Svako peto dijete doživi neki oblik seksualnog uznemiravanja i nasilja. Porazna je to statistika temeljena procjenama na osnovu istraživanja, ali stvarni brojevi ostaju nepoznanica. Kako je seksualno nasilje nad djecom i hrvatska svakodnevica govori jedan drugi stravičan podatak. Svake godine prosječno između 600 i 700 prijava bude onih za kaznena djela spolne naravi počinjenih na štetu djece! Otkriva nam ga pravobraniteljica za djecu, Helenca Pirnat Dragičević s kojom smo razgovarali povodom slučajeva koji su izašli u javnost posljednjih tjedana, a zahvaljujući prekinutoj šutnji brojnih žrtava seksualnog nasilja. Djeca žrtve nisu u stanju poput odraslih iznijeti svoje traume. Mnoga nisu ni svjesna da su žrtve kaznenih djela, jer ih nitko ne podučava kako prepoznati seksualno uznemiravanje, kako nasilje, što je to tjelesna autonomija, kako se obraniti, kome se obratiti i prijaviti… Dječja pravobraniteljica upozorava kako kao društvo i kroz njezine institucije moramo još jako puno učiniti da bismo djecu zaštitili.
Koliko godišnje bude prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja djece i slučajeva dječje pornografije?
Podaci MUP-a pokazuju da se na godišnjoj razini prijavi u prosjeku između 600 i 700 kaznenih djela spolne naravi počinjenih na štetu djece. Ova djela obuhvaćaju spolnu zloupotrebu djeteta mlađeg od 15 godina, upoznavanje djece s pornografijom, iskorištavanje djece za pornografiju, zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od 15 godina, bludne radnje, silovanje, spolno uznemiravanje, spolnu zloupotrebu djeteta starijeg od 15 godina, mamljenje djece za zadovoljenje spolnih potreba, rodoskvrnuće, iskorištavanje djece za pornografske predstave i podvođenje djeteta.
Koja su od tih djela najučestalija?
Uobičajeno najveći broj prijava odnosi se na spolnu zlouporabu djeteta mlađeg od 15 godina, te upoznavanja djece s pornografijom i iskorištavanje djece za pornografiju. Znatan broj prijava je i za bludne radnje te za spolno uznemiravanje.
Kakve su kazne za počinitelje i u kojem rasponu su one realizirane?
Propisane kazne za počinitelje različite su za pojedina kaznena djela i kreću se u prosjeku od jedne do osam godina. Za teže oblike propisane su i dulje vremenske kazne pa i dugotrajni zatvor ako je kaznenim djelom prouzročena smrt djeteta. Blaže kazne propisane su za mamljenje djece, kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a za zadovoljenje pohote pred djetetom mlađim od petnaest godina je kazna zatvora do tri godine.
Do 10 godina kazna za dječju pornografiju
Kad govorimo o dječjoj pornografiji, kakve su tu predviđene kazne i što sve ulazi u kvalifikaciju tog djela?
Kažnjivo je snimanje, proizvodnja, nuđenje, distribucija, širenje, uvoz ili izvoz, pribavljanje za sebe ili drugoga, prodaja, prikazivanje ili posjedovanje dječje pornografije, kao i svjesno pristupanje takvim sadržajima putem informacijsko komunikacijskih tehnologija. Za ta se djela može izreći kazna zatvora od jedne do 10 godina. Za upoznavanje djece s pornografijom predviđena je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. Počiniteljima se mogu izreći i sigurnosne mjere koje uključuju obvezno liječenje od ovisnosti, socijalnu, psihološku i psihijatrijsku pomoć, ali i zabranu obavljanja djelatnosti koje uključuju kontakt s djecom.
Kakva je sudska praksa, kakve se kazne presuđuju?
Nažalost, u sudskoj praksi često vidimo da se počinitelji puštaju da se brane sa slobode, da žrtva nema odgovarajuću zaštitu od počinitelja niti odgovarajuću pomoć i podršku, a nerijetko sama doživljava osudu okoline, stigmatizaciju te narušavanje privatnosti. Nerijetko i senzacionalističko medijsko praćenje takvih slučajeva dodatno traumatizira žrtvu, a traumatiziranje se pojačava i kroz kazneni postupak koji traje i po nekoliko godina. Kad napokon dođe do presude, za počinjenje spolnih delikata na štetu djece izriču se vrlo blage kazne. Kazne zatvora zamjenjuju se radom za opće dobro ili uvjetnom kaznom, a sigurnosne mjere poput zabrane obavljanja djelatnosti te zaštitni nadzor po punom izvršenju kazne zatvora rijetko se izriču. Ni sustav praćenja počinitelja i zaštite žrtve nije odgovarajuće uspostavljen.
Što je potrebno promijeniti kako bi kazne bile adekvatne, a što u sustavu da se djeca dodatno ne traumatiziraju?
Kontinuirano upozoravamo na potrebu mijenjanja sudske prakse i potrebu uvođenja obavezne edukacije sudaca koji donose odluke o kažnjavanju počinitelja seksualnog nasilja nad djecom kako bi se upoznali s različitim oblicima seksualnog zlostavljanja djeteta i težinom posljedica takvoga nasilja za dijete, te se osvjedočili o nužnosti adekvatnog kažnjavanja počinitelja. Takvom obaveznom edukacijom ujednačila bi se sudska praksa i onemogućilo donošenje presuda u kojima se interesi počinitelja stavljaju ispred interesa djece – žrtava.
Blage presude se brzo brišu iz kaznene evidencije
Blage presude višestruko su štetne jer uvjetuju relativno brz nastup rehabilitacije te brisanje podataka iz kaznene evidencije, čime se onemogućuje provjera prethodne osuđivanosti osoba koje se zapošljavaju, primjerice, na poslovima koje uključuju rad s djecom. Sudovi ne izriču sigurnosne mjere kojima bi se spriječilo da počinitelji dolaze u kontakt s djecom ili kojima bi ih se nadziralo nakon izdržane kazne. Sustav nadziranja seksualnih predatora nije uspostavljen, a sustav čuvanja i dostupnosti podataka o počiniteljima kaznenih djela pokazuje brojne slabosti te su i tu nužne cjelovite promjene. Nužno je jačati profesionalnu odgovornost onih koji provode propise o zaprekama za zapošljavanje ili angažiranje osoba koje dolaze u kontakt s djecom. No, treba i mijenjati propise kojima se te zabrane reguliraju jer i tu uočavamo brojne propuste.
Na što se točno odnose sigurnosne mjere zapreke za zapošljavanje prijestupnika?
Mnoga su područja ostala “nepokrivena” zakonskom regulacijom i nadzorom. Primjerice, nepokriven je rad udruga, radionica, pružanja poduka i slično. Drugim riječima, u njima se nesmetano mogu zaposliti seskualni zlostavljači i raditi s djecom. Zato se zalažemo za donošenje posebnoga propisa kojim bi se otklonile sadašnje zakonske praznine i regulirala zaštita djece od seksualnog zlostavljanja i seksualnog iskorištavanja, o čemu smo inicijativu uputili Vladi RH.
Smatrate li da bi roditelji i djeca trebali biti kvalitetnije informirani o procedurama i pravima kako bi prepoznavali znakove seksualnog zlostavljanja?
Smatram i da je važno educiranje i osvješćivanje javnosti o opasnostima kojima su djeca izložena kad ih se uključuje u razne aktivnosti koje nisu regulirane propisima ili ne podliježu nadzoru, a o čemu roditelji, nažalost, nisu informirani. Ne manje važno je jačati djecu kroz preventivne aktivnosti zaštite od seksualnog nasilja koji nažalost nisu pod jednakim uvjetima dostupni svoj djeci jer nisu dio obveznog školskog kurikuluma, za što se naš Ured kontinuirano zalaže.
Koji se sve stručnjaci bave ovom problematikom i tko sve sudjeluje u procesu od prijave zlostavljanja, do rehabilitacije djeteta, pa do pravnog epiloga?
Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja propisuje sva tijela pa tako i stručnjake koji bi se trebali uključiti u postupak – od prijave seksualnog zlostavljanja do njegovog epiloga. Uz pravosudna tijela, policiju, državno odvjetništvo i sud, u postupak se, prema potrebi i ovisno o vrsti i obilježjima kaznenoga djela, uključuju i zdravstvene ustanove, centri za socijalnu skrb, obrazovne ustanove i udruge, jer Protokol predviđa institucionalnu i izvaninstitucionalnu pomoć i potporu žrtvi, što mora biti besplatno, dostupno i pravovremeno. Nužno je žrtvi pružiti informacije o oblicima pomoći i servisima za pružanje pomoći i potpore, a prema potrebi osigurati i kontakt sa stručnom osobom educiranom za rad sa žrtvama seksualnog nasilja. Žrtvu treba hitno uključiti u terapijske postupke.
Prolaze li i djeca terapiju?
Podrška i pomoć djetetu sudioniku u pravosudnom postupku mora biti sustavna i pod jednakim uvjetima dostupna svakom djetetu. To u praksi, nažalost, nije tako na što upozoravamo u svojim godišnjim izvješćima.
Što vi predlažete i činite po tom pitanju?
Pozivamo na kontinuiranu edukaciju i superviziju stručnih suradnika koji pripremaju dijete za svjedočenje, ali i drugih koji sudjeluju u pravosudnom postupku. Ističemo potrebu uspostave mreže stručnjaka koji će savjetovati i pratiti dijete tijekom kaznenog postupka, kao i potrebu da psihološka i druga stručna pomoć bude pod jednakim uvjetima dostupna svakom djetetu koje je pretrpjelo teška traumatska iskustva.