Svako peto dijete doživi seksualno uznemiravanje ili nasilje. Prije tjedan dana 14-godišnju djevojčicu u Splitu su seksualno napastovala dvojica mladića, poznanici iz kvarta. U naumu silovanja nisu uspjeli do kraja, sestru je nakon dojave da su je dvojica odvukla na krov višekatnice, spasio brat. Ali tih sat i 40 minuta seksualnog zlostavljanja kojega je djevojčica preživjela postala je trauma koju će trebati liječiti.
Biti seksualno zlostavljan u djetinjstvu i doživjeti seksualno nasilje u odrasloj dobi nije isto. Nije isto po posljedicama za žrtvu. U posljednje se vrijeme zahvaljujući pokretima i kampanjama kojima se zahtjeva snažniji progon počinitelja pokreću i inicijative kojima se zahtijeva da se žrtvama seksualnog nasilja što su ga doživjele u djetinjstvu omogući posebna psihološka i psihijatrijska terapija. I same žrtve kroz stotine ispovijesti kojima danas kroz društvene mreže svjedoče o proživljenom seksualnom nasilju, ali i posljedicama koje nose kroz život, upozoravaju da su rane seksualnog nasilja nastale u djetinjstvu po mnogo čemu drukčije nego rana i traume koje ponese osoba kad je žrtva seksualnog nasilja već bila u odrasloj dobi.
O toj temi koja se tek nazire potrebnom osvijestiti razgovaramo s psihologinjom Kristinom Škrlec, urednicom stručnog portala Nepopularna psihologija i Krešimirom Prijateljem psihologom Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Zašto žrtve seksualnog nasilja kojega su doživjele u djetinjstvu i one koje su ga doživjele u odrasloj dobi valja razlikovati po pomoći i načinu terapije koja im se pruža?
ŠKRLEC: Ključna je razlika u percepciji koja proizlazi kao posljedica seksualnog zlostavljanja. Iako je čitava reakcija pod utjecajem mnogo faktora, traumatski događaj u djetinjstvu može „obojati“ daljnje doživljavanje stvarnosti djeteta upravo zato što nastupa u formativnim godinama, dok osoba najviše uči i istražuje okolinu. Primjerice, u odnosu na vršnjake koji nisu proživjeli seksualno zlostavljanje, djeca s takvim traumatskim iskustvom češće ispoljavaju „seksualizirana“ ponašanja. Iskazuju odnose u igri s lutkama, mogu zahtijevati neprimjerena podraživanja i odnose od druge djece. Ona raspolažu znanjem o seksualnim odnosima koje je netipično za njihovu dob, a sve to uz brojne različite simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Bez stručne intervencije, okolina ih može izbjegavati ili odbijati zbog takvih ponašanja, socijalni kontakti će se teže uspostavljati, a očekivani su i smanjeni ishodi u akademskom smislu.
U terapiji s djetetom više je pristupa kojima dijete možemo podučavati i poticati da prakticira naučena adaptivna ponašanja. U odnosu na odrasle osobe, djeci je teže situaciju zlostavljanja izdvojiti kao izuzetak i zato je lakše uklapaju u sliku svijeta i prema njoj ravnaju buduća očekivanja i odnose. Zbog toga nastupaju brojni ponašajni problemi tipični za djecu s takvim iskustvom. S druge strane, odraslim osobama iskustvo seksualnog zlostavljanja predstavlja ugrozu tjelesne i egzistencijalne prirode te je, nakon osiguranja njihove fizičke dobrobiti, važno usmjeriti se na psihološku sigurnost koju tek treba ponovo uspostaviti. Traumatska iskustva mogu sržno promijeniti naš doživljaj svijeta i budućnosti, stoga i seksualno zlostavljanje predstavlja izvor nesigurnosti (kako za sebe, tako i za bližnje), sumnje u pravedan svijet i smisao života. Kod odraslih osoba češće se javljaju misli kojima propituju sebe i svijet, nastoje si na neki način opravdati doživljeno iskustvo ili naći razlog, što je sasvim razumljivo, ali isto tako izvor negativnih misli i doživljaja zbog kojih je važno potražiti stručnu pomoć, u čemu ih mi uvijek podupiremo. Teško je izravno uspoređivati djecu i odrasle u reakciji na bilo koje iskustvo, ali temelj razlika je u razvojnom stupnju, iskustvu i kapacitetima nošenja sa situacijom, zbog čega je ključno da terapija bude dobno prilagođena.
Kristina Škrlec, psihologinja
Jeste li vi kao psiholozi koji se bave ovom problematikom i zagovornici inicijative da se djeci žrtvama seksualnog nasilja pomoć pruža sustavno, kontinuirano, kroz javno-zdravstveni sustav i onda kada više nisu djeca, ali su seskaulno nasilje doživjeli u djetinjstvu, a takvih je potreba za liječenjem trauma i najviše?
PRIJATELJ: Pozdravljamo svaku inicijativu koja ima za cilj prevenciju seksualnog zlostavljanja i progovaranje o posljedicama zlostavljanja. To su inicijative koje potiču žrtve da traže podršku i pomoć kroz terapiju, kao i inicijative uvođenja sveobuhvatnog seksualnog odgoja kojim bi se mlade informiralo o brojnim aspektima seksualnog zlostavljanja, spolnog razvoja te ih se istovremeno ojačalo u progovaranju o svojim iskustvima i traženju pomoći. Isto tako, iskustva seksualno zlostavljane djece i iskustva odraslih koji su doživjeli seksualno zlostavljanje u dječjoj dobi zahtijevaju slične, ali opet specifične intervencije.
Što nam možete reći o pedofilskom sindromu kojega spominju žrtave seksualnog nasilja što su ga doživjele u djetinjstvu, pa ga prepoznaju kod sebe, a da ga stručnjaci kojima idu na terapiju uopće ne prepoznaju, kada im to i povjere?
ŠKRLEC: Jedan od fenomena do kojeg dolazi prilikom izlaganja djece seksualnom zlostavljanju je transgeneracijski prijenos. Djeca uče na temelju onog što vide, internaliziraju ta znanja i ispoljavaju ih kao naučena, iako ona u suštini ne moraju biti ishod pozitivnog iskustva. Primjerice, transgeneracijski prijenos nasilja je, nažalost, česta pojava pa po toj analogiji ne iznenađuje ni saznanje da su seksualni zlostavljači u mlađoj dobi iskusili isto kao žrtve.
Pogrešno je uvjerenje jest da djeca pamte samo ona pozitivna modelirana ponašanja, ali istina je da svako naše iskustvo služi kao baza na temelju koje procjenjujemo ono sljedeće. Djeci koja su doživjela seksualno zlostavljanje to su prva seksualna iskustva koja su formirala cjelokupni doživljaj seksualnosti i oblikovala ga na način da osobe povezuju i djetinjstvo sa seksualnošću, što je sasvim razumljivo.
Prirodno je da zamišljamo raznovrsne situacije, ali osobama koje su doživjele seksualno zlostavljanje u djetinjstvu ovakav sadržaj zaokuplja pažnju u većoj mjeri i osjetljivije su na njega, što je i jedan od simptoma PTSP-a. Vjerojatno ih uznemirava i to da uopće razmišljaju o djeci kao seksualnim bićima zbog vlastitih iskustava. Imajući u vidu stigmu oko iskustva seksualnog zlostavljanja i tabuiziranja seksualnosti, važno je da terapeut u pristupu naglasi povjerljivost i ne osuđuje. I da ovom priznanju pristupi s razumijevanjem. Ovdje je važno naglasiti da pedofilskim sindromom nastojimo pojednostaviti skup simptoma koje osoba navodi, a koje se na neki način tiču seksualnog uzbuđenja ili privlačnosti prema tijelima maloljetne djece. Budući da pedofilija kao ozbiljni prekršaj uključuje da je osoba pokušala ili vršila seksualno zlostavljanje nad djetetom, a ne samo maštala ili osjećala uzbuđenje zbog toga, broj osoba koje odgovaraju kriterijima za dijagnozu pedofilije i počinitelja u ovom uzorku vjerojatno nije značajan jer bi u protivnom terapeut zasigurno primijetio. Usto, karakteristika pedofilskog sindroma jest da takve misli dominiraju i navigiraju seksualno uzbuđenje, što ovdje možda nije slučaj jer seksualnost žrtve predstavlja veliki dio terapijskog procesa i cijeljenja traume, pa bi se pokazalo kao problem.
Kakva je situacija u Hrvatskoj, kako se tretiraju djeca žrtve seksualnog nasilja, kako odrasli koji su to nasilje doživjeli u djetinjstvu?
PRIJATELJ: Žrtve seksualnog nasilja i dalje u velikom broju ostanu u sjeni i ne progovaraju o svojim traumatskim iskustvima, čemu u prilog govore podaci brojnih istraživanja. Naime, više od 70 posto djece ne progovori o seksualnom zlostavljanju barem jednu godinu nakon događaja, 45 posto djece barem pet godina, a neki ne progovore niti u odrasloj dobi. Što osoba kasnije progovori o svojoj traumi, postoji veća šansa za doživljavanjem jačih indikatora mentalnog zdravlja, a iz kliničke prakse se od odraslih osoba često može u terapijskom procesu čuti o sumnji u istinitost vlastitih iskustava zlostavljanja iz djetinjstva i promišljanja o tome jesu li opisani doživljaji uopće stvarni ili nisu. Situacija u Hrvatskoj, unatoč brojnim inicijativama u posljednje vrijeme, i dalje se nije pomaknula s početne točke kad je u pitanju postavljanje sumnje na seksualno zlostavljanje. Pravni okvir u Hrvatskoj po pitanju seksualnog zlostavljanja je i dalje sporiji od posljedica istog na mentalno zdravlje, a sustav često zna iscrpiti i retraumatizirati žrtve, naročito djecu i mlade, do mjere da nerijetko požele povući svoje iskaze samo kako bi se cijeli postupak okončao.
Krešimir Prijatelj, psiholog
Postoji li uopće specijalizirano psihološko savjetovalište za djecu i mlade, unutar kojega bi bilo moguće da djeca i mladi prijave slučajeve seksualnog nasilja i bez pratnje odraslih, kao što stotine takvih postoje u zapadnoeuropskih državama?
PRIJATELJ: U ovom trenutku savjetovališta koje nude neki oblik specijalizirane pomoći za žrtve seksualnog zlostavljanja su Ženska soba, BaBe, Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba te Hrabri telefon. Seksualno zlostavljanje osobe mogu prijaviti anonimno i putem aplikacije “Red button” Ministarstva unutarnjih poslova. Unatoč tome, specijaliziranih savjetovališta po uzoru na zapadnoeuropske zemlje je malo, baš kao i educiranih stručnjaka koji se unutar istih bave tretmanom seksualno zlostavljane djece i odraslih. Osim toga, većina savjetovališta je locirana u Zagrebu, tako da osobe koje žive u ostalim dijelovima Hrvatske često moraju putovati kako bi dobili adekvatnu i sveobuhvatnu pomoć.
Često su počinitelji u bliskom djetetovom srodstvu, često to budu i očevi, pa kako se taj problem rješava kroz terapiju? Može li i kako žrtva uspostaviti odnose sa svojim počiniteljem?
ŠKRLEC: Upravo zbog iskustva zlostavljanja koji je inicirala osoba od povjerenja, takvim žrtvama seksualnog nasilja teže je potražiti pomoć i uspostaviti odnos povjerenja s terapeutom. Osim povrede koja nastaje u samom činu zlostavljanja, žrtvama seksualnog zlostavljanja, čiji počinitelji su njima bliske osobe, je narušeno samopouzdanje i samopoštovanje, povjerenje prema drugima u odnosima. Narušen je i doživljaj odgovornosti za samo iskustvo zbog načina na koji se obično atribuiraju posljedice, a koji se previše oslanja na crno-bijelo razmišljanje. Primjerice, da starije osobe sve bolje znaju ili da djeca dobiju što zaslužuju za svoje ponašanje. Iz istraživanja na ovom području može se zaključiti da su najbolji rezultati po kvalitetu života žrtava dobiveni ukoliko se intervencija usmjerava na smanjenje ili eliminaciju simptoma o kojima žrtva izvještava, što uključuje integraciju traumatskog iskustva u pojam o sebi kao oblik ponovnog kreiranja „selfa“, odnosno prihvaćanja svojeg identiteta u potpunosti.
Većina terapijskih tehnika kod odraslih bazira se na razumijevanju iskustva zlostavljanja kako bi osoba mogla započeti s oporavkom, a to može uključivati i suočavanje sa zlostavljačem kao način izricanja svojih osjećaja i oslobađanja od odgovornosti. Takvim postupkom nastoji se rasteretiti žrtvu iskazivanjem negativnih emocija, a istovremeno i povezati nastale emocije kao pozitivno iskustvo proizašlo iz traume. Kako bi ovaj postupak bio uspješan, osoba se mora osjećati sigurno i spremno na „probavljanje“ emocionalno zahtjevnog sadržaja, a to ovisi i o ponašanju zlostavljača i njegovoj spremnosti na suradnju. Nerijetko zlostavljači žele nastaviti odnos, međutim, važno je da oni ne određuju uvjete te da žrtva ima potpuno pravo birati želi li to. Općenito gledajući, ovakav se postupak ne savjetuje djeci koja i dalje osjećaju strah i mlađe su dobi jer zlostavljač, iako je njima bliska osoba, predstavlja opasnost. Dakle, ukoliko se poklopi da u sigurnim uvjetima žrtva ima priliku suočiti se sa zlostavljačem, takav postupak može pružiti osnovu za izgradnju novog konstruktivnog odnosa, ali to, naravno, nije pravilo niti se od žrtve bilo što očekuje.
Kako će i koliko će vremena trebati djevojčici iz Splita da prevlada traumu seksualnog zlostavljanja koje je proživjela od strane dvojice mladića?
PRIJATELJ: Ne ulazeći u konkretan slučaj, važno je naglasiti kako seksualno zlostavljanje može na djecu ostaviti velik broj zabrinjavajućih posljedica na planu mentalnog zdravlja, naročito ako se radi o više počinitelja i ako je korištena velika količina nasilja. Tretman traume seksualnog zlostavljanja specifičan je proces i njegovo trajanje ovisi o iskustvima djeteta koje je uključeno u psihoterapiju, količini podrške obitelji i šire okoline, kao i informacije koju dijete dobiva od okoline o tome vjeruje li mu se o iskustvima kojima progovara. Nažalost, opet naglašavamo kako je sustav pravne zaštite sporiji nego što bi trebao biti i u određenom broju slučajeva počinitelji zbog manjka dokaza ili drugih okolnosti ne završe u zatvoru što djeci i mladima žrtvama seksualnog zlostavljanja može predstavljati kamen spoticanja u razrješavanju traume i iskru sumnje u pravednost u svijetu. Osobama koje su preživjele traumu seksualnog zlostavljanja bi zasigurno bilo dodatno zacijeljujuće kada bi imale informaciju da počinitelji snose adekvatne posljedice za svoje postupke.
Kada početi s terapijom?
ŠKRLEC: Prema jednom preglednom istraživanju o djeci koja su doživjela neki oblik seksualnog zlostavljanja dobiveno je da, među različitom djecom, postotak preklapanja njihovih simptoma iznosi uglavnom 20 do 30 posto. Što znači da, unatoč traumatskom iskustvu, djeca nemaju univerzalnu reakciju. To je ponovo proizvod činjenice da ovakvo iskustvo nastupa u godinama kada se dijete razvija i nastoji uklopiti iskustvo u doživljaj svijeta. Baš zato što je dječji mozak toliko plastičan, odnosno podložan promjeni, važno je da se što ranije uključi u terapijski proces kako bi se uspostavili konstruktivni i adaptivni obrasci ponašanja, a time su i šanse za oporavak i napredak djeteta najveće.