U petak ujutro dogodilo se nešto od čega strahuje svaki roditelj. Dogodilo se ono nezamislivo i neizrecivo – mahniti napad na učenike i učitelje u školi dogodio se i u Hrvatskoj. U zagrebačkoj OŠ Prečko ušetao je mladić od 19 godina naoružan nožem, usmrtio sedmogodišnje dijete, a troje djece i učiteljicu brojnim ubodnim ranama teško ozlijedio. Mnoštvo je roditelja u panici zvalo svoju djecu, jurili su prema školi u kojoj su ih jutros ostavili na sigurnom, a ona se u samo par minuta pretvorila u poprište teškog zločina. Strah, panika, bol, očaj, tuga i ljutnja. Emocije su s kojima će se još danima, tjednima i mjesecima mnogi boriti.
Ljutnja roditelja jer se školska vrata ne zaključavaju, jer nema zaštitara u školama, jer su nastavnici prepušteni sami sebi, kao i spremačice koje trebaju paziti i na ulazna vrata. Traži se krivac, upire se prstom u političare koji donose odluke. Sastanci, hitne mjere, odluka o zaključavanju ulaznih vrata škola, sve je to bilo ad hoc. Hoće li zaključana vrata riješiti problem? Vjerojatno ne. Umirit će privremeno roditelje, ali ako se ne dogode drastične promjene u društvu i promjene politika koje uporno više od 30 godina školu i obrazovanje djece i mladih stavljaju na margine svojih interesa – ništa se neće promijeniti. Škole već dugo nisu sigurna mjesta za djecu. Prvi koji na to već dugo upozoravaju su roditelji čije se riječi tek nakon ove nezapamćene tragedije sada svaki dan upijaju.
Otvorilo se i pitanje mentalnog zdravlja djece i mladih, na što također, kao na jedan od gorućih problema u društvu, upozoravaju stručnjaci, također većina gurnuti na margine društva, a kako bi se ti problemi i apeli za njihovo rješavanje gurnuli pod tepih. U ovoj je državi već jako dugo mjera uspjeha bahatost i arogancija. Sve dok se ne dogodi tragedija.
Ova je tragedija odnijela jedan dječji život i mnogi kažu netko treba platiti. Za ovo je netko kriv i treba odgovarati! I to je točno. Kriv je loš sustav i krive su loše politike generacija političara koje ih provode da bi sebe održali na životu, a ne omogućili dobro u društvu i zajednici. Taj sustav, golem i trom, propustio je detektirati jednu osobu kao potencijalno opasnu za okolinu. Možemo upirati prstom i tražiti krivce, ali dok se ozbiljno ne počnemo baviti mentalnim zdravljem i sustavnom reformom obrazovanja u kojem ne smije biti cilj dobivanje petica već učenje i odgajanje, nećemo se, nažalost, daleko odmaknuti od zaključavanja vrata škola kao mjere sigurnosti djece u školi.
Nije dovoljno reći: ‘Sve će biti u redu’
Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu pedijatriju istaknulo je da zaštitari i zaključavanje vrata škole mogu kratkoročno poboljšati sigurnost. Međutim, dugoročno rješenje zahtjeva angažman cijele zajednice.
“Nažalost, ovim činom palo je na ispitu cijelo društvo. Cijena je previsoka, jedan mladi, nevini život. Žalosno je da se mora dogoditi tragedija kako bi nas usmjerila na naše propuste. Postali smo svjesniji da je sigurnost djece u školama dovedena u pitanje, da postojeća briga za mentalno zdravlje djece i mladih nije dovoljna”, istaknula je dr. Mirjana Kolarek Karakaš, predsjednica Hrvatskog društva za preventivnu i socijalnu pedijatriju.
Trenutno u školi Prečko radi 15 stručnjaka za krizne intervencije, a prema potrebi, najavilo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, angažirat će ih se još.
„Ono što je važno jest pitati djecu kako se osjećaju, čuti kako je svako dijete doživjelo tragediju. Imamo djecu koja znaju da se dogodila tragedija i bila su u panici i imamo djecu koja su vidjela napade i djecu koja su vidjela krvave prijatelje. To je trauma kojoj trebaju pristupiti profesionalci, a roditelji trebaju pitati djecu kako se osjećaju, trebaju im dati podršku u tome da su zbunjeni, zatečeni. Naš zajednički cilj, i to je ključno, mora biti povratak povjerenja kod djece u sustav, u društvo, a to će ići teško. To nećemo uspjeti tako da uvjeravamo djecu kako stvari stoje, nego tako da napravimo neke važne promjene“, kaže Alma Rovis Brandić, predsjednica Hrvatske komore socijalnih pedagoga.
Koje promjene napraviti za vraćanje povjerenja?
„Za početak, škole bi trebale biti zaključane. Većina škola jest zaključana, to ne znači da netko mora biti stalno na porti. To znači da škola ima zvonce na koje se pozvoni, kada je odmor učitelji su na hodnicima i možda se neće čuti, ali netko će primijetiti da se zvoni. Kada nije odmor čistačice ne čiste učionice, one su, kao i domari po hodnicima, dođu i pitaju koga trebate. Treba smanjiti broj ulazaka u školu svima koji nisu djelatnici škole za vrijeme dok traje nastava. Informacije s roditeljima se mogu odvijati u vrijeme kada su škole prazne ili u prostorima koji su izdvojeni od učionica“, pojašnjava Rovis Brandić.
Dodaje kako smatra da je potrebno napraviti cjelovitu promjenu koja se ne odnosi na škole.
„Kaže jedna afrička poslovica: ‘Kad selo odbaci dijete, onda to dijete zapali selo kako bi osjetilo toplinu.’ Naš fokus mora biti na zbrinjavanju ranjene djece, ranjenog kolektiva. Ali isto tako moramo mudro i profesionalno pristupiti ljudima koji imaju probleme mentalnog zdravlja, koji su potencijalno tempirane bombe“, upozorava naša sugovornica.
U školama se mogu uočiti određeni problemi, škole to i rade te traže pomoć, kaže Rovis Brandić, no dodaje da u tome na žalost nemaju dovoljno autonomije.
„Škole bi trebale imati svoje stručne timove, visokoobrazovane profesionalce i stručnjake, koji bi trebali imati puno veću razinu prava kod donošenja odluka u najboljem interesu djeteta. Kada je riječ o donošenju odluka, roditelj ne može biti profesionalac, a ljudi izvana ne mogu toliko dobro poznavati dijete kao oni koji su s njim pet, šest, sedam sati dnevno. To bi trebala biti prva promjena u sustavu školstva“, pojašnjava predsjednica Hrvatske komore socijalnih pedagoga.
Kako nakon tragedije vjerovati da su škole sigurne?
Ono što je pitanje svih roditelja nakon tragičnog događaja u OŠ Prečko kako uvjeriti djecu da su sigurna?
„Može li situacija biti potpuno sigurna? To ne postoji, ne postoji potpuna sigurnost. Ali moramo vratiti djeci povjerenje, da ćemo napraviti sve što znamo i možemo da bi njima bilo dobro. Za to su potrebne duboke promjene, negdje i korak unatrag jer imali smo i sustav obrazovanja koje su obitelji poštivale i nisu dovodile u pitanje. Ne kažem da ne treba dovoditi loše postupke u pitanje, dapače treba, ako se radi o lošim postupcima nastavnika, učitelja, djelatnika škole to treba dovoditi u pitanje. No, to treba i dalje raditi na način da te stvari rješavaju odrasli s odraslima. Kod djece ćemo vratiti povjerenje kada roditelji i svi koji se s njima bave budu korektno surađivali. Djeci ne treba pričati laži, treba im reći da će se škole zaključavati, da će se više voditi računa i briga, da će se upoznati sa svime što je moguće i što ćemo napraviti“, kaže naša sugovornica.
Svaki roditelj može pitati svoje dijete kako se osjeća, uvažavati njihove osjećaje, objašnjavati da je život lijep i da će napraviti sve što je u njihovoj moći da bi im bilo dobro, da će se svi potruditi oko njihove sigurnosti. To je savjet i roditeljima koji su pogođeni ovom tragedijom“, kaže Rovis Brandić i dodaje: „Čin učiteljice koja je obranila djecu je nešto što je vrijedno divljenja. Vjerujem da bi to napravili mnogi učitelji, ali ona je to napravila, ona je bila štit.“
Članak je objavljen u okviru projekta “Roditelji za školu djece budućnosti”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 02/24)
PRETHODNI ČLANCI SERIJALA: