Procjenjuje se da je Roma u Hrvatskoj između 25 i 30 tisuća. Za razliku od ostalih stanovnika Hrvatske, Romi su po dobi izuzetno mlada nacionalna manjina. Prosječna im je dob 22 godine, što je gotovo dvostruko manje od prosjeka stanovništva Hrvatske, čija je prosječna dob 43,6 godina prema podacima Državnog zavoda za statistiku. Štoviše, medijan dobi za žene i muškarce u romskoj populaciji je 18 godina, što znači da je polovica Romkinja i Roma mlađe, a pola ih je starije od 18 godina. Za usporedbu, u stanovništvu Hrvatske samo je 19,3 posto osoba mlađih od 19 godina.
Što je najpotrebnije tako mladoj populaciji? Obrazovanje, naravno. I to obrazovanje u svim područjima, uključujući i ono kojega u našim školama nema, ono iz područja ljudske seksualnosti. Stoga ne čudi da je Savez Roma “KALI SARA”, koji okuplja i najviše pripadnika romske manjine u Hrvatskoj, jedan od dvadeset nevladinih organizacija koje su početkom veljače podržale Peticiju za uvođenje sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u škole.
Ta je peticija u potpunosti artikulirala jedan od ciljeva projekta “Obrazovane Romkinje, osnažene romske zajednice”, kojeg će KALI SARA provoditi u sljedeće tri godine uz financijsku podršku Islanda, Lihtenštajna i Norveške u okviru Europskog gospodarskog prostora i norveških grantova. Projekt je vrijedan gotovo 150 tisuća eura, a vodi ga sociologinja Suzana Kunac, s kojom razgovaramo o važnosti upravo obrazovanja iz područja ljudske seksualnosti za romsku zajednicu…
Zašto u nazivu projekta stoji ‘obrazovane Romkinje’, a ne i obrazovani Romi?
Romkinje su jedna od najisključenijih društvenih skupina. U romskim obiteljima patrijarhalan je odnos prema ženi, marginalizirane su i izložene diskriminaciji, a zbog podređenog položaja ne mogu planirati obitelj. Prema istraživanju “Uključivanje Roma u Hrvatsko društvo: žene, mladi i djeca”, čija sam koautorica uz doc.dr. Kseniju Klasnić i doc. dr. Petru Rodik, čak je 17 posto Romkinja nepismeno, 27 posto mladih Romkinja prekida školovanje jer ulaze u brak, a njih 15 posto tako mlade postaju majke. Među Romkinjama koje imaju djecu polovica ih je prvo dijete rodila dok su bile maloljetne, a 17 posto su bile mlađe od 16 godina. Cilj projekta je educirati mlade Romkinje o ženskim ljudskim pravima, naročito o pravu na život bez nasilja, o seksualnim i reproduktivnim pravima, podržati ih u slučajevima prisilnih brakova i maloljetničkih trudnoća te ih motivirati za nastavak obrazovanja.
Seksualno obrazovanje u školi ne postoji. Kako ga onda omogućiti učenicima romske zajednice?
Dok se taj predmet ne uvede u škole dio edukacije ćemo provoditi mi u okviru ovog projekta. Pripremajući projekt donatori su nas pitali zašto taj kurikulum nismo ponudili kroz sustav obrazovanja što bi bilo puno jednostavnije. Međutim, u praksi takvi programi ne prolaze jer Ministarstvo neće dati odobrenje za takav tip modula. Dakle, nije postojao drugi način nego doći do zajednica, razgovarati s roditeljima i dobiti njihov pristanak i održati edukacije na mjestima gdje mlade Romkinje žive pri čemu bez Saveza Roma u RH “KALI SARA” to ne bi ni bilo moguće.
Zašto Romkinje u tako malom broju završavaju školu?
Razloga je nekoliko – od siromaštva do tradicije. Višegodišnje istraživanje pokazalo je da 80 posto Romkinja u dobi od 20 do 29 godina nema završenu srednju školu. Gotovo 42 posto mladih Romkinja odustaje od osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja zbog trudnoće i stupanja u brak, a 50 posto djecu rađaju kao maloljetnice.
Odustaju li djevojčice od škole i stupaju u brak jer su im tako ugovorili ili nametnuli roditelji ili je to stvar njihovog izbora?
U razgovorima sam najčešće čula: ‘Oni se zaljube i eto ga!’ Za tinejdžere je normalno da se zaljube, šeću, drže se za ruke, poljube… no u romskoj zajednici, kad djevojčica i dječak tako prošeću, da se ne bi obeščastila obitelj oni započinju suživot, bez obzira je li bilo seksualnog odnosa. Naravno da tada stupaju u seksualne odnose, ona zatrudni, rađa djecu… Za zdravlje žene sigurno nije poželjno da do 22. ili 23. godine ima četvero djece. To je užasan napor za žensko tijelo, jako iscrpljujuće i vjerujem da dovodi do preranih bolesti i smrti te da je, uz siromaštvo, i to razlog kraćeg životnog vijeka. Romi u Hrvatskoj prosječno žive 42 godine.
Što je s kontracepcijom? Kakav stav prema njoj Romi imaju?
Većina djevojčica zna da nakon seksualnog odnosa mogu ostati trudne, međutim djeca su u romskoj zajednici vrijednost, a žena i postoji da bi bila majka i rađala djecu. To je njena temeljna uloga i što više ima djece to je ona poštovanija i vrijednija. Žene žele rađati i imati djecu, no mislim da oni kao zajednica nisu svjesni vrijednosti obrazovanja jer je ono put za izlazak iz siromaštva. U posljednjih deset godina provedbe Nacionalne strategije za uključivanje Roma jedna od dimenzija te strategije je bio i rad na povećanju obuhvata romske djece u obrazovanju i tu se bitno situacija promijenila na bolje. Tako sada osnovnu školu završava 95 do 98 posto djece, ali zato srednju školu završava 36 posto dječaka i 26 posto romskih djevojčica. Kod dječaka je čest razlog zašto ne završavaju srednju školu diskriminacija prilikom zapošljavanja. Imamo primjere krasnih mladih ljudi koji su završili srednje škole, najčešće srednje stručne škole i onda se, recimo, ne može zaposliti kao automehaničar jer je Rom. Onda druga djeca kažu što ću se mučiti sa školom, odseliti od kuće, jer škola u pravilu nije u blizini njihova naselja, trpjeti diskriminaciju u školi, jer kad sve to napravim ionako neću naći posao.
Rome se još uvijek percipira da je život u siromaštvu njihov način života, njihov izbor?
Većina Roma živi u segregiranim naseljima u kojima su uvjeti stanovanja katastrofalni – otvorena kanalizacija, kuće bez sanitarnog čvora, bez vodovoda, neka čak i bez struje. Ima obitelji gdje njih desetak živi u prostoru od dvadesetak kvadrata. Sad zamislimo gdje to dijete piše domaću zadaću, kako može održavati elementarnu higijenu, gdje može biti samo… Bila sam u Africi i vidjela afričko siromaštvo, no nisam mogla vjerovati da i u Hrvatskoj postoji razina siromaštva kakvo sam vidjela u romskim naseljima. Bez socijalne pomoći mnogi bi doslovno umrli od gladi. Dohodak si povećavaju sezonskim poslovima i doznakama iz inozemstva jer je i među romskom populacijom posljednjih desetak godina velika emigracija u druge zemlje EU.
Dakle, siromaštvo nije izbor. Gdje je izlaz?
Obrazovanje djevojčica jedan je od ključnih faktora izlaska iz začaranog kruga siromaštva u kojemu se sada vrte – napuštanje škole, rađanje djece, nemogućnost pronalaska posla zbog lošeg obrazovanja, ali i diskriminacije.
Budući da mnogi nemaju niti vodu i struju, vjerujem da im je internet misaona imenica. Koliko su zbog toga neupućeniji u vlastitu seksualnost i reproduktivno zdravlje?
Njima bi neopisivo pomoglo seksualno obrazovanje u školi jer je škola jedino mjesto gdje mogu steći odgovarajuća znanja. Ne dobiju li informacije u školi, nemaju ih gdje dobiti. Kod kuće ih ne dobivaju jer se romska zajednica ponaša unutar svojih kulturalnih obrazaca, a to je patrijarhalni mentalni sklop, pobačaj i kontracepcija su tabu teme. Dakle, planiranje obitelji je tabu tema, a nepovjerenje prema gadžejima, kako oni nas zovu, je veliko.
Koliko mlade Romkinje kad ulaze u veze uopće znaju o kontracepciji, trudnoći, porođaju…?
Znanje se prenosi s bake na mamu, s mame na kćer. Bake ili mame će reći: ‘Sama si ga birala pa ostani u nasilnoj vezi’. Kad govorimo o seksualnom zdravlju i reproduktivnim pravima neznanje je ogromno. Ali ne samo u romskoj zajednici. PMS i menstruacija su riječi koje žene gotovo ne izgovaraju. Neki dan sam slušala jednu mladu ženu iz većinske populacije, sa završenim fakultetom, koja misli da je PMS bolest i da joj doktor može dati lijek za to jer ona tih par dana nije efikasna.
Kako Romkinje kontroliraju trudnoću, gdje rađaju?
Romkinje u trudnoći idu na kontrole kod ginekologa, rađaju najviše u bolnicama, postoji briga za dijete. No, ja vjerujem da je mladoj ženi teret majčinstva kod drugog, trećeg, četvrtog… djeteta – ogroman. Ona više nema ništa izvan odgoja djece i života u siromaštvu. U tom smislu ih treba osnažiti.
Kakav je odnos Roma prema obiteljskom i seksualnom nasilju? Je li ono kod njih učestalije nego u ostatku populacije i tko u tim slučajevima pomaže žrtvama?
Kod njih je, kao i u općoj populaciji, prisutno psihološko nasilje – vika, dreka… dok je fizičko nasilje na razini incidencije većinske populacije. Prema podacima iz studije “Uključivanje Roma u Hrvatsko društvo: žene, mladi i djeca” najučestalije je psihičko nasilje koje je od svojih trenutnih supruga ili partnera iskusilo 35 posto ispitanih žena, fizičko nasilje iskusilo je 21 posto Romkinja, dok je ekonomsko doživjelo njih 18 posto, a seksualno nasilje gotovo devet posto žena iz romske populacije. Meni je važno da mlade Romkinje dobiju informacije o tome da mogu tražiti pomoć, da ima institucija i organizacija koje im mogu pomoći, te da postoji način izlaska iz prisilnog braka ili nasilnog braka. Kad trpe nasilje, pomoć uvijek traže unutar obitelji, no pitanje je hoće li je svaki put i dobiti. U institucije nemaju povjerenja jer je često mišljenje da je nasilje u obitelji dio romske kulture pa se prema pozivu za pomoć ponašaju indolentno. Cilj nam je podsjetiti naše institucije da im je dužnost i obaveza provoditi hrvatske zakone bez obzira o kome je riječ. Imam puno izjava žena koje tvrde da ih policija ne želi zaštititi i kad joj se obrate za pomoć.
Romsko siromaštvo u brojkama
65 posto obitelji ima mjesečna primanja manja od tri tisuće kuna