Svijet nakon pandemije koronavirusa neće biti isti. Iako su i nobelovci poput američkog mikrobiologa Joshua Lederberga znali predviđati kako je upravo zaraza virusima jedna od najvećih prijetnji ljudskoj dominaciji na planeti, zdravstveni se sustavi nisu unaprijeđivali u skladu s takvim, za današnji globalizirani svijet, vrlo utemeljenim predviđanjima. Svaka država ima zdravstvene sustave koje velikim dijelom baštini iz prošlosti i svoje kulturološke i ekonomske tradicije. Zdravstvene se politike zato znaju jako razlikovati i među zemljama Europske unije bez obzira na iste smjernice koje zemljama dolaze iz Brisela. Tako se značajno razlikuju i pristupi prema zdravstvenom odgoju koje pojedine države primjenjuju u svojim obrazovnim sustavima. Posebice prema spolnom zdravlju i seksualnom odgoju kojega promatramo neodvojivim i najvažnijim dijelom onoga što zovemo zdravstveni odgoj.
U prethodna smo dva teksta obrađivali temu pozicije zdravstvenog i odgoja u hrvatskim školama, koji nikada nije bio zasebni predmeti. Znanja o zdravlju, o preventivi, te o spolnom zdravlju i seksualnom odgoju u hrvatskim se školama predaju kroz gotovo sve predmetne. Zdravstveni odgoj se tretira međupredmetnom temom, ne posebnim školskim predmetom, a sponi odgoj zauzima jako mali broj nastavnih sati i pitanja o važnosti obrazovanja učenika o ljudskoj seksualnosti upravo u vrijeme njihova odrastanja i spolnog sazrijevanja uvijek su izrazito je opterećena ideološkim i političkim podjelama u hrvatskom društvu.
Istražili smo kako je to u drugim zemljama Europske unije. Zdravstveni odgoj je u većini zemalja sedamdesetih i osamdesetih postao dio obrazovnog sustava. Razlike koje nalazimo su upravo prema različitom tretiranju seksualnog odgoja, na što smo obratili više pažnje u navedenom pregledu.
AUSTRIJA
Od 1970. godine Austrija ima zdravstveni odgoj i seksualno obrazovanje kao obvezno obrazovanje. Smjernice su uveli sami učitelji, a regulira ih Ministarstvo obrazovanja. Edukacija o seksualnosti u austrijskim školama započinje u osnovnoj školi i integrirana je u satove biologije, satove njemačkog jezika i vjerskog obrazovanja. Seksualno obrazovanje u austrijskim školama temelji se na biološkim pitanjima – onima koji se tiču zdravstvenog odgoja. Pitanja vezana uz etiku, psihologiju i društvena pitanja nisu uključena u školski program.
BELGIJA
U Belgiji se seksualno obrazovanje razlikuje u njegove dvije zajednice. “Seksualno obrazovanje i veze“ naziva se u Flamskoj zajednici, „Obrazovanje za uspješan seksualni životu“ u Frankofonskoj zajednici. Podučavanje seksualnog obrazovanja u Belgiji utemeljeno je dekretom iz 1984. godine, nakon što je 70-tih intenzivno pokrenuto pitanje pobačaja, a 80-tih i edukacija i preventiva za HIV. S ova dva elementa seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava, obrazovanje o seksualnosti počelo se podučavati na manje medicinski ili znanstveni način i s više holističkim pristupom, integrirajući emocionalne aspekte odnosa. Od 2000. godine obrazovanje o seksualnosti bilo je uključeno u školski program i postalo je dio belgijskog obrazovnog sustava.
BUGARSKA
„Obrazovni skup o seksualnosti i životnim vještinama“ ime je dokumenta nastalog 2001. godine koji je u Bugarskoj financirao UNFPA. Sastojao se od priručnika za učitelje, priručnika za učenike i priručnika za roditelje, a objavljen je 2005. Tada počinju i pregovori između nevladinih organizacija i bugarske vlade za uvođenje gradiva seksualne edukacije u školske programe. U Bugarskoj su nevladine organizacije (posebno BFPA i bugarski Crveni križ mladih) vrlo aktivne i uključene u razvoj pružanja obrazovanja o seksualnosti, ali djeluju na pojedinačni zahtjev škola. U Bugarske škole je 2008. uveden program ‘Seksualnost i zdravstveno obrazovanje’.
CIPAR
Cipar je 1992. godine odlukom svog Ministarstva obrazovanja, u program zdravstvenog obrazovanja uključilo i seksualno obrazovanje čime je ono postalo obavezno u svim školama. Nakon ove odluke uslijedila je obuka nastavnika, sudjelovanje zdravstvenog osoblja CFPA-e za pružanje edukacije o seksualnosti, a zove se Zdravstveni odgoj. Godinu dana kasnije, u svim školama pokrenuto je stvaranje odbora za zdravstveno obrazovanje. Od tada do danas na Cipru su iskušavali različite modele zdravstvenog odgoja, a u cilju unapređenja seksualnog odgoja.
ČEŠKA
U Češkoj je seksualno obrazovanje započelo 1972. godine, kada je njihovo Ministarstvo obrazovanja izdalo „Smjernice za odgoj i obrazovanje roditelja u osnovnim devetogodišnjim školama“. Obrazovanje o seksualnosti tada se nazivalo “Obrazovanje za bračni život i roditeljstvo”. Istraživanje provedeno 2007. godine pokazalo je da većina mladih Čeha informacije o seksualnosti prima od svojih prijatelja i da škole i obitelj igraju manju ulogu u njihovom učenju. Stoga je Ministarstvo obrazovanja odlučilo provesti novi obrazovni program, u kojem će se predavati teme seksualne anatomije, spolno prenosivih bolesti, prijevremenog seksualnog iskustva i borbe protiv seksualnih zločina. Priručnik pod nazivom ‘Seksualno obrazovanje – izabrana pitanja’ objavljen je kao pedagoški materijal i doveo je do žestoke rasprave u 2010. godine. Ta je rasprava podijelila političare i roditelje te dovela do podjela unutar vlade. Međutim, postignut je kompromis i priručnik se sada koristi u školama širom zemlje. Edukacija o seksualnosti postala je obvezna.
DANSKA
Edukacija o seksualnosti postala je obvezna 1970. godine usvajanjem smjernica za nastavni odbor o seksualnom obrazovanju u školi. Dansko Ministarstvo obrazovanja je 1991. objavilo novi nastavni plan i program u kojem je obrazovanje o seksualnosti uključeno u lekcije o ljudskom zdravlju. Ovaj novi kurikulum postao je obvezan za osnovne škole i prvu godinu srednje škole.
Danci 2007. godine uvode seksualni odgoj i na sve fakultete, ali sudjelovanje studenata na tečajevima nije obvezno. U osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju roditelji
ne mogu povući svoju djecu iz nastave seksualnosti. Škole i nastavnici su slobodni odlučivati o rasporedu i organizaciji edukacije.
ESTONIJA
Obrazovanje o zdravlju i seksualnosti u Estoniji je započelo 1963. godine lekcijama pod nazivom “osobna higijena”. Te lekcije su osim održavanja higijene tijela uključivale teme vezane za seksualnost, poput pubertetskih promjena. Zatim su 1980. godine uvedene lekcije pod nazivom „obiteljske studije“, koje su se davale učenicima u dobi od 15 i 16 godina. U okviru ovih tih predavanja učitelji su uvjeravali mlade da izbjegavaju seksualne odnose, posebice predbračne. Estonci su 1996. Godine u nacionalni kurikulum za osnovno i srednje obrazovanje uveli novi obavezni predmet pod nazivom „razumijevanje čovjeka“, u koji su bila uključena pitanja o seksualnom obrazovanju. Petnaest godina kasnije u nastavni plan i program je uveden kurikulum koji je usredotočen na prevenciju i jasnije definiranje tema o zdravlju i seksualnom obrazovanju.
Istodobno s unaprijeđivanjem nastave o zdravstvenom i seksualnom odgoju u Estoniji se otvaraju i centri za seksualno i reproduktivno zdravlje za mladime, kakvih je danas više od 20.
FINSKA
U Finskoj je obrazovanje o seksualnosti prvi put uključeno u školski kurikulum 1970. godine, kao zasebni i obvezni predmet, a ne dio zdravstvenog odgoja. Kroz narednih su deset godina nastavu iz ovog predmeta stalno poboljšavali, što je dovelo do boljeg poznavanja seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava. Slijedom toga je smanjen broj tinejdžerskih trudnoća. U Finskoj obrazovanje o seksualnosti pružaju nastavnici biologije i zdravstvenog odgoja, a oko 10 posto škola oslanja se i na vanjske stručnjake. Svaka škola ima svoju metodu pristupa koja se može temeljiti na korištenju videa, grupnih rasprava ili igara i kvizova.
FRANCUSKA
U Francuskoj je seksualno obrazovanje u školama bilo zabranjeno zakonom od 1920. do 1967. godine, kada se događa preokret nakon što je odobrena kontracepcija. Obrazovanje o seksualnosti uspostavljeno je 1973. kada je stvoren Savjet za informiranje o seksualnosti CSIS (Conseil Supérieur de l’Information Sexuelle). Njegov je cilj predlagati mjere kojima se mladim ljudima pružaju kvalitetne informacije o seksualnom obrazovanju i promiče obuka za učitelje u ovom području. Stvaranjem CSIS-a omogućeno je uvođenje prvih propisa koji se tiču seksualnog obrazovanja, počevši od bioloških aspekata. CSIS je u siječnju 2013. Zamijenilo Vijeće za jednakost – Haut Conseil à l’Egalité, koje se osim navedenima bavi i brojnim temama koje se tiču prava žena, a između ostalog i seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava.
NJEMAČKA
U Njemačkoj je Bundesländer 1968. godine zakonski uspostavio seksualno obrazovanje. Ustavni sud je 1977. godine izdao glavne smjernice za školsko obrazovanje o seksualnosti u zapadnoj Njemačkoj. U Istočnoj Njemačkoj obrazovanje o seksualnosti nije zakonski provedeno, već je integrirano u obrazovanje obiteljskog života koje se pruža u školama, omladinskim organizacijama kroz savjetovanje i edukativne kampanje. Nakon ponovnog ujedinjenja, novi „Zakon o trudnoći i pomoći u obitelji“ (SFHÄndG), objavljen sredinom 1990-tih, a koji se i danas primjenjuje, uveo je nacionalne programe obveznog seksualnog obrazovanja. U Njemačkoj obrazovanje o seksualnosti započinje u školi od devete godine života i integrirano je u predmete poput građanstva, religije, etike i biologije.
MAĐARSKA
U Mađarskoj obrazovanje o seksualnosti započelo je 1978. satovima ‘Seksualni i obiteljski život’. 1996. Godine zahvaljujući Odbor UN-a za uklanjanje diskriminacije žena koji je od Mađarske tražio da se mladima omogući seksualno obrazovanje i besplatan pristup kontraceptivama. Postojeći nacionalni kurikulum zdravstvenog odgoja zahtijeva podučavanje „higijene“ u svim školama, koje uključuje obrazovanje za obiteljski život i obuhvaća obrazovanje o seksualnosti. Školski liječnici i medicinske sestre ovlašteni su predavati ove predmete, a kombiniraju ih s temama ovisnosti o cigaretama, alkoholu i drogi, seksualnom zlostavljanju i AIDS-u. Međutim, prema Centru za reproduktivno pravo i politiku, čini se da ne postoji opća cjelokupna politika, niti jedinstvena praksa vezana za seksualno obrazovanje adolescenata u Mađarskoj.
ITALIJA
U Italiji se uvođenje seksualnog obrazovanja u škole stalno sukobljavalo s protivljenjem Katoličke crkve i nekih političkih skupina. Prije 20 godina Italija je pokušala uvesti zakon koji bi uveo seksualno obrazovanje kao obavezan školski predmet u školi. Međutim, zakon nije prošao pa je zdravstveni i spolni odgoj uključen u satove biologije. Sada u zemlji ne postoje zakoni koji se tiču ove teme. Unatoč tome, nekoliko je škola uvelo seksualno obrazovanje svojim učenicima u dobi od 14 do 19 godina. Direktor svake škole zadužen je za školsku politiku o seksualnom obrazovanju. Sadržaj nastave temelji se samo na biologiji, a predaju ih nastavnici biologije na formalni način.
LATVIJA
Latvija je seksualno obrazovanje uključenila u školski program kao dio zdravstvenog odgoja od 1998. godine. Do 2005. seksualno obrazovanje je bilo obavezno za učenike od 11 i 14 godina i izborno za srednjoškolce. Međutim, seksualni odgoj bio je samo mali dio zdravstvenog odgoja. Od 2006. zdravstveni odgoj je uključen u društvene znanosti, a nastavnici društvenih znanosti predaju učenicima u dobi od devet do 15 godina. Roditelji nisu u mogućnosti povući svoju djecu iz nastave seksualnog odgoja. U srednjoj školi predmet postaje neobavezan i više ne postoji zasebni zdravstveni predmet, pa nema ni predavanja o seksualnosti. Kvaliteta seksualnog obrazovanja različita je u svakoj školi u Latviji i vrlo ovisna o financijskim i ljudskim resursima.
LITVA
Obrazovanje o seksualnosti kao dio zdravstvenog odgoja u Litvi je uspostavljeno 1996. godine “Prijedlogom i akcijskim planom obiteljske politike”. Jedan od prijedloga Plana bio je priprema prijedloga zakona o zdravstvenoj skrbi obitelji koji se fokusira na teme poput planiranja obitelji, kontracepcije, pobačaja, obrazovanja o seksualnosti, umjetne oplodnje i sterilizacije. Donošenje ovog zakona nije uspjelo 2002. godine zbog opozicija unutar političkih skupina litvanskog parlamenta. U svibnju 2005. godine Odbor za opće obrazovanje uspostavio je “smjernice za obuku za obiteljski i seksualni odgoj”. Ove smjernice imaju za cilj pružiti cjelovite informacije o seksualnosti, osvijestiti mlade na poštovanje ljudskog života i zrele međuljudske odnose. Nadalje, potiče mlade ljude da budu odgovorni za svoje seksualno zdravlje i da se odupru negativnim društvenim utjecajima. Međutim, razvoj i uvođenje ovih smjernica vodila je većina pro-životnih katoličkih organizacija. U siječnju 2006. Odbor Ujedinjenih naroda za prava djeteta posebno je naglasio nedostatak informacija mladih Litvanca o seksualnosti te ograničen pristup uslugama reproduktivnog zdravlja.
LUKSEMBURG
Obrazovanje o seksualnosti u Luksemburgu je obvezno od 1970-ih za učenike od 13 do 19 godina. Ministarstvo obrazovanja definiralo je minimalne standarde, a 2006. godine projekt „SASEX“, koji provodi Ministarstvo zdravlja, obuhvatio je obrazovanje o seksualnosti. Danas obrazovanje o seksualnosti započinje u osnovnoj školi u dobi od šest godina i izvodi se u razredima građanstva. Razredi iz osnovne škole usredotočeni su na teme poput prijateljstva, seksualnosti, obitelji, odgovornosti, začeća, trudnoće, rođenja, sukoba, ljudskog tijela i puberteta. U višim razredima predaje se na biologiji i religiji, a pokriva ljubav, seks, partnerstva i obitelj, SPI i droge.
NIZOZEMSKA
Obrazovanje o seksualnosti u Nizozemskoj se počelo razvijati u šezdesetima kao dio pragmatičnog pristupa seksualnom zdravlju s kontracepcijom i pobačajem, te kao neodvojivi dio zdravstvenog odgoja. U 1970-im i 1980-im Nizozemci su podržali mjere uvođenja seksualnog obrazovanja kao obveznog i zasebnog predmeta, zahvaljujući čemu je Nizozemska uspjela postići najnižu stopu tinejdžerske trudnoće u Europi. Ipak, čini se da se prihvaćanje seksualnog obrazovanja diljem zemlje ne događa aklamacijom. Mjere koje se tiču seksualnog obrazovanja suočavaju se s lokalnom opozicijom u centru i u ruralnim područjima. Ipak, Nizozemska je još uvijek dobar primjer u Europi kada je u pitanju seksualno obrazovanje. Nedavno istraživanje pokazalo je da je 97,0 posto 15-godišnjih nizozemskih djevojčica i 92,4 posto 15-godišnjih dječaka, koji stupaju u seksualne odnose – koriste kontracepciju.
POLJSKA
Seksualno obrazovanje u Poljskoj počelo se uključivati u školske programe od 1966.,da bi 1973. Poljaci otvorili temu pod nazivom „Priprema za život u socijalističkoj obitelji“, koja kasnije postaje „Obrazovanje za obiteljski život“ i oko 1500 srednjih škola uvodi to kao obvezni predmet u svoje kurikulume od 1974. do 1980. Međutim, zbog ekonomske i socijalne krize kasnih 1970-ih i pod snažnim utjecajem katoličkih organizacija koje su zagovarale “prirodno” planiranje obitelji, pružanje obrazovanja o seksualnosti vidno je nazadovalo u Poljskoj. Podsjetimo, Poljska je još ‘50-tih bila jedna od prvih zemalja koja je legalizirala pobačaj, ali je on zabranjen 1993. godine nakon propasti istočnog bloka i s potpisom konkurdata između vlade i Crkve, čime su država i Crkva postale nerazdvojne. Seksualno obrazovanje je nestalo iz nastavnog plana i programa, a dobrovoljni učitelji predavali su ga van školskog programa. Kurikulum iz 2006. godine opisan u izvješću ‘Seksualno obrazovanje u Europi’ sastojao se od 14 sati predavanja primjenom mnogih metoda poučavanja kao vršnjačka edukacija, predavanja i radionice. Organiziranje nastave seksualnog odgoja odgovornost je ravnatelja škola, a nastavu su u osnovnim i srednjim školama održavali nastavnici Građanskog odgoja koji su pohađali određenu obuku, a u srednjim školama seksualni odgajatelji koji su završili postdiplomski tečaj o toj temi. Ipak, čini se da u praksi nastavnici nisu kvalificirani za pružanje obrazovanja o seksualnosti, jer su si sami morali platiti potrebne treninge. UN-ov odbor za ljudska prava apelirao je na poljsko Ministarstvo obrazovanja da osigura pravilno i nepristrano obrazovanje o seksualnosti u školi. Učitelji, koji su uglavnom svećenici ili vjeroučitelji, nastavnici poljskog i biologije, sporta i glazbe, pa čak i školski knjižničari, po UN-ovom su izvješću bili često nesposobni i neobrazovani te neprimjereno davali svoje osobno mišljenje umjesto objektivne informacije. U 2009. godini, školsko obrazovanje o seksualnosti postalo je obvezno od 12. godine, a Ministarstvo obrazovanja je bilo nadležno za to pitanje kao odgovor na navedene pritužbe. Ipak, roditelji imaju mogućnost povući svoju djecu s nastave seksualnosti, iako je ona obvezna.
PORTUGAL
Prvo zakonodavstvo o školskom seksualnom obrazovanju u Portugalu objavljeno je 1984. godine, u kontekstu nacionalne rasprave o legalnom pobačaju. Godine 1986. seksualno obrazovanje integrirano je u predmet “Osobni i socijalni odgoj”, a 1991. je u školski kurikulum za učenike osnovnih i srednjih škola uvedena nova disciplina “Osobni i društveni razvoj”. Godinu dana poslije, anti-seksualna edukacijska kampanja protiv APF-a održana je od strane političkih i vjerskih skupina koje su podržali mediji. Imenovana je radna skupina koja će usvojiti nove politike o seksualnom obrazovanju u školi kao kompromis i poduzete su mjere za promicanje zdravstvenog i seksualnog obrazovanja mladih. Tehničke smjernice o seksualnom obrazovanju jedini su službeni dokument koji postavlja pravila seksualnog obrazovanja u Portugalu i čini se da taj predmet nije nametnut kao obavezan u školskom kurikulumu. Školovanje o seksualnosti u Portugalu u školi može podučavati bilo koji nastavnik, ali taj je zadatak obično u rukama nastavnika biologije, vjerskog obrazovanja, geografije i filozofije. Štoviše, škole pozivaju vanjske stručnjake da razgovaraju o temama poput spolno prenosivih infekcija (SPI), trudnoće i prevencije. Škole također razvijaju projekte promocije zdravlja koji uključuju teme povezane sa obrazovanjem o seksualnosti.
SLOVAČKA
Obrazovanje o seksualnosti u Slovačke škole uvedeno je 1979. godine i djeluje i danas. U početku je bilo dio zdravstvenog odgoja, a od 1987. seksualno obrazovanje postalo je zaseban predmet koji se uči u srednjoj školi i integrira u druge predmete. Nastavni plan i program seksualnosti naziva se “Obrazovanje za brak i roditeljstvo”. Obvezan je od 1996. godine i uključen u predmete kao što su etika, religija (za pitanja odnosa i osjećaja) i biologija (za biološki i fiziološki aspekt). Program se predaje učenicima od njihove 13 godine života, a predaju ga nastavnici biologije, etike ili religije (redovnice ili svećenici). Ponekad su uključeni i vanjski stručnjaci poput medicinskih sestara ili ginekologa.
ŠPANJOLSKA
Obrazovanje o seksualnosti ušlo je u španjolske škole 1970-ih, kao dio zdrasvtvenog odgoja, ali ne i kao obavezan predmet. Predavanje se prvo usredotočilo na anatomiju, a zatim na biološke, psihološke i socijalne aspekte. Holistički program edukacije o seksualnosti od predškolske dobi do srednje škole španjolska vlada predlaže već 1981. godine, ali je tek 2005. godine usvojen novi zakon o obrazovanju koji se primjenjuje i danas i zahvaljujući kojem škole dobivaju predmet koji obuhvaća obrazovanje o seksualnosti pod nazivom „Građansko obrazovanje“. Pohađanje nije obvezno, a kvaliteta seksualnog obrazovanja ovisi samo o osobi koja ga pruža, i nema ocjenjivanja provođenja nastave i kvalitete nastave. Obrazovanje o seksualnosti u školama u ruralnim sredinama gotovo ne postoji u ruralnim područjima.
ŠVEDSKA
Prema izvješću ‘Edukacija o seksualnosti u Europi’ Švedska je pionir što se tiče seksualnog obrazovanja. Zapravo, dobrovoljno seksualno obrazovanje uvedeno je 1942. godine, a prvi sat edukacije o seksualnosti emitiran je na radiju 1954. godine. Švedska je prva zemlja koja je uvela satove seksualnog obrazovanja u školi i ono se smatra jamstvom zdravlja cijele građana i cijele nacije, odnosno švedske populacije. Zato Šveđani mnogo ulažu u razvoj seksualnog obrazovanja u školi. Ne smatra se tabuom i uči se na temelju iskrenosti, otvorenosti i tolerancije. Edukacija o seksualnosti u Švedskoj smatra se općom temom u koju svi moraju biti uključeni. Ravnatelji škola zaduženi su za primjerenu predmeta, a svi nastavnici u školama pružaju satove o seksualnosti svojim učenicima, bez obzira na predmet koji predaju ili njihovu posebnost. Edukaciju o seksualnosti pružaju i nevladine organizacije, a glavne nevladine udruge su RFSU (Riksförbundet för Sexuell Upplysning), Švedska udruga za seksualno obrazovanje i Švedska federacija za lezbijska, homoseksualna, biseksualna i transrodna prava.
UJEDINJENO KRALJEVSTVO
Seksualno obrazovanje u Engleskoj i Walesu prvi je put spomenuto u Zakonu o obrazovanju iz 1944. godine, ali obvezno obrazovanje o seksualnosti u svim državnim školama uvedeno je 1986. godine. Danas brojke pokazuju da Ujedinjeno Kraljevstvo ima najvišu stopu tinejdžerske trudnoće u zapadnoj Europi, a kvaliteta, metode i učestalost pružanja školovanja o seksualnosti u školi uvelike variraju između Engleske, Škotske, Velsa i Sjeverne Irske. Biološki aspekti seksualnog obrazovanja uključeni su u znanstveni kurikulum u Zakonu o obrazovanju iz 1993. godine, koji je učvršćen Zakonom o obrazovanju iz 1996. godine. Potonji je izmijenjen i dopunjen Zakonom o učenju i vještinama iz 2000. godine, koji je odgovornost za obrazovanje o seksualnosti prenio s lokalnih obrazovnih tijela na ravnatelja škola i upravljačka tijela. To znači da kvaliteta i provođenje ovisi o pojedinim školama i njihovim politikama. Nastavni plan i program za 2010. godinu koji je danas na snazi ima holistički pristup: za učenike u dobi od pet godina nastava se odnosi na dijelove tijela i reprodukciju životinja, od sedme godine lekcije su o pubertetu i snošaju, od jedanaeste godine predaje se o kontracepciji i spolno prenosivim infekcijama. Ovaj plan izazvao je kontroverzu među vjerskim skupinama te je zbog toga uvedena klauzula o isključenju za djecu čiji roditelji ne žele da im djeca satove seksualnog odgoja.
