Gotovo svake noći iza ponoći stigne njezina poruka. Prvo pitanje je: ‘Budan?’ Nakon njegovog odgovora jesam, zareda: ‘Jako me zanima što ti misliš…?’ ili ‘On mi je rekao, ali voljela bi znati da li se ti slažeš sa mnom…’ I njemu i njoj je 16, oni su prijatelji, idu u istu školu, a ona je cura njegovog najboljeg frenda. Iz nekog razloga, a on se nikada nije usudio pitati zašto, ona gotovo svake večeri oko ponoći, pa i kasnije pošalje poruku, ima mu nešto važno za reći, pošalje fotografiju, recimo sebe u pidžami uz neku duhovitu rečenicu… Da nije djevojka njegovog prijatelja, možda bi on bio njezin dečko. Možda mu se sviđa, možda ona to i vidi i zato to radi, možda joj zato ne može reći da prestane iako mu je muka, iako mu se zbog toga plaće, iako ga hvata i panika kad se počne približavati ponoć i u svojoj sobi baca pogled prema mobitelu hoće li se na ekranu ukazati njezina poruka…
Sekvenca je to jedne trenutno životne drame mladića koji je postao žrtva nezdrave veze svojih školskih prijatelja u kojoj je umjesto nježnih osjećaja mladenačke ljubavi prevladala manipulacija, ljubomora, nadmudrivanje, podmetanje… On je volio kontrolirati njezin mobitel, ona mu je u početku to dopustila kao čin ljubavi i povjerenja. Kad joj je to počelo smetati, a on inzistirati, krenula je zauzvrat smještati mu ‘pušku’ – male noćne razgovore koje je vodila s njegovim najboljim prijateljem. Toj noćnoj mori mladića došao je kraj kad se odlučio povjeriti ocu, potražiti odgovore na pitanja što da čini, kako da se postavi, što može napraviti i ne izgubiti prijatelje. Otac nije imao odgovore na pitanja niti je znao što točno činiti, ali je shvatio ozbiljnost situacije pa su skupa potražili stručno mišljenje, poslušali date savjete, pa je ova priča, nakon nekoliko ipak neugodnih razgovora s prijateljem i njegovom djevojkom, za našeg mladića završila sretno.
Ljubomora je manipulacija i prvi korak nasilja
Ovo je samo jedna od tisuća situacija koje se svakodnevno događaju u emocionalnim vezama tinejdžera, a koje će njihovi roditelji ili nastavnici smatrati normalnim mladenačkim poigravanjima niti ne sumnjajući da bi jednog dana, jer se nije reagiralo na vrijeme, njihovo dijete moglo postati žrtva psihičkog i seksualnog nasilja u partnerskoj vezi.
„Većina djevojaka smatra da je potpuno normalno da dečko pokazuje ljubomoru. Njima je isto tako normalno da im dopuste pratiti komunikaciju koju imaju putem mobitela. Da im daju svoje lozinke od mobitela, kompjutera. Ljubomoru smatraju načinom na koji njihovi momci iskazuju ljubav. Takvu ljubomoru nazivaju onom dobrom ljubomorom“, kaže Nina Sinković, učenica četvrtog razreda Škole za medicinske sestre Vrapče.
„Imali smo slučaj da se cura požalila prijateljici da je dečko kontrolira, najviše preko mobitela i da ona ne zna kako mu se suprotstaviti. Kako se od njega maknuti. Boji se, postat će nasilan. Roditeljima se ne može požaliti, jer osjeća sram što mu je uopće dala lozinku. Kome se obratiti da je savjetuje što može napraviti. Da je obrani.“, prepričava Patricia Penezić, učenica četvrtog razreda Škole za medicinske sestre Vrapče.
Nina i Patricija su vršnjačke edukatorice i vode radionice kroz koje se mladi u dobi od 15 do 19 godina uče prepoznavati elektroničko, seksualno i rodno uvjetovano nasilje u intimnim partnerskim vezama. Uče kako mu se suprotstaviti, kako se zauzeti za sebe. One su dio projekta ‘Mogu reći NE’ koje je u deset škola u Hrvatskoj pokrenuo Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI). U okviru projekta napravljen je i časopis za mlade True 2 You kao jedan od oblika inovativnog načina učenja, zajedničkog rasta, uspostavljanja odnosa i komunikacije s drugima.
Radionice za učenike prvih razreda drže učenice četvrtih
Radionice su tek startale, a Nina i Patricia su provele prvu za jedan prvi razred njihove škole, a do kraja godine bit će ih još sedam. U situaciji pandemije moraju se odvijati online. U njihovu je školu projekt dovela nastavnica Suzana Ribarić, koja već 15 godina sudjeluje u projektima suzbijanja nasilja u partnerskim vezama i osnaživanju tinejdžera, posebice djevojaka koje su kao žrtve raznih oblika nasilja u emocionalnim vezama puno brojnije od mladića. I u okviru svog predmeta kojega predaje o mentalnom zdravlju četvrtim razredima obrađuju teme u području psihodinamike spolova, govore o tome kad emocionalne veze postaju nezdrave, koja su to ponašanja, kako ih prepoznati, što učiniti…
„Radimo mi to kroz vježbe i dosta se učenica zna tada javiti sa problemima s kojima se u vezama susreću. Otkrilo se tako i par jako ružnih situacija, a jedna je morala doći i do policije, jer se radilo o težim oblicima nasilja. Učenici se inače ustručavaju tražiti pomoć od nastavnika. Mi nemamo tu vrstu autoriteta, a i kad kažu za neki svoj problem, naprave to jako stidljivo, boje se da će se vijest proširiti. Tu je prisutno puno straha i srama. A posljedice znaju biti teške, posebice psihičke, a toga je kod učenica i učenika danas sve više. Zato intenzivno radimo upravo na tome da učenice i učenike osvijestimo kako je važno potražiti pomoć“, navela je nastavnica Ribarić.
Bez edukacije teško je osvijestiti kad se postaje žrtva nasilja u vezi
Nina i Patricia jedine su se u njihovoj školi javile da prvo same prođu edukaciju, seminar o suzbijanju elektroničkog, seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja, da bi potom postale i srednjoškolke edukatorice svojih vršnjaka ili u njihovom slučaju mlađih kolega.
„Uključile sam se jer mislimo da se jako malo zna o ovoj temi. Da ljudi koji se nađu u vezama u kojima ima nasilja često misle da je to rezultat njihovog ponašanja. Da su one same krive“, kaže Patricia.
„I ranije smo sudjelovale u nekim radionicama i edukacijama na slične tema, pa smo htjele ta znanja proširiti, ali i temeljem osobnih iskustava približiti se ovoj temi. Ja sam se osobno našla u vezi u kojoj je bilo prisutno nasilje, ne fizičko, nego manipulativno. Kako sam ranije već imala priliku čuti kako određena ponašanja treba tumačiti, jer u našoj školi se dosta radi na tome da se mladi upute da je nasilje prisutno i da se znaju nositi s tom situacijom, u vlastitoj sam se situaciji znala snaći, nasilje prepoznati i maknuti se iz takve nezdrave veze“, rekla nam je Nina. Patricia je dodala kako je činjenica da je kao prijateljica bila blizu onome što je Nina prolazila i imala priliku spoznati da je manipuliranje u emocionalnim vezama jedno od gorih oblika nasilja, dodatno utjecala da se javi za edukatoricu i radi na podukama kako suzbijati nasilje u partnerskim vezama.
S vezom nešto nije u redu ako se osoba u njoj ne osjeća ugodno
Na radionicama tako otvaraju razne teme, situacije koje se događaju u vezama, o njima žustro raspravljaju i definiraju ih, te osvještavaju radi li se u pojedinim situacijama o prihvatljivom ili nasilnom ponašanju u emotivnoj vezi, tko je žrtva i kako se iz te situacije odmaknuti.
„Ako se osoba u vezi ne osjeća ugodno u svakom pogledu, s tom vezom nešto nije u redu. Onda valja detektirati koje su to stvari zbog kojih se ne osjećamo ugodno i je li to nasilje. Recimo, imamo situaciju da mladić podjeli fotografiju svoje djevojke sa svojim prijateljima i njoj to nije ugodno. Ako to ne osvijesti nakon nekog vremena će smatrati da on to bez njezina pitanja može činiti. Ako osvijesti da je to isto vrsta nasilja tome će se usprotiviti. Kroz radionice educiramo i šire. Postavljamo pitanje što prijatelji rade s tom fotografijom. Ako su osvijestili da je on to učinio bez njezina odobrenja i ne žele sudjelovati u tome, ne žele podupirati takvo ponašanje, jer znaju da je to oblik nasilja, oni će fotografiju izbrisati i time nasilničko ponašanje zaustaviti, a njoj dati potporu, osnažiti je da se zna postaviti idući put u sličnoj situaciji, sa sličnom osobom“, daje primjer Nina jednog od čestog oblika nasilničkog ponašanja o čemu se i raspravlja na radionicama.
Roditelje uglavnom ne zanimaju problemi koje djeca imaju u vezama
Pitali smo naše sugovornice jesu li i na koji način roditelji uključeni u ove teme i da li ih i na koji način zanima problematika suzbijanja elektroničkog, seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja mladih u dobi od 15 do 19 godina.
Nastavnica Suzana Ribarić iz dugogodišnjeg iskustva razrednice navodi kako roditelje to, nažalost – ne zanima: „Osim ako se ne radi o fizičkom zlostavljanju. Imali smo dva takva slučaja u školi s učenicima, da su bili fizički zlostavljani u svojim vezama. Roditelji su se tada bili prisiljeni uključiti. Inače ih ta tema uopće ne zanima. S jedne strane smatraju da je to privatna stvar, a s druge strane nisu ni upućeni u taj dio života svoje djece.“
„Mi smo došle do zaključka da ni roditelji, ni škola ni nastavnici nisu previše upućeni u ovaj važan dio života i životnog razdoblja mladih. Kad dijete na svoj način da svom roditelju do znanja da ima problem, da misli da je zlostavljano, najčešće dobiju odgovor: ‘Ma proći će to… Nije to ništa…’ Ili: ‘Makni se od njega, nemoj biti s njim’ – kao da je to lako napraviti. Roditelji nisu ni svjesni da djevojka koja je u vezi s nekim tko se nasilnički ponaša, ne može se lako maknuti, jer onaj tko zlostavlja to želi stalno činiti, pa svoju žrtvu neće lako pustiti. Zato treba slušati što djeca govore, u kakvoj se situaciji nalaze i konkretno im pomoći da ih nje izađu“, navele su Nina i Patricija razmišljanja do kojih su došla zahvaljujući razgovorima s vršnjacima i učenicima svoje škole.
Češće žrtve postaju djevojke s niskom razinom samopoštovanja
Nastavnica Ribarić govori i o posljedicama koje takve veze mogu ostaviti na mlade ljude te dobi: „Djevojke s vrlo niskom razinom samopoštovanja, one koje imaju kod kuće lošu situaciju pa iz nje bježe, najčešće uđu u vezu koja bude nasilna. U početku trpe psihičko nasilje, manipulacije, koje se vremenom zna pretvoriti u fizičko, pa i seksualno. Želim posebno naglasiti kako djevojke najčešće ne prepoznaju seksualno nasilje unutar veze. Misle da se seksualnim nasiljem naziva ono koje čine nepoznati ljudi. Kroz igre slučajeva, životnih primjera, dio tih djevojaka prepoznaje sebe kao žrtvu seksualnog nasilja. Seksualno uznemiravanje još teže osvjeste kao nasilje, jer ga doživljavaju flertom. Ljubomoru pak ne razumiju kao manipulaciju, jer znaju reći kako je mala doza ljubomore i poželjna. Tako da se lako nađu u vezi s mladićima koji ih zbog ljubomore izoliraju od društva, prijatelja…, a one to prikazuju velikom ljubavlju. Tu je prisutna kontrola i putem mobitela. Psihičke posljedice koje na djevojke ostavljaju takve veze su duboke. Nerijetko one kasnije u odrasloj dobi opet uđu u veze istih nasilničkih obrazaca, jer mala je vjerojatnost da će u kasnijim godinama prepoznati nešto što za njih nije dobro, ako to nisu osvijestile i prepoznale na vrijeme.“
Na informatici se ne uči kako se zaštiti na društvenim mrežama
Nina i Patricia pridodaju da je upravo zato edukaciju o prepoznavanju nasilničkih oblika ponašanja u vezama, elektroničkog nasilja, rodno uvjetovanog i seksualnog nasilja, važno uvoditi u prvom razredu srednje škole. Na radionicama koje vode govori se i o zaštiti privatnosti, kako prepoznati nasilje na društvenim mrežama, kako zaštiti fotografije i online komunikaciju, a sve su to pitanja o kojima bi se trebalo učenike poučavati i na satovima informatike.
„Cyberbullying je bila tema jednog sata razredne nastave, ali ne na satu informatike. Ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi na satovima informatike, koji su danas obvezni predmeti, mi nismo učili kako se zaštititi na društvenim mrežama, kako u online komunikaciji, a mislim da to treba biti dio nastavnog programa“, smatra Nina.
Što se tiče uvođenja seksualnog odgoja u škole, obje učenice smatraju da bi ga kao cjelovit predmet trebalo uvesti i navode: „Mi možda kao zdravstvena škola ta znanja imamo priliku dobiti više nego drugi učenici, nekih drugih strukovnih zanimanja. Imamo priliku biti u bolnicama, pitati i osobne stvari koje nas muče i sestre i liječnike. No, takvu priliku učenici nekih drugih strukovnih zanimanja nemaju, a vjerojatno se niti s edukacijom o tim temama, kao što su spolno prenosive bolesti, ni u školi ne susreću. I to nije dobro.“
Tek četvrtina nastavnika nasilje u adolescentskim vezama smatra ozbiljnim problemom
Koliko su nastavnici senzibilizirani za ove probleme i koliko su uključeni u projekte suzbijanja elektroničkog, seksualnog i rodno uvjetovanog nasilja? Prije 15 godina, kad je počela s edukacijom u tom području, nastavnica Suzana Ribarić nije imala podršku nekih kolegica. Znale su komentirati kako se tu nema što educirati, jer da su sve te pojave sasvim normalne za mlade i da treba njima prepustiti da se s time sami nose. Danas sve više kolega i kolegica smatra da se ovom problematikom treba sustavno baviti, ali to još uvijek nije dovoljno. Smatra da u škole treba uvesti seksualni odgoj kao jedan cjelovit predmet, jer ovakvi projekti i radionice nisu dovoljne jer se kod učenika vide tek neznatni pomaci.
„Učenicima nedostaje znanja. Djevojke misle da su im rodne uloge prirodno dane, a ne da su nametnute. Čak mladići po tom pitanju budu osvješteniji, ali znaju reći, u redu, ako vi tako hoćete, nama je to onda super. S druge strane, djevojke su većinom žrtve nasilja u emotivnim vezama zbog tih obrazaca, neznanja i neprepoznavanja nasilja. Osobno sam imala samo jedan slučaj u kojem je nasilnica bila djevojka“, navela je nastavnica Ribarić.
CESI-jevo istraživanje među provedeno nastavnicima i objavljeno ove godine u lipnju potvrđuje kako nasilje u adolescentskim vezama, posebno elektroničko seksualno nasilje, nije tema koja je u potpunosti bliska nastavnicima i nastavnicama u srednjim školama. Ona uglavnom nije dio njihovih profesionalnih razgovora i o njoj se rijetko razgovara s roditeljima.
Samo jedna četvrtina nastavnika smatra da je nasilje u adolescentskim vezama ozbiljan problem, a gotovo polovina nije sigurna i to unatoč tome što je čak 40 posto nastavnica i nastavnika vidjelo ili bilo informirano o slučaju nasilja u adolescentskoj vezi u njihovoj školi.