Pohađanje škole treba biti sretno razdoblje za djecu! Međutim, u posljednje vrijeme pohađanje škole je sve drugo osim toga. Vršnjačko nasilje, cyberbullying, razni internetski izazovi koji djecu dovode i u životne opasnosti, te svakojaki problemi s ponašanjem – postali su svakodnevica hrvatskih škola. Tek kad situacije eskaliraju kreće se s traženjem nekakvih rješenja. Kada, recimo, budu otkriveni popisi stravičnih stvari nasilja koje je dijete ispisalo, a govore što bi sve svojim kolegama u školi učinili. Niti jedno područje života u državi nije izuzeto od ovakvih problema koji se samo gomilaju, a ne rješavaju u korijenu, ali kad škola postane ogledalo stanja društva i možemo govoriti i o kolapsu sustava.
Problemi s jednim djetetom, odnosno, njegovim problematičnim ponašanjem u školi i prema drugoj djeci, a zbog čega su se roditelji djece te škole udružili i prosvjedovali, a učenici cijele škole danima nisu pohađali nastavu, posljednji je slučaj koji je, doduše na najeklatantniji način, dekonstruirao sve institucije Hrvatske.
Činjenica je da dio stručnjaka na sav glas već dugo vremena upozorava na probleme koji su se stvorili u školama, za koje postoje rješenja, ali se ona primjenjuju prekasno. Postavlja se pitanje zašto se u školskom sustavu ne traži pomoć, zašto se roditelji plaše ili postaju, kako se to kaže, nesuradljivi i onda se događa najgore. Dijete koje se nađe u sredini vrtloga, ne dobije pomoć na vrijeme i sve se jednostavno odugovlači, dok netko ne odluči što i kako činiti kako bi se pomoglo i djetetu, ali i ostaloj djeci u razredu i školi.
Zašto se ne traži pomoć na vrijeme, kada bi trebalo reagirati i tko zapravo može pomoći kada situacija izmakne kontroli razgovarali smo s Almom Rovis Brandić, predsjednicom Hrvatske komore socijalnih pedagoga.
Kako i kada procijeniti i razumjeti situaciju kada jedno dijete svojim ponašanjem uzrokuje strah i izbjegavanje škole kod druge djece?
Djeca svojim ponašanjima šalju poruke. Ponašanje je ono što vidimo iznad sante leda. Samim djelovanjem prema ponašanju možemo možda postići kratkoročne, privremene učinke. Neprihvatljivim ponašanjima djeca šalju poruku da im je teško. Socijalni pedagozi su, kao specifičan profil stručnjaka, usmjereni prvenstveno prepoznati one rizike, teškoće koje se kod pojedinog djeteta nalaze skrivene „ispod sante leda“ i koje uzrokuju vidljive simptome u obliku neprihvatljivih ponašanja. Neko dijete će, ovisno o temperamentu i okolnostima, reagirati prema drugima, dok će drugo dijete reagirati prema sebi. Ponavljam, važno je osvijestiti da je dječje ponašanje poruka koju bi odrasli trebali znati dešifrirati i pomoći mu u odrastanju.
Kako odrasli najčešće reagiraju kad problemi izađu na površinu?
Iskustvo kaže da su djeca spremna međusobno se razumjeti i prihvaćati. Neka različitost ih iznenadi, ali uz mudra, profesionalna pojašnjenja, spremni su prihvatiti vršnjake koji imaju određene teškoće. Naravno da su odrasli pozvani procijeniti razine rizika konkretnih ponašanja i zaštiti svu djecu ako je prisutan rizik, ali nerijetko se odrasli uključe na način kojim unesu neravnotežu u dječje odnose i poremete ih, ponekad i trajno. Nažalost, kad se dogodi odbacivanje djeteta s teškoćama, to može imati trajne negativne posljedice kod odbačenog djeteta, ali i kod djece koja su ga odbacila.
Koji bi bili prvi koraci u analizi takvog slučaja? Što upućuje na ozbiljnost situacije?
U svakom slučaju, kad imamo pojavne oblike neprihvatljivih ponašanja djeteta, bilo da su usmjerena prema unutra, riječ je o pasivnim, internalizirani problemima, ili prema van, tada govorimo o aktivnim, eksternaliziranim problemima, prvi je korak razumijevanje djeteta i sagledavanje okolnosti koje djeluju na dijete. Situacija je uvijek ozbiljna jer svako dijete ima pravo na podršku i stručnu pomoć u nadvladavanju svojih teškoća.
Pasivni internalizirani problemi u ponašanju ozbiljan je problem
Koji su danas najveći problemi kada su djeca u pitanju s problemima u ponašanju?
Vjerojatno su najizazovnija ponašanja koja uključuju agresiju – u svim vidovima. Agresivno ponašanje je uočljivo, ometajuće i budi instinktivnu želju za reakcijom, za istom takvom reakcijom. Naravno, to je najlošiji način jer šaljemo poruku da vjerujemo kako se agresivnim ponašanjem može rješavati probleme. Na agresivno ponašanje moramo reagirati, ne smijemo se na njega oglušiti, moramo ga zaustaviti, ali je nužno da profesionalac pritom reagira smireno i promišljeno, imajući u vidu najbolji interes sve djece, i djeteta koje je agresivno i ostale djece koja doživljavaju njegovu agresiju.
Danas imamo ozbiljne probleme s pasivnim, internaliziranim problemima u ponašanju kao što je samoozljeđivanje. Često agresivnost prema drugima i agresivnost prema sebi etiološki imaju iste uzroke, isti smjer razvoja, samo što dijete ili mlada osoba, ovisno o temperamentu i drugim čimbenicima koji na njega djeluju, reagira prema van ili prema sebi. Kako se mi postavljamo? Dijete koje je okrenuto prema sebi, potišteno dijete, dijete koje se samoozljeđuje – spremni smo razumjeti, pomagati mu, s njim smo empatični. Kako se odnosimo prema ovom drugom djetetu? Nisu li to djeca koju bismo najradije uklonili iz svoje blizine? Puna su nam usta humanizma, ali najradije bismo da im se pomogne daleko od nas.
Kada bi i pod kojim uvjetima socijalni pedagog trebao intervenirati zbog ponašanja djeteta koje uzrokuje problem?
Socijalni pedagog bi, ako je kao profesionalac prisutan u predškolskim i školskim ustanovama, u ustanovama socijalne skrbi i zdravstva trebao prepoznati rane znakove da su prisutni rizici kod pojedinog djeteta i pomoći djetetu da se ti rizici ni ne razviju do razine koja će predstavljati teškoću djetetu i/ili njegovoj okolini. Ako pitate je li to moguće, odgovor je potvrdan. To je moguće i potrebno. To je djetetovo pravo, a naša odgovornost.
Kako uključiti roditelje djeteta koje uzrokuje probleme, ali i roditelje djece koja osjećaju posljedice?
Kad roditelj nekoj ustanovi povjeri svoje dijete, moramo biti duboko svjesni da je povjerio ustanovi najvrjednije što ima. Svi mi volimo čuvati svoje male i velike obiteljske tajne, zar ne? I teško nam je kad se razotkriju, a pogotovo ako se razotkrivaju na način koji nas može povrijediti. Profesionalac nema pravo na takvu pogrešku. Profesionalac mora postupati uz puno poštovanje roditelja.
Roditelj je uvijek i dio problema i dio rješenja. Do koga možemo doprijeti i na koga možemo utjecati? Samo na onoga čije smo povjerenje uspjeli zadobiti. Zato je potrebno ulagati napore u smjeru izgradnje odnosa povjerenja. Naravno da to mora biti naša iskrena namjera jer je inače uzalud. Odnosi su uvijek čarolija, sve vrste odnosa, u svim smjerovima. A izgradnja dobrih odnosa je zahtjevna. Povjerenje je prvi korak, često najzahtjevniji. Naravno da je s time potrebno započeti u prvom susretu. A kad prepoznamo da dijete ima problem, tad je potrebno umnožiti napore.
Kad dijete ima problem pa ometajućim ponašanjima remeti sigurnost druge djece, potrebno je senzibilizirati roditelje druge djece, ali im je potrebno i jasno komunicirati da će njihova djeca biti zaštićena. Pritom ne smijemo ni u kojim okolnostima izložiti ijedno dijete. Kad nam je najbolji interes svakog djeteta osnovno polazište, obično ne griješimo u koracima.
Teško je suočiti se s činjenicom da moje dijete ima teškoću
Što činiti kada su roditelji ‘nesuradljivi’? Kako riješiti takvu situaciju?
Vraćam se na izgradnju odnosa povjerenja. Kad uspijemo doprijeti do roditelja, kad roditelj prepozna da smo spremni pomoći, bez osuđivanja, kad uz to prepozna i da znamo kako pomoći, bit će spreman na promjenu.
U početku svoje karijere radila sam u tretmanu s djecom i mladima koji su bili izdvojeni iz svojih obitelji, a nerijetko su njihovi roditelji, bili su to očevi, bili osuđeni zbog neprimjerenog odnosa prema tom djetetu ili njegovoj majci. I ti roditelji su, kad bi dolazili u posjet, željeli dobro svojem djetetu. Bilo je neupitno da vole svoje dijete. Često su imali drugačiji sustav vrijednosti pa su njihove projekcije za dobrobit djeteta bile različite od onih koje smo mi kao profesionalci imali, ali moj duboki dojam je da su željeli dobro svojoj djeci. I da nisu bili svjesni što svojem djetetu rade. I s tim roditeljima je bilo moguće i nužno graditi odnos povjerenja.
Roditelj koji ima dijete s nekom teškoćom je ranjiv. Teško je samo suočavanje s time da moje dijete ima teškoću, a zatim slijedi proces prihvaćanja koji je također nerijetko bolan. Ako je djetetova teškoća ono na što smo mi kao profesionalci fokusirani, odbit ćemo roditelja od sebe. Potrebno je da budemo fokusirani na rješenje.
Kako pomoći djetetu da prevlada traumatično iskustvo vezano za nasilno ili prijeteće ponašanje vršnjaka?
Traumatična iskustva je potrebno prorađivati, uz psihosocijalnu pomoć stručnjaka. Važno je naglasiti da ponekad doživljaj roditelja nije isti doživljaju djeteta. Mjerodavan je doživljaj djeteta, a kad mu roditelj nastoji imputirati svoju viziju, napravi ponekad veću štetu od samog traumatskog iskustva. Ovime ne mislim umanjivati doživljaj roditelja, no ako je i on traumatičan, tada i roditelj treba potražiti pomoć za sebe.
Današnji razredi na žalost imaju sve više djece koja se bore s raznim poteškoćama, koliko je teško raditi u takvoj okolini te je li rješenje dodavanje asistenata djeci?
Moj je stav da je ključni kriterij je li dijete zadovoljno, postiže li uspjeh i napreduje li u okruženju. Još nisam srela zadovoljno i sretno dijete koje se neprimjereno ponašalo. A stvarno imam dugo radno iskustvo. Pomoćnici su u nekim slučajevima dobro rješenje, no kod djece s problemima u ponašanju moraju biti privremeno rješenje. Nužno je s djetetom koje ima teškoće i stručno raditi, taj dio ne smijemo predati pomoćniku.
ALMA ROVIS BRANDIĆ, prije četiri godine izabrana je za prvu predsjednicu Hrvatske komore socijalnih pedagoga. Prvih 13 godina rada kao socijalna pedagoginja nakon završetka fakulteta od 1985. godine provela je kao odgajatelj u tretmanu s djecom i mladima s poremećajima u ponašanju. Potom radi kao stručni suradnik u školi, redovito kao predavač sudjeluje na stručnim skupovima za učitelje/nastavnike, stručne suradnike i ravnatelje na županijskoj i državnoj razini. Autorica je i suautorica više preventivnih programa.Od 2015. godine radi u Agenciji za odgoj i obrazovanje kao savjetnica za socijalne pedagoge i preventivne programe, gdje, među ostalim, inicira projekt Rane socijalno-pedagoške intervencije koji je, u suradnji sa znanstvenom zajednicom, proveden u 43 osnovne škole i rezultat kojega je knjiga Socijalno-pedagoški mozaik. U suradnji s UNODC-em od 2019. godine implementira znanstveno evaluirani program Lions quest – Vještine za adolescenciju u 50 osnovnih škola, a od 2021. godine u 15 škola Zagrebačke županije implementira program Imam stav. Alma Rovis Brandić ima i međunarodni certifikat master razine iz Neurolingvističkog programiranja, trenerica je dva međunarodna preventivna programa, a trenutno pohađa i 5. semestar edukacije za psihoterapeuta.
Fotografirao: Jovica Drobnjak
Članak je objavljen u okviru projekta “Roditelji za školu djece budućnosti”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 02/24)
PRETHODNI ČLANCI SERIJALA: