Daj mi! Daj mi! Daj mi novac! Daj mi novac, treba mi!
Dam mu novac da kupi kruh, mlijeko i šta treba, on ne vrati kusur. Kažem: ‘nećemo imati za režije’. On opet: daj pa daj.
I tako dvije godine svakodnevnog pakla.
Gospođa Mira je osoba s invaliditetom, jedva se kreće, opasnost su joj i glatke pločice i podovi, a stepenice su joj nesavladive. Ne može napraviti niti koraka bez štake, a kad izlazi, treba joj i nečija ruka da se o nju osloni. Dobar dio krivice za to snosi i hrvatsko zdravstvo jer su joj za relativno jednostavne operacije oštetili kičmenu moždinu i izvadili dva rebra. Zašto? Ne zna, nitko joj nikada nije objasnio. Samo joj je liječnik nakon svega rekao da je bolje da hoda tako kako hoda nego da ide na još jednu operaciju, nakon koje bi najvjerojatnije završila trajno u invalidskim kolicima.
Radila je dok nije postala tehnološki višak. Radio je i njen suprug dok nije ostao bez posla. Ona se izborila za neku bijednu invalidsku mirovinu, on je muzao novac od svoje majke koja je imala dobru mirovinu i sve je kako-tako funkcioniralo dok njegova majka nije umrla na početku pandemije covida. S njom je otišao i njegov “bankomat”, a alkohol košta.
“Ako mi ne daš za piće neću ti donijeti hranu i lijekove”
“Dvije godine sam ja trpila pakao i strah, nije me fizički zlostavljao, ali psihički i ekonomski da. On bi redovito unazad dvije godine prije podne prespavao, onda se ruča, onda opet spava, oko četiri skuha kavu, i čeka kad će biti petnaest do šest da bi otišao u lokalnu trgovinu gdje prodaju piće. Kupovao je onu pivu od dvije litre, s tom bi bocom ostajao do ponoći kod te trgovine, sakrio bi se tamo u neku napuštenu kuću, uzeo bi mobitel, kaže da je slušao pjesme. Bio je najviše sam, nema prijatelja. Dolazio je pijan, povraćao po tepihu, po svojim patikama, ja sam to sve morala čistiti ako ne želim živjeti u svinjcu. Onda se uneredi. Pije vruće pivo jer ga ljeti po najvećoj vrućini sakrije od mene tamo negdje iza u vrtu, onda pije kad ja odem u svoju sobu. Pravi od mene budalu kad kaže nisam pio, ja kažem “čovječe, smrdiš po pivu”. Zvala sam nekoliko puta policiju, toliko se napije da padne, ja ga dići ne mogu, a oko nas u susjedstvu sve stari ljudi. Objasnim policiji o čemu se radi, da me psihički napada, viče “daj, daj”. Bile su tu i ucjene: ako mi ne daš novac za piće ja tebi neću ići u ljekarnu, neću kupiti mlijeko i kruh, bit ćeš gladna. Osim toga, on pije jake tablete koje mu je propisao psihijatar jer ima ovisnost o alkoholu, depresiju, dijabetes, promjena ličnosti, krvni tlak… Dnevno je pio 13 tableta i najmanje dvije litre piva. To je ludilo, zakrvare mu se oči…”
Nekad njezin suprug ne bi niti stigao do kuće. Pao bi na cesti i ostao ležati pa ga nađe kakav slučajni prolaznik i pozove hitnu pomoć. Jedne noći ga je čekala, no nije došao kao inače do ponoći, pa je čekala do jedan, do tri, do pet, do osam i onda je oko pola devet nazvala policiju i prijavila da joj nema supruga. Desetak minuta kasnije dobila je odgovor: “Vaš suprug je bio na hitnoj pa su ga prebacili na psihijatriju, jer su ga našli uz rub ceste kako leži krvave glave i bez svijesti.” Mira kaže da su pregledi u bolnici pokazali kako mu je mozak već jako načet od alkohola, nudili su mu da ostane na liječenju, ali je čim se otrijeznio tražio da ga puste kući. A nemaju zakonskoga prava zadržati ga.
Policajac: Gospođo, psihičko i ekonomsko nasilje ne postoje
Jedne noći došao je kući kao inače, čula je kako nešto ruži na vratima i shvatila da ne može otključati. Pustila ga je u kuću i vratila se u krevet. Čula je kako je nešto puklo, pa tišina. Opet je puklo i opet tišina. Treći put čuo se jak udarac i onda je uslijedio njegov poziv u pomoć.
“Pao je i glavom udario u zid, bilo je krvi na zidu jer je ozlijedio lakat i tako krvav se vukao po kuhinji, bilo je krvi po stolu, po frižideru… Čuo je kako zovem hitnu pomoć i onako pijan vikao da prekinem poziv, inače će me ubiti, zapalit će kuću, vikao je, psovao, govorio svašta ružno. Rekao mi je da mogu pokupiti svoje prnje i da idem. Hitna ga je odvezla na psihijatriju. Došla je i policija, ostali su sa mnom. Rekla sam im da zadnje dvije godine trpim psihičko nasilje, da me ekonomski iskorištava. Policajac mi je odgovorio da psihičko nasilje i ekonomsko iskorištavanje ne postoje. Rekoh: Kako ne postoji? Dogovorili smo se da ja plaćam režije, a on hranu, ali sve potroši na piće.”
Ipak su joj na kraju ponudili odlazak u sigurnu kuću, a drugog jutra su žene iz sigurne kuće došle po nju. U isto vrijeme su joj javili sa psihijatrije da puštaju supruga. Brzo se spakirala.
Zašto je ostala s nasilnikom?
Vječno pitanje svih koji čuju takve priče je: zašto je ostala sa nasilnikom? Mirin je odgovor jednostavan: “Kuća je velika pa sam imala gdje šetati, mogla sam izaći i na dvorište. Bila sam ovisna o njemu jer mi je on išao po lijekove, po nalaze kod liječnika, po namirnice. Pitala sam se kako ću to obavljati ako se maknem.”
Niti policija joj nije puno pomagala, čak su joj zaprijetili da kad ih sljedećeg puta nazove pokrenut će protiv nje prekršajni postupak zbog remećenja javnog reda i mira. Njima su njene nevolje bile samo obična svađa bračnih partnera jer, kako joj je jednom objašnjavao i neki šef u policijskoj postaji, psihičko nasilje ne postoji.
Otkad se sklonila u sigurnu kuću za žene i djecu žrtve nasilja, nije kontaktirala supruga. No, čula je da je već prvi mjesec nakon njezinog odlaska otišao 500 eura u minus, dok je ona u isto vrijeme potrošila nekoliko eura na kekse i čips. Strahuje da je on sav novac potrošio na piće, da nije platio režije i da će u kući isključiti i struju i plin. No, kuća je ionako njegova, njegovo nasljeđe, a ne bračna stečevina. Pa rekao joj je neka kupi prnje i ode.
“Ukinula sam mu punomoć na moju karticu. Žao mi je, ali poslije svega…”, sliježe ramenima.
U sigurnoj kući ima i posao: njena je zadaća da uključi perilicu suđa i da ga kasnije pospremi, no kaže da povremeno uzme i metlu i pomete podove. Radi sve što joj njezin invaliditet dopušta. I prvi put nakon dugo vremena je smirena. Čita, bavi se origamijem, čuje se sa bratom i kćeri, igra igrice na mobitelu. Nada se stanu u kojem bi mogla živjeti u miru. Samo da nema stepenice.
Zbog zaštite osobe koja je preživjela nasilje u obitelji ime naše sugovornice je izmijenjeno, a fotografije uz članak su ilustrativne
Članak je objavljen u okviru projekta “Nevidljive – priče o nasilju prema ženama starije životne dobi”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 01/22)
U idućem nastavku serijala “Nevidljive” govorimo o ‘prisilnoj kontroli’, modelu ponašanja nasilnika u obitelji kakvog sve veći broj zemalja prepoznaje kaznenim djelom i zahvaljujući tome pritvaraju i presuđuju nasilnike radi prevencije femicida. Prisilna kontrola bila je i tipičan model ponašanja koji je godinama činio i suprug gospođe Ane. Kako ga uvesti u kazneno zakonodavsstvo otkrivamo u razgovoru s feministričkom teologinjom Lanom Bobić, koja se kao aktivistica za ljudska prava za to bori već godinama
Prethodni članci iz serijala Nevidljive:
Kako sam preživjela 20 godina sa suprugom nasilnikom – od uvreda do pokušaja ubojstva
Patronažne sestre prve spoznaju i razotkriju nasilje prema ženama starije dobi