„Ideja je bila pomoći ženama i pružiti im svu potrebnu podršku. Od emocionalne do svih potrebnih informacija do pratnje u bolnicu, pa i organizirati prijevoz i smještaj tih dana – da bez straha i osuda ostvare svoje zakonsko pravo na pobačaj. Situacija neželjene trudnoće je definitivno ona u kojoj izostaje podrška na mnogim razinama. Počev od obitelji, prijatelja do zdravstva“, priča Nada Peratović, osnivačica ženske mreže Hrabre sestre, koja danas slavi svoj treći rođendan. Ženska mreža okuplja već treću generaciju educiranih hrabrih sestara, trenutno njih 45, a u ovih tri godine podržala je više od 500 žena. Razgovaramo i povodom Svjetskog dana sigurnog pobačaja kojega stotine nevladinih organizacija 28. rujna obilježavaju brojnim akcijama na globalnoj razini kako bi promicale promjene politika u svojim državama u korist seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava žena. Sam dan podrijetlo ima u Latinskoj Americi i na Karibima gdje su se ženske grupe prije dva desetljeća mobilizirale kako bi od svojih vlada zahtijevale dekriminalizaciju pobačaja i omogućile siguran pristup zdravstvenim uslugama i zahvatu te okončale stigmu i diskriminaciju žena koje se odluče na pobačaj.
„S Hrabrim sestrama sve je počelo 2020. i povezano je s pandemijom COVID-a 19, kad sam uvidjela kako se olako ženama zatvaraju vrata bolnica. Kako ih se protjeruje od pružanja zdravstvene usluge. Pa sam rekla: ‘E, nećete!’ Naći ćemo mi načina kako im je omogućiti, kako im osigurati sigurnost i podršku u odluci koju su donijele i na što imaju zakonsko pravo“, otkriva Peratović.
Jedanaest godina ranije Nada Peratović je pokrenula feminističku i humanističku udrugu ‘Centar za građansku hrabrost’ iz koje su Hrabre sestre izrasle. Osnovale su se upravo 28. rujna, na datum koji nosi poruku o važnosti ženskog reproduktivnog zdravlja i života koji bivaju ugroženi uskratom ili kriminalizacijom pobačaja. Hrabre sestre su se kao ženska mreža podrške počele okupljati i pružati podršku djevojkama i ženama jer nije postojalo niti jedno mjesto na kojem bi žene i djevojke dobile pouzdane informacije gdje pobačaj mogu ostvariti, imaju li na njega pravo i kako to pravo kroz zdravstveni sustav realizirati, te na koja sve druga prava za očuvanje reproduktivnog zdravlja iz zakona imaju, a koja su im postala nedostupna. Najčešće zbog priziva savjesti koji je poput hobotnice pustio krake u sve pore zdravstvenog sustava s posljedicom da se ženama zdravstvene usluge na reproduktivno zdravlje ne samo uskraćuju, nego ih se u kolateralu progoni iz društva, etiketira te stavlja u mračnu zonu straha, nesigurnosti, srama i u konačnici ugroze života i zdravlja. U relativno kratkom razdoblju, kroz samo tri godine, Hrabre su sestre, a u početku ih je bilo tri, prerasle u organizaciju koja je postala nezaobilazna adresa za očuvanje reproduktivnog zdravlja mnogim djevojkama i ženama ne samo u Hrvatskoj, nego i u cijeloj regiji.
Da ne lutaju bolničkim hodnicima u sramu i stigmi
„Javno dostupne informacije o postupcima, upute za pobačaj… nemate na stranicama bolnica. A to su informacije koje žene traže. Imate samo KBC Rijeka, koji na svojim službenim stranicama objavljuje upute za medikamentozni pobačaj i tako to treba raditi. Druge bolnice ne objavljuju ništa ili objavljuju pogrešne, ponekad i manipulativne informacije i žene kad pretražuju po internetu nailaze samo na zastrašivanja. Vrlo brzo nakon što smo je podigli, naša je stranica iskočila među prvima kod takvih pretraživanja i to je dobro. Dovede ih do informacija koje im trebaju. Mi skoro za svaku bolnicu imamo objavljene hodograme postupanja, slagali smo ih iz vlastitih iskustava koja smo imali sa ženama kojima smo bili podrška. To su detaljne upute gdje se nalaze laboratoriji za vađenje krvi, jer im to treba, gdje je ordinacija, koja zgrada, koji hodnik, koji kat… – da ne lutaju bolničkim hodnicima, jer im ta dodatna izgubljenost ne treba. Ima detalja i kod rezus faktora krvi, da znaju da će dobiti lijek ako je negativna. Ima onih koje ne znaju kako se računaju tjedni, ne znaju da ne moraju imati ni uputnicu ni prethodni ginekološki pregled, dovoljno je da se jave u bolnicu gdje će sve to obaviti. Ima djevojaka koje ne žele da njihov ginekolog zna da su imale pobačaj. Jako je bitno da znaju da pregled obavljaju u bolnici, da oni ni ne priznaju tuđe ultrazvuke, priznaju neke tuđe krvne pretrage. Tako da ih u sve to uputimo“, navodi Peratović.
Upućuju žene u hrvatske bolnice
Hrabre sestre žene i djevojke iz Hrvatske upućuju u hrvatske bolnice, a njih 30 jedine su i ovlaštene raditi postupke. Vode ih u bolnicu, budu uz njih. Ima djevojaka, napominju Hrabre sestre, koje su same odabrale u koju bolnicu žele. S njima su u čekaonici, s njima su nakon zahvata, a nerijetko im u istom mjestu osiguraju i smještaj ako treba. Uvijek je riječ o trudnoćama manjim od 12 tjedana do kada im je zahvat pobačaja, ako su se za njega odlučile, zakonom zajamčen. Ako je riječ o bolnici u Brežicama, tamo je moguće obaviti pobačaj i nakon 12-og tjedna uz odobrenje komisije, koja zasjeda svaki dan i benevolentna je prema ženskim zamolbama.
„Pratimo ih i dalje, ako se odluče za neku od zapadnoeuropskih zemalja, recimo Nizozemsku. Pratimo ih i kroz let ili putovanje automobilom, upućujemo gdje im je hotel koji smo im rezervirale, ako avion kasni sačekamo ih dok se ne smjeste u hotel, makar to bilo u dva u noći.
Neke žene odabiru naše bolnice, recimo Merkur, kad je ginekološki odjel bio otvoren. Uputimo ih kako da se naruče, uputimo u detalje. Recimo, pripremimo da će u čekaonici čekati i do dva sata kako se ne bi prepale da ih je netko zaboravio. I već to ženama puno znači, da imaju uvid u postupak, zapravo procedure kroz koje će prolaziti u bolnici, ne samo zahvat. Set osnovnih informacija im je bitan. Prvo do kada imaju pravo na pobačaj, do kojeg tjedna, te detalji procedure. Kao što je i nama bitno da znamo kako je sve prošlo, zato ih molimo da nam se jave nakon zahvata, da se čujemo. I jave se, jer im je i to iskaz brige i poštovanja za ono kroz što prolaze.
Ne mogu vam opisati koliko im ta podrška znači, posebice kad se krenu pravdati, objašnjavati razloge odluke. Često to čine žene koje su već majke. Tad im na to kažemo da je to u redu, da ona treba još puno godina biti majka svojoj djeci, smirena i snažna jer ih treba dići na noge. Ne morate biti mučenice, patnice svoje obitelji, svoje djece. I kad osjete da ih se nimalo ne osuđuje, nego njihova odluka poštuje, to im ulijeva samopouzdanje i ono psihičko zdravlje“, detaljnije će Nada Peratović i navodi slučaj kada je bila podrška partneru djevojke koja je išla na pobačaj, a on bio u silnim strahovima: „On je podržavao njezinu odluku, nije bila riječ o tome, nego je njemu trebala svojevrsna podrška da kroz to prođu zajedno. Ona je već imala ugovoren termin. On je pak imao brojna pitanja, od toga je li boli do mogućih posljedica zahvata. I to kako će oni dalje. Zvao me tri-četiri puta tijekom tog dana i dobio potrebnu podršku preko telefona. Uputila sam ga da se njoj posveti nakon zahvata: ‘Pričajte s njom, ili budite u tišini, proživite to skupa, kako vama odgovara.’ I bilo je to ok.“
Iako su ih za pomoć i podršku kroz protekle tri godine u najvećem broju kontaktirale žene, nije izuzetak da prvi kontakt s Hrabrim sestrama krenu ostvarivati i njihovi partneri ili neki od članova obitelji ili prijatelji, koji im žele biti podrška u ostvarivanju prava na zdravstveno siguran pobačaj, a također ne znaju otkuda krenuti.
Neutralna pozicija kod donošenja odluka
„Žene traže pomoć iako uz sebe možda imaju nekoga, prijateljicu najčešće. Trebaju im informacije, treba im smještaj, jer se žene ili djevojke u tim situacijama najčešće skrivaju. Jedne od obitelji, druge od muževa, treće od roditelja. Treba ih spojiti s ginekologom, mi ih pratimo u bolnicu, provodimo kroz proces prijava… Ako ih treba smjestiti, jer dolaze iz drugog grada, nađemo im smještaj. Jer žena se nakon zahvata treba odmoriti, mirovati. Imali smo jednu djevojku koja nije uopće imala ginekologa, bila je studentica. Nije znala da ima pravo na ginekologa u primarnoj zaštiti. Dakle, kroz sve to što mnogi misle da je uređeno i da svi imaju zdravstvenu zaštitu, mi ih upućujemo, informiramo i doslovno vodimo. Uz njih smo tih dana neprestano“, govori nam Željka Sartori, hrabra sestra koja je zajedno s Peratović gradila ovu u Hrvatskoj još uvijek jedinstvenu žensku mrežu podrške.
„Imali smo i žene koje su odustale, iako su nam se javile za pomoć da pobačaj ostvare. Jedna nam se javila povratno i puno zahvalila na podršci, na pomoći da donese odluku za sebe. Odlučila je zadržati dijete, a zahvalila se jer je uz našu pomoć, uz razgovor, sama mogla bolje promisliti i donijeti konačnu odluku o svojoj trudnoći i znati što može i što naposlijetku želi. S nama je otvoreno mogla razgovarati o svemu, svim strahovima i posložiti svoje misli. Čak se i ispričavala što će zadržati, a mi smo rekle: „Ma divno!“, pridodala je Nada Peratović.
„Mi smo potpuno neutralna pozicija kod donošenja odluke, jer ona konačna mora biti na ženi. Ženi nudimo prostor za odluku, obje opcije jednako vrednujemo, za razliku od nekih ne smatramo pobačaj a priori lošom odlukom. Ali i u tom procesu, kakvu god odluku donese, bit ćemo joj podrška. Pa i ako su se u tom procesu predomisli – odluka je njena. Mi ih ne pitamo za razloge pobačaja, ne držimo prodike i ne osuđujemo. Same govore i o razlozima za pobačaj, koje ipak ne bismo javno iznosile“, nadovezuje Sartori.
„Opet su tu prvenstveno financijski razlozi, ali ima i narušenih partnerskih odnosa, pa ih žena ili želi prekinuti ili smatra da bi dijete samo pogoršalo stvar. Ne želi u takvim odnosima imati dijete. U obitelji za takve razloge nema razumijevanja i one te neželjene trudnoće ne žele dijeliti s obitelji. S tim se problemom same nose i to im je uistinu teško. Taje, boje se osude, boje se pritisaka. Svega onoga čemu bi bile izložene u takvim situacijama, a odluku su donijele i žele je provesti. Tako dođu do nas“, govori nam Romana Jakaša, hrabra sestra koja je u ženskoj mreži podrške također od prvih dana.
Humanizam, ateizam, feminizam, ljudska prava…
Povodom trećeg rođendana, , koji na globalnoj razini obilježavaju stotine nevladinih organizacija za promicanje i zagovaranje promjena politika u svojim državama u korist seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava žena, Hrabre sestre najavljuju novi krug edukacija za nove članice, za četvrtu generaciju hrabrih sestara koje im se pridružuju da bi kao volonterke pružale podršku ženama u ostvarivanju prava na pobačaj u zdravstvenim sustavima.
Hrabre sestre su i borkinje za ljudska prava jer briga o pobačaju je zdravstvena skrb, a zdravlje je ljudsko pravo. U toj formuli za njih nema nedoumica, pa i kroz javne prosvjede nastupaju u svakoj prilici kad treba upozoriti na porast nasilja prema ženama i djeci, posebice institucionalnog nasilja, kao i na društvenu toleranciju rodno uvjetovanog nasija.
„U ovoj se priči, gledamo li širi kontekst problema sa zabranama pobačaja, postavlja pitanje sekularnosti. To je ono što mi istodobno osvješćujemo, jer ljudi nemaju pojma što bi bilo da mi nemamo sekularnost države. Živjeli bismo u teokraciji sa silnim zabranama i ograničenjima osnovnih ljudskih prava i to ciljano upravo prema ženama i djevojkama, pa i djeci kroz obrazovni sustav. Lako je kad ti sebi možeš reći sad idem u Crkvu, pa ću ići na potpomognutu oplodnju, a dogodi li se neželjena trudnoća na meni je da donesem odluku o njoj. Da nema sekularnosti, odnosno da je teokracija, ne bi bilo ni potpomognute oplodnje ni slobode izbora rađanja kao temeljnog ljudskog prava. Sekularnost omogućava i vjernicima da imaju slobodu da neovisno od crkvenog katekizma i dogmi žive vjere onako kako ju zamišljaju, vjerovanje u Boga kakvoga zamišljaju. Zbog religijske nasrtljivosti, i to na temeljna ljudska prava svakog pojedinca, takvu bitku moramo voditi.
Kad za sebe kažem da sam humanistkinja i da sam ateistkinja konfrontira me se uvijek istim pitanjima, moram se pravdati da me tvrdnja o postojanju božanstva ne zanima. Da nemam namjeru određivati postoji li bog ili ne. Neka dokazuje onoj kojem je to bitno i tko tvrdi da postoj. Primjerice, kad dijete krene u školu postavlja se pitanje upisa na vjeronauk. Ako nećeš imaš napade: ‘Pa zašto ne, pa neće dijete tu ništa loše naučiti!’. To je velik pritisak i na roditelje i na djecu. Uostalom, nije točno da dijete neće ništa loše kroz vjeronauk naučiti, jer sama ta teorija da postoji samo jedan autoritet koji ti ne smiješ propitivati je neprihvatljiva. A da ne pričam o tome da će u sedmom razredu čuti da je homoseksualnost grijeh, da je muškarac glava obitelji, da su žene drugotne, pa ih se drugim riječima kao niže razredna bića može tuči, silovati, ubijati… A kad malo zagrebemo vidimo da su žene, od sudjelovanja u razvoju tehnologije do ljudskih prava, ne samo prisutne, nego i inicijatorice promjena, pokretačice raznih borbi za bolje društvo na svim razinama. Recimo, feminizam je i te kako važan i prisutan u ekologiji, odnosno, žene su pokretačice promjena zbog onečišćenja i klimatskih promjena i njihova uloga ne smije tu biti zanemarena. Jer žena je u ekologiji puno prije nego što se o tim temama na globalnoj razini kao problemima počelo pričati. I nije to samo borba protiv mizoginije u religijama. Ona kao i seksizam postoji i kod nereligioznih muškarca. Oni često ne prepoznaju vlastitu mizoginiju, jer samodopadno misle da kad su stručnjaci u jednoj oblasti, onda su i u feminizmu, bez nekog velikog proučavanje feminističke teorije. S druge strane tu je i građanska odgovornost i hrabrost koja je potrebna kao pokretač da se nešto dobro napravi za druge, za društvo. Zato sam i nazvala udrugu Centar za građansku hrabrost, što ne znači da se ničega ne bojiš, nego si hrabar zauzeti se za sebe i druge kojima podrška treba. Tako dolazimo i do potrebe osnivanja Hrabrih sestara jer je potreba za tim našim uslugama, podršci i pomoći djevojkama i ženama uistinu i nažalost, još uvijek u našem društvu jako velika“, navodi Nada Peratović.
Što radi Centar za građansku hrabrost
U okviru Centra za građansku hrabrost Nada Peratović se povezuje sa ženama svijeta, posebice s onima koje su se u jednom trenutku svog života odrekle islama i to zbog mizoginije u njihovom društvu. One su od malena odgajane kao ljudi niže vrijednosti. Danas javno i hrabro istupaju i govore da su se odrekle vjere, a sebe nazivaju ateistkinjama ali i ex-muslims, čime žele naglasiti da možeš i smiješ reći ja ne vjerujem više i da to nije smrtni grijeh kako im se govorilo kad su bile djeca.
Osam godina je organizirala humanističke radionice sa djecom koja nisu išla na vjeronauk, a zbog toga su bila posramljivana. To je bio svojevrstan safe space za djecu jer su imali prilike doživjeti da nisu jedina. Bile su to grupe od deset do 15 djece. Učilo se o tome koliko je znanost bitna, slobodoumlje, saznavalo o velikim borcima i borkinjama za pravo na izražavanje slobodnog mišljenja, Darwin, Sagan, Hypathia su nam bili česti „gosti“.
„Oni koji ne pohađaju vjeronauk pod pritiskom su pitanja u što onda vjeruju, ako ne u Boga. To su vrlo osjetljiva pitanja za djecu i treba im objasniti na njima razumljiv način, da ako nisu vjernici ne znači da nemaju uvjerenja, pravila življenja i etična načela. Štoviše, tu nije odgovor ne vjerujem u ništa. Odgovor je da vjeruju u ljude, u čovječanstvo, u sve one vrijednosti na čijim se temeljima i gradi siguran i kvalitetan ljudski život.
Osim toga Centar ima i zoom radionice pod nazivom ‘Feminizam za male buntovnice’ u koje su uključene djevojčice od 7 do 12 godina, a otvaraju se razne njima zanimljive teme, kao što su povijest feminističke borbe, rodne uloge i kako ih izbjeći, do tema o ljudima različite seksualne orijentacije. Zanimljive su im priče o hrabrim pojedincima, primjerice Sophie Scholl, mladoj studentici koja je s bratom i još četvero kolega, organizirala grupu otpora ‘Bijela’ protiv Hitlera i nacizma.
„Znaju nam prigovarati da je to za njih prerano. Nije to prerano, jer oni kukasti križ vide na svakom koraku, na grafitima na zidovima svoje škole. Onda je bolje da im se objasni o čemu je tu riječ, sav užas, koliko je to zlo bilo i koliko je Sophie bila hrabra. Onda i oni pričaju što im se događa u svakodnevnom životu, dizanje ruku na ustaški pozdrav i slično, koje inače ne bi znali protumačiti. S djevojčicama govorimo i o dodirima, koji nisu poželjni, kako da se obrane od njih, kako da ih prepoznaju Pričamo i o Mariji Jurić Zagorki, pa pitaju što se nije razvela, moraš objasniti u kojem društvu živimo, kako je bilo ranije, dođemo do tema o prihodima žena, da su potplaćene, to su teme kojih nema u školi, a njima su životno važne i razumiju ih, posebice kad dobiju kontekst činjenica, povijesti.