‘Svaka je vulva poput najljepšeg cvijeta i svaka vagina ima pravo doživjeti seksualni užitak bez obzira kakvog je izgleda’, riječi su dr. sc. Tanje Jurin, s kojom razgovaramo o brojnim pitanjima koja smo otvorili kroz naš serijal ‘Estetska kirurgija genitalija’. Kao klinička psihologinja i seksualna psihoterapeutkinja upozorava da problemi koji nastaju u seksualnom životu nisu uzrokovani izgledom spolovila, pa se ne mogu ni rješavati mijenjanjem njihova izgleda kroz kirurške i estetske zahvate kakvima se prepušta i sve veći broj žena. Problem je nedostatak edukacije mladih o tome kako stvarno izgledaju ljudska spolovila, zbog kojega se stvaraju potpuno iskrivljene i pogrešne predodžbe o nekom idealu ljepote intimnih dijelova tijela, pa se ono što je normalno proglašava nenormalnim. Otvorili smo i pitanja imaju li liječnici koji se bave estetskim zahvatima na genitalijama znanja iz područja ljudske seksualnosti ili seksualne medicine, da bi zahtjeve za zahvatima na genitalijama mogli tretirati medicinski opravdanima, točnije onima kojima će unaprijediti seksualno zdravlje.
Kao seksualnoj terapeutkinji, koliko vam često pacijenti iznose nezadovoljstvo izgledom svojih genitalija?
U svom poslu često se susrećem s ljudima koji su nezadovoljni izgledom svog spolovila. Iako ćemo pomisliti da je to češće kod muškaraca nezadovoljnih veličinom, debljinom ili izgledom penisa, nezadovoljstvo izgledom vulve prisutno je kod žena. U mojoj praksi nije rijetkost čuti da žene koje imaju manjak seksualne želje, koje ne mogu dovoljno uživati u seksu ili ne postižu orgazam, svoju vulvu, kako se naziva vanjski dio ženskog spolovila, u najmanju ruku doživljavaju kao nešto nelijepo. Osobe koje se javljaju za pomoć neće same jednostavno i lako reći što misle o svom spolovilu. Ali ako ih se pita direktno, ali i pažljivo, čut ćete različite opise tipa: ružno, odvratno, gadljivo, sve je tu nešto izmiješano, fuj je… Ne samo da su nezadovoljni izgledom vlastite vagine već tako doživljavaju i slike drugih vagina koje im se pokažu. Kada im govorim da je vagina kao cvijet, nerijetko me gledaju u čudu i češće kažu: ‘Mislite više kao salata.’ Meni bi i ta usporedba bila prihvatljiva da njima taj opis nema zapravo negativno značenje.
Nije im lijepa, a nikada je nisu vidjele!
Zašto su ljudi nezadovoljni izgledom svojih genitalija. Što utječe na njihovu percepciju?
Brojni su razlozi zbog čega su pojedine žene nezadovoljne izgledom vulve. Recimo za početak da mlade žene nikada nisu imale priliku vidjeti ‘normalno’ žensko spolovilo. Pa čak nisu išle gledati kako izgleda njihovo vlastito. Ginekolozi vrlo rijetko upućuju mlade djevojke na samoupoznavanje i samoopservaciju vlastite vagine korištenjem zrcala. Prikazi vulvi u svrhu edukacije u pravilu su nacrtani. Spolovila se mogu vidjeti ponajviše u pornografskim sadržajima u kojima su prikazane vulve simetričnog izgleda, vrlo vjerojatno kirurški uljepšane, kozmetički uređene depiliranjem i izbjeljivanjem kože kako bi posvuda bile potpuno iste ružičaste boje. Drugim riječima, to je daleko od prirodnog izgleda vulve.
Je li nedovoljno poznavanje ljudske anatomije, posebice intimnih dijelova tijela, velikim dijelom i razlog iskrivljenoj percepciji doživljaja vlastitih genitalija?
Mogli bi slobodno reći da nam nikada nitko nije rekao da naše spolovilo izgleda sasvim normalno, odnosno da je asimetrija, veličine usana, dlakavost, te različita boja kože na različitim dijelovima vulve, sasvim normalna. Valja biti svjestan da odbojnost nekih žena prema vlastitom spolovilu nije samo stvar kako im vulva izgleda. Nekim su ženama dodatni problem, bolje rečeno prepreka za doživljavanje uzbuđenja, zvukovi koji se mogu čuti tijekom seksualnog odnosa, mirisi koji se ispuštaju, vlažnost i promjene teksture spolovila za vrijeme i izvan seksualnih odnosa. Sve ono što je zapravo normalno i poželjno da se događa tijekom seksualnog odnosa kod nekih će žena izazvati pomisao tipa: ‘Ovako nešto ružno nikome ne može biti lijepo’, ‘Ne razumijem što u tome vidi’, ‘Kako me može samo i pomisliti oralno zadovoljavati’, ‘Što ako se osjeti neki neželjeni miris’… Zbog takvih misli osjećat će tjeskobu i napetost, a uzbuđenje se neće niti javiti ili će se nakon inicijalnog vrlo brzo izgubiti. Sve to postaje prepreka zamišljanju budućih seksualnih odnosa. Stvora se psihološka ‘kočnica’ i samim time prepreka da se seksualna želja pojavi i izraste u uzbuđenje i užitak.
Ne traže pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje
Imate li slučajeva da su se zbog tog nezadovoljstva ljudi bili spremni podvrgnuti plastičnoj kirurgiji spolovila?
Ne, nisam imala takvih slučajeva. Vjerujem da ljudi koji prepoznaju da su njihovi seksualni problemi psihološki uvjetovani ozbiljno ni ne razmatraju opcije plastične operacije kao neko njihovo rješenje. Odnosno, da oni koji se podvrgavaju zahvatima na spolovilu ni ne traže pomoć stručnjaka za mentalno zdravlje, jer ne smatraju da je izvor njihovih problema psihološki. No, imala sam par djevojaka koje su se javljale za pomoć oko problema sa seksualnošću, a već su ranije imale napravljenu estetsku operaciju vulve. To nije fokus našeg rada, ali je važno razumjeti potrebu ili razlog za upuštanje u tako ozbiljan estetski zahvat na tijelu. Za ove je djevojke problem bio kompleksniji od samog izgleda vulve, zbog čega plastična operacija i nije dovela do njegovog rješenja.
I sami ste rekli da je brojnim i ženama i muškarcima važno kako im spolovilo izgleda, da to igra važnu ulogu u seksualnom užitku i da nezadovoljstvo time leži u brojnim seksualnim problemima. Kako onda riješiti te probleme mimo kirurških intervencija? Radite li terapiju kako prihvatiti izgled vlastitog spolovila, a ne kako ga uljepšati?
Ne postoji terapija prihvaćanja izgleda vlastitog spolovila. Postoji psihoseksualna terapija za seksualne poremećaje i u takvoj se bavimo razumijevanjem čimbenika koji su doveli i održavaju određen seksualni problem para ili pojedinca/pojedinke te njihovim tretmanom. Prvi korak je istražiti i razumjeti sve činitelje koji doprinose poremećaju pa tako i koliko je slika o vlastitom tijelu, pa i spolovilu, narušena i je li potrebno i kako raditi na njoj. Uljepšavanje je svačiji izbor i stil. Baš kao i uljepšavanje ostatka tijela i izgleda. Kada kažem psihoterapijski raditi mislim na prihvaćanje bez estetske kirurgije. Kao stručnjakinja za psihičko zdravlje vjerujem da je potrebno promovirati seksualno zdravlje u kojem baš svaka žena sa svojom jedinstvenom vaginom ima pravo na užitak bez da istu mora podvrgnuti estetskoj kirurgiji!
Estetska kirurgija se ne savjetuje u seksualnoj terapiji
Liječnici koji se bave kozmetskom ginekologijom, kako se i nazivaju estetski zahvati na ženskim spolovilima, u razgovorima za Reci.hr na ovu temu tvrde da su im nezadovoljstvo izgledom dovoljni medicinski razlozi za zahvate, budući bi oni trebali pridonijeti poboljšanju seksualnog zdravlja. Slažete li se s tim tvrdnjama?
Estetska kirurgija se ne savjetuje u seksualnoj terapiji, niti se u medicinskim smjernicama za liječenje seksualnih poremećaja žena igdje spominje jačanje seksualnog samopouzdanja estetskim operativnim zahvatima. Teško je dati općenite savjete o prihvaćanju izgleda vlastitog spolovila, a da ne zvuče previše pojednostavljeno. Generalno, u seksualnoj terapiji poticat će se upoznavanje vlastitog spolovila kao i upoznavanje s različitostima i to kroz vizualne materijale te vježbe s ogledalom koje žene obavljaju same kod kuće. Također će se raditi na vježbama usmjeravanja na osjet dodira bilo vlastitom rukom, predmetom ili od strane partnera ili partnerice, a ne na interpretaciju onog što se dodiruje i kakvo je to nešto te što bi netko mogao negativno misliti. Dodir bez suvišnog osuđivanja ili kritiziranja stvara preduvjet kvalitetnijeg seksualnog iskustva i to je ono čemu smo u terapiji usmjereni. Također, važno je prepoznati nelagodu zbog izgleda spolovilom te raditi na ispravljanju pogrešnih pretpostavki i doživljaja. Što osoba doživi više seksualnog uzbuđenja smanjit će se usmjerenost na negativne aspekte poput doživljenog izgleda vagine, jer baš svaka vagina ima pravo na seksualni užitak.
Prije operacija treba tražiti mišljenje stručnjaka za seksualno zdravlje
Bi li trebalo timovima liječnika koji rade estetske zahvate na genitalijama pridružiti psihologe i psihijatre?
Apsolutno. Svakako je potrebna timska procjena u koju je uključen stručnjak ili stručnjakinja za seksualno zdravlje i nebitno je li riječ o psihijatru ili psihologu! To govorim zato jer u osnovnu izobrazbu liječnika i psihologa nije obuhvaćeno obavezno stjecanje kompetencija iz područja seksualnog zdravlja. Samim time što je netko psihijatar ili psiholog to ne znači da je ujedno i stručnjak za seksualno zdravlje. No, slobodno mogu reći da bi samo takva multidisciplinarna procjena seksualnom problemu bila ispravan pristup.
Primjerice, kada se ljudi sa seksualnim problemom jave nekome od seksualnih terapeuta, u pravilu je neophodna suradnja s ginekolozima, urolozima, endokrinolozima… Zato jer je problem, da bi se ispravno tretirao, važno istražiti i razumjeti iz različitih perspektiva, biološke, psihološke, socijalne… Upravo bi to trebali činiti i ginekolozi koji provode takve zahvate na genitalijama. Bez timske obrade teško možemo reći da liječnici koji obavljaju estetske operacije vagine, od čega ujedno i žive, imaju dovoljno znanja o psihološkoj podlozi kada su u pitanju želje za operacijskim uljepšavanjem vulve. Vjerujem da malo njih uopće postavlja pitanja koja mogu produbiti razumijevanje psihološkog aspekta problema zbog kojih se osoba javlja po pomoć. Usudit ću se, također, reći kako se bojim da se sugerira li se čak preporučuje kirurška intervencija od strane specijalista liječnika. Smatram da ginekolog koji nije educiran iz područja seksualnog zdravlja ili seksualne medicine ne može procijeniti psihološke razmjere problema te je nužan razgovor s psihologom ili psihijatrom! Ističem nužan, a ne preporučljiv, jer iza želje pacijentice može se kriti ozbiljan psihijatrijski poremećaj poput poremećaja sheme tijela ili neki drugi seksualni poremećaj, a čije smjernice za liječenje ne sadrže kirurški estetski zahvat spolovila.
Možemo li percepcije intimnih područja tijela uspoređivati s percepcijom izgleda lica, cijelog tijela, težine, visine i slično. Radi li se u nekim slučajevima i o poremećajima koje bi mogli biti dijagnosticirani kao neki tipovi bolesti?
Za seksualnost je izuzetno važan odnos prema vlastitom tijelu u cijelosti ljudi koji su nezadovoljni izgledom spolovila vrlo vjerojatno su nezadovoljni i drugim aspektima vlastitog izgleda, ali i s doživljajem sebe općenito. Takvi pojedinci nesigurniji su i strahuju od mogućnosti da se partneru ili partnerici njihovo tijelo ne svidi, da ne budu odbačeni, ostavljeni ili osramoćeni.
Osim kulturoloških, ponajprije religijskih razloga, neke su žene išle na himenoplastiku kako bi neugodno, bolno ili čak traumatično iskustvo prvog seksualnog odnosa zamijenile novim, lijepim iskustvom. Jesu li vam poznati takvi slučajevi? Kakav je vaš stav kao seksualne terapeutkinje o tome?
Sasvim je razumljivo da se neugodno, bolno iskustvo prvog seksualnog odnosa želi nekako promijeniti, a naročito ako je bilo traumatično. Bolna i neugodna iskustva potrebno je razlikovati od traumatičnih. Naime, kada je nešto bilo bolno i neugodno, to ne mora ostaviti nikakve negativne psihološke niti seksualne posljedice za nas. U tim slučajevima himenoplastika nije nužna kako bi naučili, razumjeli ili iskoristili doživljeno da napredujemo te uspijemo doživjeti užitak u budućim seksualnim odnosima. Bolnost i nelagoda mogu se javiti i u kasnijim, ne samo u prvom seksualnom odnosu. Iako je riječ o neugodnim iskustvima nepotrebno i neučinkovito je raditi ozbiljne kirurške zahvate o kakvima je ovdje riječ. Jasno je da je prvi seksualni odnos važan, ali himenoplastika ga neće učiniti ponovno prvim. Ono što ga čini prvim je naš doživljaj, a na njemu se itekako može psihološki raditi. Himenoplastika nije amnezija. Kada govorimo o traumatskom iskustvu, onda najčešće govorimo o silovanju. Iako možemo razumjeti ženu koja zbog takve situacija želi napraviti himenoplastiku, no i dalje to niti jedan stručnjak ne bi trebao preporučiti jer to nije tretman koji može pomoći u nošenju i prevladavanju takve traume. U tim slučajevima potreban je i nužan ozbiljan psihološki tretman rada na doživljenoj traumi te posttraumatskoj reakciji. Sumnjam da će himenoplastika nakon toga i dalje biti nešto što će ta osoba zaista htjeti.