Senzualne, zagonetne ili razigrane. Ali uvijek opuštene. Jer njihovo je tijelo i lijepo i poželjno i prihvaćeno. Upravo takve su žene na fotografijama koje snima Ratko Mavar za svoj projekt Body Art Photo. Počelo je slučajno, kao želja jedne žene da ima fotografiju svog akta. Razvilo se u ozbiljno bavljenje ženskim tijelom i svjetlom. Jedna po jedna i skupilo se već nekoliko stotina fotografija žena koje su prvi put stale pred objektiv bez odjeće jer su baš one za sebe poželjele imati takve fotografije.
Interakcijom svjetla, kaže Ratko Mavar, nastaju snimke pune ponosa i strasti. Opušteno i bez glume. Njihove uloge majki, supruga ili zaposlenih žena, ne mogu sakriti onu najbitniju ulogu koju žena ima prema samoj sebi, a to je izražavanje ženstvenosti. Za divljenje vlastitom tijelu ne treba imati manekensku građu, tvrdi iskusni fotograf, jer svjesnost žene izražava se tijelom na najdivniji način.
Snimate aktove prema željama samih žena? Kako je počelo, koliko ste ih do sada snimili?
Dogodilo se to prije više godina kad me jedna poznanica pitala da li bih je snimio malo oskudnije odjevenu da pokloni svom dečku za rođendan. Na kraju se to pretvorilo u snimanje aktova, a čini mi se da dečko te slike nikad nije ni vidio. Nakon toga je zaiskrila ideja te je u suradnji s plesačicom i koreografkinjom Petrom Seitz nastala izložba “Tijelo i Duh” koja je prikazivala akt u pokretu. To se profiliralo u projekt Body Art Photo u kojem je do sada sudjelovalo više od dvadeset žena. Radi se o fotografiranju u foto studiju s profesionalnom rasvjetom i vrhunskom kvalitetom slike.
Zašto žene žele fotografiju svog akta?
Uvijek mi se žene same jave. Nikad ih ne vrbujem ili nagovaram, jer one najbolje znaju kad su spremne. Mislim da je prvi korak kad vide moje fotografije i požele biti na njima, a drugi je da smognu hrabrosti i da se prijave. Treći korak je da prije snimanja uvijek obavim razgovor na kavi, dam im priliku da me upoznaju i steknu povjerenje. I da ja provjerim njihove motive i eliminiram eventualne problematične osobe. Do sada takvih nije bilo i sve su one dame s kojima većinom danas imam prijateljski odnos.
Fotografiraju svoj akt da bi bolje upoznale sebe
Tko su one?
Najčešće su to žene koje su već puno dale od sebe i u poslu i obitelji. U jednom su se trenutku odlučile fokusirati i na sebe. Najčešće su prvi put u profesionalnom studiju i najčešće se prvi put slikaju bez odjeće. Ta trema i sram nestaje odmah. Sve je tu podređeno njoj, okružena je rasvjetom i objektiv je okrenut prema njoj. Taj osjećaj je snažniji od treme.
Zašto su poželjele fotografije sebe bez odjeće?
Zato što odjeća danas često služi za skrivanje nedostataka, maskiranje i lažno uljepšavanje tijela. Kad se ona skine padaju i sve uloge koje se nose preko dana. Žena se može okrenuti sebi. Svojoj suštini. Moja preporuka je da se skine i sav nakit, sve ono što ženu povezuje s bilo kakvim statusom ili joj određuje neke uloge. Izuzetak je bio kad sam slikao ženu koja je izliječila karcinom, pa se na ruci vidi narukvica s natpisom „Fuck Cancer“ pored ožiljka od operacije. Ona se prijavila u „Body Art Photo“ da proslavi tu svoju pobjedu. U studiju žena ima priliku osvijestiti svoju ženstvenost, doživjeti i prihvatiti svoje tijelo, a fotografije ostaju kao podsjetnik na to iskustvo. Nakon snimanja odlaze zadovoljne i punog srca.
Svako tijelo je lijepo i fotogenično
Osvještavanje tijela i oslobađanje od predrasuda prema tijelu u razvijenim zemljama traje već desetljećima. Imate li uvid u iskustva vaših kolega u Skandinaviji ili Zapadnoj Europi?
Kod nas je taj trend krenuo 80-ih, ali se 90-ih zaustavio, pa smo se vratili par desetljeća unazad. Nažalost, žene se u našem društvu i dalje ne poštuju. Osim puritanstva, u tome je pomogla i komercijalizacija tijela kroz estetsku kirurgiju i marketing. Sve na tijelu što nije savršeno treba ili operirati ili sakriti. Ove hrabre žene stvaraju novu klimu i vjerujem da svaka fotografija koju objavim na društvenim mrežama pomakne pokoji milimetar u glavama onih žena kojima je dosta skrivanja svoje senzualnosti. Nije potrebno odlaziti čak do Skandinavije, da bismo vidjeli kako je golo tijelo prirodno i normalno. Dovoljno je samo prijeći najbližu granicu i vidjet ćete razlike. Slike aktova oduvijek su bile izraz divljenja ljudskom tijelu, kao što su slike pejzaža divljenje prirodi.
U kojoj su dobi žene koje dolaze na snimanja? Imate li iskustva s višekratnim narudžbama, ako žene žele fotografiju svog tijela kroz godine?
Najčešće su to zrele žene, one koje znaju tko su ili to upravo istražuju. Njima se ne može „prodati“ ništa što nije iskreno i istinito. Raspon godina je od tridesetih do pedesetih. Upravo su mi dvije dame najavile slikanje ove godine kad navrše 50-tu za rođendanski poklon same sebi. Fotografirao sam trudnicu u šestom mjesecu trudnoće kao proslavu dolaska njenog trećeg djeteta. Jednu sam djevojku fotografirao već tri puta. Svaki puta je njezino tijelo bilo drugačije i ona na taj način prati svoje napredovanje u treningu i skidanju kila. Kad smo kod kila, slikao sam jednu „bucku“, kako ona sama sebe zove, i rekla je da je ni slučajno ne sužavam u obradi slika jer ona svoju debljinu nosi ponosno.
Starimo svake minute, dana, mjeseca i godine i lijepo je zabilježiti ovaj trenutak. Jedna je dama dala izraditi svoju veliku fotografiju za zid s namjerom da jednog dana kad bude baka, unuci vide kakav je „komad“ bila.
Neke svoj akt stave na zid, neke spreme za sebe
Što se događa sa snimljenim aktovima? Imate li pravo napraviti izložbu aktova?
Kod nekih dama njihove fotografije vise uokvirene u njihovim domovima, a kod drugih su samo u fajlovima kompjutera. Skrivene. Izložba je u pripremi. Bit će naravno izložene samo one fotografije za koje sam dobio odobrenje od modela. I da, baš sve nestrpljivo iščekuju izložbu.
Snimate li i muškarce? Žele li oni imati svoj akt?
Samo jednom sam imao to iskustvo snimanja. I to je htio zajedno sa zaručnicom. To im je bio vjenčani poklon. Tiskali smo foto-knjigu s njihovim fotografijama i to je bio pravi hit kad im je bila uručena. Listala se doduše samo ispod stola.
Muškarcima nije potrebno toliko osvještavati svoje tijelo jer su ga već prilično osvijestili. Teretane su pune lijepo oblikovanih muških tijela, a kad izađu na ulicu, nitko neće zviždati za njima i dobacivati. Takav seksizam ide samo prema ženama. Muškarcima nije, kao ženama, potrebna sigurnost foto studija u kojem će slobodno pokazati svoje tijelo.
Fotografije su crno-bijele, imaju naglašenu estetsku dimenziju…
Svaka je žena lijepa i fotografije njezina tijela moraju biti lijepe. Estetika mi je bitna. Fotografije radim crno-bijele da se izbjegne površnost boje. Svu pažnju prilikom snimanja usmjeravam na svjetlo, sjenu, linije, konture i detalje koji zapravo više skrivaju nego što otkrivaju na ženama. Poze i položaj tijela trebaju biti nevulgarni i nenametljivi. U isto vrijeme pazim da ne budu eksplicitne, da prikazuju pravu sliku žene i da zadovoljavaju moje likovne kriterije. Sve to naravno nije lako. Posebice jer žene koje snimam nisu profesionalni modeli. Kao zaljubljenik u simetriju nastojim da moje fotografije imaju takvu formu.
Ratko Mavar višestruko je nagrađivan fotograf koji se fotografijom počeo baviti kao srednjoškolac, a od 1988. godine snima umjetničke fotografije. Od 1990. radi kao urednik fotografije u ilustriranim tjednicima, mjesečnicima i dnevnim novinama te drži tečajeve i radionice fotografije i sudjeluje u ocjenjivanju foto-natječaja i izložbi.
