One su Tea Klepac, Iva Gregov i Tara Lučev. Psihologinje koje rade u dječjim vrtićima, a od nedavno su pokrenule Psidactu, platformu na društvenim mrežama koja se bavi psihološkim aspektima dječjeg razvoja i na kojoj pokreću kampanje osvješćivanja. Kao stručni su se tim okupile i da bi združeno davale emocionalnu podršku ženama te ih poticale da se, kad preuzmu ulogu majki, brinu i za sebe, vlastiti identitet, vlastite želje i psihološko zdravlje. Jer za njih je najbolja mama ona koja je sretna. Prije mjesec dana pokrenule su zanimljivu kampanju osvješćivanja pod nazivom #jermenosiš sa željom da žene koje su nedavno rodile svoj fokus maknu s raznih percepcija ljepote. Da svoje tijelo ne iscrpljuju dijetama kako bi što prije skinule nakupljene kilograme u trudnoći sa željom da izgledaju kao prije. Tijelo koje je iznijelo novo ljudsko biće je zaslužilo obožavanje bez obzira kakvih je proporcija, težina ili kojekakvih drugih performansi koje pokušavamo ukalupiti u nekakve estetske i društveno nametnute normative. S trima psihologinjama, koje u javnosti nastupaju kao tim Psidacta, razgovaramo o rezultatima najnovije kampanje, ali i drugim aktivnostima kojih su se prihvatile kako bi i roditeljima i djeci bile pri ruci kod brojnih pitanja važnih za mentalno zdravlje i izazove koje nose prve godine djetetova života.
Što vas je potaknulo pokrenuti kampanju osvješćivanja ljepote ženskog tijela nakon poroda?
Kolegica Tea Klepac je prije dvije godine provela istraživanje pod nazivom ,,Čimbenici nezadovoljstva tijelom kod prvorotkinja” u KBC Sestre Milosrdnice, a u njega je krenula nakon puno razgovora sa ženama koje su vrlo brzo nakon poroda postale iznimno usmjerene i zabrinute za vlastitu kilažu i vraćanje na stari konfekcijski broj. U to je vrijeme na društvenim mrežama startao pokret pod nazivom #snapback, žene su dijelile svoje fotografije nakon poroda i ispisivale broj dana koji im je trebao da vrate kilažu koju su imale prije trudnoće. Koliko god za nekoga tako nešto može biti motivirajuće, nama se činilo da je prije svega objektiviziranje ženskog tijela čime se novim mamama stvara užasno veliki pritisak koji im nakon poroda, uz sve ono s čim se moraju nositi, zasigurno ne treba. Dakle, to je istraživanje je bilo polazišna točka naše kampanje, ali i naše osobne borbe koje smo svaka od nas, barem malo, vodile tijekom svog života, motivirale su nas da progovorimo o besmislu te potrebe da tijelo žene nakon poroda izgleda kao što je bilo prije! Ušle smo u borbu za prihvaćanje vlastitog tijela. Bilo nam je stalo do svake poruke podrške, svakog komentara, svake životne priče žena koje su ih odlučile podijeliti s nama. I na nas je ova kampanja imala terapeutski učinak. I mi smo osvijestile vlastite teškoće s prihvaćanjem pojedinih dijelova svoga tijela i još više ojačale želju da tome dođe kraj. Da buduće generacije djevojčica ne prolaze naše borbe.
Zašto žene ne prihvaćaju promjene na svom tijelu nakon poroda?
Smatramo da se u društvu, pogotovo našem, ženama ne daje dovoljno podrške i ohrabrenja. Ne govorimo im koliko smo ponosni na njih što su uspjele iznijeti trudnoću i roditi. Podrazumijeva se da će to one ‘odraditi’ i nakon poroda vratiti se u svoju ‘normalu’, što podrazumijeva i izgled kakav su imale prije trudnoće. A trudnoća i porod veliki su poduhvati i dolazi do promjena na svim razinama, pa tako i ženskog tijela, i ništa se više neće i ne mora vratiti kako je bilo. Žalosna je pomisao da neke žene zaista više pohvala dobivaju jer su “zgodne i nakon poroda” nego zato što su rodile. To su ciljevi koji su nerijetko postavljeni izvana, od strane medija, partnera, prijatelja. Zahtjevi za skidanjem kila i to u što kraćem roku.
Koje se sve posljedice neprihvaćanja svog izgleda javljaju na ženu, na obitelj, na djecu…?
Žena koja se osjeća loše u svome tijelu, vjerojatnije će biti anksioznija, potištenija, zabrinutija, njezina subjektivna dobrobit, osjećaj sreće, će biti niži. Djeca koja odrastaju uz nesretne majke, češće i sama pokazuju simptome psiholoških smetnji, već u vrlo ranoj dobi. Kao i svaki stres, i ovaj stres ostavlja posljedice po partnerski odnos. Možemo očekivati zahlađenje odnosa, svađe, netrpeljivost, nerazumijevanje. I svađe roditelja naposljetku utječu na djetetovu dobrobit i blagostanje. Dakle, ovo je kompleksan problem koji direktno ili indirektno uključuje gotovo svakog člana društva. Statistička analiza pokazala je da su najmanje zadovoljne one žene koje su pod utjecajem društvenih očekivanja i standarda ljepote tj. očekivanja medija. Također i žene koje imaju viši indeks tjelesne mase nakon poroda i one koje češće primaju negativne komentare odnosno kritike na vlastiti tjelesni izgled nakon poroda.
A kako ste kampanjom planirale te uzročnike nezadovoljstva rješavati?
Na obje se stvari može utjecati. Valja educirati medije o odgovornosti koju snose za psihološko zdravlje rodilja te poticati žene, ali i sve potrošače medija na kritički odnos prema sadržaju koji im se nudi. Možemo educirati muškarce, očeve o neprimjerenim komentarima i kritikama. Naime, zbog socijalne podrške i posebne vrste intimnosti koja karakterizira romantičnu vezu, partnerova podrška često je jedan od zaštitnih faktora za fizičko i mentalno zdravlje žene. S obzirom na to da upravo partneri mogu biti kritičan izvor potpore u razdoblju oko poroda, bitno ih je usmjeravati i pomoći im da osvijeste koliko njihovi, možda usputni, komentari mogu ostaviti negativnih posljedica na njihovu partnericu. Smatramo da je bolje spriječiti nego liječiti. Usmjerimo li se na žene i majke, na njihovo zadovoljstvo vlastitim tijelom i samima sobom, imat ćemo manje problema s tretiranjem psiholoških smetnji njihove djece ili popravljanjem narušenog partnerskog odnosa.
Potičete li žene i nekim drugim aktivnostima da prihvate svoj izgled, da brinu o svom mentalnom zdravlju nakon poroda?
Zbog pandemije radionice, predavanja i grupne terapije postale su teže dostupne. Zato smo se i prebacile na društvene mreže koje imaju još veći utjecaj. To nas je i potaknulo da pokrenemo kampanju. Cilj je omogućiti ženama da kažu kako se osjećaju u svom tijelu te ih potaknuti da pokušaju maknuti fokus s ljepote. Pod svim pritiscima o kojima smo govorili to nije nimalo lako. Zato idemo s porukom: “Možda moje tijelo nije prelijepo, ali je puno toga za mene napravilo.” To je i smisao kampanje, pokušati se prestati usmjeravati na estetske nedostatke koje svako tijelo ima već osvijestiti benefite koje nam ono daje. I to ne u smislu estetike, u smislu funkcija i vještina. “Zbog tijela sam rodila, zbog tijela mogu grliti svoje dijete i svoje prijatelje, zbog tijela mogu pobijediti bolest, zbog tijela mogu plivati.” I to je njegova temeljna funkcija, a ljepota je nešto sekundarno. A kao društvo trebamo je napokon izgurati s pijedestala.
Radite li s parovima. Koja je poruka partnerima?
Iva je na završnoj godini sistemske i obiteljske psihoterapije te radi s parovima i individualno pod supervizijom, a Tea je u procesu školovanja u području kognitivno-bihevioralne terapije. U psihoterapijskom radu s parovima može se raditi na osvještavanju različitih iskustava, znanja o psihološkim, emocionalnim, fizičkim potrebama obje osobe u partnerskom odnosu, jezičnih i emocionalnih kodova ovog drugog, koji tek u otvorenom razgovoru, razgovoru ispunjenom međusobnim uvažavanjem i povjerenjem mogu poprimiti zajednički, partnerski, smisao i dovesti do promjene.
Uspoređujemo li interes muškaraca i žena prema ovim temama, tko je tu zainteresiraniji?
Edukacije su najviše usmjerene na žene. Muškarci su pomalo zanemarivani u ovom području i zato nismo sigurne koliko ih uopće možemo kriviti što puno toga “ne znaju, nisu razmišljali, nije im palo napamet”. Puno toga im nitko nije rekao – ni majke, ni sestre, a kamoli da su učili u školi. Mnogim muškarcima s kojima se susrećemo u svom radu (ali i osobnom životu) zaista nitko nije rekao kako funkcionira menstrualni ciklus, kakve bolove žene proživljavaju, kakvi sve komentari ih mogu povrijediti. Ljudi se ne rađaju sa znanjem o ovim stvarima, trebamo im dati priliku da nauče bilo od osoba iz svoje okoline ili iz šire zajednice. Stoga ne čudi da se muškarci često osjećaju izgubljeno, zbunjeno, nekompetentno po pitanju trudnoće, poroda i emocija. Cijeli su život odgajani za neke druge vještine i znanja.
Zašto je važno mentalno zdravlje rodilja i kako mi kao društvo s tim stojimo?
Mentalno zdravlje rodilja jednako je važno kao i zdravlje bilo koje druge osobe. Razlika je u tome što je njihovo psihološko zdravlje, u ovom razdoblju života, posebno ugroženo. Kao, recimo, u adolescenciji. Hormonalne promjene koje doživljavaju su velike i ne možemo očekivati da neće imati utjecaja na psihološko stanje. Mislimo da nedovoljno radimo sa svima, ne samo s rodiljama. A što se tiče društva, ženama je i dalje teško reći „nije mi dobro“. Možda se osjećaju da nemaju pravo biti nezadovoljne, da se nemaju pravo žaliti. Društvo mlade majke često zna osuđivati kad pokušavaju reći da nisu sretne, da su anksiozne, da su zabrinute ili usamljene. Nove majke često su suočene s osjećajem srama ako im se učini da se ne snalaze dobro u ulozi majke ili su premorene. Mi u vrtiću na dnevnoj razini razgovaramo s majkama male djece. Razgovori počinju o djetetovom razvoju, a često završe na razgovoru o majčinstvu, o neispavanosti, nesigurnostima te se otkrivaju i depresivni ili anksiozni simptomi kod majki. Zato je novim majkama važno pružiti psihološku podršku.