“Vrtić na biciklu”, “Prometnjak”, “Sigurniji put do škole” samo su neki od projekata kojima prometna inženjerka Lana Račić kroz svoju tvrtku Trafiki čini ovaj svijet boljim i sigurnijim mjestom za male sudionike u prometu. U “Vrtiću na biciklu” predškolci uče koliko su važni kaciga i reflektirajuće oznake kad su na biciklu, u “Prometnjaku” roditelji i edukativni stručnjaci dobivaju podršku kroz stručna edukativna predavanja, dok su kroz projekt “Sigurniji put do škole” učenici podučavani kako se sigurnije kretati na putu do škole u prometno zakrčenom centru Zagreba. U suradnji s Fakultetom prometnih znanosti sudjeluje na projektu kojem je cilj osvijestiti ravnatelje i učitelje o važnosti prometne edukacije i uvesti kontinuiranu prometnu edukaciju u osnovnoškolsko obrazovanje.
Koja je bila intencija tih projekata, motivi da ih uopće pokrenete? Jesu li vas na to inspirirale nesreće, jesu li roditelji tražili pomoć u educiranju djece, znači li to da škole više ne educiraju?
Iako sam prometna inženjerka, prvenstveno sam majka. Kad je moja djevojčica imala oko četiri, pet godina shvatila sam da sam jedan od rijetkih roditelja koji u ovako ranoj dobi uči dijete prometnim pravilima, a gledajući kretanje djece u kvartu shvatila sam da nisu svjesna prometa oko sebe. Djeca kad su mala upijaju kao spužve, i tu se javila ideja da osmislim oblik prometne edukacije za vrtićarce. Odgojiteljice u vrtiću moje djevojčice bile su zainteresirane da krenemo s prometnim radionicama u trajanju četiri tjedna i djeca su ih super prihvatila. Nastavila sam s istim radionicama u knjižnici u kvartu koje su roditelji prihvatili kao izvannastavnu aktivnost. Tada sam shvatila da ima prostora za takve projekte. Osmislila sam i aplicirala projekt “Vrtić na biciklu” na natječaj MUP-a i dobila sredstva iz Nacionalnog plana sigurnosti cestovnog prometa. Već drugu pedagošku godinu za redom projekt se provodi u dječjim vrtićima, a roditeljima i ostalim vrtićima na web stranici su dostupni besplatni edukativni materijali i kurikulum za samostalno provođenja projekta. Kroz provođenje ovakvih projekata otvaraju se nova pitanja i problematika vezana za dječje sudjelovanje u prometu, a kako sve više subjekata i institucija osvještava važnost kontinuirane prometne edukacije, projekti se samo nastavljaju i nadograđuju.
Što djeca najgore rade u prometu ili što ne rade, a trebali bi raditi?
Nažalost najgore je što oponašaju roditelje, a roditelji nisu svjesni da su često loš primjer. Živimo užurbano, uvijek gledamo kako brže, kraće i lakše nešto riješiti. Tako je i u svakodnevnom kretanju, čini se lakše pri dolasku u vrtić ili školu prijeći cestu preko crvenog na semaforu, na mjestima gdje nema pješačkog prijelaza, parkirati na nedopuštenim mjestima. A djeca nas gledaju i uče od nas. U ove tri godine koliko provodim edukaciju djece želim pomoći i djeci i roditeljima da prihvate da ne mogu utjecati na okolnosti, niti na semafor koji se prerano prebacio na crveno, niti na vozača koji nije stao na pješačkom prijelazu i nije propustio pješake. Krećemo od toga da preuzmemo odgovornost za svoje ponašanje koje direktno utječe na našu sigurnost, a time i na sigurnost ostalih sudionika u prometu. Djecu učimo sigurnijem kretanju, pokazivanju namjere i potičemo ih da vježbaju te vještine svaki dan.
Kad dijete krene samostalno u školu i dođe do semafora pa se prestraši jer ga nitko nije naučio kako se ponašati u prometu, što učiniti kad se upali crveno svjetlo, a ono je na sredini zebre?
Mora prijeći preko. Svaki pješak treba krenuti prelaziti pješački prijelaz tek kad se upali zeleno svjetlo na semaforu. Na nekim raskrižjima postoji mogućnost da se na sredini pješačkog prijelaza pješacima upali crveno svjetlo. U tom trenutku je važno nastaviti prelaziti jer svaki semaforski uređaj ima zaštitno vrijeme za pješake, koje je dovoljno da pješak prijeđe na drugu stranu prije nego se automobilima iz suprotnog smjera upali zeleno svjetlo. Ovakve situacije zbunjuju i odrasle. Mnogi se u takvim trenucima smrznu i ostanu stajati nasred prijelaza, neki krenu natrag. Važno je nastaviti se kretati, požuriti, ali ne i trčati, no istovremeno shvatiti da zaštitno vrijeme za pješake neće biti dovoljno ako je prije prelaska na semaforu već bilo upaljeno crveno svijetlo, u tom slučaju se pješački prijelaz ne prelazi.
Kako učite djecu sigurno prelaziti preko zebre gdje nema semafora?
Učimo ih da je KRENI četvrti korak koji moraju napraviti, pa se začude “kako tek četvrti?” Važne su predradnje koje prethode kretanju – stati kraj pješačkog prijelaza, pokazati vozačima namjeru da želimo prijeći, pogledati lijevo-desno-lijevo, poslušati dolazi li vozilo iza zavoja i tek kad se uvjerimo da nema vozila početi prelaziti. Nije dovoljno samo vidjeti ili pretpostaviti da vozilo usporava jer je vidjelo pješaka. Vozilo može usporavati zato što vozač tipka po mobitelu, dodaje nešto djetetu na zadnjem sjedištu ili zbog nekog drugog razloga. Važno je krenuti tek kad se uvjerimo da nema vozila ili se dolazeće vozilo zaustavilo. I vježbati sve korake svaki dan pri svakom prelasku.
No, što je s prelaskom prometnih cesta po kojima stalno voze automobili, ima pješački prijelaz no nema semafora?
Kad je cesta jako prometna, pješački prijelaz preko tri ili četiri trake, potičemo ih da pronađu alternativni put. Obično u blizini postoji pješački semafor pa ih potičemo da naprave nekoliko koraka više i dođu do semaforiziranog pješačkog prijelaza. Ako baš moraju prijeći na opasnom mjestu učimo ih da tako dugo stoje i čekaju, pokazuju namjeru da žele prijeći cestu mahanjem dok ih vozači ne primijete i zaustave vozilo. Važno je spomenuti da djeca sudionike u prometu ne gledaju kao ljude, nego kao vozila: “onaj auto mi nije stao, onaj kamion se parkirao na zebru, onaj bicikl je tuda prošao”… Važno je objasniti im da vozila nisu sudionici u prometu, nego ljudi koji upravljaju tim vozilima. Kad shvate da ti ljudi trebaju poštivati ista prometna pravila kao i oni, bez obzira voze li veliki ili mali automobil, tada se djeca počinju osjećati ravnopravno i samopouzdanije i sigurnije se kreću.
Također ih učimo o važnosti povratne informacije, da zahvale vozaču, nasmiju se ili mahnu kad ih propusti na pješačkom prijelazu, što je drago i vozačima i uvijek im uzvrate mahanjem ili osmijehom. Lijepa obostrana gesta, ali i povratna informacija koja djetetu pomaže da prepozna da ga je vozač zbilja primijetio i da sigurnije krene prelaziti.
U sklopu projekta “Sigurniji put do škole”, koji financira Grad Zagreb, pokazivali smo im kako mogu prepoznati prometne opasnosti u zoni škole, kako se ponašati kad su u zoni pješačkog parkirana vozila pa ih vozač ne vidi, kakva je perspektiva vozača kad mu sunce blješti u vjetrobransko staklo, što u takvom slučaju znači istrčavanje na cestu, kakva je vidljivost kad je oblačno, što za njihovu sigurnost znači kad imaju tamnu odjeću, što kad imaju svijetlu odjeću…
Zašto se projekt provodio baš za Osnovnu školu Petra Zrinskog?
Osnovna škola Petra Zrinskog bila je u poslijepotresnoj obnovi i oko dvije godine u tom kvartu nije bilo školaraca na cesti. U te dvije godine kao da se zaboravilo da se kvartom kreću i djeca. Onda se škola otvorila i odjednom je više od osamsto djece svakog jutra i poslije škole bilo na cestama. Škola je u centru grada, između Ilice i Republike Austrije, točno između tranzitnih puteva istok-zapad. Početkom školske godine roditelji su se obratili Mjesnom odboru Petar Zrinski s prijedlogom da se osmisli nešto za povećanje sigurnosti njihove djece oko škole. Tako smo osmislili projekt “Sigurniji put do škole” u sklopu kojeg je analizirana prometna problematika u zoni škole. U projektu su sudjelovali roditelji i učenici. Održana je edukacija za sve učenike od prvog do četvrtog razreda, dva predavanja za roditelje, a Gradu Zagrebu je poslan izvještaj s prijedlozima kratkoročnih i dugoročnih rješenja za povećanje sigurnosti. U Europskom tjednu mobilnosti organizirano je praćenje učenika u školu pod nazivom “Pješački autobus”, te smo svako jutro zajedno vježbali prometne vještine na putu do škole.
Što je s djecom viših razreda osnovne škole? Gledajući ih u prometu stječe se dojam da su oni puno hrabriji na cesti, no skloniji su pretrčavanju, korištenju mobitela i slušalica.
U osnovnoj školi Petra Zrinskog proveli smo istraživanje u kojem je sudjelovalo dvadesetak učenika viših razreda. Istih pet pitanja postavili smo i učenicima i roditeljima. Rezultati koje smo dobili su zanimljivi, roditelji percipiraju problematiku dječjeg sudjelovanja u prometu s vozačke strane, a učenici s pješačke. Učenici su naveli da ne mogu hodati po nogostupu jer je preuzak zbog nepropisno parkiranih vozila, te da ih vozači ne puštaju na zebrama. Svaki dan doživljavaju stres u prometu i svaki dan je netko od učenika doživio neku sigurnosno opasnu situaciju. Taj stres u prometu poistovjećuju sa svim ostalim stresovima koje doživljavaju. Pitali smo ih također tko ima veća prava – oni na zebri ili vozač u automobilu. Svi su odgovorili “vozač u automobilu jer žuri na posao” što je važno za osvijestiti jer kad sudjelujemo u prometu svi imamo ista prava i obveze.
Uvesti prometnu edukaciju u sve osnovne škole
Sudjelujete na projektu uvođenja kontinuirane prometne edukacije u osnovnoškolski sustav.
U zajedničkoj organizaciji Fakulteta prometnih znanosti, Agencije za odgoj i obrazovanje, Učiteljskog fakulteta, MUP-a, Ministarstva znanosti i obrazovanja te Hrvatskog autokluba ove godine smo održali državne stručne skupove za ravnatelje i koordinatore za sigurnost djece u prometu svih osnovnih škola na kojem su dobili stručnu i edukativnu podršku oko provođenja preventivnih prometnih projekata u njihovim osnovnim školama. Sve osnovne i srednje škole, dječji vrtići i učenički domovi bili su u obavezi imenovati koordinatore za sigurnost djece i učenika u prometu koji će biti nadležni za provođenje tih projekata u školama. Obaveza provođenja preventivno edukativnih prometnih projekata u svim obrazovnim ustanovama je veliki korak prema uvođenju kontinuirane prometne edukacije u kurikulume.
Kako biste najkraće opisali cilj vaših projekata? Što im je u fokusu?
Fokus svih naših projekata je da se djeca osnaže, da steknu samopouzdanje, znanja i vještine za sigurnije samostalno sudjelovanju u prometu. Onaj dugoročniji cilj je povećanje sigurnosne prometne kulture, jer će ta educirana djeca jednog dana postati vozači koji će se sigurnije, s više poštovanja i odgovornosti odnositi prema ostalim sudionicima u prometu.
PRETHODNI ČLANCI SERIJALA:
RODITELJI ZA ŠKOLU DJECE BUDUĆNOSTI (13): Seksualno obrazovanje i klempave uši
RODITELJI ZA ŠKOLU DJECE BUDUĆNOSTI (15): Finski koncept škole budućnosti osvaja svijet