Intervju

Teško je zamislivo da bi roman ili priča namijenjeni djeci i mladima, a obrađuje temu odrastanja,  bio lišen opisa i seksualnog odrastanja, koji i jest u samoj srži odrastanja i sazrijevanja svake osobe. Za čitatelje su to redom i najintrigantniji, najzanimljiviji i najpoučniji dijelovi, učenici takve romane i priče obožavaju te ih, ako su im lektira, gutaju i pamte cijeli život. A koliko je tema seksualnog odrastanja u hrvatskoj književnosti za djecu i mlade i da li se one danas, kako nam se čini, uistinu izbjegavaju? O tome govori Silvija Šesto, naša poznata književnica za djecu i mlade, čiji su se roman „Debela“ i zbirka priča „Bum Tomica“ prije par godina našli na listi nepoćudnih lektira.

„Kao autorica ne znam podatke koliko se tema seksualnog odrastanja obrađuje u književnosti za djecu i mlade, to bi svakako bolje znali doktori književnosti, ali znam ono što je i laiku jasno: zadnjih desetak godina dogodilo se tabuiziranje i manipulacija književnošću, a i umjetnošću općenito. Moram se poslužiti svojim primjerom, jer o njemu znam ponajviše. Pratim hod svojeg nagrađenog romana „Debela“ koji postoji dvadeset godina, no zadnjih pet doživio je nebrojene napade. Njemu se priključila i zbirka priča za djecu „Bum Tomica“ koja opisuje urbanu obitelj, te su me novoiznikli čudnovati puritanci zbog spominjanja „gaćica“ prozvali pornografskom spisateljicom.

Jesu li te knjige zbog toga doživjele i sudbinu da ih djeca i mladi ne vole, da ih manje čitaju?

Utjeha je što su mi ti naslovi najčitaniji, najživotniji i prije dvadesetak godina umjesto takvih prijepora postavljeni su i kao kazališne predstave. Naslov Debela igra već petnaestu godinu, Tomica je igrao četrnaest… Oduvijek je književnost bila sjajna platforma za ideološka prepucavanja, no u svemu tome djeca su na zadnjem mjestu. Da nije tužno bilo bi smiješno, no činjenica jest da i kroz literaturu djeca dolaze do nekih spoznaja, potiče ih na raspravu, dobivaju odgovore na pitanja… U suvremenom društvu i pomanjkanju komunikacije roditelji-djeca, književnost ponekad odigra i ključnu ulogu i utoliko je pisati za najmlađe velika odgovornost.

Jesu li ti napadi utjecali na vas? Jeste li odustali doticati teme seksualnog odrastanja?

Nažalost, od napada puritanaca na podosta mjesta upravo se ti najčitaniji naslovi izbjegavaju promovirati, pa nastupam i promoviram ostala svoja djela u kojima se ne spominju “gaćice”. Onima koji su pročitali zajedno s djecom Bum Tomicu jasno je da je riječ o zbirci kratkih priča, a ne o romanu kako tvrde spomenuti „puritanci“, pa je i stoga moguće zaključiti kako sam jedna od kolateralnih žrtava „čišćenja“ slobode književne riječi od bilo kakve aluzije na spolnu (ne)kulturu. Bilo bi okej barem pročitati ono što se napada, te je i u krivoj detekciji književne vrste jasno kako je riječ o ekipi koja ne čita već linčuje.

Da situacija nije nimalo benigna dokazuje činjenica straha od obrade „prozvanih“ djela, jer osobito u manjim mjestima često ljudi izvan nastavna procesa „sugeriraju“ preskakanje određenih djela, pa je oportunije nastavnicima ne bosti se s rogatima. Na taj način dolazi u pitanje autonomija škole i nastavničkog rada, dolazi u pitanju struka, no kako sam svjedočila tome na puno mjesta ne mogu i ne opravdati odluku „preskakanja“.

Zašto je važno u književnosti za djecu i mlade obrađivati teme seksualnog odrastanja?

Književnost nije indoktrinacija, a podložna je istima. Književno djelo je dobro ili loše. Tema je ovakva ili onakva, no mnoge teme, uključujući i pitanja seksualiteta, mogu se vješto i kvalitetno prezentirati upravo putem književnih djela. Nažalost, teme seksa u književnosti za djecu postale su prvoklasne tabu teme zadnjih desetak godina, dok su istovremeno djeca preplavljena morem nasilja i nenormalnosti putem svih medija. Književnost za djecu izvrstan je medij komunikacije onih koji bi o nečemu trebali znati više i onih koji tek to trebaju na planirani način saznati. Stoga ne vidim smisla da djeca vjeruju u rode koje donose djecu, a s druge strane stupaju u seksualne odnose neinformirani. U tom smislu i ljubav postaje platonska uobrazilja, a sve je posljedica izuzetno licemjerno postavljenog sistema u kojem se nitko ne usudi kazati „car je gol“.

 

Radite li na nekoj sada priči ili romanu s uključenom i tom tematikom?

Upravo dovršavam zbirku priča „Tvoja priča zvuči suludo“ u kojoj prebirem licemjerje odraslih kojega svakodnevno prakticiraju, a što ponajviše osjećaju mladi. U svom prirodnom buntu mladi preispituju postupke odraslih i ne mogu se pomiriti s različitim mjerilima te načinom života „za po doma“ i „za po vani“. Pa ako je cijena egzistencije živjeti samo deklarativno istinske humane vrijednosti onda je to prevelika cijena. Prohibicija istinoljublja ima za posljedicu i agresiju.

Može li dječja književnost, ona koja se usudi dirati u teme seksualnog odrastanja čovjeka, zamijeniti nedostatak seksualnog odgoja u školi?

Hm, kad nema drugog načina. Kao da živimo u svijetu odraslih koji nikad više nisu podcjenjivali djecu. Ponekad se ne mogu načuditi koliko je, valjda i zbog društvenih mreža, javnom prostoru pripušteno onih koji zagovaraju srednji vijek u najgorem smislu. Progovaraju o nekoj „čistoći“, a sami imaju uprljane ruke. No, kad dolazi do relativizacije svih vrijednosti, kad normalnost šuti, upravo se takve, uvijek dobro organizirane tendencije, osjećaju u području odgoja i obrazovanja.

Sjećam se svog školovanja čiji su sastavni dio bili neki predmeti kojih više nema, a koji su bez puno buke pridonosili toleranciji pa i ravnopravnosti spolova. Od tehničkog odgoja, domaćinstva pa sve do satova razredne zajednice na kojima nismo razgovarali o tome koja će agencija biti povoljniji ponuđač za maturalno putovanje, već smo često pričati i o tzv. tabu temama, od toga kada cure počinju dobivati menstruaciju, pa sve do toga zašto se dečki preko noći promijene i odjednom imaju potrebu štipkati cure i dizati im suknje.  Otada su prošla debela vremena pa i zbog toga osjećam kao da se vraćamo u prošlost umjesto da se uskladimo sa svijetom koji ide dalje.

A što djecu zanima? Što vas pitaju i o čemu pričaju prilikom vaših susreta?

Prije nego li im predstavim poneki od svojih naslova često ih pitam kako su, jesu li zadovoljni životom, imaju li primjedbe na bilo što. I tu se otvore i često govore o problemima o kojima se ne govori, a trebalo bi. Teme vezane uz spolnost popraćene su smijehom neugode, jer su apsolutno zapostavljene kao nešto što se događa na Marsu. Komunikacije u tom smislu očito nema ni doma ni u školi. Općenito, moje skromno skeniranje školskog sustava je porazno, jer škola za mene nekad nije bila puko štrebanje već mjesto na kojem sam naučila više od gradiva. No, nema više nekih predmeta, uključujući i predmet povijest civilizacija. Samo se deklarativno „blebeće“ o mnogim vitalnim stvarima, a stanje na terenu je sasvim oprečno. Djeca to gledaju i vide i odrastaju u ljude. Kakve? 

Na mnogobrojnim književnim susretima s djecom zaključujem kako vrlo malo pričaju s roditeljima. Komunikacija se svodi na „što je bilo u školi, jesi li napisao zadaću, jeo, zatvorio vrata“. Vikendima svi pojure u trgovačke centre, posjeti kazalištu više-manje padaju na leđa školama, a u mnogim kućama na policama nema niti jedne knjige. 

Iz škola u Hrvatskoj je seksualni odgoj prognan očito na duže vrijeme, a mladi se o seksu educiraju putem YouTuba.

Upravo sam htjela književno obraditi neke tabu teme o kojima „svi sve znaju“, a zapravo bi trebale biti dio odrastanja, dio onoga što odrasli trebaju prenositi djeci, dio života. Već je pomalo stasala generacija koja se kao odlijepila od onih koji lažiraju stvarnost. Suvremeni klinci ne gledaju tv-program, biraju što će gledati, ali to nije rješenje. Tehnologija nas je zaskočila nespremne, no ne vidim da se odgovorni trude i da su počeli popravljati situaciju. Mladi su više-manje pripušteni odgovarati na pitanja koja im sprema život, pa je sintagma odgojno-obrazovna za mnogo toga u školi postala upitna. U privatnost kućnog praga ne bih, no kao majka troje djece znam da ni mnoge obitelji nisu u stanju odraditi posao odgoja kako treba. Naprotiv.

Što napraviti?

Vrlo teško pitanje u danim okolnostima. Iskreno, mislim da nisam dorasla odgovoru osim u svojim snatrenjima koje zapisujem u obliku slikovnica, kratkih priča, fejs statusa. U svakom slučaju trebalo bi „stati na loptu“, učiniti nekakav reset vrijednosnog sustava i odrediti prioritete. Pa čak bih rekla da je ponekad dobro upitati djecu o nekim dvojbama, često su, vrlo često, mudrija od nas odraslih čija socijalizacija prečesto uključuje kompromise koji rađaju licemjerje.