Još je jedna školska godina završila, a hrvatski su osnovnoškolci i srednjoškolci učionice opet napustili bez potrebnih znanja o ljudskoj seksualnosti. Još jedna generacija iz školskih klupa izlazi uskraćena u znanjima o svom fizičkom, emocionalnom, seksualnom i mentalnom zdravlju i pravima. Tu im je sveobuhvatnu seksualnu edukaciju uskratila država, baš kao i generacijama prije njih, kao i njihovim majkama i očevima, djedovima i bakama.
Zašto u Hrvatskoj politika uporno odbija u obrazovanje uvesti sveobuhvatnu seksualnu edukaciju, a kakvu više od dvije trećine europskih zemalja već ima desetljećima, a neke već 70 godina?
Zašto politički establišment, a na vlasti je u zemlji gotovo 30 godina, djeci i mladima uporno uskraćuje edukaciju u znanosti o ljudskoj seksualnosti i time ih za cijeli život izlaže brojnim rizicima i ugrozama njihova seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava?
Odgovori na ta složena pitanja zapravo su bezobrazno banalni, a razlozi i argumentacija glupa.
Nelagoda, sram, predrasude i teorije urote
Razlozi su nelagoda i sram, a iza njih se krije golemo neznanje. I sami smo odrastali bez edukacije o seksualnosti. Nemamo vokabular, ne znamo kojim se riječima izraziti kada o tome trebamo komunicirati s djecom i mladima. Bojimo se koje će to posljedice za nas izazvati, kako će okolina reagirati. Zato u temama o seksualnosti, emocijama, odnosima i vezama – biramo šutnju!
Razlozi su i rasprostranjeni mitovi, predrasude, teorije urote… Jedna od njih je baš česta. To je od protivnika seksualne edukacije u školama uporno ponavljana neistinita tvrdnja da je seksualna edukacija podučavanje o seksu kao seksualnoj aktivnosti. Nasuprot tome mlade zastrašuju i educiraju o seksualnoj apstinenciji, pa se tako na satovima vjeronauka seksualnosti posvećuje puno više vremena nego na među predmetnoj nastavi Zdravlje unutar koje se seksualna edukacija svede na samo jedan sat u školskoj godini.
Seksualnost se kod čovjeka razvija od rođenja
„Dakle, dok u školama seksualna edukacija djece i mladih ne postoji, u društvu je ona na djelu cijelo vrijeme. To je seksualna edukacija koja se temelji na zastrašivanju i negativnim porukama, na predrasudama, mitovima, netočnim informacijama, a nju među djecom i mladima provode oni koji za to nisu educirani“, – dio je naglasaka iz predavanja koje je na konferenciji „Sveobuhvatna seksualna edukacija u škole!“ protekli tjedan imala dr. sc. Tanja Jurin, docentica na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje predaje Psihologiju seksualnosti, klinička je psihologinja i seksualna terapeutkinja. Konferenciju je organizirala udruga Status M u okviru zagovaračke kampanje koju proteklih tjedana provodi CESI uz podršku Zaklade Solidarna, a za uvođenje sveobuhvatne seksualne edukacije u zagrebačke osnovne i srednje škole.
Kako neprestano treba ponavljati i objašnjavati što je sveobuhvatna seksualna edukacija, među ostalim i da to nije educiranje o seksualnim aktivnostima, što još uvijek i nažalost smatraju i brojni hrvatski političari, te koje brojne benefite imaju djeca i mladi ali i cijelo društvo i građani država koje sex ed već desetljećima imaju u školama prenosimo velik dio predavanja docentice Jurin.
„Zašto uopće pričati o seksualnosti i mladima? Zato jer se seksualnost kod čovjeka razvija od rođenja. Priručnici za razvoj djece jasno govore kada treba početi baviti se dječjom seksualnosti. Odgovor je od nulte godine djetetova života. Mi se onda malo lecnemo, jer je nama riječ seksualnost vezana uz seksualnu aktivnost. Seksualnost je puno širi pojam, puno širi koncept i obuhvaća brojne emocije, osjećaje, stavove i vrijednosti, znanja i vještine koji se tiču svih nekakvih bliskih relacija i naravno, onda i u konačnici, i seksualnog funkcioniranja. Seksualnost je jedan pozitivan ljudski potencijal i ono što je važno za reći – bez seksualnog zdravlja nema fizičkog ni mentalnog zdravlja.
Zato naša djeca, naši mladi ljudi moraju moći dobiti obrazovanje, ali i savjetovanje, kao što im mi moramo osigurati i povjerljive i visokokvalitetne usluge unutar zdravstvenog sustava. Mladi moraju moći prepoznati koja su im seksualna prava. Kroz seksualno obrazovanje, koje je, naravno, dobro planirano i prilagođeno razvojnoj fazi, sve im se to može omogućiti“, uvodno je rekla docentica Jurin.
Kojim se mitovima priječi uvođenje sex eda u škole?
„Najveći mit koji postoji je da ćemo davanjem informacija potaknuti mlade na seks, odnosno da ćemo im dati dozvolu za seks. Da će to htjeti ranije. Taj mit prati i onaj da se djecu seksualnom edukacijom uči kako raditi seksualne aktivnosti. Onaj tko to misli možda nikada nije pročitao sadržaj koji se djeci daje u onim školama gdje postoje sustavne i cjelovite seksualne edukacije i nije otkrio koliko je to vrlo bogato područje za raspravu, učenje i razvijanje brojnih kompetencija djece i mladih.
Sva istraživanja koja su evaluaciju efikasnosti programa seksualne edukacije, a parametri su rizična ponašanja, pokazuju netočnost tvrdnje da je seksualna edukacija poticaj mladima da ranije ulaze u seksualne odnose. Parametri govore suprotno, da djeca koja su imala seksualnu edukaciju neće ranije stupiti u seksualne odnose.“
A što jest seksualna edukacija i koje kompetencije razvija?
“Educiranje mladih o cijelom spektru različitih tema. O anatomiji spolnih organa, o reprodukciji, o seksualnim odnosima, o tjelesnoj autonomiji, o pristanku i granicama, o reproduktivnom zdravlju, o njihovim pravima i odgovornostima, o emocionalnim odnosima, o seksualnim stavovima i vjerovanjima, o intimnostima… Za sve što se pokriva ima prekrasno razrađenih kurikuluma, a razrađeni su i ishodi, koje razine znanja, spoznaja i informacija dijete treba dobiti kada završava određeni stupanj školovanja.
Seksualna edukacija nije guranje mladih u seksualno ponašanje. Seksualnost mladi otkriju znatno prije nego što mi mislimo. Ona počinje puno prije puberteta i puno prije nego što mladi razviju svoj obrazac seksualnog ponašanja. Jednom kada razviju neke loše obrasce puno ih teže možemo promijeniti. Seksualna edukacija razvija komunikacijske vještine i prepoznavanja problema.“
Kada bi seksualna edukacija trebala krenuti?
„Ta edukacija treba biti u skladu s djetetovim razvojem, kognitivnim i emocionalnim. I to treba pitati stručnjake koji znaju kako djetetov razvoj izgleda te kako izgleda njegov seksualni razvoj. Oni su ti koji trebaju reći u kojoj dobi i kojoj djeci bi na koji način trebali pristupiti. Znatiželja koju djeca imaju o ovoj temi nije znak da žele početi sa seksualnim aktivnostima, nego je znak da se s njima treba početi razgovarati.
Neke zemlje imaju i predškolski seksualni odgoj. Kada je dijete malo priča se o razvoju tijela. Nešto što danas nazivamo učenje djece točnim naziva spolovila i određenih dijelova tijela. To ih štiti, jer će jednog dana moći reći ako se događa neki problem, ako netko dira njihovo spolovilo. Znat će da se to ne smije događati. Ako koristimo nekakve deminutive ili neke riječi koje ne označavaju imena spolnih organa tada možemo biti u problemima jer dijete zapravo ne zna kako da kaže što mu se događa.
Roditelji u najboljoj namjeri da zaštite dijete od negativnih posljedica, koje naravno postoje ako nešto pođe krivo, radije ne daju nikakve informacije. Neki su roditelji liberalnijih pogleda i mogli bi komunicirati sa svojom djecom ali ih je strah kako će to dijete u svom malom kolektivu te informacije prenijeti i hoće li zbog toga i oni i dijete imati probleme.
Roditelji me često pitaju kad dijete ima 14 godina kako sa djetetom pričati o pornografiji. Onda ih ja pitam, kad ste krenuli po svim drugim temama prije toga. Oni pitaju, o kojim temama? Kažu, imali smo jedan razgovor. Sva literatura pokazuje da jedan razgovor o seksualnosti koji se obavi neće napraviti ništa. Neće promijeniti krvnu sliku seksualnog zdravlja vašeg djeteta. Ta komunikacija, taj kanal trebaju biti otvoreni od najranije dobi, obuhvaćajući njima važne i relevantne teme o razvoju u kojem se oni trenutno nalaze.
Prvi susret s online pornografijom za dečke je 10 godina, a za djevojčice 10,5. To su djeca koja idu u četvrti razred osnovne škole, a u školi će od nastavnika nešto o seksualnosti prvi puta čuti u šestom razredu. Ovo su pokazatelji za našu zemlju i mislim da moramo nešto poduzeti, jer škola tu ima svezane ruke. Informacije su nedostatne i krivovremene. Trenutno imamo situaciju da se edukacija o pubertetu i tjelesnim promjenama koje se zbivaju, pa i emocionalnim i psihičkim, događa u petom razredu. Međutim to ne prati najnovije spoznaje o fizičkom razvoju djece koje govore o tome da se ulazak u pubertet pomaknuo s petog na četvrti razred. A mi smo temu pomaknuli za dvije godine unazad od onoga kada njima treba. Ta tema treba doći u trećem razredu kako bi bili spremni za promjene koje slijede u četvrtom razredu.
Tako da tu imamo krivovremene informacije, i ono malo što ih imamo. I naravno potpuno pogrešnih, jer se pokazuje da se najviše informacija u ovom dijelu dobiva na satovima vjeronauka.”
Koje posljedice donosi uskrata informacija i šutnja?
„Djeca puno ranije otkriju seks nego što mi mislimo. Pitajte djecu u prvom razredu osnovne škole znaš li što je seks. Većina njih će se s nelagodom nasmiješiti, pokriti glavu i pokazati sram, jer su vrlo rano naučili da o tome oni koji ih odgajaju ne govore ništa. Znate što šutnja nama govori? Ako netko šuti, ne reagira, onda bi se sva naša ponašanja trebala ugasiti. Ako je naš prirodni poriv da nam se seksualnost razvija, onda ćemo kroz šutnju shvatiti da radimo nešto loše, da imamo loše osjećaje, da razmišljamo loše i da nešto s nama nije u redu. Eto, to je neki začetak krivnje i srama koji nas kasnije u životu tjera da šutimo i nemamo informacije što nam se na kraju može odraziti i na lošije seksualno zdravlje.
Značajan postotak adolescenata seksualno je aktivan prije 16 godine. Mi imamo jednu od najviših stopa maloljetničkih trudnoća, 2021. smo bilježili 644 maloljetnih rodilja. Imamo jako nisku procijepljenost protiv HPV-a, osobito u pojedinim županijama. Čak 60 posto mladih ne koristi kondom redovito prilikom seksualnih odnosa, a 40 posto djevojaka i 25 posto mladića prvo seksualno iskustvo opisuju neugodnim. Čak 43 djevojka i 16 posto mladića imalo je barem jedno neugodno iskustvo u dobi do 18 godina. U dobi između 18 i 25 godina 30 posto mladih izjavljuju probleme koji traju dulje od šest mjeseci i izrazito ih muče.
Glavna intervencija koja se propagira je čekaj, nemoj sada, nije ti još vrijeme za to, objasnit ćemo ti kad budeš veliki. Međutim cijela priča o apstinenciji se pokazala neučinkovitom, štoviše pokazalo se da oni mladi koji su na to educirani u seksualne odnose ulaze ranije i imaju više spolno prenosivih bolesti nego oni koji su imali seksualnu edukaciju.
Kad prilikom predavanja mladima postavim pitanje u razredu kome se obraćaju, nitko ne diže ruku. Pitam li ih konkretno, da li mami, tati, školi… – ništa. Pitam da li liječniku školske medicine, pa pitaju tko je to. Djeca su ostavljena da nemaju stručnu osobu koju će pitati. Oni koji promišljaju tu temu možda će se obratiti vršnjaku ili umjetnoj inteligenciju, ali kada imaju problem neće nikoga pitati.
I roditelji i škola moraju oko toga surađivati i misliti na dobrobiti naše djece. Trećina učitelja smatra da nema dovoljno kompetencija i da im je neugodno govoriti o tim temama. I kada razmišljamo o tome da neki program implementiramo u škole, mi se prvi moramo educirati kako bi mogli nositi cijelu tu priču prema mladima. To nisu jednostavne teme i mislim da škole i učitelje koji će jednog dana držati te programe treba ohrabriti i osnažiti da oni rade s lakoćom, a ne s nelagodom.“
Sjajni benefiti sex eda u školama i za mlade i za društvo
„Stalno je pitanje je li seksualna edukacija efikasna. Kako je mjerimo? Postoje brojni indikatori poput koristi li se zaštita, broj neželjenih trudnoća, korištenje kontracepcije…
Evaluacije primjene sex eda onih država koje ga imaju u obrazovnom sustavu pokazuju da cjelovita seksualna edukacija odgađa početak seksualne aktivnosti, a svima je u interesu da mladi budu što zreliji i kognitivno što opremljeniji da mogu donositi odluke i razumjeti i posljedice svojih ponašanja. Više od 70 posto mladića te 60 posto djevojaka u seksualni odnos neće stupiti prije 16. godine. Stopa tinejdžerskih trudnoća je 50 posto niža, značajan broj mladih ljudi koristi kontracepciju, a spolnih je bolesti među adolescentima 30 posto manje. Pokazuje se da će mladi više prakticirati siguran seks, imati manje zdravstvenih posljedica.
Velik je i broj onih kojima je prvi seks bio konsensualan i entuzijastičan, a što govori da znaju postavljati granice, svjesni su pristanka… Najnoviji podaci pokazuju da seksualna edukacija smanjuje nasilje u odnosima, uključujući i seksualno nasilje. Smanjila se dob među partnerima, što smanjuje i rizik od nasilja. Mladi ljudi su ohrabreniji i prije će potražiti savjet kada imaju problem jer će znati koga pitati, gdje se i kome se obratiti.
Indikatori uspješnosti seksualnog obrazovanja mjere se i na individualnim razinama, kao što je vlastiti osjećaj samopouzdanja, zadovoljstva u seksualnom životu u nekom kasnijem životu. Mjeri se i na društvenoj razini – poput mjerenja koliko zadovoljavajuće država pruža usluge seksualnog i reproduktivnog zdravlja građanima. Postoje li savjetovališta za mlade, informacije o kontracepciji i dostupnosti kontracepcije ili kako se poštuju sva prava iz područja reproduktivnog zdravlja. Seksualna edukacija mladih doprinosi tome da se nauče izboriti za svoja prava na seksualno i reproduktivno zdravlje.
Seksualna edukacija unaprjeđuje i digitalnu pismenost. Znamo da puno sadržaja postoji online, međutim, ako su educirani razumjet će opasnosti, izbjeći postati žrtve osvetničke pornografija ili sextinga i izbjeći negativne posljedice na svoje mentalno zdravlje.”
Kako seksualnu edukaciju uvesti u škole
„Pitanje je prvo da li bi to trebao biti među predmetni sadržaj ili neki poseban predmet. Ako ćemo integrirati u sve predmete svi učitelji za to trebaju biti opremljeni. Integracija može značiti da niti jedan učitelj te teme ne uključi, a ovo područje je jako važno, a zdravstveno znanje je toliko veliko da treba imati svoje učitelje koji su osposobljeni preuzeti odgovornost za ovu temu.
U nekim zemljama je to kombinacija učitelja i stručnjaka koji dolaze na posebne teme. Psiholog koji radi u školi pomaže da se taj program integrira na one učitelje koji imaju za to želju.
Djeca i mladi imaju pravo na seksualnu edukaciju, a mi smo odrasli odgovorni da prenesemo znanje i otvaramo dijalog. Ovo je svima jako teška tema i ja sam nedavno čula nešto što ću prenijeti kao motivaciju da je prema djeci i mladima otvorimo: Ako želimo težak život, vodimo lagane razgovore – Ako želimo lagan život, vodimo teške razgovore.“