Na putu od kuće do škole zagrebački se srednjoškolci i osmoškolci, bez obzira gdje stanuju i koliko do škole putuju, susretnu s najmanje deset kasina, automat kluba i kladionica te njihovim vrištećim reklamama na izlozima koje vabe na kockanje, na igre na sreću. Na tom istom putu naiđe na tek jednu, do najviše, dvije pekarnice, jedan dućan, možda ljekarnu, niti jednu knjižnicu ili knjižaru, niti jedno sportsko igralište. Potpuno je ista situacija u svim hrvatskim gradovima, jer se u Hrvatskoj kladionice, automat klubovi i kasina nalaze doslovno na svakom uglu.
Konkretno, ima ih gotovo 20 tisuća. Hrvatska se po pitanju igara na sreću ubraja među najliberalnije u EU. Štoviše, ova se industrija, iako je dokazano da je u direktnoj korelaciji s razvojem bolesti ovisnosti, u svim vrstama javnog prostora, bez ikakvih ograničenja reklamira i to u ogromnim količinama.
Agresivno reklamiranje kockanja i njegova dostupnost na svakom koraku dovela je do strašnih javnozdravstvenih posljedica. Istraživanja pokazuju da je u Hrvatskoj između 40 i 50 tisuća ovisnika o kocki. Procjenjuje se da je siva brojka, ljudi koji imaju problem ovisnosti o kocki, ali nisu potražili stručnu pomoć – najmanje dvostruko veća. Sve više ljudi traži psihosocijalnu pomoć zbog goleme izloženosti igrama na sreću. Nedavno su o tome progovorili i psihijatri zagrebačke Psihijatrijske bolnice „Sveti Ivan“ gdje njihova dnevna bolnica za ovisnosti mora učetverostručiti broj grupa, jer je broj osoba koje traže stručnu pomoć zbog ovisnosti o kocki toliko i porastao u posljednje dvije godine.
Ozbiljne probleme s kockanjem pokazuje čak 12 posto srednjoškolaca! Posljednje istraživanje ovisnosti o kocki govori da je čak 70 posto srednjoškolaca u nekom trenutku kockalo, a 18 tisuća njih pokazuje probleme ovisnosti o kocki. Istodobno, aktualna je vlast već godinama s priređivačima igara na sreću u velikoj ljubavi. Jedni drugima, da bi što više zaradili, svesrdno pomažu da izloženost građana kockanju bude sve jača, a kocka sve dostupnija. Prosječni godišnji prihod svih priređivača igara na sreću dosiže pet milijardi eura. Država samo na račun poreza u državni proračun godišnje od toga naplati oko dvije milijarde eura. Samo petina od ukupnog se prihoda isplati dobitnicima igara na sreću.
To je ona vrsta biznisa, poput onih s drogom i alkoholom, koja tržište ima i širi svugdje gdje je uspjela kod ljudi stvoriti i bolest ovisnosti. To je industrija koju je većina EU zemalja zbog ogromnih šteta koje čini na mentalno zdravlje njihovih građana, maknula s ulice, zabranila joj reklamiranje i uvela brojne druge regulative kako bi što više ograničila izloženost kocki i smanjila njezinu dostupnost. Posebice mladim ljudima.
Politika Hrvatsku vodi sasvim suprotno. Vlast je s priređivačima igara na sreću u ovoj industriji napravila poslovno partnerstvo: država sve čini da toj industriji ne postavlja prepreke, da bi joj omogućila što veću zaradu od koje će i sama uzeti pola. Bez ikakvog obzira što roba koju prodaju stvara ovisnost o kocki i što je već zatrovala više od četvrtine stanovnika zemlje.
O zahtjevima za strogom regulacijom igara na sreću razgovarali smo s Ivanom Kekin, saborskom zastupnicom Možemo!, koja ih je prošli tjedan i predstavila javnosti. Proširile smo priču, razgovarale o još niz gorućih problema: velikom porastu broja mladih ljudi, ali i djece, s narušenim mentalnim zdravljem te što hitno treba poduzeti i kako, a što korjenito mijenjati u obrazovnim i zdravstvenim politikama, sustavima koji su iznevjerili djecu i mlade u njihovom intelektualnom i mentalnom razvoju.
Koje točno stroge mjere regulacije igara na sreću zahtijevate?
Država se treba potpuno drukčije nego što čini danas, postaviti prema industriji igara na sreću. Treba ići u drastično strogu regulaciju cijelog poslovanja i oglašavanja kladionica i kasina i to kao dio politika, mjera i programa zdravstvene i socijalne zaštite. Prvo, Možemo! se zalaže za ograničenje broja dostupnih prodajnih mjesta i da se to uredi ovisno o broju stanovnika u jedinicama lokalne samouprave. Država jedino što regulira ovoj industriji je da određuje broj priređivača, ali im istodobno ni na koji način ne ograničava koliko prodajnih mjesta smiju otvoriti. Nema ni ograničenja otvaranja kladionica u stambenim zgradama, pored domova za djecu, pored psihijatrijskih bolnica. Tek prije dvije godine uvedeno je ograničenje otvaranja prodajnih mjesta u blizini škola, no unatoč tome imamo primjere kasina i kladionica odmah do osnovnih škola. Imamo uspostavljenu mrežu ljekarni ili javnih bilježnika, usluga koje su građanima potrebne biti dostupne, a priređivačima igara na sreću smo dopustili da svoje punktove otvaraju bilo gdje. Zahtijevamo, nadalje, micanje kladomata iz ugostiteljskih objekata.
Što predlažete kod oglašavanja?
Mjere za oglašavanje trebaju ići u smjeru njegovog zabranjivanja. Recimo, u Zagrebu se to već provodi, na ZET-ovim tramvajima igre na sreću se ne mogu oglašavati. Oglašavanje je danas iznimno liberalno regulirano, kladionice se mogu oglašavati prije dnevnika, usred sportskih događaja, na vanjskim oglasnim površinama, a sportaši koji bi trebali biti uzor djeci tu djecu pozivaju u kladionice. Zahtijevamo i zabranu sponzorstava od strane tvrtki koje se bave organiziranjem klađenja.
Predlažemo i uvođenje obveze postavljanja softvera koji štiti online igrače uz obvezno novčano i vremensko ograničenje, te centralizirani model registriranja za igre na sreću putem kartica za igru kod svih priređivača, kojim bi se kvalitetnije reguliralo online tržište, uz mehanizam samoisključenja, kontrolu vremena provedenog u igri i kontrolu potrošnje. Ovakve su mjere nužne jer industrija igara na sreću spada u industriju rizika s potencijalom razvijanja ovisnosti, zdravstvenih i psihosocijalnih problema, slično kao alkoholna i duhanska industrija. I dok za dvije potonje postoje značajna ograničenja, klađenje je dostupno i intenzivno se širi već više od 20 godina! I to s porastom broja prodajnih mjesta za čak 15 puta.
Kako komentirate da je Hrvatski zavod za javno zdravstvo dva dana nakon vaše prezentacije stroge regulacije igara predstavio svoj akcijski plan protiv ovisnosti, a kocku naglasio novim izazovom. Pušu li to od strane vladajuće politike ipak novi vjetrovi u korist obuzdavanja industrije igara na sreću?
Sasvim sigurno ne. Ja sam sigurna da tamo ima ljudi koji razumiju dubinu problema, ali su oni šutjeli pravdajući se kako je to politika u koju se oni ne žele miješati. Ključno je znati da je politika ta koja će vam reći o čemu će Hrvatski zavod za javno zdravstvo govoriti. A politika ove Vlade je odlučila ovu industriju ignorirati i ne zamjerati se priređivačima igara na sreću. Time ignorira i zdravlje djece i mladih i mi se stvarno moramo vratiti tome da je osnovni zadatak politike da se bavi javnim interesom.
Još prije četiri godine, posebice u vrijeme pandemije COVID-a, upozoravali ste kao zastupnica, ali i liječnica i psihijatrica, da ćemo u državi ako se odmah ne pobrinemo za mentalno zdravlje djece i mladih imati pandemiju psihičkih poremećaja. Da treba povećavati broj specijalizacija dječje psihijatrije jer ih je tek 55 u cijeloj državi, a imamo više od 50 tisuća djece i mladih koji se suočavaju s problemima mentalnog zdravlja. Zašto se ništa tu nije promijenilo?
Osim mene bilo je još kolega te 2020. na samom početku pandemije koji su upozoravali da mi već imamo nedostatnu infrastrukturu i ne možemo se adekvatno skrbiti za djecu koja su imala teškoća s mentalnim zdravljem, a da će nakon pandemije situacija biti puno gora te da ćemo imati više djece i mladih s poteškoćama mentalnog zdravlja, a izrazito premalo i stručnjaka i zdravstvenih ustanova koji im mogu pružiti skrb. Mi imamo situaciju višegodišnjeg i sustavnog zanemarivanju ove problematike. Stvar je u tome da se bolnicama, i to zbog političkih odluka, ne isplati ulagati u skrb za mentalno zdravlje djece i mladih, jer se ta ista skrb bolnicama premalo plaća. HZZO će bolnicama za odraslu osobu koja dođe neurologu, za koju se obave i dodatne pretrage, taj trošak podmiriti. Međutim, bolnica će za dijete koje je došlo dječjem psihijatru od HZZO-a dobiti puno manje novca, tako da ravnatelji ovu skrb u svojim bolnicama svode na minimum kako bi ostali u granicama datih im bolničkih budžeta.
U konačnici zbog toga mi sustavno premalo ulažemo u mentalno zdravlje djece i mladih, a zato imamo i premali broj kapaciteta za liječenje djece i mladih u zdravstvenim ustanovama, kao i značajno premali broj dječjih psihijatara. Ukupno ih je 55 i u javnom i privatnom. Oni su svi puni nekoliko mjeseci unaprijed, a svi znamo što to znači. Mentalne teškoće djece i mladih su akutna stanja, ne možete imati depresivno dijete i čekati sedam mjeseci da dobijete pomoć. Ista je stvar i kod specijalizacija. Imamo tek 15-tak specijalizanata iz dječje psihijatrije, a bilježimo porast mentalnih oboljenja. Istodobno, recimo iz dermatologije, imamo više od 60 specijalizanata, iako nemamo nikakav porast dermatoloških oboljenja. Dermatologija je lukrativna i zato je veći interes i zato bolnice više raspisuju. Dječja psihijatrija je samo trošak, pa je treba svesti na minimum. Tako to provodi ova Vlada. Mi da to počnemo sutra rješavati, da povećamo taj broj dječjih psihijatara, nama će trebati pet godina, koliko traje specijalizacija da se problemi počnu rješavati, a zdravstvenu skrb djeca i mladi na vrijeme dobivati.
Da je Možemo! na vlasti bi li krenuo raspisivati puno veći broj specijalizacija dječje psihijatrije?
Upravo tako i ne samo da bi odmah išli masovno raspisivati te specijalizacije, osigurali bi i drop in centre, osigurali bi psihološku pomoć u školama jer je i to bilo nužno već davno napraviti. Mi to i radimo tamo gdje možemo. U Gradu Zagrebu smo raspisali specijalizacije. Dakle, školujemo nekoliko dječjih psihijatara, što je presedan, jer to gradovi ne rade, budući je to obveza Ministarstva. Ali s obzirom da su nedostatni, specijalizacije smo raspisali mi. Otvorili smo Centar za zdravlje mladih, gdje djeca mogu doći po drop in, ne treba mama ili tata zvati, ne treba vaditi uputnicu, nego se dođe i dogovori na licu mjesta, može se dobiti psihološka pomoć i imamo mobilne psihološke timove za one škole koje nemaju svog psihologa, a znamo da ih jako puno nema. Mobilni timovi odlaze u te škole na poziv i na taj način pokrivaju tu deficitarnost.
Centar za zdravlje mladih jedini je takve vrste u Hrvatskoj, a od prije više od godinu dana pruža drop in uslugu. Mladi mogu doći kad-god, potražiti stručnu pomoć bez uputnice, što je do tada bila potpuna nepoznanica. Koliko je usluga pruženo mladima u posljednje dvije godine i koji su najčešći razlozi?
Govorimo o gotovo deset tisuća usluga u protekle dvije godine i to za više od dvije i pol tisuće korisnika, mladih ljudi koji su se s nekim od problema obratili Centru. Najčešći razlozi dolaska su anksioznost, i socijalna i školska, gubitak volje i interesa, usamljenost, povlačenje u sebe, strahovi, teškoće funkcioniranja u školi, narušena slika o sebi, nesigurnost, bolest u obitelji….
To i jesu najčešće poteškoće mentalnog zdravlja, zar ne? Kako ih prepoznati kod djece i mladih?
Najčešće se manifestiraju kao neka depresivna i anksiozna stanja. Djeca se počinju povlačiti u sebe, popuštati u školi. Počinju izostajati iz nekih socijalnih interakcija, a uvijek su prisutne i neke anksiozne smetnje, ne spavaju dobro. Manja djeca češće otvorenije kažu da su jako zabrinuti i da se nečega plaše, dok stariji to mogu pokazivati kroz probleme u ponašanju. Problemima u učenju, ponekad se bune na način da počinju izbjegavati školu ili se ponašati na neprihvatljive načine; markirati, konzumirati sredstva ovisnosti, biti pojačano nasilni, svadljivi, iritabilni, imaju manje tolerancije na sve podražaje. Jako je važno prepoznati i to da imamo visok porast suicidalnih i parasuicidalnih misli, i to je važno uvijek propitivati.
Imaju li roditelji podršku? Kome se oni mogu obratiti kad uvide da njihovo dijete ima poteškoća s mentalnim zdravljem?
Roditelji, oni s kojima sam ja razgovarala, često se žale da nemaju nikakvu podršku od sustava, a teško je nositi se s tim problemima kada imate dijete s poteškoćama mentalnog zdravlja. Prvo, za dijete nemate njegu i dostatnu skrb. Ili do nje ne možete doći, nema redovitih i adekvatnih terapija, ili koštaju užasno puno ako ste došli do nekoga tko to može raditi. Potom se nemate kome obratiti da vi saznate kako ćete se u odnosu s djetetom postavljati. Roditelji često kažu da ne znaju kako se trebaju ponašati, kako postavljati granice. U tim situacijama i roditeljima treba edukacija i podrška i neki osjećaj da daju sve od sebe. Roditelji su zapravo zanemareni, uglavnom su prepušteni sami sebi. Centar za zdravlje mladih u Zagrebu pruža podršku roditeljima, edukaciju i savjetovanja. Centru se, kažu njihovi stručnjaci, roditelji najčešće obraćaju radi odgojnih savjeta, imaju pitanja kako se odnositi sa svojim djetetom, kako postaviti granice, ali i kako doprijeti do djeteta, otvoriti ga. Traže savjete i kako se nositi s roditeljskim stresom. Ove bi usluge i podrška roditeljima trebala biti dostupna u svakom gradu u Hrvatskoj.
Zašto po vašem mišljenju, i kao psihijatrice, mi kao društvo imamo porast mentalnih oboljenja kod djece i mladih?
Valja reći da je značajan porast vidljiv i u drugim zemljama, ne samo kod nas, no naš porast nažalost prati iznimno nedostatna infrastruktura i manjak kadra pa utoliko još više zabrinjava. Znanstveni radovi pokazuju da uzroci leže i u iznimno uznemirujućim događajima poput ratnih sukoba u Ukrajini, sada i u Gazi, dijelom sigurno u stresu koji je uzrokovala pandemija i posljedično njoj epidemiološke mjere, a dijelom je ključ u vremenu u kojem živimo, prije svega u sveprisutnoj digitalizaciji. Dostupnost svih sadržaja non-stop, kontinuirana izloženost vijestima, kontinuirana izloženost vrlo često i krajnje neprikladnim (nasilnim) sadržajima, društvene mreže i njihov štetan utjecaj na sliku svijeta i sliku sebe, online nasilje… sve je to uzrok ovakvom porastu. Dijelom dakako porast možemo objasniti i činjenicom da su današnji klinci svjesniji mentalnog zdravlja i lakše i otvorenije pričaju o svojim emocijama, no bilo bi zavaravanje ove dramatične brojke pripisati samo tome.
Porazna nam je i statistika maloljetnih konzumenata alkohola i cigareta, Hrvatska je pri samom vrhu na EU ljestvici. Koja su nam tu rješenja?
Prvi je problem što su i alkohol i cigarete u Hrvatskoj djeci lako dostupni. Osim da im se ograniči dostupnost moramo početi razmišljati o tome da djeci i mladima omogućimo sadržaje kojima će ispuniti slobodno vrijeme. Dobar primjer rješenja ovakvog problema je Island, koji je prije 30-tak godina imao visoku konzumaciju alkohola i cigareta od strane maloljetnika, kao što mi to imamo danas. Island je pokrenuo niz mjera borbe protiv toga, a jedna od najvažnijih bila je omogućiti djeci i mladima da potpuno upražnjavaju svoje aktivnosti, sportske i razne umjetničke. Uložili su u centre za mlade, u koncertne hale, u muzičke škole, u sportske aktivnosti koje su bile besplatne za sve, odnosno roditelji su dobivali godišnje vaučere za aktivnosti za klince. Island danas ima jedva 35 posto 16-godišnjaka koji su probali alkohol, dok je europski prosjek 80 posto. Hrvatska ima puno mjesta koji se za djecu i mlade mogu tako urediti i oplemeniti njima zanimljivim sadržajima i aktivnostima. Važno je ponuditi im to besplatno. Jer mnogi ljudi nemaju novca plaćati svojoj djeci inače skupe aktivnosti. Mislim da država tako nešto može osiguravati.
Ukazujete i na problem da Hrvatska ima samo jednu psihijatrijsku bolnicu za djecu i mlade, a da su potrebe tolike da bi bolničkih odjela dječje psihijatrije trebalo u svakoj većoj bolnici. O čemu se radi?
Društvo mora imati mogućnost da skrbi za onu djecu koja su najviše oboljela, za djecu koja su u tako teškim stanjima da su suicidalna, za djecu koja su možda heteroagresivna… Bilo bi logično da mi u svim dijelovima Hrvatske toj djeci možemo u državnim bolnicama pružiti potrebnu zdravstvenu skrb. Nažalost, mi to nemamo. Imamo jednu jedinu Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mlade u Zagrebu, u Kukuljevićevoj, koja je jedina takva ustanova koja skrbi za djecu iz cijele Hrvatske. I pritom je to ustanova Grada Zagreba u kojoj je HZZO ugovorio 37 kreveta za djecu iz cijele države. Pa se dijete, recimo iz Dubrovnika ili nekog drugog grada na drugom kraju države, kad je u krizi, vozi za Zagreb. Zar je to normalno? Nebrojeno puta su ravnatelji te bolnice, grad, mi kao saborski zastupnici, apelirali na ministra zdravstva i Ministarstvo da svaki KBC mora imati svoj odjel gdje skrbi za tako teško bolesnu djecu. Ali upravo iz razloga koje sam objašnjavala, da je to bolnicama neisplativo, to se ne događa! Treba stvari nazvati pravim imenom, u ovom slučaju je činjenica da ministar Beroš ni Ministarstvo, kao ni Plenkovićeva Vlada, nisu u stanju preuzeti odgovornost za skrb za djecu i mlade s mentalnim bolestima. Ono što smo mi napravili je da smo tu staru zgradu, još oštećenu od potresa, stavili u obnovu, a u bolnici u Jankomiru smo osigurali sve kapacitete koje je HZZO ugovorio i to u jednom zasebnom djelu bolnice da djeca u ovoj zemlji ne bi ostala bez te skrbi.
Kad govorimo o mentalnom zdravlju djece i mladih nezaobilazna su i pitanja kvalitete obrazovnog sustava. Znamo da škola već dugo nije ni sigurno mjesto za djecu i mlade ni mjesto gdje će oni dobiti potrebna znanja i vještine za kvalitetan intelektualni i mentalni razvoj. Na kojim ključnim stvarima po vašem je naše školstvo najviše iznevjerilo i što bi prvo trebalo mijenjati?
Nekoliko je ključnih stvari koje u školstvu treba mijenjati. Moramo u školu uvesti građanski odgoj, što je trebalo prije puno godina. Da djeca razumiju društvo u kojem živimo, da razumiju što predstavlja demokracija, odgovornost pojedinca u demokratskom društvu. Dio te edukacije je i seksualni odgoj, da učimo djecu odgovornom ponašanju, da razgovaramo i učimo nenasilnoj komunikaciji, nenasilnom rješavanju konflikata, uvažavanju različitosti, da učimo o jednakosti i solidarnosti. To su sve stvari koje bi trebao pokrivati građanski odgoj, a on se samo eksperimentalno događa u Rijeci i Zagrebu i to nije dovoljno. Trebalo bi biti u svim školama.
Druga stvar, mi moramo promijeniti način na koji ocjenjujemo našu djecu. Nije normalno da mi od prvog razreda djecu učimo da moraju skupljati petice, jer su u protivnom u životu propali. Nije normalno da tako stvaramo pritisak i na učitelje i na roditelje, koji onda manijakalno pritišću učitelje za bolje ocjene svoje djece. Cijeli je taj sustav je sulud. Znamo da nije donio bolje znanje naših đaka, jer kad pogledamo međunarodne testove mi ne stojimo fantastično. Ako mogu Englezi opisno ocjenjivati u nižim razredima, zašto ne bi mogli i mi, a ne da dijete u trećem razredu spopadnu fraze kad dobije četiri iz likovnog. Mi moramo početi gledati na škole i kao na mjesta na kojem se našu djecu odgaja. Uči zajedničkim vrijednostima ove zemlje, društvenim vrijednostima Europske unije, vrijednostima na koje smo zajednički pristali. Mjesto gdje se uči o odgovornom ponašanju, nenasilju, a ne kao tvornicu odlikaša.