„Žene ne trpe zato što misle da to moraju. Trpe i ne prijavljuju jer znaju da se time ništa neće promijeniti. Sve ostaje po starom. Puno sam puta ja odlazila. I morala se vraćati. Zato jer sam bila prijetnja za one kod kojih sam se sklonila. Za ljude koje poznajem, ljude koje volim. Kako da kažem, zbog toga sam najviše ostajala s njim jer mene je već povrijedio. Zašto da povrijedi i nekog drugog?“, priča nam gospođa Ana. Razgovaramo u dnevnom boravku kuće tajne adrese, skloništa za osobe koje su preživjele nasilje u obitelji. Krov nad glavom i postelju na kojoj su noćile mnoge prije nje, 67-godišnja gospođa Ana koristi privremenim domom unazad par tjedana. Suprug je prijetio da će je ubiti. Nije to učinio prvi put. Ali ovu je zadnju prijetnju smrti shvatila vrlo ozbiljno. Kroz proteklih 20 godina nasilje joj je pokazalo stotinu svojih mračnih lica. Naslutila je da bi baš ova oštrica kuhinjskog noža kojega je dohvatio da ga zarije u njezino tijelo koje je već toliko puta teško ozljeđivao, bio i onaj završni nasilni niz, jer je tijekom proteklih godina sve njegove oblike na njoj već iskalio.
„Prve su nam godine braka, prve dvije-tri, bile i romantične. Imala sam preko 40 kad sam se za njega udala. Do tada sam dugo bila sama. Imala sam svoj stan, svoj posao, svoj život. Nisam tražila partnera u životu. Bila sam u mladosti u braku. S prvim sam se suprugom lijepo slagala, sve je bilo dobro, ali kad sam u spontanom pobačaju izgubila bebu sve je krenulo nizbrdo. Njegova se mama tu uplela i ja to nisam htjela trpjeti. Otišla sam i ispočetka krenula u život. I puno godina kasnije, tog svog drugog supruga, nekako sam u njega pustila. Prvo je pao razgovor. Ajde dobro, razumijemo se. Moglo se s njim razgovarati satima o svemu. Ja sam radila, a on je već, iako zapravo mlad, bio u mirovini. Braniteljskoj. Bio je u ratu od početka do kraja. Bio je drag, šarmantan. Trudio se oko mene, kuhao je, pekao kolače… Tih prvih par godina nisam ni pomislila da se može pretvoriti u osobu u kakvu se pretvorio. Iako, bilo je nekih znakova. Na samom početku. Moj prvi susret s njim u njegovom domu bio je znakovit. Na stolu su bile jabuke i on me njima ponudi. Ja uzmem jabuku i odem je oprati pod slavinu, obrišem je i jedem. On se u tom momentu digao, otišao do sudopera i krene ga temeljito prati i brisati. Gotovo mahnito. Ja tamo sjedim, gledam što radi, prvi puta sam došla u tu kuću… Meni je nešto zvonilo. To nije bilo normalno ponašanje. Onda me obuzela iduća misao. Opravdanje. Mislila sam, to je posljedica rata“, prisjeća se Ana.
Selimo u gradić na obali
Prve su godine novog tisućljeća. Mnoge su tvrtke u Aninom kraju u poraću na izdisaju. Odlaze u stečaj. Kriminalna pretvorba i privatizacija i politička korupcija rađaju posljedice. I Anino poduzeće stavlja ključ u bravu. Ostaje bez posla, a nova radna mjesta za nju tu ne postoje. Rade samo oni u općini, komunalnom poduzeću i školi. Tu nema što tražiti, nije te struke, a ionako se za zapošljavanje za činovnika, komunalca ili učitelja daje masno mito. Desetak tisuća eura.
„Selimo na more, na obalu. Ja sam se tamo brzo zaposlila. Bili smo podstanari. I to nije bio problem. Ali njega je uhvatilo neko ludio, morao je tamo hitno kupiti stan. Imao je neki braniteljski popust na kupovinu nekretnine. Međutim, dogodilo se da je on taj stan išao prodati prije nego što je prošao rok pet godina zabrane prodaje. I propao popust. A onda je došao i problem kamata na švicarce jer ga je kupio tim kreditom. Ja tada prodajem što imam u svom kraju i otkupljujem, isplaćujem taj stan pa on tada glasi na moje ime“, uvodi nas u detalje.
Nasilje je išlo postepeno. Prvo je krenuo s uvredama. Od toga da imam pileći mozak, da nemam s čim misliti, do toga da sam nesposobna u svemu. Nakon nekog vremena nisam smjela u kuću nikoga pozvati. Pratio je da slučajno ne bi kome otišla na kavu, družila se s ljudima. Svi su mu bili neprijatelji.
Dinamičan posao prodavačice, nova poznanstva s mnogim dragim ljudima i dovoljni prihodi za pristojan život dvoje ljudi u srednjim godinama Ani su bili dobri razlozi da svoj život sa suprugom u tom malom i ljupkom turističkom gradiću na obali vidi kao svjetlu budućnost koja može potrajati desetljećima. Ili do njezina umirovljenja, a onda će lako odlučiti ostati, ili se vratiti u rodni kraj. Nakon 12 godina života u gradiću na obali sele u unutrašnjost, jer je on tako naredio.
Spavala sam na otvorenom, ispod balkona stana
„Nasilje je išlo postepeno. Prvo je bio pun uvreda za ljude koji su bili u bilo kakvom kontaktu s nama. Od rodbine, do susjeda. Oni to nisu znali i čuli. Kad bi nam netko došao u kuću pravio se najboljim na svijetu. Ali kad je otišao redao bi najgore uvrede. Vrijeđao i mene jer se s ljudima družim. Nitko nije bio dovoljno dobar za njega. Počevši od njegove familije i zato danas i nema nikoga s kim je u kontaktu. Njegova braća i sestre ne žele s njim imati ikakvog posla. Odmaknuo je vremenom i moju obitelj od mene. Nakon nekog vremena nisam smjela u kuću nikoga pozvati, a pratio je da slučajno ne bi kome otišla na kavu, družila se s ljudima. Svi su mu bili neprijatelji. A mene je vrijeđao na sve moguće zamislive i nezamislive načine. Te riječi koje je koristio za uvrede ja ne mogu uopće ponoviti. Od toga da imam pileći mozak, da nemam s čim misliti do toga da sam nesposobna u svemu. Da nisam u stanju ništa napraviti. Ja sam shvatila da mi govori sve ono što on misli o sebi. Međutim, mene je to vrijeđalo. Osjećaji bi me preplavili, tugom i povrijeđena bih plakala. U tome je uživao. Dok sam radila, išla na posao, bila među ljudima, nekako se išlo iz dana u dan. Iako, često sam, umjesto u svom krevetu, spavala ispod balkona našeg stana na Jadranu. Zato što sam se bojala. Dobio je nekakav pištolj za poklon od Šuška i s tim bi pištoljem legao u krevet. Prijetio da će i sebe ubiti. Bio je to prvi znak alarma. Ohrabrila sam se. Uzela sam taj pištolj i odnijela ga u policiju. Oni ga nisu htjeli primiti. Sve dok nisam rekla da ga kući nazad ne nosim, jer tko će biti kriv ako se on ubije. Ili ubije mene“, govori Ana.
Udarci nogom u kralježnicu iz čista mira
„Ne znam, ali vremenom, više suza nema. Uvrede koje mi upućuje, a nije bilo dana da ne izmisli nešto, prestale su me dirati kao na početku. I prestala sam plakati. Tada je postalo još gore.
Bio je jako domišljat u smišljanju na koji će me novi način povrijediti i kako me mučiti. Skuham ručak, skinem s vatre, serviram i nastane erupcija. On ne može jesti jer je prevruće, pa ja moram puhati u tanjur da rashladim jelo. Kad ručak nije bio prevruć, on nije gladan, pa uzme tanjur, baci sve o pod, jer ja kuham splačine. Strašno. Ne možeš ti to ljudima objasniti. Ja sam vječito bila, ne ljuta, nisam ni na koga bila ljuta, nego, zabrinuta. U svojoj sam kući, s njim, stalno bila ozbiljna. Nisam se smjela nasmijati, zapjevušiti pjesmu. Ako se smijem to bude okidač za bijes. Ne valja ni kad sam ozbiljna. Krene provociranje: „Što mudruješ? Što mi smještaš? S kim si se protiv mene urotila?
Posjeti obitelji su se prorijedile. Tek sprovodi, poneko vjenčanje. On tada ne bi išao. Ni mojima, ni svojima. U obiteljskim se druženjima bojao da će ljudi shvatiti kakav je zapravo. Nije zadnjih godina ni iz kuće nije izlazio. Provodio bi dane u depresiji, pio lijekove za PTSP. Nije bio alkoholičar, ali je dva puta godišnje pio po mjesec dana. Ja bi mu tada morala nositi piće, uglavnom pivo, ali je pio i sve što je dohvatio. Imao je dva infarkta, ali je zdraviji od mene kojoj je polomio kičmu.“
Polomio vam je kičmu?
Da. Odjednom, ni ne nadam se… Perem suđe, a on se zaleti preko cijele kuhinje i iz sve me snage lupi nogom u kičmu.
Što onda? Jeste li zvali liječnika?
Ne, nisam. Da sam išla i prijavila, što tada s tim? On bi rekao da lažem. Da nije. Udarao me iz čista mira. I on zna gdje treba lupiti. Šakom u glavu. Boljela me glava, natekla je, ali se ne vidi zbog kose. Jednom sam imala plave podljeve. I drugi su me ljudi vidjeli. I pitali. Ali ništa. Vidjela me susjeda, pitala što je, pa onda nisam smjela ići ni u trgovinu, da netko drugi ne vidi.
Prisilio me da svu svoju imovinu prepišem na njega
Ana je ostala bez sve svoje imovine. Stana iz rodnog grada kojega je prodala da bi do kraja isplatila stan u malom ljupkom gradiću na obali kojega suprug više nije mogfao otplaćivati jer je bio u kupljen u švicarcima. Ostala je bez zemlje naslijeđene od roditelja i bez kuće koju je kupila na kredit kad se s obale sa suprugom vratila u unutrašnjost Hrvatske, jer je on tako htio. Morala ju je lani kuću pokloniti.
„Sve što sam imala morala sam prepisati na njegovo ime. Kad sam se usprotivila on bi krenuo: „A da! Ja tebi nisam dovoljno dobar? Ti meni ne vjeruješ!?“
Stalno me ucjenjivao, radio svakodnevno pritisak da sve prepišem na njega. Da mu poklonim. Ako to ne učinim to je opet povod da me dalje muči. Kad bi ja rekla neću on bi se s drugog dijela kuće zaletio i zviznuo me šakom u glavu. Bjesnio je. Ja sam znala da to više ne može tako. Pokušala sam otići. Ali on dođe ljudima gdje jesam. I kad god bi se pozvala policija on je njih otpravio i mene pred njima izvrijeđao. Došli su i otišli. Nemam dovoljno da živim sama. Mirovina mi je mala, a ni raditi više ne mogu. Pokušala sam davati njegu u kući starijima. Ali nije to dovoljno da bi imala za život sama, bez krova nad glavom.
Ne pravdam se. Osjećam se krivo što sam prodala stan na obali. To je bilo jedino što sam imala. Sada nemam ništa. Zadnje sam mu poklonila kuću prije godinu dana. Ni nakon toga nasilje nije prestalo.“
Udarao me iz čista mira. Perem suđe, a on se zaleti preko cijele kuhinje i iz sve me snage lupi nogom u kičmu. Ili šakom u glavu. Boljela me glava, natekla je, ali se ne vidi zbog kose.
Bijeg od oštrice noža
„Bio je petak, lani, dva dana pred Novu godinu. Dan je počeo s uvredama“, opisuje gospođa Ana događaje koji su prethodili odluci da napusti život u nasilju.
„Vrijeđao me najgorim riječima, kleo Isusa i njegovu mrtvu majku, moje pokojne oca i majku, koje nikada nije upoznao. I govorio je da me vrijeđa samo da me povrijedi. Ja sam šutjela. Nisam plakala. Tupilo. Uzeo je kuhinjski nož da će me zaklati. Imala sam mobitel i zgrabila sam novčanik i izašla na ulicu. Bilo je pet sati popodne. Kiša je padala jako. Zvala sam 112 i oni mene pitaju što je, gdje sam. Kažem im da sam pred kućom, na ulici, na kiši, u laganoj kućnoj odjeći, u papučama, da kiša pada, da ne znam gdje da se stanem, gdje da se maknem, gdje da idem. Da se bojim. Došli su po mene i pitali kuda da me voze, jer oni ne znaju kuda bi me odveli. Onda su rekli da me nemaju kuda odvesti. U petak pred Novu godinu. I pitaju hoću li se naljutiti ako me odvedu na psihijatriju. Ja sam rekla da me voze bilo kuda, jer ja nemam kuda. Da se smirim, da razmislim, stvarno ne znam kuda bi. Nije to bilo prvi puta. On je mene već ganjao nožem. Jednom u stanu na obali. Jednom su tadašnji susjedi također zvali policiju, jer je njih vrijeđao. Smetala ih je njihova nacionalnost. Policija je i tada samo došla i otišla.
Odveli su me u bolnicu, na psihijatriju. On je mene nazivao i dok sam bila u toj bolnicu i govorio: ‘Što ti misliš da je policija nešto?’ I onda mi je taj doktor, taj psihijatar najviše pomogao od svih do tada. Rekao je: ‘Drugi puta, gospođo, nemojte zvati policiju. Zovite socijalni rad. Vi niste za nas.’
Opet sam bila na početku. Kud god se okrenem, nemam kuda. Vratila sam se kući. Trebao se dogoditi taj ‘drugi puta’. Imali smo dva psa i za njih sam se morala pobrinuti. On bi ih ostavio bez hrane, bez vode, samo da se meni sveti. Kad sam se vratila postao je još gori.“
Kao i na meni, iživljavao se i na stvarima, razbijao
„Nije sve u fizičkom nasilju. Iživljavanje uvredama, ucjenjivanje, psihička tortura još je gora i ona je svakodnevna. Kad je vidio da što god napravi da sam ja sam tupa, da sam prestala pričati, jer nema svrhe, postajao je sve agresivniji. Iživljavao se na stvarima jednako kao i na meni. Stisne šaku i udari i razbije televizor. Primi mobitel i baci ga, razbije. Razbio je, mislim, devet laptopa. Ako mu nešto ne štima on to baca, razbija, ruši. Uz riječi da je sve to on kupio. Iako to nije bilo baš točno. Istina je, ima tri puta, možda četiri puta veća primanja od mene, jer je njegova braniteljska mirovina tri puta veća od moje. Ali ja sam dizala kredite sa svojom malom plaćom, kasnije malom mirovinom. Ja sam kupovala što je u kući trebalo… A od njega ni u bolesti nisam imala pomoć. Imam bolove, moram u bolnicu na operaciju koja se nalazi u drugom gradu, skoro sto kilometara udaljenu od nas. On me ne želi voziti. Moram ići sama, ni hitna me neće. U bolovima odem na autobus i da nikome ne kažem da me vlastiti muž neće odvesti u bolnicu na operaciju. Ili slomim gležanj, dođem iz bolnice puna šarafa u nozi, a on prospe mlijeko i ja moram klečati i to pokupiti.“
Kada vam je postalo svejedno?
Onda kad se jedan od dva mojih pasa razbolio, a oni su mi bili jedina radost. A pas se razbolio, dobio je epileptične napade onog dana kad je on drugog psa išao daviti. Bio je pod tabletama, pod pivom, ne znam pod čime. Skočio je na psa i krenuo ga je daviti. Pas, inače velike pasmine, počeo se braniti i vidim raskrvarit će ga, a on pije tablete za razrjeđivanje krvi. Išla sam spašavati i njega i psa. Drugi je pas pobjegao u strahu i od tog mu se dana počela događati epilepsija. I ranije, taj je moj pas, kad bi me suprug išao tuči ili urlati na mene, znao dobiti napadaj. Nakon tog zadnjeg događaja stanje mu se jako pogoršalo. Imao je napadaje svaka tri do četiri sata. Morala sam ga dati uspavati. Onda je suprug mene počeo kriviti da sam dala ubiti psa. Tada sam prelomila do kraja.
Ujutro se probudim i čekam što ćete dogoditi. Dolazila sam i na pomisao da se ubijem. Nisam vidjela drugo rješenje. Da nije bilo pasa to bi i učinila. Koliko su oni mene držali uz njega, da ih ne ostavim same s njim, oni su me istodobno spasili. Dali mi motivaciju da dalje živim.
Zatočena bez hrane i vode u garaži
Prije nego je drugi puta pozvala u pomoć, nazvala službu socijalne skrbi, gospođa Ana mjesecima nije mogla živjeti u svojoj kući. Živjela je u jednoj prostoriji, ranije dograđenoj uz kuću, poput garaže.
„Zabranio mi je da koristim, da uopće ulazim u kuću. Počelo je to zimus. Kad god bi kročila u kuću vikao je: „Marš van, to je moje!“. Da, bila je na njegovo ime, jer sam mu je pod ucjenama i prijetnjama par mjeseci ranije morala pokloniti. Ali ja sam tu kuću kupila kreditom, koji mi je pojeo više od pola mirovine i još uvijek je otplaćujem. Preostane mi tek nešto više od stotinjak eura. Koji apsurd. Godinama me vrijeđao da imam manja primanja od njega, da je sve njegovo, da je on sve kupio. A ja sam tu kuću morala i obnavljati. On od svoje puno veće mirovine, ima više od 1400 eura, nije htio plaćati režije, jer kuća nije na njega. Kad sam mu prepisala kuću iz nje me izbacio. Do hrane nisam mogla, a nisam imala ni novca. Samo sam imala hrane za pse i to me tješilo, jer sam ranije za njih napravila neke zalihe.“
Gospođa Ana opisuje prostoriju u kojoj je živjela mjesecima, skupa s psima, jer ona je i ranije bila zapravo soba u kojoj su psi spavali.
„Tu je jedna peć koja mi je dobro došla, jer sam jedno vrijeme zbog zime morala ložiti vatru. Jednog je dana uletio unutra i peć zalio vodom i rekao da se ja ne smijem grijati. Jer je on kupio drva. Imala sam zimski pokrivač i većinu sam tog vremena provela u krevetu ili ljeti hodajući po dijelu dvorišta gdje me on ne vidi. Na dvorištu sam imala i vodu.
Sve je to trajalo do jeseni, kad sam prelomila. Puno ranije sam odlučila otići, ali nisam mogla, nisam imala snage ostaviti pse. Taj dan izašla sam van, kupila hranu za pse da im dam jesti, da ih ne ostavim gladne. Nazvala sam socijalni rad. Došli su skupa s policijom. On je mislio da će to proći kao i do sada, da se ništa neće dogoditi, da će otići, a ja ostati i dalje s njim. Ali ovaj put nije bilo tako. Isti smo dan odvedeni na saslušanje na sud. Vrijeđao me pred sutkinjom na sve moguće načine, od toga da sam ja kriva što je počeo rat u Ukrajini, da sam četnik, pa sve do toga da imam pileći mozak. Ja sam rekla da se ja kući ne vraćam. Međutim, sutkinja mi nije dala da ispričam što se događalo. Rekla je: ‘Ali vas on danas nije tukao.’ Ja sam rekla: „Ženo, pa, rekao je da će me zaklati. Pa što ja još nešto trebam čekati.’ S druge strane on je stalno vrijeđao. Niti je sutkinja reagirala, niti je policija reagirala na te njegove izljeve mržnje, na te grozne optužbe, na tu njegovu agresiju prema meni. Ipak, socijalni me rad smjestio u sigurnu kuću. A on se vratio u našu. I danas tako stoje stvari. Ja sam tu, on ne zna gdje sam, a on u kući. I nikom ništa. Nisam otišla ni po svoje stvari, po odjeću. Uznemirila bi pse, ne želim ih povrijediti, da me opet vide kako odlazim.“
Budućnost
Gospođa Ana ima planove kako još jednom u životu krenuti ispočetka. Kako ponovo stvoriti krov nad glavom u svojoj 67. godini i s malom mirovinom.
„Dobila sam rješenje za privremeni smještaj u državnom stanu za osobe koje su poput mene proživjele nasilje u obitelji. Neću morat plaćati režije, pa ću nastojati što više uštedjeti. Uskoro ću se riješiti kredita koji još imam za kuću i nadam se da ću kroz naredne četiri godine, koliko imama mogućnost živjeti u tom državnom stanu uštedjeti dovoljno za kupiti komadić zemlje i na nju postaviti neku polovnu montažnu kućicu, prikolicu i tako dalje živjeti. Nekako ću se skučiti“, izložila je svoje planove, s osmijehom i optimizmom u njihovo ostvarenje.
Ali što je s vašom kućom? Zar to nije bračna stečevina, pa vi ste je pod prisilom darovali mužu, zar nemate pravo na nju?
Ne želim se suditi. Iako mi je odvjetnik rekao da pola te kuće svakako mogu dobiti. Ali kako? Koja je cijena toga? On je u toj kući. Njega se onda neću riješiti. Neću doći do svog mira. Moja će se agonija time samo nastaviti. A ja to ne želim. Ne želim ići po sudu, viđati ga, slušati opet uvrede koje bi u sudnici izgovarao, a svi mu to i dopustili. Kažu da takav sud traje i po deset godina. Ja bi tada imala 77. Zar ću se narednih deset godina, faktički do kraja svog života, s njim vući po sudu? Ne! Želim okrenuti novu stranicu, želim svoj mir. Nikako ga ne želim susretati, nije vrijedno ovog mira do kojega sam sada došla.
Kako ste sve to nasilje kroz 20 godina uspjeli izdržati?
„Živjela sam u strahu. Ujutro se probudim i čekam što ćete dogoditi. Dolazila sam i na pomisao da se ubijem. Nisam vidjela drugo rješenje. Da nije bilo pasa to bi i učinila. Koliko su oni mene držali uz njega, da ih ne ostavim same s njim, oni su me istodobno spasili. Dali mi motivaciju da dalje živim. Ipak, u svemu tome stjecala svoj duševni mir. Shvatila sam, osvijestila, kako god to hoćete nazvati, da je taj period mog života očito nešto što ja moram proživjeti. I da moram ostati svoja, stabilna, prisebna. Kad prolazite kroz takve životne okolnosti dolazite do nekih spoznaja koje su puno više od vas u tom trenutku. Nisam se nikada smatrala žrtvom. Nisam sebi dopustila da postanem njegova žrtva. Ničija. Jako sam puno radila na sebi, na svom duhovnom stanju. Meditirala sam. U početku koristila tehnike kreativne vizualizacije, koje sam još puno ranije učila iz jednog priručnika. To mi je pomoglo i nastavila sam svoj duhovni opstanak razvijati. Raditi na sebi. Ono što nikad nisam uspjela svladati jest strah. Morala sam stalno biti na oprezu. Ali zahvaljujući strahu i kad sam shvatila da mu još jedino preostaje da me ubije, jer je već sve načine kojima me može povrijediti, i emocije i tijelo, već potrošio – odlučila sam spasiti život“, rekla nam je gospođa Ana.
Zbog zaštite osobe koja je preživjela nasilje u obitelji ime naše sugovornice je izmijenjeno, a fotografije uz članak su ilustrativne
Članak je objavljen u okviru projekta “Nevidljive – priče o nasilju prema ženama starije životne dobi”, serijala koji sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija 01/22)
U idućem nastavku serijala “Nevidljive” donosimo ispovijest gospođe Mire koja je preživjela teško psihičko i ekonomsko nasilje od supruga i to kao osoba s invaliditetom
Prethodni članci iz serijala Nevidljive:
Patronažne sestre prve spoznaju i razotkriju nasilje prema ženama starije dobi