Pandemija COVID-19 donijela je brojne izazove i promjene u svakodnevni život djece i mladih, što je značajno utjecalo na njihovo mentalno zdravlje. Dugotrajna izolacija, prekid redovitih školskih aktivnosti, ograničeni socijalni kontakti i nesigurnost u vezi s budućnošću stvorili su okruženje koje je povećalo stres i anksioznost među mladima.
Jedan od najvažnijih aspekata utjecaja pandemije na mentalno zdravlje djece i mladih jest poremećaj njihovih dnevnih rutina. Škole su bile zatvorene ili su radile prema prilagođenim modelima, što je uzrokovalo nagle promjene u načinu učenja. Mnogi su učenici imali poteškoće s prilagodbom na online nastavu, što je dovelo do smanjenja motivacije, koncentracije i akademskih postignuća. Nedostatak fizičke aktivnosti i smanjenje socijalnih interakcija također su doprinijeli osjećaju usamljenosti i depresije.
Pandemija je dodatno pogoršala već postojeće probleme mentalnog zdravlja kod mladih ili ih je ogolila i postalo je jasno da je problem daleko veći nego što se mislilo. Djeca i mladi koji su se već borili s anksioznošću, depresijom ili drugim mentalnim poremećajima suočili su se s dodatnim izazovima u održavanju svog mentalnog zdravlja. Povećana razina stresa u obiteljima, uzrokovana financijskim poteškoćama, gubitkom posla ili zdravstvenim brigama, također je imala negativan utjecaj na emocionalnu dobrobit djece. Mnogi prstom upiru u digitalizaciju, kao jednog od glavnih krivaca narušenog mentalnog zdravlja djece i mladih.
Koji su se sve problemi javili vezani uz izolacije te je li digitalizacija baš takav bauk kakvim se prikazuje razgovarali smo s Tanjom Jurin, profesoricom psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Docentica Tanja Jurin klinička je psihologinja i sa svojim kolegama je, ukupno s jedanaest profesorica s Filozofskog fakulteta i jednom profesoricom sa Zdravstvenog veleučilišta, provela niz istraživanja o posljedicama pandemije i lockdowna na mentalno zdravlje djece i mladih.
Kako je pandemija utjecala na psihičko zdravlje djece?
Ono što smo vidjeli, a što se tiče virusa, da je najranjivija skupina – starija populacija, dok je najranjivija skupina za otežanu prilagodbu i psihičke smetnje bila najranija dob. Nije nelogično da su djeca i mladi bili pogođeni tom pandemijom jer oni su zaista u ranjivom periodu. Nemaju resursa i ne mogu predvidjeti što će se dogoditi, potrebni su im odrasli da bi funkcionirali, a ti resursi su im donekle bili uskraćeni.
Djeca su zapravo izgubila prirodnu ulogu, da se igraju, druže, stvaraju vršnjačke kontakte i zapravo su bili izloženi online školi gdje se na neki način izgubila rutina. Svaka školska dob ima svoje specifičnosti, međutim jedan značajan broj djece govori o tome da je pandemija promijenila njihov život na gore i onda je taj osjećaj nošenja s tim da nam život sada izgleda gore i hoće li izgledati bolje u dječjim očima, ovisno o dobi, teško razumljivo.
Ono što je dominiralo su anksiozni simptomi i depresivna problematika i zamijetio se pomak prema lošijim rezultatima, odnosno pokazateljima mentalnog zdravlja. Djevojčice su lošije prošle jer su same po sebi zabrinutije.
Tijekom pandemije stavili smo na djecu i mlade prevelik teret iz kojega se razvijala tjeskoba. Promoviralo se da se mladi moraju na neki način žrtvovati, jer njima neće ništa biti, ali će prenositi virus i biti odgovorni za smrt svojih djedova, baka…
Je li utjecaj bio jednak na cijelu populaciju djece i mladih i ako nije, o čemu je ovisilo da su neki prošli bolje, neki lošije?
Bolje su prošla ona djeca koja su tijekom izolacije bila u boljim obiteljskim uvjetima, s roditeljima koji su bili prisutniji i kod kojih nema konflikata. I što se adolescenata tiče, tu smo dobili zanimljiv podatak. Adolescenti iskazuju zadovoljstvo što su više vremena provodili s roditeljima, a to nismo očekivali, jer adolescentima je primaran zadatak ostvariti vršnjačke odnose. Klika društva im je važnija u toj dobi nego možda roditelji. Međutim, pokazalo se da je pandemija dovela do toga da, ako živimo u relativno skladnim uvjetima, a obveze nas ne tjeraju iz kuće non-stop, kao adolescenti osjetimo da to zajedništvo doprinosi osjećaju sigurnosti, stabilnosti i generalno doprinosi mentalnom zdravlju. Međutim, u obiteljima u kojima to nije tako, a primorani smo biti skupa onda takve privatnosti nema.
Ovakva je pandemija povod za preispitivanje jesmo li se kao društvo i svi njegovi sustavi dobro organizirali. Što kažu istraživanja, gdje su počinjene greške i s kojim posljedicama?
Osim neizvjesnosti oko budućnosti, ono što je mlade pogodilo u tom cijelom razdoblju je teret koji je društvo nametnuo prema djeci i mladima. Promovirao se dio priče da se mladi moraju na neki način žrtvovati se, jer njima neće ništa biti, ali oni će prenositi virus i biti odgovorni za smrt svojih djedova, baka ili nekoga. To je bio preveliki teret za djecu i mlade i za one koji su bili tjeskobniji. To su bili značajni okidači pogoršanja mentalnog zdravlja.
Brojni faktori unutar pandemije su djelovali i to su pokazala naša istraživanja. I neka dalja istraživanja pokazuju da je psihičko zdravlje bilo narušeno. Jedan dio priče je svakako očekivani oporavak nakon nekakvih velikih događaja, katastrofa ili pandemija. Neki ljudi će se, kada prođe ono što zahtijeva kontinuiranu prilagodbu, vratiti na svoje, oporaviti, zacijeliti. Ali isto tako moramo biti svjesni da nije samo pandemija ono što je ugrožavalo psihičko zdravlje. Već posljednjih 30 godina, ne samo u našoj zemlji, nego u svim zemljama i zapadnog svijeta i drugdje, bilježimo pad psihičke dobrobiti i zdravlja i sve veće probleme. Svjedočimo i nastojanjima da se podigne svijest i učine napori kako bi se i preventivno i kurativno djelovalo na probleme s kojima se pojedinci suočavaju, no to još uvijek nije dovoljno. S obzirom kolike su potrebe, procjene su da će stručnjaka za mentalno zdravlje vječno manjkati.
Bolje su prošla djeca koja su tijekom izolacije bila u boljim obiteljskim uvjetima, s roditeljima koji su bili prisutniji i kod kojih nema konflikata. A adolescenti su suprotno očekivanjima iskazali zadovoljstvo što su više vremena provodili s roditeljima.
Na koji se način digitalizacija, koja je dodatno umnogostručila tijekom pandemije, odražava na mentalno zdravlje?
Prilično smo svjesni toga da nas je u pandemiji online svijet spasio. Omogućio nam je, kakvo-takvo praćenje nastavnog programa, studentima praćenje nastave, ljudima obavljanje posla na daljinu i na neki način, smanjio rizike od izlaganja ljudi virusu kroz odnose uživo. Onda je dobar dio ljudi odjednom naučio da možemo raditi na daljinu. Brojni stručnjaci za mentalno zdravlje od tada i dan danas rade na daljinu. Nekad ranije, svatko bi vam rekao da takav oblik rada sigurno nije dobar i da ne može imati efekte kao i rad uživo. No, nalazi istraživanja nas demantiraju. Pokazuje se da nema velike razlike u efektu rada, jeste li vi na ekranu ili ste s nekim u živo. Moramo biti svjesni da nam je digitalno doba donijelo jako puno benefita i ono je tu da ostane, a nije da nestane bez obzira na to što mi govorili o negativnim učincima odrastanja u digitalno doba.
Danas se često upozorava da se djeci ne smiju dozvoliti ekrani, ne smiju ih koristiti. Koji su pozitivni i negativni aspekti digitalizacije u kontekstu dječjeg razvoja?
Svi oni koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju djece i mladih strahuju o izloženosti mladih online svijetu. Ono što ne problematiziramo dovoljno jest oko čega treba strahovati opravdano i s razlogom, a oko čega ne. Točnije, pitanje je koji online sadržaj djeca i mladi konzumiraju i kako on utječe na njihov razvoj, neke kognitivne funkcije, stavove, vrijednosti, ali i mentalno zdravlje. Brojna istraživanja nisu potvrdila vjerovanje da djeca koja se igraju u virtualnom svijetu, a ne licem u lice s drugom djecom, neće dovoljno razvijati svoje socijalne vještine.
Tvrdilo se da će djeca koja igraju igre pucanja iz perspektive samog djeteta imati veće šanse i sama biti agresivna, no to se nije potvrdilo. Imamo možda osjećaj ili treba razmišljati u smjeru da neke naše pretpostavke i strahovi proizlaze iz još uvijek nedovoljno jasnih znanstvenih spoznaja oko toga što zapravo digitalni svijet čini mladima, ali i nama odraslima. On ga svakako mijenja, ali mijenja ga s jedne strane u dobrom smjeru, ali naravno i u negativnom smjeru. Mladi, nažalost, možda nisu dovoljno opremljeni ili rekla bih da nemaju dovoljno digitalne pismenosti da se mogu lakše snalaziti na tim sadržajima. Ono na što se mi trebamo osvrnuti, ili se baviti, jest ono što gledaju i čime se „zasićuju“. Nije odrastanje u digitalno doba za sve isto. Ima djece koja igraju nekakve strateške online igre, gdje zapravo puno nauče. Čak više nego u školi na nekim predmetima. S druge strane, imate djecu koja će isto vrijeme provesti na društvenim mrežama gledajući sadržaj koji im stvara nelagodu, gledaju kako su svi drugi uljepšani i kako izgledaju druga tijela, kako su drugi jako duhoviti, rade neke dobre stvari, dobro se odijevaju te se u toj socijalnoj usporedbi s nekim ili nerealnim svijetom ili s nekim vršnjacima koji su vrlo posebni ili rijetki mogu početi osjećati vrlo loše. Naravno, vide i sadržaje koji mogu promovirati različite vrijednosti s kojima se ne slažu i kada to gledamo ne možemo izgovoriti što znači i što radi odrastanje u digitalnom svijetu.
Digitalno doba donijelo je puno benefita i ono je tu da ostane, a nije da nestane, bez obzira na to što mi govorili o negativnim učincima odrastanja u digitalno doba. Neka djeca, recimo, kroz strateške online igre, puno nauče, dok se druga zasićuju sadržajima društveih mreža koji im stvaraju nelagodu. Na odraslima je zadatak ulagati u njihovu digitalnu pismenost.
Roditelji su često nepripremljeni na situacije koje se događaju s odrastanjem djece. Jedno od objašnjenja je da je nekada je bilo lakše, da nije bilo toliko izazova, da se u školama nisu događale takve stvari poput sve učestalijeg problematičnog ponašanja pojedinih učenika… Kako pomoći roditeljima da se pobrinu za mentalno zdravlje svoje djece sa svim izazovima koji nas danas okružuju?
Danas je izuzetno teško biti roditelj ali i dijete. Današnje doba je teško kako za tu djecu koja su online, tako i za roditelje koji su izloženi kojekakvim porukama i informacijama koje mogu prikupljati na internetu te različitim izborima. Želimo biti dobar roditelj i ponuditi djetetu sve što se ponuditi može i uskladiti to s vlastitim mogućnostima, financijskim, vremenskim, pa i onim što je u našem okruženju dostupno. Radimo jako puno za našu djecu, pa se često čuje kako roditelji popodnevnu smjenu provode razvažajući djecu i čekajući ih u automobilima. Nudi se jako puno toga od čega bi djeca mogla razvojno profitirati, razviti ili unaprijediti neki talent kao što je sviranje, pjevanje, sportske vještine… Postoji neki pritisak da se dijete predškolske dobi mora uključiti u neku dodatnu aktivnost mimo vrtića. Puno toga dobrog današnji roditelji žele za svoju djecu. Jedna od najopasnijih je zaštiti ih od svega lošeg i svega što im izaziva neugodu i neugodne emocije. Kako djeca ne bi bila tužna, u strahu, u nekom manjem stresu ili u dosadi, ljutnji, mi odrađujemo njihove zadatke, lišavamo ih obaveza, preuzimamo odgovornost za njihove ocjene i odnose s učiteljima i drugom djecom. Takva zaštita djeci dugoročno šteti. Nije cilj da nam djeca budu sretna nego da postanu sposobna nositi se s problemima, obavezama pa i emocijama te da nauče njima što bolje upravljati.
Zaštita vlastitog djeteta od života je nešto što djeci šteti jer ih nedovoljno frustriramo. Kada ih frustriramo ili pred njih postavljamo zadatke koji tik nešto malo više, ili nešto iznad onoga što oni misle da mogu, ne previše da ih ne preplavi frustracija, ali dovoljno da oni to mogu – tada djeca, kada to svladaju, imaju osjećaj kompetentnosti, sigurnosti u sebe, osjećaj veće vrijednosti i time raste njihovo samopouzdanje. Na žalost svijet danas dosta počiva na tome da djeci šaljemo poruku o nekoj razini posebnosti i jako se zalažemo da se oni sami za sebe zalažu i da se bore za sebe te da imaju pravo na sve i svašta. No, ne dajemo im primjereno opterećujući ruksak, odnosno zahtjeve.
Kako prepoznati kod djeteta da počinju problemi s psihičkim zdravljem?
Kako bi prepoznali probleme s psihičkim zdravljem na roditeljima je da prate vlastito dijete. Da s njim komuniciraju, da prate i opaze neke promjene kod vlastitog djeteta. Ako vidimo da se iz nekog razloga promijenilo u funkcioniranju, popustilo u školi. Ako vidimo da se osamljuje, da je smršavilo i slično. Sve to može, ali i ne mora, biti prolazno. Stoga ne treba olako pustiti da se stvari same od sebe riješe. Danas znamo da su se za kod oko 50 posto ljudi koji imaju psihičke smetnje, one prvi put javile do dobi od 14 godina. Ključno je prepoznati rano, jer se obrasci ponavljaju, a potom i kronificiraju čime je smetnje teže rješavati i iz tog kruga je teže izaći.
Roditelji nisu sami, djecu prate u odrastanju i stručnjaci u školama, učitelji, nastavnici, profesori i stručni suradnici. Tu su i školski psiholozi koji bi trebali moći prepoznati onu djecu koja su pod većim rizikom od razvoja problema. Oni imaju veliku odgovornost prepoznavanja djece s emocionalnim teškoćama upravo zato jer je to djetetovo svakodnevno okruženje u koje dolazi. Dijete, naime, ne može samo bez roditelja/skrbnika doći kod psihologa u bolnicu. Čak 20 ili 25 posto djece ima psihičke smetnje koje zahtijevaju pomoć stručnjaka. Međutim, samo jedno od petero djece koja trebaju pomoć stručnjaka je i dobije. To nam govori da vrlo često mi ne znamo što se djetetu događa jer kažemo: ‘Ma, oni su promjenjivih emocija… Vidiš kako se u jednom trenutku smije, a u drugom mu je teško, dakle, nije to ništa…’
Ne razumijemo da su neka ponašanja za jednu razvojnu dob primjerena, a već za drugu nisu. Dijete koje ima tantrume s dvije godine je nešto što ćemo reći da je razvojna stvar, idemo vidjeti što možemo minimalno raditi. Međutim, ako dijete ima tantrume s osam godina onda imamo neki drugi problem. One smetnje koje vidimo kod sebe, smatramo da ćemo iste znakove prepoznati i kod njih. Međutim, depresivnost kod djece ne vidi se kao depresivnost kao kod odraslih, to nije ista klinička slika. Djeca koja su depresivna mogu vrlo često biti bijesna, ljuta, imati agresivna ponašanja. Iz svega navedenog događa se da djeca, koja bi trebala pomoć stručnjaka, nisu uopće prepoznata ili barem nisu prepoznata na vrijeme. Svi smo odgovorni educirati se te znati kako i kome uputiti dijete s problemima psihičkog zdravlja.
Često upozoravate da djeca mogu imati psihičke smetnje, a da se one ne manifestiraju kroz agresiju ili neko vidljivo problematično ponašanje.
Danas znamo da je dio smetnji internalizirano, a to baš oku nije vidljivo. Jedan dobar dio djece pati u tišini u sebi, nitko to ne vidi u razredu, a možda i u drugom okruženju. Svako dijete s psihičkim smetnjama je kao dijete s fizičkim smetnjama i to treba osvijestiti s djecom, bez da se stigmatizira to dijete. S druge strane, djeca koja imaju probleme u ponašanju te vidljivo pokazuju svoje teškoće u vidu ometanja nastave, ispada u ponašanju, uznemiravanja drugih, postaju oni o kojima se češće govori i oni kojima se više posvetimo. Kada problemi prerastu u zlostavljanje okoline potrebno je reagirati kako bi se cjelokupni sustav uključio u rješavanje problema od obitelji, centra za socijalnu skrb, suradnici škole i učitelji. To su uvijek teške i kompleksne situacije. Ali, kada smo usmjereni na djecu koja traže puno angažmana i pažnje ponestane nam kapaciteta, a nemamo ni puno znanja, da opazimo one super odlične đake koji su izrazito prilagođeni, za koje će vam roditelji i profesori reći ja vam za nju ili njega ne čujem. Kad bi bar svi bili kao on ili ona. Ne smijemo raditi grešku i propustiti da i takva djeca i mladi mogu imati psihičke smetnje.
Zaštita vlastitog djeteta od života je nešto što djeci šteti. Ne dajemo im primjereno opterećujući ruksak, odnosno zahtjeve. Valja im postaviti zadatke nešto iznad onoga što misle da mogu, jer kada ih svladaju, imaju osjećaj kompetentnosti, sigurnosti u sebe, samopouzdanja.
Jedna ste od rijetkih stručnjakinja u zemlji u području znanosti o ljudskoj seksualnosti te nositeljica kolegija Psihologija seksualnosti. Zalažete se za uvođenje cjelovite i obvezne seksualne edukacije u obrazovni sustav u svim njegovim razinama, a među ostalim i zbog unaprjeđenja mentalnog zdravlja.
Tema seksualnosti nerazdvojivo je povezana s mentalnim zdravljem i zdravljem općenito. Nažalost, iz brojnih razloga za tu temu nema adekvatnog prostora u školama. Postojali su i napori da sadržaj zdravstvenog odgoja sa seksualnim odgojem zaživi u našim školama, no onda je to ukinuto. Danas imamo sramotno malo sadržaja na ovu temu u obaveznom obrazovanju koja je upakirana u nešto što nazivamo među predmetni sadržaj što bi značilo da će nekada, recimo, profesorica iz hrvatskog u nekom kontekstu spomenuti nešto o seksualnosti, pa onda nekad malo biologija, a znatno više će vjeroučitelj na satu vjeronauka, što ni na koji način ne doprinosi razvoju zdravih mladih ljudi.
Nažalost nema sluha ili su otpori preveliki da uvedemo sustavnu i obaveznu izobrazbu iz ovog područja. Neki smatraju da nam to ne treba, vodeći se mitovima da će djeca prerano seksualizirati, da će učiti nekakve stvari i da to zapravo proizlazi iz krugova koji promoviraju rodnu ideologiju, što je potpuno netočno. Mi imamo zemlje, ili dobar dio zemalja Europske unije, koje imaju zdravstveni i seksualni odgoj uveden ne samo u školsku dob, nego imaju i na predškolskoj razini i to imaju od 1950. godine poput jedne Švedske.
Pokazalo se da se sa znanosti utemeljenim obrazovnim programima koji su obavezni za sve učenike na razini cijelih država dolazi do brojnih parametara koji prate zdravi razvoj mladih, zdravi odnos prema tijelu, prema seksualnom sklapanju partnerstva, ljubavi, njezi, brizi… Manje ulaženja u zlostavljačke odnose, s manjim razlikama u godinama među partnerima, manje maloljetničkih trudnoća, abortusa, značajno manje spolno prenosivih bolesti za razliku od apstinencijskih ili nikakvih programa koji u usporedbi s njima pokazuju sve pogoršane parametre. Jednog dana kada dvoje mladih ima prvi penetrativni seksualni čin, to je čin kada su počeli imati tu vrstu seksualne intimnosti, međutim mi smo seksualna bića od rođenja, odnosno naše tijelo i naši osjećaji se razvijaju od kada smo najmanje dobi.
Od koje dobi djeteta o ljudskoj seksualnosti treba početi razgovarati?
Edukacija treba biti primjerena određenoj dobi. Kada me pitaju kada treba početi razgovarati, kažem od 0 do 2 godine tako da se razgovara o željenom i neželjenom dodiru, kako bismo zaštitili djecu od neželjenih seksualnih iskustava ili zlostavljanja. Trebamo ih naučiti dijelove tijela, kako oni rastu i kognitivno sazrijevaju da nauče o vlastitim osjećajima vezanim uz razlike između dva spola, o tome gdje se s tim povezuju osjećaji. I to naglašavajući sve u pozitivnom svjetlu. Da im se masturbacija nikako ne prezentira kao veliko zlo ili sram, da mogu postavljati normalna pitanja, da se otvara dijalog, da ih se upozna s opasnostima prikaza seksa na internetu, da budu kritični prema tome što gledaju…
Kada zakasnimo, jer nismo razgovarali ili smo ponudili malo informacija, a mladi su saznavali na temelju pokušaja i pogrešaka ili iz krivih izvora nešto naučili, pa razvili neke nezdrave obrasce koje je puno teže ili nemoguće kasnije popravljati. Mladi su jako zainteresirani da im se ovakvi sadržaji ponude, roditelji bi također da netko na stručan način približi ovu temu djeci jer ni oni ne znaju kako i na koji način komunicirati o ovim temama. Mislim da već jednom moramo preuzeti odgovornost da uskraćivanjem ovog sadržaja dugoročno štetimo djeci i mladima.
Danas znamo da su se za kod oko 50 posto ljudi koji imaju psihičke smetnje, one prvi put javile do dobi od 14 godina. Ključno je prepoznati rano, jer se obrasci ponavljaju, a potom i kronificiraju čime je smetnje teže rješavati i iz tog je kruga teže izaći.
TANJA JURIN, docentica je, klinička psihologinja i seksualna terapeutkinja, a u preddiplomskim i diplomskim programima studija psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, drži kolegije Uvod u kliničku psihologiju, Klinička procjena psihičkih poremećaja, Zdravstvena psihologija i Psihologija seksualnosti. Sudjeluje u nastavi i na poslijediplomskom studiju Psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Za nastavni rad studenti je ocjenjuju najvišim ocjenama, a često je kao stručnjakinju u području znanosti o ljudskoj seksualnosti zovu za predavačicu na konferencijama i panel raspravama koje otvaraju teme mentalnog zdravlja te deficita seksualne edukacije u sustavu obrazovanja, a čime značajno doprinosi popularizaciji tih tema u društvu. Kao znanstvenica radi i na brojnim istraživanjima, od kojih su predmet interesa često teme iz seksualnosti, a u posljednje vrijeme i mentalnog zdravlja. Rođena je Zagrepčanka, diplomirala je na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 2005. godine, a doktorirala 2014. godine.
Fotografirao: Jovica Drobnjak
Članak je objavljen u okviru projekta “Roditelji za školu djece budućnosti”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 02/24)
PRETHODNI ČLANCI SERIJALA: