Ona je majka, ona je supruga, ona je kćer, prijateljica i kolegica. Ona je žena koja će sve te uloge prigrliti i živjeti u potpunosti. A dugo je trebalo da onu svoju iskonsku, vlastitu, žensku i duhovnu i tjelesnu, otkrije. Baš nju je dugo skrivala? S njom je vodila unutarnje bitke, imala strahove i sramove. Zbog toga se i osjećala slabom, ranjivom i nepotpuno. Sve do nedavno kad spoznaje samosvijest. Trenutak se događa kad se odlučuje, kako sama kaže, ogoliti se fizički i s punim se povjerenjem predati igri svjetlosti i sjena koje će milovati njezino tijelo, a kamerom je bilježiti. Odlučila je ući u projekt Body Art Photo fotografa Ratka Mavara i ovo je njezina priča o tome kako joj je samosvjesna žena bila na dohvat ruke, samo se trebalo usuditi posegnuti za njom.
Ima tome više godina kada sam u jednom pogledu napokon svjesno dopustila nekome da vidi da nisam dobro, da sam tužna. Bez da su mi suze pobjegle, a ja ih moram brzo skupit nazad. Bez da moram objašnjavati bilo što. Bez da se moram opravdavati. Brinuti za drugog, reći mu da ću biti dobro. Nisam dobro. Tužna sam. I strah me. Prolazila sam teško razdoblje u životu, ali morala sam biti jaka, zbog sebe i drugih. Taj jedan pogled kakav je imao Ratko, kojega do tada nisam ni poznavala, a izravno je gledao u oči, bio je jedno olakšanje. Osjetila sam u njemu da nema osuda, odbacivanja i da neće pobjeći od mojih suznih očiju i slabosti. U njegovim sam vidjela prihvaćanje i suosjećanje. Osjetila sam se viđenom i doživljenom.
Ogoljena pred fotoaparatom – snažna i hrabra
Ogolila sam se pred njim u tom jednom pogledu i osjetila da smijem postojati točno takva kakva jesam i da to smijem pokazati. Da s druge strane ne mora doći ignoriranje jer osoba ne zna što bi s mojom tugom ili osuđivanjem jer u ovom svijetu moraš bit snažan, ne možeš hodati okolo plačući. Nakon tog iskustva počela sam polako malo bolje upoznavati Ratka. Između ostalog, otkrila sam da se bavi pisanjem i fotografiranjem. Upoznavala sam i sebe. Par godina poslije odlučila sam stati pred objektiv njegovog fotoaparata u okviru projekta Body Art Photo. Opet ogoljena. Ovaj put fizički. Ovaj put nisam pokazivala slabost, nego snagu i hrabrost. A puno mi je hrabrosti trebalo da odlučim to učiniti!
Odgajana sam dosta konzervativno. Golotinje nije bilo u našoj kući niti na ekranu televizora. Uvijek se žurno prebacivalo na drugi program. Jer golotinja je sramotna, neprimjerena. Odrastala sam i bez stvarnog pojma o tome kako naša tijela zaista mogu izgledati. Kako nisu savršena kao na onim plakatima koje sam gledala uz cestu na reklamama.
Uvijek stroga prema svom tijelu
Uvijek sam bila stroga prema svome tijelu. Ta se strogoća pojačavala s godinama koje su ostavljale traga na njemu. Pojačavala se i s trudnoćama, i s dojenjem. Doduše, tu je strogoću prema vlastitom izgledu omekšalo par odlazaka doktoru. U par navrata pronašla sam kvržice u svojim prsima. Nisu bile zloćudne. Štoviše, donijele su mi poniznost i zahvalnost. Jer kad ležiš na stolu pred doktorom, u tom trenu si svjesna kako nije bitno kako izgledaju tvoja prsa već koliko su zdrava.
S osjećajem te zahvalnosti prema vlastitom tijelu skinula sam se pred Ratkom. S odjećom je nestala i nelagoda. Ne znam kako. Jedne je sekunde tu bila, u drugoj je više nije bilo. Postalo je prirodno, ugodno, zabavno. Mislim da je opet bila stvar u Ratkovom pogledu, u toj energiji. Opet sam osjetila da je sigurno. Da neće biti ni ignoriranja ni odbacivanja kojih me bilo strah jer znam kako izgledam i da bih mogla razočarati. Da bih mogla uloviti razočaranje u njegovom pogledu koji će pokušati sakriti. Događalo se suprotno. Bila sam dobrodošla. Dobila sam viđenost, doživljenost i prihvaćanje. Mene i mog nesavršenog tijela, a koje je sasvim dovoljno lijepo da se pokaže pred nekim.
Nosi me kroz život, podnosi moje boli i moje užitke
To je moje tijelo i ja ga prihvaćam takvog kakvo je, volim ga takvo kakvo je. I takvo mi je lijepo. Sa svakim svojim naborom. Nabor, to je moje tijelo koje je nježno, brižno, snažno i hrabro nosilo dijete u sebi. To je trud kojim ga je donijelo na svijet, to je bol koju je trpjelo kad ga je hranilo, dok se nije naviklo na dojenje i počelo uživati u njemu, u povezanosti s drugim bićem. Moje tijelo koje je uživalo u maženju tog drugog bića, u zagrljaju s njim, u nježnoj brizi za njega. Moje tijelo, što me snažno i hrabro nosi kroz zahtjevan život, kroz svaku smjenu na poslu, kroz nastavak dana kad dođem doma, koje mi omogućava da uživam u životu, vjetru, toplini, plesu, hrani, seksu, povezanosti s drugima kroz dodir, miris, pogled, osjećaje, energiju koju dijelimo jedni s drugima…
Ono je koje je svojim pogledom, energijom i postupcima znalo povrijediti drugo ljudsko biće i time povrijediti sebe, nanijeti si strašnu bol. Ono koje izdrži sve ono što mu radim kad ne jedem baš puno jer me neki blues pere, kad pušim previše jer me pere anksioznost. Moje tijelo sa svim tim emocijama u njemu. Tijelo koje napokon smijem pokazati bez da u njemu osjećam skupljanje i stiskanje. Smijem pokazati i koliko smo krhki ja i moje tijelo. Koliko osjetljivi i nježni. I koliko smo snažni. Ja i moje tijelo.
Bitno je što mislim i želim ja, a ne drugi
Napokon smo u zagrljaju o kojem sam maštala i tako ga dugo čekala. Zaslužilo je taj zagrljaj i da bude zabilježen fotoaparatom. Taj osjećaj da sva mogu biti točno takva kakva jesam i biti dobrodošla. Sebi. I drugome. Nisam išla zbog fotografija. Išla sam zbog tog iskustva. Nisam točno bila sigurna kakvo će ono biti. Sada jesam. Fotografije su došle poslije kao dodatni bonus. I dodatno iskustvo. Jer su tako lijepe. Javio se snažan poriv da ih podijelim s još ljudi. I to sam u mjeri koja mi je ok i učinila. Slušala sam svoje tijelo koje mi je nelagodom u trbuhu govorilo što će mi biti previše. Sve mi je bilo izazovno i nelagode u trbuhu je bilo dosta. Ali pokušavala sam vidjeti koliko je ima i hoćemo li se ja i to moje tijelo moći nositi sa njom.
Uspjela sam. Nositi se i sa sramom koji se pojavljivao kad bi mi glas u glavi objašnjavao ono što su mi roditelji objašnjavali cijeli život: da je to neprimjereno. Tu mi je pomogao mir koji je bio u tijelu, njegovo opuštanje kada sam se pitala da li ja mislim da je neprimjereno? Ja, a ne drugi! Kakva ja moram biti da sebi budem ok, ne više drugima? Do odgovora što ja mislim i osjećam teško mi je doći. Jer cijeli sam život provela prije svega se pitajući što će o meni i mojim postupcima misliti drugi. I odgovor na to pitanje nažalost često je bivao važniji od mojih misli, osjećaja, mene. Toliko često da sam prestala jasno prepoznavati što ja osjećam i mislim.
Napokon smo ja i moje potrebe ispred drugih. Napokon sam dovoljno hrabra da se otvorim pred drugima i potražim podršku ako mi treba. A trebala je. Podrška koju sada napokon smijem tražiti, jer napokon ne moram uvijek biti snažna koliko mislim da se očekuje kako bi bio prihvaćen. Ne moram se više skrivati. Mogu se pokazati. Kakva jesam. I nesigurna. Mogu se pokazati, ali i slušati svoje tijelo koje mi kaže u kojoj mjeri mi je trenutno ok da to učinim. Jedna prijateljica mi je tako lijepo rekla: ‘Ako se brinem zbog te nagosti pred drugima, da će mi možda pomoći ako čujem da ona na fotografijama vidi mene obučenu u sjenu i zaštićenu.
Ne moram se više skrivati
Ratko me uistinu zaštitio tom svojom igrom svjetla i sjene. U isto me vrijeme pokazao u onoj mjeri koja mi je ok. Kod izlaganja nekih slika više je nelagode, ali ne previše. Trebalo mi je da sam zaštićena na fotografijama koje će možda vidjeti više ljudi. Kao što mi je trebalo da se u potpunosti ogolim. Pred njim sam bila nezaštićena i s tim sam se mogla nositi, bilo mi je sigurno otvoriti se i prepustiti se tako i to mi je iskustvo bilo prevrijedno. Ali takva još uvijek ne mogu pred bilo koga. I ne trebam.
Želim slušati svoje tijelo i odlučiti koliko izlaganja mi je u redu i u kojoj situaciji. Sa svakim oblikom intimnosti želim da je tako. Često mi u životu nije bilo. Često sam se znala naći u situacijama u kojima bi mi netko prelazio fizičke granice jer bi mi stajao preblizu, zagrljajem koji se nisam usudila odbiti, dodirom koji bi meni bio previše. Često sam znala previše svoje intime iznijeti pred neku prijateljicu ili još gore, samo poznanicu. Po prirodi sam dosta otvorena osoba. Tu otvorenost nisam živjela zbog straha od povreda za koje sam bila uvjerena da bi mogle doći, pa sam se zatvorila, oklopila, otišla u krajnost. Polako sam učila da neke stvari stvarno mogu podijeliti i s ljudima koji mi nisu bliski i biti u redu s tim, jer sam našla neku svoju mjeru u tome. Naučila sam i da neke mogu ostati samo moje, bez da ih dijelim s bilo kim, ili da ih podijelim samo s jednom prijateljicom.
Sada polako učim prepoznati tu svoju mjeru, te svoje granice i držati ih. One koje je Ratko tako intuitivno poštivao na snimanju. Imala sam osjećaj da unatoč njegovim instrukcijama i vodstvu ja imam kontrolu i da u svakom trenu mogu reći ako mi je neka poza previše. U fokusu sam bila ja. Ono što ja osjećam i želim, a ne ono za što mislim da drugi želi od mene. U isto vrijeme mogla sam čuti i doživjeti Ratka i njegove želje, ali i sebe i svoje. Ja, moje tijelo u fokusu Ratkovog objektiva, ali bitnije, ja u svom fokusu. Fotografije ostaju kao podsjetnik na to da se smijem pokazati kakva stvarno jesam. One pričaju o meni. Mojoj nježnosti, krhkosti, ženstvenosti, senzualnosti, strastvenosti, borbenosti, hrabrosti, snazi. Na njima se vidi moja zahvalnost, vidi se i moj ponos. Na sve što sam postigla, što jesam sada. Na njima se prepuštam svemu što osjećam, sebi. Na njima sam ja, slobodna i svoja. Sretna.