Kako se djeca i mladi nose s mentalnim problemima nakon pandemije COVID-a i potresa? Pitanje je koje se postavlja potiho, ali ne glasno. Priča se o tome, ali se uzorci traže negdje drugdje. Dio roditelja spreman je uhvatiti se u koštac i pomoći svom djetetu kako bi prevladalo probleme, koji mogu sezati od poremećaja u koncentraciji do sve većih strahova koji se manifestiraju na razne načine. Škole koje bi trebale biti sigurno okruženje na žalost nisu, već se i same bore s hrpom problema koji opterećuju sustav, a ne bi trebali. Pedagozi i psiholozi pa i logopedi danas su najtraženije i najgooglanije osobe kada su roditelji u pitanju, jer kako pomoći djetetu ako se ne potraži stručna pomoć.
Pandemija COVID-19 donijela je nagle i drastične promjene u svakodnevnim životima djece. Zatvaranje škola, socijalna izolacija, strah od bolesti i nesigurnost oko budućnosti stvorili su okruženje puno stresa i tjeskobe. Djeca su bila prisiljena prilagoditi se učenju na daljinu, što je često dovodilo do osjećaja osamljenosti i socijalne izoliranosti. Nedostatak rutine i fizičke aktivnosti, kao i smanjena mogućnost socijalizacije, dodatno su pogoršali mentalno zdravlje djece. Mnogi mladi su razvili simptome anksioznosti, depresije i drugih mentalnih poremećaja zbog stalnog pritiska i nesigurnosti. Povećana izloženost digitalnim uređajima i društvenim mrežama također je pridonijela problemima poput cyberbullyinga i poremećaja u spavanju, što je još više narušilo njihovu psihološku dobrobit.
Izolacija djece nakon pandemije uzrokovala anksioznost i pad koncentracije
Problemi koji su postali, sada nekoliko godina nakon ova dva događaja, sasvim očiti i dalje su za dio sustava, roditelja, pa i djece nešto o čemu se ne priča. Uvijek je kod nas i dalje prisutna ona patrijarhalna postavka – neće na van ništa pričati, što će reći drugi? Pa da kažu da je moje dijete ludo jer ide kod psihologa? Kako će ga gledati drugi? Profesori će mu/joj davati slabije ocjene jer misle da je lud?
Napravili smo anketu među roditeljima i u razgovoru s njima doznajemo kako su odlučili potražiti stručnu pomoć, da bi pomogli svojem djetetu! Jedna od majki je odlučila, nakon što je primijetila da joj dijete ima problema s koncentracijom, otići na timsku obradu.
„Nije to bila laka odluka, ali sam da mi se dijete muči. Na kraju je rezultat bio ono što je i sama pretpostavljala, problemi s koncentracijom. Sada dijete mora imati prilagođen program u školi, pisati ispite prve sate u danu, učenje će biti postavljeno na drugačiji način… A sve je to na površinu isplivalo nakon pandemije i potresa“, ustvrdila je zagrebačka majka osnovnoškolca.
Strah od rata među osnovnoškolcima
Upravo su pandemija, odnosno kasnije samoizolacije ,doveli kod neke djece do otuđenja, odnosno nedostatka socijalizacije što je značilo za njih povlačenje u sebe ili teža uspostava prijateljstva ili povećanja trenda vršnjačkog nasilja. Tako je i pravobraniteljica za djecu, Helenca Pirnat Dragičević, u svom izlaganju pred Hrvatskim saborom u svibnju istaknula ozbiljne posljedice koje je pandemija COVID-19 ostavila na djecu, naglašavajući da su one dalekosežnije nego što se prvotno mislilo. Unatoč tome što se pandemija formalno smatra završenom, problemi koje je ona izazvala i dalje su prisutni u dječjem svakodnevnom životu. „Iako će djeca reći da više nemaju problema s pandemijom, istraživanja pokazuju na posljedice s poteškoćama mentalnog zdravlja, porasta nasilja nad djecom, slabljenja radnih navika kod djece, motivacije za učenje“, rekla je pravobraniteljica podnoseći Saboru Izvješće o svom radu u 2022. godini, koju je obilježio kraj pandemije i povratak u normalu.
Pravobraniteljica se pozvala na istraživanja koja pokazuju rastuću zabrinutost među djecom zbog globalnih problema poput rata, klimatskih promjena i ekonomske nesigurnosti. Kao rezultat, raste pesimizam i osjećaj usamljenosti među mladima, što je posebno alarmantno. Pozvala je na akciju kako bi se generacijama djece vratila bezbrižnost i vjera u svjetlu budućnost.
IVANA KEKIN: Mentalno zdravlje djece najviše je stradalo nakon pandemije i potresa
„Mentalno zdravlje djece i mladih iznimno je važna i aktualna tema i takva je bila i prije ova dva događaja jer se i tada jasno pokazivao trend pogoršanja mentalnog zdravlja osobito u toj populaciji, i to ne samo u Hrvatskoj nego značajno šire. Svaki iznimno stresogeni ili traumatski događaj ima potencijal narušiti mentalno zdravlje pojedinca, a hoće li se to dogoditi i u kojoj mjeri ovisit će o nizu čimbenika, od individualnih karakteristika osobe, okolnosti u kojima živi do toga koliko sami događaji direktno utječu, koliko traju itd. Pandemija i potresi koji su nas zadesili u 2020. sigurno su imali značajan utjecaj na djecu i mlade i njihovo poimanje sigurnosti i izvjesnosti svijeta u kojem žive. Jasno je da su navedeni događaji doveli do pogoršanja mentalnog zdravlja kod one djece i mladih koji su već imali teškoće, no također da su bili trigeri za razvoj teškoća mentalnog zdravlja kod neke djece koja do tada nisu pokazivala simptome iz tog spektra“, kaže Ivan Kekin, psihijatrica i članica saborskog Odbora za socijalnu skrb i zdravstvo.
Same izolacije služile su zaštiti od COVID-a, njihovo trajanje po dva tjedna imale su veliki utjecaj na razvoj, ali i mentalno zdravlje djece i mladih. To kaže i Kekin, te podsjeća da su i tada 2020. mnogi stručnjaci upozoravali da su upravo djeca i mladi iznimno krhka skupina i da se sve epidemiološke mjere moraju donositi s osobitom pažnjom prema njima i uz maksimalan trud da mjere budu što je moguće kraće i poštednije.
„Nažalost nered u vođenju pandemije od strane stožera i Vlade doveo je do toga da su djeca imala online nastavu dok su bili dozvoljeni kojekakvi širi društveni skupovi, tako da je doveden u pitanje i smisao žrtve koju su naša djeca podnijela, s obzirom na to da su mnogobrojne iznimke, nepovjerenje koje se razvilo i posljedično iznimno loš odaziv na cijepljenje doveli Hrvatsku do jedne od najviše stope smrtnosti od kovida na svijetu i gubitka više od 18 000 ljudi“, ocjenjuje Kekin.
HELENCA PIRNAT DRAGIČEVI: Trebamo sveobuhvatni zakon kojim bi bolje zaštitili djecu
Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević ukazala je i na niz drugih problema s kojima se djeca suočavaju. Istaknula je potrebu za donošenjem sveobuhvatnog zakona koji bi osigurao bolju zaštitu djece, kao i za osnivanjem sigurnih kuća za djecu te edukacijom učitelja i stručnih suradnika u prevenciji i postupanju u slučajevima nasilja. Posebnu pažnju posvetila je problemu vršnjačkog nasilja, apelirajući na nadležno ministarstvo da poduzme odlučnije korake u njegovom suzbijanju. Također je izrazila zabrinutost zbog nedostatne podrške žrtvama seksualnog nasilja i neprilagođenosti pravosudnog sustava potrebama djece. Osim toga, pravobraniteljica je naglasila potrebu za poboljšanjem pristupa zdravstvenim uslugama za djecu, kao i za zaštitom prava djece s teškoćama u razvoju, koja su, kako je navela, sve češće ugrožena. Također je istaknula važnost uvođenja medijske pismenosti kao obveznog dijela obrazovnog kurikuluma, počevši već od predškolske dobi, s obzirom na sve veću prisutnost digitalnih sadržaja u životima djece.
Digitalizacija također utječe na mentalno zdravlje djece
Digitalni sadržaji postali su nešto bez čega djeca ne mogu, online nastava je samo možda bila kap koja je prelila čašu. Koncentracija je sve slabija, a savladavanje gradiva za dio djece postao poprilično težak pothvat. „Za očekivati je da će se pogoršanje mentalnog zdravlja kod djece i mladih odraziti na njihove školske rezultate. Ako uzmete u obzir i faktor da je online nastava bila poprilično neujednačeno organizirana te također da su djeca imala vrlo različite uvjete i mogućnosti podrške u radu od kuće nije čudno da uz sve što smo prije naveli značajan broj djece ima teškoće s koncentracijom. Ipak važno je isto tako primijetiti da postoji još faktora koji značajno utječu na razinu koncentracije, a kao jedan od osnovnih svakako bih navela digitalizaciju i izloženost naše djece i mladih tzv ekranima. Digitalizacija je jedan od najznačajnijih faktora koji utječu na mentalno zdravlje djece i mladih i bojim se da će neke kasnije generacije u nevjerici sagledavati koliko i kako su današnja djeca bila izložena digitalnim sadržajima“, pojašnjava Ivana Kekin.
Kako prepoznati da dijete ima probleme?
I sada dolazimo do možda najvažnijeg dijela, kako roditelj ili profesor/učitelj može prepoznati da dijete ima problem? Naime, često vidimo da roditelji odbijaju priznati da postoji ikakav problem. Nerijetko se može čuti: joj ma samo je lijen/lijena, nije to ništa teško… Neka zagrije stolac i slične floskule samo otežavaju djetetu, ali možda i drugom roditelju ili profesoru da ukaže na problem i da djetetu treba pomoć. „Tipični znakovi smetnji iz anksiozno depresivnog spektra su teškoće u školi, teškoće usnivanja i prosnivanja, sniženo raspoloženje, gubitak interesa za aktivnosti koje su prije dijete veselile, nervoza, iritabilnost, socijalno povlačenje ili izolacija, a kod tinejdžera ponekad i riskantna ili samoozljeđujuća ponašanja. Radi stigme i neznanja simptomi se ponekad pripisuju lijenosti ili zločestoći, što svakako može iste samo pogoršati. S druge strane i u situacijama u kojima roditelj ili učitelj prepoznaju problem na vrijeme, potrebna je pomoć često tako nedostupna da i dijete i roditelji budu naprosto prepušteni sami sebi i frustraciji koju ta situacija izaziva“, pojašnjava Kekin.
Upravo takve situacije ukazuju kako je važna sveobuhvatna podrška, a ne guranje problema pod tepih. Podrška roditeljima te onima koji se s djecom i mladima bave u obrazovnim ustanovama nije dovoljna, i postavlja se pitanje na koji način pomoći i jednima i drugima? Kekin smatra da je nedovoljna skrb za mentalno zdravlje djece i mladih na svim razinama, od opservacije i suporta u obrazovnim ustanovama, preko dostupne psihijatrijske i terapeutske pomoći djeci koja su razvila značajnije smetnje do hospitalne razine onoj djeci koja su najteže bolesna.
Grad Zagreb pokrenuo sustav podrške mladima i njihovom mentalnom zdravlju
„Nedostaje ljudi, stručnjaka svih profila, nedostaje infrastrukture, nedostaje novaca. I što je najgore od svega tako je već godinama, a promjene koje su potrebne Ministarstvo naprosto ignorira i ne poduzima. Donekle je moguće popraviti situaciju na lokalnoj razini, u Gradu Zagrebu primjerice mentalno zdravlje djece i mladih prepoznato je kao prioritetna tema. Pokrenut je Centar za zdravlje mladih gdje se usluge pružaju po drop in principu bez uputnice za djecu i mlade. U sklopu centra je i savjetovalište za mentalno zdravlje, zaposleni psiholozi idu i u škole koje nemaju svog psihologa. Pokrenuli smo preventivni program „Za sigurno i poticajno okruženje u školama“ koji će Grad Zagreb, zajedno s UNICEF-om i uz podršku Centra za pružanje usluga u zajednici „Savjetovalište Luka Ritz“ provoditi kao pilot projekt u 27 osnovnih škola. Obnavljamo Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mlade te smo osigurali jednake kapacitete za vrijeme obnove u drugim gradskim ustanovama te plaćamo dodatne specijalizacije dječje i adolescentne psihijatrije mimo Ministarstva zdravstva, prvi puta u povijesti Grada Zagreba“, kaže Kekin.
Kombinacija pandemije COVID-19 i potresa u Zagrebu stvorila je jedinstven izazov za mentalno zdravlje djece. Oporavak zahtijeva sveobuhvatan pristup, uključujući povećanje dostupnosti psihološke pomoći, jačanje podrške unutar obrazovnog sustava i podizanje svijesti o važnosti mentalnog zdravlja. Ključno je osigurati da se djeci pruže resursi i podrška potrebni za prevladavanje trauma te za ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti i stabilnosti u njihovim životima.
Članak je objavljen u okviru projekta “Roditelji za školu djece budućnosti”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 02/24)