. Ukazuju na problem Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, kojega bi trebalo modernizirati i učiniti efikasnijim. Stoga se predlaže da svih šest postupaka izvantjelesne oplodnje, koliko ih Zakon o MPO dopušta na teret HZZO-a, budu omogućeni u stimuliranim ciklusima. Više djece bi se rodilo, a parovima bi trebalo manje vremena da postignu cilj. U konačnici, fokusiranjem na učinkovitije postupke manje bi se trošilo i zdravstvenog novca.

“U godišnjim izvješćima o MPO aktivnostima jasno se vidi kako IVF proveden u prirodnom ciklusu žene daje manje od pet posto uspjeha da se začne i rodi dijete. Smatramo da nema razloga da se parovi podvrgavaju postupcima kao što je IVF u prirodnom ciklusu, a koji imaju tako nisku uspješnost! Samo im se troši dragocjeno vrijeme”, naglasila je Klaudija Kordić iz udruge Roda, jedine u Hrvatskoj koja se više od deset godina bori za prava osoba koje se suočavaju s problemima neplodnosti i u više je navrata od nadležnih službi tražila povećanje broja na šest IVF postupaka, ali u stimuliranom ciklusu te dodatnih šest postupaka za svako sljedeće dijete!

Paru koji krene liječiti neplodnost prosječno protekne oko osam mjeseci od dolaska specijalisti i obavljanja potrebnih pregleda i dijagnostika do podvrgavanja prvom postupku. A svaki je mjesec dragocjen, pa postupke koji imaju nisku prognozu uspješnosti Zakon ne bi trebao uvjetovati. Nerijetko parovi nakon prvog ili prva dva pokušaja na račun HZZO-a odustanu neplodnost liječiti na račun zdravstvene blagajne. Dižu kredite i okreću se postupcima koje plaćaju bilo hrvatskim privatnim poliklinikama ili odlaze u inozemstvo. Koliko je takvih pacijenata možemo samo nagađati, jer takvu evidenciju nitko ne vodi, niti je moguće to iščitati iz godišnjih izvješća MPO aktivnosti.

Čak 20 posto inseminacija
Vrlo je upitna i uspješnost postupaka inseminacije (IUI- intrauterine insemination) koji se, prema Zakonu o MPO, na račun HZZO-a mogu primijeniti četiri puta, a državne ga klinike prakticiraju i kad je riječ o parovima s idiopatskom neplodnosti, odnosno kad se ne zna razlog neplodnosti. Godišnje se na račun HZZO-a napravi 20 posto inseminacija, a njihova je uspješnost manja od deset posto. Oni jesu neinvazivni, ali u velikom broju slučajeva i s obzirom na dijagnozu neplodnog para, također su, prema mišljenjima pacijenata, nepotrebni i gubitak dragocjenog vremena.

Najbolju uspješnost i prema Izvješću MPO aktivnosti u 2017. godini imaju IVF/ICSI postupci u stimuliranim ciklusima – 25 posto poroda po transferu. Uzme li se u obzir i kako FET postupci – transfer smrznutih embrija, pokazuju visoku uspješnost (29 posto živorođene djece), uistinu se valja zamisliti nad svrsishodnošću zakonske odredbe da od šest postupaka IVF-a dva moraju biti u prirodnom ciklusu. Pitanje je zašto se Zakon uopće bavi takvim propisivanjem te zašto liječnicima, odnosno struci, nije ostavio mogućnost da, ovisno o dijagnozi neplodnosti, donose odluku koji će se točno postupak primjeniti.

“Zakon je zapravo ostavio mogućnost da se na pacijentima štedi. Kad nema dovoljno novca u državnim se klinikama puno češće pacijentice podvrgavaju IVF-u prirodnom ciklusu. Naoko su pacijenti dobili zakonom zajamčenu uslugu, a zapravo nisu dobili najbolju, onu koja bi im dala najviše šansi da dođu do cilja, do rođenja djeteta”, navela je Klaudija Kordić ilustrirajući kako se primjena Zakona odražava na uspješnost liječenja.

HZZO u 2019 platio 44 milijuna kuna za MPO
Za MPO postupke Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ukupno je izdvojio 44 milijuna kuna u 2019. godini. Na upit Reci.hr HZZO navodi kako je lani provedeno ukupno 5.468 postupaka u osam državnih i dvije privatne poliklinike koje imaju ugovor s HZZO-om. Od toga je 941 postupak obavljen IVF/ICSI metodom, 3104 postupaka u stimuliranim ciklusima te 775 postupaka na sekundarni IVF/ICSI (FET).

03/03/2020

Politike

DOBNA GRANICA PRISTANKA: Kada je spolni odnos legalan

piše Branka Stipić 01/03/2020

Francusku je prije dvije godine tresao skandal sa suđenja 28-godišnjem muškarcu zbog seksualnog odnosa s 11-godišnjom djevojčicom. Tužiteljstvo je, naime, tvrdilo da je djevojčica pristala na odnos jer je otišla s muškarcem vlastitom voljom i on je ni na što nije prisiljavao. S formulacijom da nije bilo “ni nasilja, ni prisile, ni prijetnje, ni iznenađenja” tužiteljstvo je djevojčicu proglasilo dovoljno odraslom da sama odlučuje hoće li se seksati s odraslim muškarcem.

Javnost je eksplodirala. Temeljno pitanje bilo je “može li 11-godišnje dijete uopće samostalno odlučiti hoće li s nekim stupiti u seksualni odnos”. Odgovor je bilo jedinstveno NE. To je silovanje, pa i onda kad na žrtvi nema vidljivih fizičkih ozljeda.

S 15 godina u Hrvatskoj

Većina zemalja danas ima zakonski definiranu dobnu granicu ispod koje osoba ne može samostalno odlučiti hoće li stupiti u seksualni odnos. Osoba koja je s njom stupila u takav odnos, ako je starija, bit će automatski optužena za “zakonsko silovanje” za što joj prijeti zatvorska kazna od jedne do petnaest godina, ovisno o državi i težini djela. No, poznato je da su tinejdžerima hormoni na vrhuncu i da ulaze u seksualne odnose ne razmišljajući što je dozvoljeno, a što nije. Da ne bi zbog toga završavali u zatvoru i na listama seksualnih predatora mnoge zemlje uvele su u svoje zakonodavstvo i izuzeće. Odredbe kolokvijalno nazvane “Romeo i Julija” dopuštaju dobni raspon unutar kojega niti jedan sudionik maloljetničkog seksa neće biti optužen za silovanje.

Primjerice, u Hrvatskoj je dobna granica za pristanak na seks 15 godina, a izuzeće dopušta dobnu razliku od tri godine. To znači da ukoliko se seksaju četrnaestogodišnjakinja i šesnaestogodišnjak on neće biti optužen za silovanje, premda je imao odnos s djevojčicom mlađom od zakonske dobne granice za dobrovoljni seks. U zemljama čiji zakon nema “Romeo i Julija” odredbe teoretski svi sudionici seksualnog odnosa, ako su ispod zakonske dobne granice, mogu biti optuženi za silovanje, premda nije poznato da se u praksi nešto takvo dogodilo.

Zašto je bitna zakonska dob pristanka? Stariji sudionik ili sudionici seksa s osobom mlađom od te granice ne mogu očekivati samo optužbu za “spolni odnos bez prisile”, pa čak i ako je mlađa osoba pristala poći s njim ili njima, čak i ako na njoj nema vidljivih fizičkih trauma, čak i ako se nije opirala odnosu… Bit će optužen ili optuženi za silovanje. Hrvatski im kazneni zakon, koji je na snazi od 1. siječnja ove godine, u članku 158 predviđa kaznu zatvora od tri do petnaest godina.

Za djevojčice 14, za dječake 18

Prvu zakonsku dob pristanka na seksualni odnos uveli su Englezi 1275. godine definirajući je kao dob ispod koje se takav odnos smatra silovanjem. Tumačili su da je to dob od 12 godina, jer su se u tim godinama djevojčice mogle udati. Sve do 19. stoljeća ta se dob kretala od deset do dvanaest godina, a tada ju je većina europskih zemalja podigla na trinaest. Prije toga, a i nakon toga, rasprave o dobu pristanka izazivale su žestoke svađe o zrelosti djevojaka i mladića. Dok su zagovornici zadržavanja mlađe dobi seksualnu zrelost povezivali s dobivanjem prve menstruacije kod djevojčica, drugi su govorili kako psihička i fizička zrelost nisu isto. Kraj dvadesetog i početak dvadeset prvog stoljeća napokon su u većini zemalja definirali dob pristanka u rasponu od 14 do 18 godina, a u najvećem broju slučajeva vrti se oko 16 godina. Premda su minimalna dob za slobodan seks izjednačene kod oba spola, u nekim zemljama još je ostala različita. Tako je, recimo, u Ekvadoru dob za djevojčice 14, a za dječake 18 godina.

Međutim, u mnogim zakonodavstvima nije dopušteno imati seksualni odnos i s osobom starijom od zakonski definirane granice ukoliko je ona s drugom osobom u bilo kakvom zavisnom odnosu i ukoliko je starija osoba autoritet mlađoj. To podrazumijeva da je starija osoba mlađoj staratelj, učitelj, trener, vjeroučitelj i slično, dakle da na bilo koji način odlučuje o sudbini mlađe osobe. Tada je jedina zakonska dob nakon koje su među takvim osobama mogući slobodni seksualni odnosi – punoljetnost.

NAJNIŽA DOB PRISTANKA

11 godina: Nigerija

12 godina: Filipini i Angola

13 godina: Burkina Faso, Niger, Komori i Japan (lokalne su vlasti u mnogim područjima podigle tu dob na 16 do 18 godina)

NAJVIŠA DOB PRISTANKA: 21 godina: Kraljevina Bahrein

NEMA SEKSA IZVAN BRAKA: Afganistan, Iran, Kuvajt, Libija, Maldivi, Oman, Pakistan, Katar, Sudan, Saudijska Arabija, Jemen, UAR

Hetero vs. homo
Premda je u većini zemalja izjednačena dob za heteroseksualce i homoseksualce, još ima onih koje za homoseksualni odnos određuju višu dobnu granicu, uz objašnjenje da dječaci sazrijevaju kasnije nego djevojčice. Tako je u Paragvaju dob pristanka za heteroseksualce 14 godina, a za homoseksualce 16, na Madagaskaru je to za hetero 14 godina, a za homo 21, u Beninu je to 16 godina za hetero, a 21 za homo…

01/03/2020

Politike

KORONAVIRUS: Pet savjeta za zaštitu

piše Renata Ivanović 24/02/2020

Epidemija koronavirusa se pretvara u pandemiju. U Kini je jučer u samo jednom danu umrlo 150 ljudi, a broj zaraženih doseže 80 tisuća. U Italiji je jutros umrla i peta žrtva koronavirusa, a broj zaraženih je 150. Italija je postala treća zemlja po broju zaraženih u svijetu. Nema nikakvog razloga zavaravati se da zaraženih koronavirusom neće biti i u Hrvatskoj. Umjesto panike, puno je vrijednije građanima plasirati kvalitetne informacije i na vrijeme informirati o novim spoznajama o koronavirusu kako bi se prevenirala zaraza, a građani se u što većoj mjeri prilagodili ponašanjem na novonastalu situaciju.

Posebice što ne znamo kad će epidemija koronavirusom dosegnuti vrhunac, jer epidemiolozi to ne mogu predvidjeti. Još je, naime, kod koronavirusa puno nepoznanica pa su sve raspoložive mjere preventive najučinkovitija zaštita od moguće zaraze. Preventiva je uvijek i jedina obrana od bolesti kad je uzrokuju novi virusi.

Informacija da je inkubacija koronavirusa puno duža nego što se to u prvih mah pretpostavljalo je zato jako važna! Inkubacija, sudeći prema nalazima oboljelih, umjesto 14 dana, zna trajati i do 27 dana! Što znači da gotovo mjesec dana može proći da se simptomi bolesti ne pokažu. Dvotjedne karantene kakve se primjenjuju, a na toj je preporuci i Svjetska zdravstvena organizacija, mogu biti nepouzdana mjera zaštite.

Javnost o tim stvarima mora biti na vrijeme upoznata. U tom smjeru ide Ministarstvo zdravstva, koje je prošli tjedan izdalo letak o koronavirusu, kako se on širi, te kako prevenirati zarazu i kako prepoznati simptome. Valja istaknuti i da je ministar zdravstva Vili Beroš donio Odluku o uspostavi karantene u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu u kojoj će boraviti osobe za koje se utvrdi ili postoji sumnja da su bile u doticaju s oboljelim osobama ili osobama za koje ima naznaka da su zaražene koronavirusom prilikom boravka u sredinama koje se smatraju izvorištima zaraze. Osnovan je i Krizni stožer kroz koji se komuniciraju mjere i preporuke. Hrvatski zavod za javno zdravstvo svaki dan u objavljuje najnovije informacije o stanju zaraze u svijetu i situaciju u Hrvatskoj. Trenutno je gotovo 79 tisuća zaraženih, umrle su 2463 osobe, u Europi je oboljelo 152 ljudi, u Hrvatskoj još nije zabilježen ni jedan slučaj zaražene osobe.

Simptomi i rizične skupine

Najosjetljivije skupine su djeca i osobe starije iznad 65 godina, te osobe slabijeg imuniteta i pušači. Prvi uočljivi simptomi bolesti nalikuju gripi. To su kašalj i temperatura, grlobolja i curenje nosa, otežano disanje i drhtavica. Neki ni nemaju simptoma, ili su oni jako blago izraženi, pa se zaraza ne prepoznaje, što ne znači da takve osobe nisu zarazne za okolinu.

Koronavirus se brzo širi, mogu se zaraziti i životinje. Širi se izravnim kontaktom sa zaraženom osobom, kihanjem i kašljanjem, dodirom predmeta i površina koje su bile izložene virusu.

Koronavus prema do sada spoznatom napada najviše dišne organe i pluća, te su najčešće smrti od zatajenja respiratornih organa i upale pluća.

Prevencija

Od pojave koronavirusa u prosincu 2019., objavljeno je više od 150 radova i istraživanja novog virusa i zaraze, a u tijeku je proučavanje djelotvornosti postojećih protuvirusnih lijekova, i to prvenstveno inhibitora proteaze te interferona-beta. Trenutno specifično liječenje i terapija ne postoje, pa su preporučene mjere prevencije ono što valja shvatiti ozbiljno i trebalo bi ih se držati. Do cjepiva i njegove upotrebe protiv koronavirusa, a na kojem se već radi, morat će proteći oko dvije godine, koliko će biti potrebno da se utvrdi njegova klinička djelotvornost. Tako da će mjere zaštite koje će poduzeti građani sami i država kroz svoj zdravstveni sustav, biti i dugoročnije ona glavna poluga prevencije od širenja zaraze.

Kao i kod svih drugih zaraza preventiva se odnosi u prvom redu na pojačane mjere opreza. Na prvom mjestu je pojačana higijena, češće pranje ruku. Ako je ikako moguće smanjiti putovanja i kretanja u prostorima gdje su velike skupine ljudi, u zatvorenim prostorima s velikim skupinama ljudi. Liječnici savjetuju i korištenje maski, tako da nerijetko ovih dana vidimo i taksiste kako ih nose dok prevoze putnike.

POJAČANA HIGIJENA – češće pranje ruku i korištenje maramica

PUTOVANJA I KRETANJA – ako je moguće smanjiti putovanja i kretanja gdje su velike skupine ljudi

KONTAKT SA ŽIVOTINJAMA – izbjegavati kontakte s domaćim i divljim životinjama

SHOPPING CENTRI – kako bi rizike sveli na manju mjeru pedijatri će upozoriti majke da s bebama ne ulaze u shopping centre, i bez obzira na koronavirus sve se češće čuju ta upozorenja od strane pedijatara, posebice u vrijeme gripe

KONTAKTI S LIJEČNICIMA – o situacijama koje se na bilo koji način mogu dovoditi u vezu s rizikom zaraze, te situacijama kad se pojavljuju simptomi koji bi mogli upućivati na zarazu koronavirusom valja redovno biti u kontaktu s liječnicima

24/02/2020

Politike

IVF ZA POMLAĐIVANJE HRVATSKE:
Pronatalitetnu politiku pretvoriti u nacionalni projekt

piše Renata Ivanović 12/02/2020

[vc_row][vc_column][vc_column_text]U Hrvatskoj je registrirano ukupno 16 poliklinika koje se bave postupcima medicinske potpomognute oplodnje (MPO). Od toga je osam državnih i osam privatnih. Jedna od privatnih ne radi IVF postupke. Godišnje se zahvaljujući postupcima MPO-a rodi oko 1600 djece, a udio živorođene djece začete MPO postupcima u ukupnom broju djece sve je veći. Iznosi 4,5 posto i dobra je vijest kako se unazad pet godina taj udio udvostručio! Međutim, s obzirom da Hrvatska ima 16 poliklinika registriranih za postupke MPO-a, te da se oko 100 tisuća parova suočava s neplodnosti – mogli bi najmanje pet puta bolje. Konkretno, mogli bi udio živorođene djece u ukupnom broju na godišnjoj razini povećati i na deset posto, što bi, konkretno, bilo najmanje dvije tisuće rođenih beba više.

To bi bilo moguće kad bi Hrvatska pronatalitetnu politiku uhvatila kao prioritetni nacionalni projekt. U tom slučaju rješavanje problema neplodnosti ne bi bili pojedinačni projekti parova, kao što je to danas, nego koordiniran i učinkovit projekt države koja bi time pokazala da je uistinu osvijestila da je neplodnost problem našeg doba i da je on trajan, da je on rastući i da se s takvom vrstom problema može uhvatiti u koštac jedino planskom politikom.

Kako do tri tisuće beba više

Države koje su se postavile na način da su kao nacionalni prioritet postavile pronatalitetnu politiku te u nju uključile metode medicinski potpomognute oplodnje u kratko su vrijeme postigle da više od deset posto živorođene djece bude u ukupnom broju rođenih beba na godišnjoj razini. Takve rezultate postiže Danska, ali i susjedna Slovenija, koja sa samo tri poliklinike registrirane za MPO postupke godišnje napravi oko devet tisuća IVF ciklusa. U Hrvatskoj ih u čak 15 klinika bude tek oko pet tisuća ili četiri tisuće manje nego u slovenske tri poliklinike.

Štoviše, EU države počele su pristupati politici MPO-a i kao pronatalitetnoj državnoj politici, jer je u svim članicama EU-a stopa nataliteta niska. Tako da danas Europa statistički gledano, ima najveći broj MPO postupaka od svih regija svijeta.

„Iako u Hrvatskoj pozitivni propisi MPO drže kao dio zdravstvene politike, mi nismo u vrhu EU-a po mjerama potpore u okviru ove politike. Trendovi u EU pokazuju kako je intencija osigurati jednakost u pristupu MPO-u, a u tim naporima potrebno je pobliže pratiti ne samo zakonodavni pristup već i dostupnost, odnosno sheme nadoknade i plaćanja troškova. U Hrvatskoj MPO nije predviđen za žene bez partnera niti sa životnom partnericom, mada se javno mnijenje po ovome pitanju polako mijenja. Ograničenje pristupa MPO postupcima za životne partnerice i žene bez partnera je problem i diskriminacija i osobno ću se zalagati da se to u području zakonodavstva i politika mijenja“, rekao nam je eurozastupnik Predrag Fred Matić, koji je i član Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost u Europskom parlamentu.

MPO omogućiti i ženama samicama!

Na diskriminirajući dio u Zakonu o medicinski potpomognutoj oplodnji ukazala je i Klaudija Kordić, koja se u udruzi Roda godinama bavi problematikom neplodnosti: „Nema nikakvog razloga da se MPO postupci ne omoguće ženama koje su bez partnera. One na postupke odlaze u inozemstvo, gdje takvih zakonskih ograničenja nema! Danska je, recimo, upravo zahvaljujući zakonima koji nikoga nisu diskriminirali da mogu pristupiti postupcima MPO-a značajno podigla broj ciklusa i u konačnici broj živorođene djece“, naglasila je Klaudija Kordić i dodala kako bi među prvim potezima promjene odnosa države prema MPO bio i da svih šest postupaka na račun HZZO-a bude IVF postupci. Sada su dva od šest postupci u prirodnom ciklusu.

Po potencijalima i kapacitetima koje Hrvatska ima u svojih ukupno 16 poliklinika registriranih za MPO postupke, na godišnjoj bi se razini, bez dodatnih ulaganja u zapošljavanje, moglo umjesto dosadašnjih prosječno pet tisuća ciklusa IVF-a, najmanje 12 tisuća. Čime bi se povećala šansa za rođenjem oko tri tisuće više beba na godišnjoj razini. Preduvjet je da država reprodukcijsko zdravlje i pronatalitetnu politiku postavi kao svoju prvorazrednu nacionalnu politiku.

STATISTIKA 2019

HZZO za MPO platio 44 milijuna kuna

Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje je u 2019. godini za postupke MPO izdvojio 44 milijuna kuna. Od toga je 37 milijuna kuna (84 posto) namijenjeno bolnicama, a sedam milijuna kuna privatnim poliklinikama, konkretno se radi o dvije s kojima HZZO ima ugovor. Ukupno je napravljeno 5.468 postupaka. Od toga 941 postupak IVF/ICSI u prirodnom ciklusu, 3104 postupak u stimuliranom ciklusu, te 775 postupak za sekundarni IVF/ICSI, pri čemu se sekundarni IVF/ICSI ugovara samo s bolnicama, kao i kriopohrana zametaka i jajnih stanica.[/vc_column_text][/vc_column][/vc_row]

12/02/2020

Noviji članci

Stariji članci