Uz najdominantniju temu koja je posljednjih mjeseci zaokupljala pažnju javnosti, naravno pandemiju koronavirusa, u javnom su prostoru, u nekoliko valova istom žestinom, isplivale teme teških kršenja ženskih prava te seksualnog maltretiranja. Povodi su bili različiti. Prvo se u predizborno vrijeme tema prava na pobačaj žestoko politizirala između izbornih takmaca ljevice i desnice nerijetko na način da se ženu tretira tek objektom sučeljavanja političkih ideologija u cilju prikupljanja glasova birača. Koji tjedan kasnije kroz društvene mreže spontano su žene počele dijeliti negativna iskustva koja dožive u javnom prometu, na ulici, na radnom mjestu i to na račun svog izgleda, ponašanja, pa najčešće i samo spola. Na tisuće opisa uvreda i seksualnog maltretiranja koja žene svakodnevno doživljavaju na javnim mjestima zasula su društvene mreže pod hashtagom #ženeujavnomprostoru zahvaljujući čemu se i o ovim oblicima diskriminacije žena napokon javno progovorilo.
Treća tema kršenja ženskih prava, ali i ljudskih prava i prava pacijenata, koja cijelo vrijeme zaokuplja pažnju javnosti je problem kršenja prava trudnica, rodilja, roditelja…, a za vrijeme mjera zabrana zbog COVIDA-19 kada su bolnice i rodilišta zabranila pratnju na porodu, kad je roditeljima zabranjen posjet djeci u bolnici, kad su prekinuti postupci medicinski potpomognute oplodnje…
Više nego dobar povod za intervju s Višnjom Ljubičić, pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova.
S obzirom da ste u kontinuitetu devetu godinu Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, nema osobe koja bi kompetentnije mogla dati pregled stanja i trendova po tom pitanju. Kakvo je stanje ravnopravnosti spolova u hrvatskom društvu i u kojem smjeru idemo?
Puno se toga dogodilo i promijenilo u razdoblju od 2011., otkako sam imenovana Pravobraniteljicom, pa do danas. Kroz praksu rada vidljivo je da s godinama ova institucija postaje sve vidljivija, prepoznatljivija u javnosti te se naša stajališta sve više poštuju. Jasan pokazatelj je podatak da se postotak slučajeva u kojima se u potpunosti uvažavaju naše odluke, radi se o upozorenjima, preporukama i prijedlozima, u posljednjih nekoliko godina konstantno kreće oko visokih 90 posto! Rezultati istraživanja iz područja ravnopravnosti spolova generalno pokazuju da se pomaci kontinuirano ostvaruju te se postupno sve više približavamo ravnopravnosti spolova. Ono čime ne bismo trebali biti zadovoljni je brzina kojom do tih promjena dolazi. Napredak je vidljiv, ali je vrlo spor. Zato je potrebno raditi na ubrzanju tog procesa.
Na kojim je područjima taj napredak vidljiv?
Vidljiv je napredak kada govorimo li o promjeni hrvatskog društva po pitanju poštivanja ravnopravnosti spolova. Građanke i građani su u posljednjih desetak godina postali puno osjetljiviji za pitanja ravnopravnosti spolova, sve više primjećuju pojavnosti diskriminacije i prijavljuju je Pravobraniteljici. To je vidljivo i iz broja pritužbi koje zaprimamo na godišnjoj razini, a koji je u kontinuiranom porastu. Primjetan je znatno veći stupanj kritičnosti društva u cjelini, uključujući i dio medija.
Od svih osnova diskriminacije za koje je Pravobraniteljica nadležna, pritužbe se najviše odnose na spolnu diskriminaciju. Lani je taj udio iznosio 86 posto. U najvećem broju radi se o kršenjima prava žena. Dakle, od broja prijavljenih slučajeva 73 posto se odnosio na kršenja prava žena. Danas najizazovnija područja, odnosno, ona kojima je potrebno posvetiti najviše pažnje u radu su zapošljavanje, rad i socijalna sigurnost. Na tim područjima zaprimamo gotovo polovicu od ukupnog broja pritužbi. Nadalje, obiteljsko nasilje je također prisutno, četvrtina pritužbi odnosi se upravo na ta djela.
Rodna ravnopravnost ili ravnopravnost spolova?
EU zastupnik Predrag Fred Matić, koji je član Odbora za rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta podnio je zahtjev za izmjenom naziva tijela u Hrvatskoj koja se bave tom problematikom. Točnije, traži da se ta tijela nazovu uredima, povjerenstvima za rodnu ravnopravnost, a ne za ravnopravnost spolova, kao što je sada. Koji je vaš stav o tome?
Budući da je u međunarodnim okvirima u ovom području ljudskih prava uvriježena upotreba izraza „gender equality“, a ne „sex equality“, na taj način bi se nacionalna terminologija jasnije uskladila s međunarodnopravnom praksom. Diskriminacija koju se nastoji dokinuti prvenstveno je povezana s rodnim ulogama žena i muškaraca, odnosno društveno konstruiranim razlikama u kojima leži korijen neravnopravnosti, a ne spolnim, odnosno biološki uvjetovanim razlikama. Iz tog razloga termin ‘rodna ravnopravnost’ možemo smatrati donekle prikladnijim od termina ‘spolna ravnopravnost’. Međutim, treba istaknuti da terminologija koja se koristi nema utjecaj na konkretan kontekst na koji se to područje ljudskih prava odnosi. Radi se o formalizmu, odnosno jezičnom pitanju koje nema utjecaj na sadržaj koji podrazumijeva. Problemska pitanja koja to područje ljudskih prava uključuje bit će ista neovisno o tome koji termin se koristi.
Veći broj prijava seksualnog maltretiranja na poslu
Seksualno nasilje prema ženama i seksualno uznemiravanje žena još uvijek je u našem društvu česta pojava. Koliko je vaš Ured prepoznat kao jedna od adresa za prijavu takvih slučajeva i adresa na kojoj žrtve mogu potražiti svojevrsnu zaštitu, da ne kažemo, prvu pomoć?
Tijekom zadnjih nekoliko godina uočen je trend značajnog porasta broja osoba koje se Pravobraniteljici pritužuju na spolno uznemiravanje kao oblika protupravnog, diskriminatornog i štetnog ponašanja utemeljenog na spolu, uglavnom u području rada i zapošljavanja. Prema službenim podacima MUP-a, primjerice, porast kaznenih djela spolnog uznemiravanja iz članka 156. Kaznenog zakona, u odnosu na 2017. godinu iznosi preko 55 posto. Točnije, 2017. je bilo 26 slučaja, 2018. 49, a 2019. čak 59 zabilježenih slučajeva ovog kaznenog djela. Pa tako i u području kaznenopravne zaštite bilježimo kontinuirani i značajan rast ovih kaznenih djela.
Pravobraniteljica uglavnom zaprima pritužbe koje se odnose na spolno uznemiravanje iz sfere prekršajnog zakonodavstva, odnosno zbog kršenja članka 8. Zakona o ravnopravnosti spolova (ZRS), a po kojim pritužbama je ovlaštena postupati. Međutim, ukoliko osoba podnese pritužbu, a u postupku se utvrdi da se radi o obilježjima kaznenog djela iz članka 156. Kaznenog zakona, Pravobraniteljica tad podnosi prijavu državnom odvjetništvu u čijoj ovlasti je daljnja procjena zakonske osnovanosti kaznenog progona počinitelja. Da bi državno odvjetništvo postupalo po takvoj kaznenoj prijavi, potreban je i prijedlog žrtve jer se ovo kazneno djelo goni isključivo po prijedlogu oštećene ili očtećenog.
Prema podacima Pravobraniteljice, od ukupnog broja pritužbi na spolnu diskriminaciju iz područja rada i zapošljavanja, između 30 i 50 posto pritužbi odnosi se na uznemiravanje i spolno uznemiravanje.
Gdje se seksualnao nasilje i uznemiravanje, o kojima dobivate pritužbe, događa?
Povećan broj pritužbi na uznemiravanje i spolno uznemiravanje događa se u području rada i zapošljavanja. Istovremeno raste i broj anonimnih ili posredničkih pritužbi. Drugim riječima, sve više žrtava spolnog uznemiravanja ili traže da im se zaštiti identitet prilikom postupanja ili pritužbe u njihovo ime podnosi njihova bliža rodbina ali i u sve većem broju kolege i kolegice s posla, odnosno prijatelji i prijateljice. I konačno, kao treći trend, sukladno zaprimljenim pritužbama, utvrđeno je da su tijekom zadnjih pet godina u 100 posto slučajeva žrtve spolnog uznemiravanja bile žene.
Ovakvi trendovi ukazuju na nekoliko stvari. Prvo, svijest o protupravnosti i štetnosti ovog čina sve je veća među građankama i građanima. Međutim, činjenica da raste broj anonimnih pritužbi govori da zakonodavni okvir, odnosno učinkovitost zaštite žrtava i mehanizmi sankcioniranja ovog protupravnog ponašanja, u praksi ne funkcioniraju kako bi trebali. To djeluje demotivirajuće na žrtve koje se teško odlučuju na prijavu. Kad se ipak odluče, onda u sve većem broju slučajeva traže i zaštitu svog identiteta, odnosno anonimnost kod postupanja. I, konačno, činjenica da su žrtve isključivo žene jasno ukazuje na rodnu utemeljenost ovog prekršaja.
Nakon prijave Bernarda Jakelića, jednog od direktora HUP-a, za seksualno uznemiravanje, jeste li dobili više prijava i iz drugih tvrtki ili institucija? Je li taj slučaj ohrabrio žene da prijave slična uznemiravanja? Koliko je bilo takvih prijava u prošloj godini?
Ne možemo reći da je nakon slučaja Jakelić došlo do povećanja broja pritužbi na spolno uznemiravanje. Iako iz godine u godinu broj pritužbi raste, i dalje se, uslijed već navedenih razloga, ne radi o velikim brojevima pritužbi. Na godišnjoj razini, govorimo o nekih 20 do 50 pritužbi na spolno uznemiravanje. Primjerice, u 2018. godini od ukupnog broja od 458 zaprimljenih pritužbi, 121 pritužba odnosila se na neki od oblika spolne diskriminacije u području zapošljavanja i rada, od kojeg broja se 39 pritužbi odnosilo na diskriminacijske osnove iz čl. 8. ZRS-a – uznemiravanje i spolno uznemiravanje. U 2019. se od ukupnog broja od 503 pritužbe, 179 pritužbi se odnosilo na neki od oblika spolne diskriminacije u području zapošljavanja i rada, od kojeg broja se oko 40-ak pritužbi odnosilo na uznemiravanje i spolno uznemiravanje.
90 posto nasilnika preblago kažnjeno
Prilikom presude Alojzu Tomaševiću, požeško-slavonskom županu kojega je supruga tužila za nasilje, komentirali ste da uzrok blagim presudama nasilnicima leži u činjenici nedovoljne educiranosti sudaca po pitanju obiteljskog nasilja. Što kao Pravobraniteljica možete učiniti da se problem počne rješavati? Jeste li nešto poduzeli i što? Tko sve bi trebao pokrenuti neke aktivnosti u tom smjeru?
Bila sam nositeljica EU projekta „Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama“, vrijednog 427.762,27 EUR-a, a koji se provodio se dvije godine. Projekt se bavio ulogom policije, pravosuđa i medija u slučajevima nasilja prema ženama s posebnim naglaskom na slučajeve femicida. Cilj projekta je bio identificirati, empirijski opisati te staviti u fokus javnosti postojeće dobre pravne prakse, ali i one koje predstavljaju prepreke za učinkoviti pravni progon i kažnjavanje nasilja prema ženama. Važan segment ovog projekta je podizanje svijesti o femicidu i nasilju prema ženama unutar obitelji. Partnerska organizacija na projektu bila je organizacija civilnog društva Ženska soba – Centar za seksualna prava, a pridruženi partneri bili su Pravosudna akademija, Policijska akademija i Hrvatsko novinarsko društvo.
U okviru različitih aktivnosti u projektu od strane Pravobraniteljice i partnerske organizacije Ženske sobe, uključeno je više ciljanih skupina; sutkinja i sudaca općinskih i županijskih sudova, 120 državnih odvjetnica i odvjetnika, 160 policijskih službenici i službenika, 75 novinarki i novinara, te 464 žena žrtava nasilja u okviru savjetovališta za žene Ženske sobe. Posebni su napori bili usmjereni senzibiliziranju šire javnosti o važnosti suzbijanja nasilja prema ženama i femicida. Analizirali smo i sustav prevencije, klasifikacije i sankcioniranja slučajeva nasilja prema ženama i femicida , a za potrebe istraživanja obišla sam 22 suda na kojima sam dobila na uvid 3.295 kaznenih i 1.092 prekršajnih presuda od kojih je za istraživački uzorak preuzela 906 kaznenih presuda i 557 prekršajnih presuda.
Što su pokazala istraživanja, kako radi hrvatsko pravosuđe kad se radi o slučajevima obiteljskog nasilja i rodno utemeljenog nasilja?
Provedena istraživanja ukazala su na to da pravosuđe procesuira obiteljsko i rodno utemeljeno nasilje uglavnom izolirano, bez jasnijih uvida u kronološki slijed nasilničkih događaja. Kao posljedica takvog pristupa, procesuira se veliki broj izoliranih incidenata koji nužno nemaju uvijek potrebnu (nasilničku) težinu i kronološku poveznicu da bi se procesuirali sudskim putem. Istraživanje je ukazalo i na to da se postojećim navedenim zakonodavnim okvirom i provedbom istog od strane pravosuđa generirao prevelik broj slučajeva koji su neselektivno završili pred sucima i sutkinjama, dok su se brojni teški slučajevi dugotrajnog i ozbiljnog nasilja provukli ispod radara učinkovitih prekršajnih i kaznenih sankcija, a da bi nerijetko i završili femicidom. Istraživanje je potvrdilo tezu kako pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne već godinama osuđuje ispod 10 posto ukupne brojke svih počinitelja rodno utemeljenog nasilja, dok je preko 90 posto počinitelja osuđeno relativno blagim novčanim kaznama, odnosno uvjetnim zatvorskim kaznama.
Zašto suci oštrije ne kažnjavaju rodno utemeljeno nasilje?
Rezultati kvalitativne analize ukazuju na način na koji pravosuđe tretira žrtve tijekom sudskog postupka, kao i na izostanak rodne dimenzije kada se radi o slučajevima nasilja prema ženama. U središtu analize bili su problematični aspekti sudskog postupka koje sam uočila već ranije kroz pojedinačne pritužbe građanki i građana.
Analiza presuda ukazala je na to da je jedan od razloga za ovakvu blagu penalnu politiku u procesuiranju rodno utemeljenog nasilja, upravo nedostatak kvalitetne i sustavne edukacije sudaca i sutkinja i državnih odvjetnika i odvjetnica u području procesuiranja rodno utemeljenog nasilja te kroničan deficit ranog stručnog i preventivnog rada s obiteljima u problemima i s počiniteljima nasilja. Provedene analize i održane edukacije ukazale su i na postojanje veze između spomenutog deficita ranog i stručnog preventivnog rada s konfliktnim obiteljima i pravosudne blage penalne politike kada je u pitanju obiteljsko nasilje.
Istraživanje je konačno i potvrdilo moju tezu koju godinama ističem, da počinitelje rodno utemeljenog i obiteljskog nasilja treba izložiti najstrožim kaznama, točnije zakonskim maksimumima. Time bi se poslala puno jasnija društvena poruka o nultoj toleranciji na nasilje u obitelji, a počinitelje učinkovitije odvraćalo od ponovnog počinjenja nasilja. Međutim, preduvjet za ovakvu penalnu politiku bio bi zajednički stav pravosuđa o tome što je nasilje u obitelji i zašto je ono rodno utemeljeno te ustroj učinkovitog sustava rane prevencije nasilja i resocijalizacije počinitelja. Jedino iz ovako ustrojenog sustava može proizaći pravilna selekcija slučajeva koji bi zaslužili presude u gornjim granicama zapriječenih kazni. Istraživanje je, nažalost, potvrdilo tezu kako ovakvog zajedničkog stava za sada još nema te da se sustav u borbi protiv ovog društvenog problema i dalje temelji na represiji kao glavnom instrumentu suzbijanja ove vrste nasilničkog ponašanja.
Na edukaciju o rodno uvjetovanom nasilju poslali suce, policajce i državne odvjetnike
Hoće li se i kako suci, policijski službenici državni odvjetnici dodatno educirati u ovoj problematici?
Temeljem provedene analize u suradnji s Policijskom akademijom i Pravosudnom akademijom, kao pridruženim partnerima, organizirala sam i provela ukupno devet dvodnevnih edukacija za sutkinje i suce općinskih i županijskih sudova, državne odvjetnike i zamjenike općinskih i županijskih državnih odvjetnika te policijske službenike, a u cilju jačanje kapaciteta ovih društvenih dionika za suzbijanje nasilja prema ženama. Ukupan broj polaznika edukacija bio je 254. Sudionici edukacije, njih 62 posto, smatrali su da postoji potreba za sustavnim edukacijama o rodno utemeljenom nasilju.
Na temelju analiza presuda, lani sam objavila dva istraživanja: „Stručna analiza pravomoćnih kaznenih presuda o nasilju prema ženama u razdoblju, 2012. – 2016. godine“ na uzorku od 655 kaznenih presuda i „Stručna analiza pravomoćnih prekršajnih presuda o nasilju prema ženama, 2012. – 2016.“ na uzorku od 470 pravomoćnih prekršajnih presuda.
Prema presudama koje suci donose za silovanja, pa i prema samoj dužini trajanja suđenja, a zadnje je presuđeno nakon tek 20 godina, također možemo govoriti o vrlo blagim kaznama. Jeste li se bavili tim problemom i javljaju li vam se žene žrtve silovanja nezadovoljne sudskim postupkom?
Kontinuirano pratim statističke podatke MUP-a koji se odnose na silovanje i to analiziramo. Seksualno nasilje, uz obiteljsko, ulazi u dominantne oblike rodno uvjetovanog nasilja, to jest one vrste nasilja u kojima je u većini slučajeva počinitelj muškarac, a većina žrtava su žene. Navedeno potvrđuju i podaci MUP-a prema kojima su u 2019., u gotovo svim slučajevim, osim u jednom, žrtve kaznenih djela silovanja i spolnog odnošaja bez pristanka bile osobe ženskog spola. U 2019. gotovo svako treće kazneno djelo silovanja, kao i spolnog odnošaja bez pristanka, bilo je počinjeno između bliskih osoba i to najčešće između bračnih i izvanbračnih drugova.
Pritužbe vezano za djela silovanja uglavnom se odnose na nesenzibilan pristup policijskih službenika prilikom samog prijavljivanja navedenog kaznenog djela, ali i prilikom kasnijih postupanja. Pojedine pritužbe odnosile su se i na seksualno zlostavljanje na radu kao i na silovanje počinjeno na radnom mjestu od strane nadređenoga. Po navedenim pritužbama ovlaštena sam provoditi ispitne antidiskriminacijske postupke te davati upozorenja, prijedloge ili preporuke. U odnosu na sudske postupke i odluke, napominjemo kako niti na koji način nismo u mogućnosti utjecati na iste obzirom na načelo neovisnosti sudova, iako zaprimamo pritužbe koje se odnose i na navedenu problematiku te pratimo medijska izvještavanja o ovoj problematici.
Možete javno govoriti, komentirati, ukazivati…
Napominjemo kako smo u više navrata, a posebice tijekom prošlogodišnjeg razdoblja, davali više komentara i izjava medijima vezano uz problematiku seksualnog nasilja i silovanja u kojima smo ukazivali na još uvijek ukorijenjeni obrazac razmišljanja koji proizlazi iz snažnog patrijarhalnog stava prema kojem je kazneno djelo silovanja u kojem je muškarac počinitelj moralo biti na neki način isprovocirano od strane žrtve. Isticali smo kako su silovanje i ostali seksualni delikti puno veći problem nego što se to može zaključiti iz službenih statistika. Naime, stvaran broj počinjenih seksualnih delikata može se samo nagađati, ali sigurno je kako nije riječ o maloj brojci. Seksualni delikti skupina su delikata kod kojih je tamna brojka izrazito velika. Žrtve se često odlučuju ne prijaviti ova kaznena djela zbog više razloga. Neki od njih su strah od počinitelja, osuda i nepovjerenje okoline, samookrivljavanje, potiskivanje izrazito traumatičnog iskustva i slično. Sve ovo skupa još je izraženije ako počinitelj ima društvenu, financijsku, političku ili bilo kakvu drugu moć i značaj u društvu. Naime, žrtve koje ipak odluče prijaviti kazneno djelo, nerijetko su izložene nevjerici i optuživanju okoline i medija, pa i okrivljavanju da su same krive za proživljeno seksualno nasilje.
Ohrabrujemo žene da prijavljuju silovanje
A kako komentirate presude za silovanja, dužine sudskih postupaka i drugih postupanja koja žrtve kroz pravosudni sustav dodatno traumatiziraju?
Svakako da bi izricanje većih kazni počiniteljima povoljno utjecalo na smanjenje toga broja kaznenih djela. Međutim, to je samo jedan od čimbenika u borbi protiv ovog oblika rodno uvjetovanog nasilja obzirom da se radi o kompleksnom društvenom problemu koji je usko vezan uz patrijarhalne obrasce ponašanja u društvu. Stoga bi daljnje aktivnosti, uz pravni okvir i adekvatno sankcioniranje, trebalo usmjeriti i na uklanjanje stereotipnih društvenih obrazaca vezanih uz silovanje te na ohrabrivanje žrtava da prijavljuju taj oblik nasilja.
Jedan od problema, a vezano uz silovanje, predstavljaju i kazne koje se izriču počiniteljima takvih kaznenih djela. Vezano uz pravni okvir i visinu sankcija, ukazujemo kako je tijekom 2019. došlo do izmjena kaznenog zakonodavstva na način da je brisano kazneno djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz čl.152. KZ-a, čiji kontinuitet je očuvan u kaznenom djelu silovanja iz čl.153.st.1. KZ-a. Navedenim izmjenama Kaznenog zakona su, između ostaloga, pooštrene i kaznenopravne sankcije za pojedina kaznena djela. Tako je za kazneno djelo iz čl.153.st.1. KZ-a (silovanje) propisana kazna zatvora u visini od jedne do pet godina (dok je za spolni odnošaj bez pristanka bila propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina), a za kazneno djelo iz čl.153.st.2. (silovanje kada je počinitelj ostvario obilježja kaznenog djela iz čl.153.st.1. KZ-a uz uporabu sile ili prijetnje da će izravno napasti život ili tijelo silovane ili druge osobe) je propisana kazna zatvora od tri do deset godina (umjesto ranije propisane kazne zatvora od jedne do deset godina).
Pored zakonskih izmjena i povisivanja propisanih sankcija, bitan faktor predstavlja i primjena propisa u praksi od strane sudova. Naime prema rezultatima spomenutog istraživanja u sklopu EU projekta „Izgradnja učinkovitije zaštite: promjena sustava za borbu protiv nasilja prema ženama“, kojeg smo bili nositelji, kazne koje su sudovi izricali počiniteljima kaznenih djela protiv spolne slobode na štetu žena odmjeravale su se pretežito u donjoj trećini propisanog zakonskog okvira, a što je u skladu i s rezultatima ranijih istraživanja o navedenoj problematici. U preostalim slučajevima izrečene kazne većinom nisu prelazile polovicu okvira propisane kazne iz zakona.
Prvo hrvatsko sklonište za žene i djecu, žrtve nasilja (Autonomna ženska kuća), nalazi se pred zatvaranjem jer su im znatno smanjena sredstva sufinanciranja. Kako je njihov jedini program pružanje sveukupne zaštite žrtvama nasilja – od krova nad glavom do pravne pomoći, zanima nas stav vašeg Ureda o načinu financiranja skloništa kojih je ionako premalo u Hrvatskoj.
Kao članica Radne skupine za izradu Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje od 2017. do 2022. godine predlagala sam, što je i prihvaćeno, da se i u novoj Nacionalnoj strategiji uvrste pojedine mjere koje su postojale u ranije važećoj Nacionalnoj strategiji, a posebice one koje se odnose na zbrinjavanje i potporu žrtvama nasilja, kao što je osiguravanje stambenog zbrinjavanja žrtvama nasilja u obitelji, osiguravanje financijske potpore radu skloništa i savjetovališta za žrtve obiteljskog nasilja te poticanje jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave na uvođenje rodno osjetljivog proračuna u okviru kojeg će se osiguravati kontinuirana financijska potpora namijenjena radu skloništa za žrtve obiteljskog nasilja.
Navedene mjere zahtijevaju sustavnu i kontinuiranu provedbu kroz dulje vremensko razdoblje, a na što ukazuju i rezultati istraživanja o načinima financiranja rada skloništa za žrtve obiteljskog nasilja koje sam kao Pravobraniteljica provela tijekom 2011. i 2015. godine. Rezultati navedenih istraživanja ukazuju kako sredstva koja za rad skloništa na svojim područjima izdvajaju jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave u njihovim proračunima čine vrlo malen udio. Tek između 0,01 i 0,18 posto ukupnog proračuna! Lokalne uprave koje imaju veće proračune ne izdvajaju nužno i veće novčane iznose za rad skloništa koja se nalaze na njihovom području. U tom smislu se zalažem za rodno budžetiranje u postavljanju jasnih prioriteta vezano za skrb žrtava obiteljskog nasilja. Iz dostavljenih podataka Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku proizlazi kako je ono u 2019. godini izdvajalo sredstva iz Državnog proračuna u cilju održivog financiranja i skrbi za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja za 17, od ukupno 19 skloništa i savjetovališta namijenjenih žrtvama nasilja u obitelji. Međutim, analizirajući podatke o postojećim skloništima za žrtve obiteljskog nasilja, uočila sam kako tijekom 2019. godine, kao i tijekom ranijih godina, na području šest županija u Republici Hrvatskoj još uvijek nije postojalo niti jedno sklonište. Riječ je o Krapinsko-zagorskoj, Koprivničko-križevačkoj, Ličko-senjskoj, Virovitičko-podravskoj, Požeško-slavonskoj i Dubrovačko-neretvanskoj županiji. U ovoj potonjoj je tijekom ove godine s radom započelo privremeno sklonište.
Upravo radi navedenog, u svom sam Izvješću o radu za 2019. godinu preporučila poduzimanje daljnjih aktivnosti i mjera u cilju osnivanja novih skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, a prioritetno u županijama u kojima takva skloništa još uvijek ne postoje. Također, u svojim izvješćima kontinuirano preporučujem i da se osiguravaju pravovremena te dostatna financijska sredstva za rad postojećih skloništa.
Osude seksizma kod javnih osoba
Reagirate osudom kad se radi o seksizmu kojega javno iskazuju politički dužnosnici, primjerice u slučaju seksističkog nastupa Milana Bandića prema jednoj novinarki, pa nas zanima je li sama vaša javna osuda polučila korist. Što se još može napraviti protiv takvih seksističkih ispada? Molili bismo i konkretne primjere.
Na izjave gradonačelnika Bandića smo reagirali u više navrata iz aspekta ravnopravnosti spolova i naglašavamo da gradonačelnik Zagreba nije jedina javna osoba na čiji smo seksizam reagirali. Javno smo upozoravali priopćenjima, izjavama za medije, u izvješćima ili na javnim skupovima na trendove neprimjerene komunikacije javnih osoba u javnom prostoru koja često sadrži seksističke primjedbe ili spolne stereotipe. Priopćenjima i izjavama za medije pozivali smo političare i političarke svih stranaka te sve javne osobe da vode računa o tome da su svojim djelovanjem, ponašanjem i izjavama neprekidno pred očima javnosti i da rade posao kojim, između ostalog, uspostavljaju i standarde ponašanja i komunikacije te predstavljaju primjer drugima.
Pored načelnih upozorenja javnim osobama reagirali smo i u slučajevima konkretnih seksizama u izjavama javnih osoba više od 20 puta neovisno o tome je li se radilo o ministrima ili ministricama, gradonačelnicima, liječnicima, ravnateljima domova zdravlja, sveučilišnim profesorima, vjerskim poglavarima. Sva službena reagiranja objavljena su u javnim priopćenjima dostupnim na našim službenim web stranicama www.prs.hr. O trendovima u kojima javne osobe zanemaruju svoju društvenu odgovornost te koriste seksizam i spolne stereotipe u izjavama izvještavali smo Hrvatski sabor i javnost.
Također smo nebrojeno puta podsjećali da je 2002. Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila Preporuku 1555 kojom su Vlade zemalja članica, među kojima je i Republika Hrvatska, pozvane da u zakonodavstvo uvedu koncept seksizma te da ga osude jednako kao i rasizam, što dovoljno govori o poimanju seksizma kao prepreke u ostvarivanju pune ravnopravnosti spolova. Ukazivali smo i na Preporuku o prevenciji i suzbijanju seksizma CM/Rec(2019)1) koju je donio Odbor ministara Vijeća Europe čiji su dio smjernice za sprječavanje i suzbijanje seksizma, mjere za provedbu te kontekst u okviru kojeg se donose. Preporuka naglašava da, unatoč postojanju standarda na međunarodnoj, nacionalnoj i regionalnoj razini koji jamče načelo ravnopravnosti spolova, još uvijek postoji jaz između standarda i prakse, između de jure i de facto ravnopravnosti spolova te da je seksizam jedan od ključnih uzroka i posljedica neravnopravnosti žena i muškaraca.
Nadležnost i ovlasti Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u ovom, kao i u svim drugim područjima rada, definirane su Zakonom o ravnopravnosti spolova. Pravobraniteljica može ukazivati na propuste i trendove, može upozoravati, predlagati i izdavati preporuke, što kontinuirano i čini.
Međutim, važno je naglasiti da se protiv seksizma ne može boriti reagiranjem samo Pravobraniteljice na svaki pojedini slučaj seksizma, niti takvo pojedinačno reagiranje može polučiti onaj učinak koji bismo željeli da ima javna osuda neprihvatljivog ponašanja. Pojedine naše reakcije na seksizam javnih osoba ili sadržaja polučile su rezultate na način da su, na primjer, seksistički materijali uklonjeni iz javnog prostora. Primjerice, lanjski plakat ZET-a o djelovanju alkohola na muškarce i žene, primjer reklame Saponie i Hrvatske lutrije ili u slučaju bivšeg ministra zdravstva koji se nakon reakcije Pravobraniteljice javno ispričao zbog svog seksističkog ponašanja.
Budući da je nemoguće reagirati na svaki slučaj seksizma kojim smo, nažalost, okruženi, nastojim prvenstveno ukazivati na trendove i zalagati se za promjenu neprihvatljive prakse svih društvenih dionika koji snose odgovornost za izrečeni seksizam i neprimjerenu komunikaciju. To znači da bi članovi i članice stranaka trebali javno osuditi seksizam i/ili neprimjeren načina izražavanja, uvrede ili omalovažavanje temeljem spola u izjavama i članova/ca vlastite stranke kao i drugih stranaka.
Drugi važni čimbenik je odgojno-obrazovni sustav koji mora uključivati odgoj za ravnopravnost spolova od najranije dobi. To uključuje i udžbenike koji i dalje sadrže spolne stereotipe koji su podloga seksizma. Ne manje važni, već jedni od najvažnijih u formiranju stavova i trendova su i mediji koji, nažalost, još uvijek sadrže brojne seksističke sadržaje.
Žene u javnom prostoru
Prije par tjedana dogodio se spontani pokret žena na društvenim mrežama pod hashtagom #ženeujavnomprostoru koje su javno progovorile što sve doživljavaju kad izađu na ulicu, na poslu, u školi, na fakultetu, u javnom prijevozu od strane muškaraca. Tisuće je priča o uvredama, izrugivanju, pipanju, podsmjehu i sličnim omalovažavanjima podijeljeno u javnom prostoru. Zanima nas vaš komentar.
Puno sam puta u svojim javnim istupima ili na na javnim skupovima govorila o problemu uznemiravanja temeljem spola i to u javnom prostoru. Ističem da se radi o ozbiljnom problemu rodno utemeljenog nasilja, budući da su žrtve takvog ponašanja u najvećem postotku žene, o čemu govore i sva svjedočanstva koja ste naveli.
Kad o ovome govorim navodim rezultate istraživanja Hollaback! Hrvatska provedenog 2012. godine na uzorku od 445 ispitanica koje je pokazalo da je čak 99 posto žena doživjelo neki oblik seksualnog uznemiravanja u javnom prostoru. Većina je zbog toga osjećala bijes, bespomoćnost, povrijeđenost, strah pa čak i krivicu i sram. Stoga je i u slučajevima uznemiravanja temeljem spola na javnom mjestu izuzetno važno educirati mlade da dobacivanja, vulgarne geste, seksualno eksplicitni komentari o izgledu, zviždanje te teži oblici kao što su pipkanja, dodirivanja, hvatanja za dijelove tijela i fizički nasrtaji, ne predstavljaju željene komplimente, već oblik rodno utemeljenog nasilja. Sustavna edukacija o ravnopravnosti spolova mora biti integralni dio svih razina obrazovanja kao što to traži i Zakon o ravnopravnosti spolova i na što kontinuirano upozoravamo.
U postizbornom svjetlu formiranja i Sabora i Vlade te radnih tijela Sabora, kako biste ocijenili rad saborskih odbora za ravnopravnost spolova te obitelji i mladih iz prošlog saziva Sabora? Kakva je bila suradnja? Što, s druge strane, očekujete od rada novih saziva Odbora u području vaših nadležnosti?
S Odborom za ravnopravnost spolova i Odborom za obitelj, mlade i sport Hrvatskog sabora imamo dobru dugogodišnju suradnju i na njihov rad nemamo primjedbi. Pravobraniteljica je redovito pozivana na sve sjednice tih odbora koje su se odnosile na njezino područje rada te je na njima aktivno sudjelovala. Očekujemo da se kvalitetna suradnja nastavi i u novom sazivu Hrvatskog sabora.
Poželjno je da se u radna tijela Hrvatskog sabora koja se bave ljudskim pravima u prvom redu imenuju članovi/ce koji imaju znanja i iskustva u radu u tom području, odnosno oni koji su poznati po stručnosti za pitanja kojima se to tijelo bavi. To nažalost nije uvijek slučaj, pa tako u svakom sazivu nailazimo na primjere gdje je vidljivo da je imenovanje pojedinih članova/ica u saborske odbore određeno prvenstveno prema političkoj pripadnosti. Međutim, najvažnije je da na čelu Odbora za ravnopravnost spolova bude osoba koja je senzibilizirana za pitanja ravnopravnosti spolova i koja se dobro snalazi u tom području.
Radom Odbora za ravnopravnost spolova u prošlom sazivu Hrvatskog sabora, kada su ga vodili Ivan Vilibor Sinčić i kasnije Sabina Glasovac, bili smo zadovoljni te očekujemo da novi sastav Odbora na čelu s novom predsjednicom Marijom Selak Raspudić nastavi s kvalitetnim radom. Vjerujemo da će nova predsjednica, koja je stručnjakinja u području humanističkih znanosti, Odbor voditi uzimajući u obzir stečena prava, važeće zakonodavstvo i međunarodnu praksu u tom području ljudskih prava.
Za dekriminalizaciju prostitucije
Veliki dio predizborne kampanje protekao je u znaku pitanja o pravu na pobačaj, jednom od prvih Zakona koji bi trebao doći na Sabor, koji se dotiče i pitanja prava žena na izbor. Jeste li kao Pravobraniteljica zaprimali pritužbe žena kojima je to pravo uskraćeno po aktualnom zakonu, koliko ih je i što su bili sve razlozi, te što ste mogli i što ste po tom pitanju sve napravili?
Konkretne pritužbe žena na uskraćivanje zdravstvene usluge prekida trudnoće u pravilu ne zaprimamo, iz čega zaključujemo da se njezino pružanje odvija bez prevelikih poteškoća i da pacijentice dobivaju uslugu koju zatraže. Jedini izuzetak je jedna pritužba na KBC Split (opis slučaja dostupan je u našem Izvješću o radu za 2017. godinu, str. 265.). Bez obzira na izostanak takvih pritužbi, treba naglasiti da su prisutne objektivne prepreke i ograničenja s kojima se žene susreću pri traženju te zdravstvene usluge čime im se pristup toj usluzi otežava. Te prepreke se prije svega odnose na velik broj ovlaštenih liječnika/ca koji su u prizivu savjesti i posljedičnu nemogućnost pojedinih zdravstvenih ustanova da tu uslugu pružaju zbog nedostatka stručnog kadra. Poznato je koje su to zdravstvene ustanove pa su stoga žene prisiljene odlaziti u druge bolnice koje tu uslugu pružaju. Problem predstavljaju i visoke cijene zahvata zbog čega žene iz Hrvatske znaju odlaziti u susjedne zemlje (u prvom redu u Sloveniju i Bosnu i Hercegovinu), gdje su cijene značajno pristupačnije. Ono s čime se žene također znaju susretati je stigmatizacija i osuđivanje zbog odluke da naprave prekid trudnoće. Kada je riječ o zabrani, Ustavni sud Republike Hrvatske je Rješenjem br. U-I-60/1991 (NN 25/2017) jasno odredio da zabrana nije moguća, odnosno da ženama mora biti omogućen određeni stupanj autonomije u odlučivanju o vlastitom tijelu. Također je jasno naložio Hrvatskom saboru da donese novi zakon kojim će se regulirati pružanje te zdravstvene usluge. Premda je Ministarstvo zdravstva (krajem 2018.) formiralo Povjerenstvo za evaluaciju zakonskih kriterija i iskustava država Europske unije, čime je formalno započeo proces pripreme novog zakona, do danas njegov nacrt nije izrađen.
Javno ste u više navrata iznijeli stav Ureda da se zalažete za uvođenje modela dekriminalizacije prostitucije, ali bi bili kazneno odgovorni kupci usluga, kakav postoji u Švedskoj, Norveškoj, Irskoj, Francuskoj i na Islandu, obrazlažući ga stavom da je prostitucija samo jedan od oblika eksploatacije žena, te da bi se navedenim ona puno učinkovitije smanjila. Što radite po tom pitanju? Ima li u tom smjeru kakvih pomaka?
S obzirom na to da je prostitucija jedan od najgrubljih i najtežih oblika eksploatacije i to uglavnom žena, godinama se zalažem za švedski model kriminalizacije kupaca usluga i dekriminalizaciju osoba koje se odaju prostituciji, a o čemu kontinuirano upućujem preporuke u svojim godišnjim izvješćima o radu koja podnosi Hrvatskom saboru.
Još tijekom 2016., u proceduru je bio upućen Nacrt prijedloga Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira kojim se, osim za osobe koje se prostituiraju, predviđala prekršajna odgovornost i za korisnike/ice usluga tih osoba. Prema navodima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2019. bio je nastavljen rad na izradi Nacrta prijedloga novog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, pri čemu Ministarstvo navodi kako u pogledu čl.12. nije bilo izmjena tj. i nadalje je ostala predviđena prekršajna odgovornost i za pružatelje i za korisnike spolnih usluga koje se pružaju za novčanu ili drugu korist. Vezano uz spomenuti čl.12. navedenog Nacrta prijedloga zakona, dala sam mišljenje još tijekom 2016. i upozorila kako predloženi način prekršajno-pravnog zakonskog tretmana prostitucije ne smjera zaštiti žrtava već suprotno, dovodi do svrstavanja istih u red s prekršiteljima zakona, i to prvenstveno s onima koji na ovaj način iskorištavaju žene.
Nadam se da će se nastaviti započeti rad na izradi novog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira te će se ona svakako aktivno uključiti u proces izrade i ponoviti svoje mišljenje i prijedloge vezano uz sankcioniranje prostitucije.
U šest godina četiri nova zakonska dokumenta
Ima li pozitivnih pomaka i u zakonodavstvu kad govorimo o rodnoj ravnopravnosti?
Na zakonodavnom planu je u proteklom razdoblju također došlo do pozitivnih pomaka, poput ratifikacije Istanbulske konvencije (2018.), donošenja Zakona o životnom partnerstvu osoba istog spola (2014.), izmjena Kaznenog zakona (2015.) kojim je nasilje u obitelji ponovno uvedeno samostalno kazneno djelo, novog Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (2017.) koji je preuzeo određene standarde iz Istanbulske konvencije kao i iz Direktive 2012/29/EU o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela, zatim niz nacionalnih dokumenata poput Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji 2017.-2022., novog Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja (2018.), novog Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji (2019.)… Na međunarodnoj razini organizacije poput Ujedinjenih naroda, Vijeća Europe, Europske komisije, Europskog parlamenta i drugih organizacija u okviru Europske unije također značajno doprinose napretku u ovom području ljudskih prava kroz donošenje brojnih dokumenata.