Sociologinja i sex ed blogerica Paula Brečak također se bori za uvođenje seksualnog obrazovanja u obrazovni sustav, a na svom blogu SexEd Dijalozi često odgovara na pitanja koja dobiva od tinejdžera koji su u potrazi za informacijama iz područja svoje seksualnosti, seksualnog zdravlja i prava. Za Reci.hr piše o tome što mladi najčešće pitaju, što žele znati, za kojim sve odgovorima tragaju, koje nedoumice imaju.
U nedostatku seksualnog obrazovanja u školama i izostajanju znanja o tome gdje se uopće o seksualnosti početi informirati, mladi se okreću internetu. No, mladi se danas za sve okreću internetu – jer tko još ima vremena iščitavati recepte iz tiskanih kuharica ili slušati nečije usmene upute kako doći do određenog mjesta u gradu… Upali internet i rokaj. Ako nam ta praksa funkcionira u gotovo svim drugim aspektima života, zašto onda smatramo da je problematična u kontekstu seksualnosti?
Uče nas ponašati se u prometu, a u seksualnom životu – ništa!
Zato što, unatoč tome što ćemo se danas u prostoru najčešće navigirati putem mobilnih aplikacija, netko nas je nekad ipak naučio da pogledamo lijevo i desno prije negoli pređemo cestu te da ne smijemo voziti u pijanom stanju. U kontekstu seksualnosti, pak, i ono najosnovnije često ostane neizrečeno i nenaučeno. U kontekstu seksualnosti i realnosti našeg društva, djeca, mladi i odrasli ljudi često nikada ne usvoje ona znanja koja će im omogućiti da žive ispunjene i zdrave seksualne živote, te zbog kojih će znati zaštiti sebe, a i ne nauditi drugima. Zadatak obrazovnih institucija jest odgajati djecu i mlade, a ipak ih se pušta da završe škole i otiđu u svijet bez ikakvih saznanja o seksualnosti i sebi samima. Pušta ih se da istrčavaju na prometnicu života i intimnosti, bez ikakvog spomena gledanja lijevo i desno, ikakvog koncepta sigurnosti ili ideje da se o tim stvarima uopće ima išta za učiti.
Na internetu savjeti o pozama i dizanju libida. Hej, zar je to sve što treba znati?
I onda – internet – pun informacija o tome koje su poze u seksu najbolje, kako urediti muf, te koje hrane podižu libido. Da nastavim s alegorijom prometa: ove informacije blješte kao billboardi na autocesti, gotovo uvijek zapravo pokušavajući nešto prodati, i odvlačeći pažnju od jurnjave i kaosa koji prijete da će nas pokositi. A one bitne informacije, o sigurnosti i zdravoj seksualnosti, sjede ušuškano u svojim tihim dijelovima world wide weba i nenametljivo nude tekstove o spolno prenosivim bolestima, pristanku i prihvaćanju vlastite spolnosti i tjelesnosti. Na turbulentnoj autocesti istraživanja seksualnosti na internetu, ove informacije mali su prospekti nenametljivo zalijepljeni za potporni stup jumbo plakata koji reklamira gel za intimnu njegu, uvjeravajući žene da njihove vagine ne smiju mirisati kao vagine, već kao ljiljani. A pornografija, koja se postavlja kao primarni odgovor na pitanje Kako mladi u Hrvatskoj dobivaju seksualno obrazovanje?, u ovom imaginarnom krajoliku egzistira kao cirkus koji se vrti, uz vrisku i viku, tamo negdje izvan našeg dohvata. Dovoljno blizu da vidimo spektakl, isceniran i namješten, a dovoljno daleko da tu namještenost i nerealnost ne možemo percipirati.
Ima i adresa gdje se nađu znanstveno utemeljena znanja
To je, dakle, seksualno obrazovanje kakvo djeca, mladi i odrasli danas imaju u Hrvatskoj, ono na internetu, zakrčeno, nerealno, motivirano kapitalizmom i zaradom pa tako često i neistinito. Kroz svu tu gungulu, neki će ponekad uspjeti doći do izvora koji nude ono što bi trebala nuditi država – sveobuhvatnu znanstveno utemeljenu seksualnu edukaciju. Tu će se naći web stranice američkog Planned Parenthood-a, ali i hrvatski SeZaM, Hopa Cupa, Znaj znanje, Volim zdravlje i Reci.hr.
Neki će možda, guglajući pojmove poput prvi seks ili analni seks, doći i do mojeg bloga s tekstovima iz područja seksualnosti i seksualne edukacije, pa zatim i do mog Instagrama na kojemu kroz SexEd Dijaloge obrađujem upravo takve teme, te nudim mogućnost postavljanja pitanja i razgovora. Neki će tada, ne znajući kome se drugome obratiti, poslati poruku meni, uglavnom se već unaprijed ispričavajući, govoreći da se nadaju da ne prelaze granice, ali da imaju pitanje o seksualnosti i ne znaju kome se obratiti. Taj razgovor se nastavlja tako da ih ja informiram kako nisam seksualna terapeutkinja niti licencirana edukatorica, već se seksualnosti bavim akademski i aktivistički.
I naravno, sve me možeš pitati, ovaj razgovor strogo ostaje među nama…
ŠTO MLADE ZANIMA I ŠTO PAULA ODGOVARA
Pitanja koja tako dođu do mene vrlo su legitimna i vrlo je jasno da su mladi odgovore na njih trebali dobiti negdje drugdje, a ne na Instagramu.
Hoće li boljeti, znam li da li radim ispravno?
Česta pitanja tiču se prvog seksualnog iskustva – hoće li boljeti; kako se opustiti; što se dešava s himenom; ako oboje nemamo iskustva, kako znati da to radimo ispravno… Vjerujem da će većina mladih, koji nisu imali nikakvo seksualno obrazovanje, odgovor na to kako seks treba izgledati potražiti upravo u pornografiji. I nitko im neće reći da seks rijetko ili nikada ne izgleda kao na pornografiji. Ima onih koji bi pornografiju najradije ukinuli, zabranili i mladima i starijima da ju gledaju, misleći kako je to način da razriješimo nerealna očekivanja od seksualnih iskustava. No to neće odgovoriti na pitanja koja imaju ljudi na početku svojeg seksualno aktivnog života. Nerealna očekivanja razriješit će se postavljanjem realnih očekivanja, stvaranjem sigurnog prostora u kojemu mladi mogu učiti o seksu i seksualnosti te dobiti odgovore na pitanja koja svi, prije ili kasnije, imamo.
Kako istražiti vlastitu seksualnost, kako znati što želim
Unatoč tome što se seksualno zadovoljstvo u javnom diskursu (i javnoj kritici) o seksualnoj edukaciji često zanemaruje, mladi su itekako svjesni da je zadovoljstvo velik i nužan dio seksualnosti. Mnoga pitanja koja su se našla na mom Instagramu tako imaju veze upravo sa zadovoljstvom. Pitanja su to koja adresiraju nemogućnost postizanja orgazma ili pak prebrzo postizanje vrhunca; traženje savjeta kako pristupiti zadovoljavanju partnera ili partnerice ili pak same sebe; koje igračke kupiti i kako početi istraživati vlastitu seksualnost. Na ova pitanja nema jednostavnog i direktnog odgovora, svi odgovori i svi ovi razgovori individualni su. Viša puta sam se našla u dugom razgovoru o biranju prve seks igračke, pričajući o tome što osoba voli tokom partnerskog seksa i masturbacije, kakvi podražaji i jačine joj odgovaraju, kakva prijašnja iskustva ima… Više puta ovakve razgovore vodila sam s ljudima koji svoj identitet kriju iza lažnih profila, jer ih je sram, jer žele znati, žele se educirati, žele osvijestiti i istraživati vlastitu seksualnost, no društvo im je nametnulo da to ne bi trebali raditi i da se toga moraju sramiti, tog osnovnog dijela sebe.
Je li normalno da…?
Najteže mi pak padaju ona pitanja koja počinju s je li normalno… Od djetinjstva nam se nameće ideja da seksualnost i seksualne potrebe nisu normalni. Da normalni ljudi to nemaju, ne pričaju o tome, ne rade to. Je li normalno masturbirati? Je li normalno ako me napaljuju stopala? Je li normalno da imam ovako visok libido? Je li normalno da me privlače žene i muškarci? Seksualnost se u našem društvo toliko patologizira da djeca i mladi, ali i odrasli, često misle da nešto s njima nije u redu kada osvijeste da seksualnost ipak u njima postoji. Dužnost je seksualnog odgoja da ovaj stav promijeni i da djecu i mlade stavi na put prema zdravom odnosu s vlastitom seksualnosti.
Menstruacija, spolne bolesti, zaštita
Tokom nešto više od godinu dana, koliko se bavim seksualnom edukacijom kroz Instagram, s mladima iz Hrvatske i regije razgovarala sam i o mogućim rješenjima za menstrualne bolove; menstrualnim čašicama i platnenim ulošcima; gdje i kada se testirati na spolno prenosive bolesti; koju zaštitu koristiti tokom partnerskog seksa, pogotovo tokom istospolnog partnerskog seksa; te o HPV-u i mogućnostima cijepljenja. Ovo nisu pitanja o najkul i trendi pozama u seksu ili frizurama za muf, ovo su pitanja koja su od ključne važnosti za razvitak seksualnosti u mladih te postavljanje zdravog odnosa sa samim sobom i sa seksualnim partnerima ili partnericama.
Dira me protiv moje volje, što da radim?
Pričale smo i o seksualnom nasilju. Zapravo, ja sam više slušala, drugi su pričali. Pričale su mi svoja iskustva, situacije, traume, osjećaje… Pričale su mi kako nisu znale prepoznati seksualno nasilje, kako nisu znale reagirati, o vremenu nakon i teškom putu do zacjeljenja, emocionalnog, psihičkog i fizičkog. Razmjenjivale smo sigurne brojeve i riječi potpore. Ali ti razgovori nikada ne dođu do nekog razrješenja, njih završiš s knedlom u grlu, sa strahom, sa svjesnosti koliko je seksualno uznemiravanje i zlostavljanje sveprisutno u našem društvu i u našim životima. Na moj blog neće doći netko tko dodiruje ljude protiv njihove volje ili fućka za ženama na cesti i ja neću imati priliku voditi razgovor o pristanku i seksualnom nasilju s tom osobom. Ali netko taj razgovor mora voditi i ta prilika se mora napraviti – radi sigurnosti, radi solidarnosti, radi zdravog i ispravnog odnosa sa seksualnosti i pojedinaca i društva. Seksualno obrazovanje, sveobuhvatno i obvezno, ta je prilika.