Gotovo 80 posto LGBTI+ djece strahuje za svoju fizičku, emocionalnu ili psihološku sigurnost, a još većih 88 posto boji se negativnih komentara članova obitelji, prijatelja ili kolega na poslu. To su samo neki od rezultata nacionalne analize nasilja nad LGBTI+ i rodno varijantnom djecom u Hrvatskoj koju je organizacije Zagreb Pride provela u okviru europskog projekta Djetinjstvo različitosti.
Autorice Ana Urlić i Ana Dumančić analizirale su odgovore dobivene putem online ankete i deset intervjua s dionicima iz pet područja uključenih u projektne aktivnosti: obitelj, javnost, zdravstvo, obrazovanje i mediji. Već preliminarni rezultati istraživanja provedenog 2019. pokazali su da su javni prostori nesigurni za LGBTI+ zajednicu, no situacija nije ništa bolja u privatnom prostoru. Od donošenja Zakona o životnom partnerstvu 2014., kao odgovor na referendum koji se dogodio godinu ranije kad je u Ustav ušla odredba da je brak između muškarca i žene – za hrvatsku se LGBTI+ zajednicu nije učinilo mnogo. Štoviše, povećao se broj slučajeva napada, a nedavno se dogodio jedan od najgorih na zajednicu u prošlih nekoliko godina kada je na gej muškarca bačen molotovljev koktel u parku Maksimir. Međunarodne organizacije također su primijetile pogoršanje, pa je Hrvatska u 2019. pala sa šestnaestog na devetnaesto mjesto prema indeksu LGBTI+ prava u Europi.
Potreban je integrirani sustav medicinske i psihosocijalne podrške
Ranije istraživanje iz 2019. pokazalo je da je čak 64 posto LGBTI+ osoba u Hrvatskoj doživjelo neku vrstu nasilja, a više od 60 posto ih je doživjelo diskriminaciju na temelju njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Čak i u urbanim sredinama, za koje se smatra da su tolerantnije, javno iskazivanje naklonosti između istospolnih parova nije prihvatljivo, a još je gore u ruralnim sredinama gdje se zastupaju heteronormativni i religijski svjetonazori koji stigmatiziraju pripadnike LGBTI+ zajednice. Još su veći problemi kod pristupa zdravstvenoj skrbi.
Istraživanje je pokazalo da hrvatski zdravstveni sustav ne ispunjava sve potrebe LGBTI+ zajednice kao što je integrirani sustav psihosocijalne podrške, a sustav pomoći za transrodne osobe je potpuno nereguliran i neusuglašen prema njihovim pravima i potrebama. Zbog načina zapošljavanja na političkoj osnovi i uplitanja osobnih uvjerenja u medicinu mnoga gej, biseksualna, interspolna, ali naročito transrodna i rodno varijantna djeca i mladi bivaju zakinuta za osnovna ljudska prava.
Kao što su neki od intervjuiranih rekli, transrodne osobe ne mogu sakriti svoj identitet, a podrška zdravstvenih radnika im je u tranziciji posebno važna.
Kao neka od češćih iskustava ispitanici su navodili: “Liječnica opće prakse i njezina medicinska sestra su bile u redu kad smo ih obavijestili, rekle su da su i primijetile. U školi smo imali sreće s mladom učiteljicom, psihologom i pedagogom koji su isto već primijetili i bili jako susretljivi i spremni pomoći. Mislimo da mladi zaposlenici znaju kako postupati, dok su oni stariji tvrdoglavi i ne žele se baviti tim temama.”
O seksualnosti i rodnom identitetu se najviše uči na vjeronauku
Situacija u školskom sustavu nažalost nije ništa bolja. Cjelovitog seksualnog obrazovanja nema, a u trenutne module zdravstvenog odgoja učenje o drugim seksualnim orijentacijama ili rodnim identitetima nije uključeno. Umjesto na biologiji ili zasebnom predmetu, o temama seksualnosti ili roda se najviše uči na vjeronauku. Hrvatski obrazovni sustav već bio kritiziran kao loše kvalitete i nefleksibilan, a jedini spomen LGBTI+ zajednice često je jedino u negativnom kontekstu spolno prenosivih infekcija i bolesti kao što su HIV i AIDS.
Istraživanje je pokazalo i da je zlostavljanje LGBTI+ djece prisutno u školama, no nije sankcionirano, između ostalog, i zato što učitelji i drugo školsko osoblje nema adekvatna znanja i vještine kako podučavati o seksualnim orijentacijama, rodnim identitetima i ekspresiji istoga. Jedna od intervjuiranih osoba je rekla kako sve više djece prvo obraća učiteljima i školskom osoblju za pomoć, zbog čega je potrebna edukacija zaposlenika o LGBTI+ pravima, terminologiji i nasilju.
Potpuni nedostatak strateških dokumenata o zaštiti LGBTI+ djece
Strah od diskriminacije dovodi do toga da preko trećine ispitanika prilagođava svoje ponašanje kod kuće, 37 posto čini to u školi, gotovo 40 posto na poslu, a 43 posto u kafićima. Ovakvi rezultati pokazuju jasan nedostatak sigurnih javnih prostora i okruženja gdje se na LGBTI+ djecu neće stvarati dodatan društveni pritisak. Za mnoge od njih obitelji i škola, gdje provode najviše vremena, nisu sigurna mjesta što može dovesti do internalizirane homofobije i izoliranosti. Imajući na umu da su LGBTI+ djeca i mladi podložniji problemima s mentalnim zdravljem kao što su tjeskoba, depresija, samoranjavanje i samoubojstvo, jasno je da su ovakva mjesta i više nego potrebna.
Iako trenutni zakoni ne dopuštaju diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a pravno su istospolna životna partnerstva izjednačena s bračnom zajednicom, Hrvatskoj u potpunosti nedostaju strateški pristup osiguravanja osnovnih ljudskih prava osobama u LGBTI+ zajednici. Unatoč čestom nasilju, manje od deset posto slučajeva se prijavljuje, zaposlenicima u javnom zdravstvu, školstvu, te u većini medija nedostaju znanja i vještine kako bi na pravi način mogli pristupiti temama seksualnosti i rodnosti, a zbog tih nedostataka sustava najviše pate djeca i mladi.