Doktoru za seks, kako nerijetko prim. dr. sc. Gorana Arbanasa nazivaju njegovi pacijenti, ne odlazi se zbog seksualnih poremećaja, nego zbog seksualnih problema kao što su erektilna disfunkcija ili vaginizam. S takvima se barem jednom u životu suoči najmanje 20 posto ljudi. Prije šest godina je silnom upornošću i entuzijazmom doktor Arbanas uspio ustanoviti Ambulantu za seksualne smetnje, koja je još uvijek jedina takva u Hrvatskoj u koju zbog seksualnih smetnji na terapije mogu dolaziti ljudi preko uputnice i na račun Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Kroz proteklih šest godina u njegovoj je Ambulanti terapiju potražilo ukupno 637 žena i muškaraca. Smještena je danas unutar nove zgrade Zavoda za forenzičnu psihijatriju u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, gdje doktor Arbanas radi i kao psihijatrijski forenzičar, pa mu je omogućeno da na istom mjestu pruža seksualnu terapiju pacijentima koji nerijetko na tretman čekaju i do dva i pol mjeseca.
Doktor Goran Arbanas je psihijatar, psihoterapeut, forenzički psihijatar, seksualni terapeut i FECSM, što znači da ima položen ispit izvrsnosti iz seksualne medicine, a edukaciju je pohađao u Velikoj Britaniji, jer to u Hrvatskoj ne postoji, pa tako ni adekvatna titula za to njegovo znanje. Goran Arbanas je i predsjednik Hrvatskog društva za seksualnu terapiju, koje provodi dvogodišnje edukacije za seksualne terapeute i savjetnike, kako bi takvih stručnjaka u Hrvatskoj bilo što više budući za njima postoji velika potreba.
Koji su najčešći seksualni problemi zbog kojih vam se obraćaju žene, a koji su kod muškaraca?
U svim seksološkim ambulantama u različitim kulturama isti je tip problema. Muškarci se javljaju češće nego žene. I to je tako u svim zemljama. Erektilna disfunkcija je razlog zbog kojeg na terapije dolazi više od 50 posto muških pacijenata, zato što to najviše pogađa muškost i mušku spolno-rodnu ulogu. Osim toga, ako nemate erekciju ne možete imati seksualni odnos, dok uz neke druge seksualne probleme to možete. Na drugom mjestu su muškarci s prijevremenom ejakulacijom, kojih je u općoj populaciji nešto više nego ovih s erektilnom disfunkcijom. No, ako imate prijevremenu ejakulaciju još uvijek možete imati za sebe zadovoljavajući odnos pa je to vjerojatno razlog zašto se takvi pacijenti manje javljaju. Na trećem mjestu je odgođena ejakulacija, dakle muškarac vrlo teško ili nikako ne može svršiti, ali može postići erekciju. Slijede smanjena seksualna želja, različite parafilije itd. Kod žena je najčešći problem smanjena seksualna želja u starijoj životnoj dobi, dakle u postmenopauzi, a u mlađoj životnoj dobi anorgazmija, dakle nemogućnost doživljavanja orgazma. Na trećem mjestu bi bili problemi s uzbuđivanjem, potom vaginizam i tako dalje.
Jesu li kod vaših pacijenata uzroci seksualnih problema više medicinski ili psihološki?
Nova klasifikacija bolesti govori da je teško podijeliti uzroke na organske i psihičke jer u većini slučajeva oni djeluju zajedno. Recimo, čovjek koji ima dijabetes, pa zbog njega ima problem s erekcijom, postat će zbog toga zabrinut. Očekivat će da će mu se to sljedeći put opet dogoditi pa će mu se tako i dogoditi čak i kad se zbog dijabetesa ne bi dogodilo. Dakle, kod njega djeluju i fizički i psihički razlozi. Nadalje, neki lijekovi mogu izazvati seksualne probleme, potom različite metode liječenja kao što je, recimo, zračenje. Terapeut mora istražiti i stavove, razmišljanja, očekivanja, partnerske odnose, sociološke i kulturološke aspekte, dakle što se u društvu u kojem sam odrastao smatra normalnim, a što nenormalnim. Bitan faktor je i religija. Sve to utječe na naše seksualno funkcioniranje.
Dolaze li vam na seksualne tarapije parovi?
U pravilu bi seksualna terapija trebala biti terapija za par, jer se seks zbiva između dvoje ljudi koji utječu jedno na drugo. Mi uvijek nastojimo nagovoriti osobu da dođe sa svojim partnerom ili partnericom. Ponekad pacijent nema partnera ili partnericu, ponekad oni ne žele doći, pa onda radimo individualno. Ali uvijek na početku upozorimo da je uspjeh liječenja veći ako je terapija partnerska. Zašto? Mi u tijeku terapije testiramo naše hipoteze, ljudi dobiju u zadatak igrice koje mogu raditi kod kuće i onda mogu vidjeti hoće li to funkcionirati. Ako terapija nije partnerska ne možemo provjeriti uspjeh.
Dolaze li vam tinejdžeri?
Dolaze ljudi svih dobi, no budući da radim u bolnici i psihijatar sam za odrasle radim s punoljetnim osobama. Dolaze mi ljudi od 18 pa do 86 ili 87 godina, koliko ima najstariji pacijent. Stariji muškarci će češće doći s erektilnom disfunkcijom, a mlađi zbog prijevremene ejakulacije.
Javljaju li vam se uopće tinejdžeri? Kamo njih uputiti?
Tinejdžeri će rjeđe imati seksualnih problema u smislu seksualne disfunkcije. Oni su najčešće zabrinuti oko seksualnog funkcioniranja, svoje seksualne orijentacije…
Koliko seksualni odgoj može pomoći u smanjenju seksualnih problema u tinejdžerskoj i odrasloj dobi?
Iz literature znamo da zemlje koje imaju razvijenu seksualnu edukaciju imaju manje spolno prenosivih bolesti i manje neželjenih trudnoća.. Dobar je primjer Nizozemska koja je godinama bila zemlja s najnižom stopom neželjenih adolescentskih trudnoća u Europi. Zaključili su da su njihovi tinejdžeri jako dobro educirani pa su ukinuli seksualnu edukaciju. Nakon dvije godine su shvatili kako je broj neželjenih adolescentskih trudnoća odmah porastao. Brzo su nakon toga u škole vratili seksualni odgoj opet kao predmet. Seksualna edukacija je potrebna kao i svaka druga edukacija. Kad djeca krenu u školu, moramo ih naučiti kako se snalaziti u prometu da bi se znali sigurno kretati. Slično je i sa seksualnim i emocionalnim odnosima. Važno je dati mladima znanja i vještine da se sa sigurnošću snalaze u tom prostoru.
Koliko seksualni odgoj može pomoći u smanjenju seksualnih problema u tinejdžerskoj i odrasloj dobi?Da u školama imamo seksualni ili zdravstveni odgoj u čijem bi sklopu bio i seksualni, dovoljan broj seksualnih savjetovališta, kampanje kroz koje bi se promoviralo da tinejdžeri uopće dođu po savjete – da li bi bilo manje ljudi sa seksualnim problemima i da li bi struktura problema bila drugačija?
Često ljudi koji su protiv seksualne edukacije u školama tvrde kako se boje da bi takva edukacija potaknula mlade da uđu u seksualne odnose. To nije cilj pravilnog seksualnog odgoja. On bi mladima trebao dati potrebna znanja i naučiti ih kako spriječiti probleme u njihovim emocionalnim i seksualnim odnosima, a ne ih poticati ili odbijati od tih odnosa. Mnoga istraživanja pokazuju da na odluku o stupanju u seksualne odnose puno veći utjecaj ima pritisak vršnjaka. Dokazano je da mlada osoba čiji su prijatelji ušli u seksualne odnose ima puno veće šanse da i sama u sljedećih godinu dana uđe u njih nego netko čiji prijatelji nisu ušli u seksualne odnose. Na tu odluku utječu i roditelji, više majke nego očevi. Seksualna edukacija služi tome da nauči mlade kako izbjeći spolno prenosive bolesti, neželjenu trudnoću, nezadovoljstvo u emocionalnim odnosima, kako proći kroz burne emocionalne odnose… Ljudi s više znanja imaju manje seksualnih problema jer znaju kako si pomoći i znaju gdje na vrijeme potražiti pomoć.
Dakle, seksualni odgoj je nužan kako bi mladi mogli izabrati hoće li, kada, s kim ući u seksualne odnose?
Opet bih se vratio na usporedbu s prometom: kad dijete kreće u prvi razred osnovne škole nitko ga neće tjerati da vozi auto, ali dijete mora znati kako funkcionira promet prije nego što u njega uđe, jer inače neće znati prijeći cestu. Tako je i u seksualnom funkcioniranju: dobro je da mladići i djevojke znaju što se može od njih očekivati i da se znaju pripremiti. Ako ne žele ući u seksualni odnos moraju znati kako izbjeći te situacije ili, ako žele, kako se zaštititi. Većina europskih zemalja ima zakonski određenu tzv. dob pristanka, dakle vrijeme kad se može dati pristanak na seksualni odnos. Kod nas je to 15 godina. Mlađe dijete ne može dati pristanak i seksualni odnos s njim je kazneno djelo. No, to znači da do svoje petnaeste godine osoba mora biti osposobljena da se zna nositi s tim situacijama.
Dolaze li vam na terapiju i istospolni parovi?
Da, i imaju iste seksualne probleme kao i heteroseksualni parovi i terapija je vrlo slična.
Aseksualnost i treba li se liječiti… Danas imamo cijelu lepezu seksualnih orijentacija. Jedan od tih novih termina je i aseksualnost. Što je to?
Prema novijim podacima, aseksualnost je prisutna kod oko jedan posto populacije. To su ljudi koji nemaju seksualnu želju i seksualnu potrebu, ali i dalje imaju potrebu za bliskošću s drugom osobom. Aseksualci ulaze u seksualne odnose premda nemaju potrebu za njima, najčešće zbog pritiska partnera. Jedna mi je pacijentica rekla da joj je seks kao peglanje, nešto jako dosadno što je uopće ne veseli, ali će odraditi jer mora.
Što je terapija za aseksualnu osobu?
Nema terapije kao ni za bilo koju seksualnu orijentaciju. Nju ne treba liječiti. Svjetska zdravstvena organizacija je vrlo jasno rekla da postoje tri područja koja smo mi često znali patologizirati, a nisu patološka. To su vjerska uvjerenja, politička uvjerenja i seksualna orijentacija. Netko tko je aseksualan nije bolestan. Naravno, može se javiti problem među partnerima, kao i između dvoje ljudi od kojih jedno ima puno veću seksualnu želju nego drugo. Isto tako može biti problem ako vi volite ići na more u gužvu i na punu plažu, a partner želi na osamu. Imat ćete problem premda nije riječ o bolesti.
Neki se lakše rješavaju, neki teže. Recimo, prijevremena ejakulacija je problem za koji muškarci misle da nema pomoći, a to je jedan od lako rješivih problema. Isto je i s vaginizmom koji je čest problem i lako rješiv.
Koliko ste uspješni u liječenju seksualnih problema? Koliko obično traje terapija?
Neka terapija može završiti nakon prvog susreta, ako osoba ima neka nerealna očekivanja pa se liječenje sastoji u tome da osoba shvati što je realno. Može trajati i godinama. Prosjek je 10 do 12 seansi, no ima ljudi s jednom seansom, a ima ih i sa 160 seansi. Prema brojnim istraživanjima na uspješnost terapije najviše utječu dva faktora, a to su motiviranost partnera i koliko se pridržavaju uputa koje dobiju. Premda tvrde da su motivirani, ispostavi se da netko dolazi na terapiju jer ga je partner natjerao, netko pak misli da će napraviti još taj zadnji korak pa će se onda razići s partnerom. Isto tako, svi obećaju da će obaviti zadatke, no kad dođu kažu da nisu stigli. Nakon nekoliko seansi možemo vidjeti koliko su ljudi motivirani i koliko im je zaista važno da riješe svoj problem. Neki su nakon terapije riješili problem i sretniji su, a kod nekih nikad ne možemo riješiti problem u potpunosti, ali ga možemo ublažiti.
Jeste li među pacijentima imali ljude koji su zbog seksualnih problema otišli u patologiju, primjerice silovatelji, ubojice, pedofili…?
Ima pacijenata pedofila, egzibicionista ili imaju neku drugu parafiliju. Ima pacijenata koji su uhićeni po nalogu suda, kao i onih koji su se sami javili.
Međutim, kao i sa bilo kojom seksualnom željom, mi razumski odlučujemo hoćemo li je ispuniti ili ne. Svatko od nas može vidjeti na ulici nekoga tko nam se sviđa, ali nećemo zato skočiti na njega. Dakle, suspregnuti ćemo svoje misli i želje i neće voditi u patologiju. Zrela odrasla osoba se može kontrolirati. kao što kontroliramo i glad: kad sam gladan neću zatvoriti ambulantu i otrčati jesti. Pa i malu djecu učimo da se strpe.
