“Nema prihvatljivog oblika nasilja nad ženama!”, stav je koji je proklamirala Hrvatska kao država i prije 17 godina kad je njezin najviši dom, Hrvatski sabor, proglasio 22. rujna Nacionalnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. Datum je izabran u spomen na tragično stradanje triju žena koje je 1999. na Općinskom sudu u Zagrebu tijekom ročišta brakorazvodne parnice ubio tada 28-godišnji bivši policajac Mato Oraškić. Ubio je svoju suprugu Gordanu Oraškić, njezinu odvjetnicu Hajru Prohić i sutkinju Ljiljanu Hvalec te teško ranio zapisničarku Stanku Cvetković.
Tijekom protekle 22 godine nasilje nad ženama i ubojstva žena su konstanta: samo lani ubijeno je 14 žena, od kojih su devet ubili partneri ili supružnici. Sustav preventive i kažnjavanja nasilnika očito ne funkcionira unatoč proklamiranoj državnoj politici koja se posljednjih godina posebice hvali nultom tolerancijom prema nasilju nad ženama i nizu zakona i legislativa koje ističe kao alate u toj borbi, poput Kaznenog zakona, Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, Obiteljskog zakona, Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, Protokola o postupanju u slučaju nasilja u obitelji te Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja. Tu je i prije par godina uz teške političke prijepore ratificirana Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, poznatija kao Istanbulska konvencija, kojoj je svrha zaštititi žene od svih oblika nasilja i promicati ravnopravnost žena i muškaraca.
Posljednjih godina i u Hrvatskoj ultrakonzervativni pokreti neprestano pokušavaju smanjiti prava žena, kao što to sve uspješnije čine u državama istočne Europe. Protekle je godine pandemija koronavirusa zaustavila i one male napretke postignute teškom borbom ženskih udruga u rodnoj ravnopravnosti, odvajanju nasilnika iz obitelji, u pomoći žrtvama nasilja. Došlo je do nazadovanja, nasilje nad ženama naglo je poraslo, a prepreke u pristupu seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima su se umnožile.
Kroz protekle dvije godine žene su prestale šutjeti o nasilju koje trpe. Progovorile su masovno, na tisuće njih kroz ispovijesti na društvenim mrežama, što se pretvorilo u prave pokrete poput Spasi me i Žene u javnom prostoru i Nisam tražila, a sve u istom cilju bitke protiv nasilja nad ženama, obiteljskog nasilja i seksualnog nasilja.
Povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama razgovaramo sa Zdravkom Sadžakov, koordinatoricom udruge B.a.B.e., jednom od najstarijih udruga u Hrvatskoj koja se intenzivno i kontinuirano bavi rješavanjem problema nasilja nad ženama i djecom, kao i njegovim osvješćivanjem i prevencijom. U proteklih 27 godina postojanja kroz savjetovalište udruge prošlo je 50 tisuća korisnica i korisnika, a polovica njih su bile i žrtve nasilja. Kroz sigurnu kuću godišnje prođe tridesetak žena i trideset i petero djece.
Aktualna vlast naglašava nultu toleranciju prema nasilju nad ženama i nasilju u obitelji, a kako se to vidi u djelovanju? Jesu li se i kakvi pomaci dogodili u prevenciji nasilja i zaštiti žrtava?
Od ranih devedesetih, kada su B.a.B.e. počele raditi na osvještavanju i problematiziranju pitanja nasilja u obitelji, kada nikakvih propisa koji bi ovo pitanje normirao nije bilo, pa sve do danas, sigurno je učinjen ogroman napredak. Doneseni su brojni propisi u vidu zakona, podzakonskih akata, protokola, a RH je preuzela cijeli niz obveza o zaštiti žrtve pristupanjem međunarodnim ugovorima kojima se ovo pitanje uređuje. Nevladine su organizacije kroz proteklo razdoblje imale brojne edukacije, akcije, kampanje i programe usmjerene prema zaštiti od nasilja u obitelji i to se i dalje radi. Dogodila se promjena u percepciji javnosti, pa čuti da danas netko tuče svoju ženu ili djecu ili drugog člana obitelji je sramota, ali još ima pojava, pa i među stručnjacima, kojima se nasilje u obitelji minimizira, negira ili relativizira. No, nasilje u obitelji i dalje je vrlo aktualna tema i još smo jako daleko od toga da se sustav ponaša kao da uistinu postoji „nulta tolerancija na nasilje“. Na verbalnoj razini i u javnim istupima donositelja odluka tome je tako, ali praksa često nije u skladu s onim što se javno govori. Još smo daleko od idealnog rješenja i bez aktivne uključenosti državnih tijela i ustanova, u konačnici politike koja neće tolerirati nasilje, rezultati se teško mogu postići.
S kojim državnim tijelima i ustanovama dobro surađujete, a s kojima je to otežano i zašto?
Udruga B.a.B.e. prevalila je jako dug put da bismo došli do ovoga što prezentiramo i radimo danas, a to je prepoznavanje problema nasilja nad ženama i prihvaćanje organizacija civilnog društva kao relevantnih aktera u suzbijanju nasilja i ostvarivanju rodne ravnopravnosti. Na tom su putu mnogi akteri sustava prepoznali vrijednost rada naše udruge i danas sa zadovoljstvom možemo reći da vrlo uspješno surađujemo s predstavnicima Ministarstva unutarnjih poslova, centara za socijalnu skrb, obrazovnih i zdravstvenih institucija i drugih ministarstava. Posebno je dobra suradnja s Pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova kojoj se najčešće i obraćamo zbog zaštite prava i interesa naših korisnica, a od nje uvijek dobivamo vrlo kvalitetna mišljenja i preporuke koje su jedna od poluga promjena građanske svijesti o problemu nasilja, ali i poticaj promjenama u sustavu. Jedan od naših najuspješnijih programa je Sigurna kuća Vukovarsko-srijemske županije koja pruža utočište ženama i djeci žrtvama nasilja, a koje ne bi bilo bez prethodne i kontinuirane podrške, prvenstveno Vukovarsko–srijemske županije, a potom i centara za socijalnu skrb i policije na tom području. Povjerenje smo uspostavili i s nizom obrazovnih institucija na tom području, pa imamo niz edukacija i radionica s ciljem prevencije nasilja. Ključna je tu i podrška Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike. Moram naglasiti da su se stvari po pitanjima suradnje s nadležnim institucijama promijenile na bolje, kao što se poboljšao i odnos prema udrugama. To je i mudro, jer udruge rade mnoge poslove za žrtve obiteljskog nasilja i time rasterećuju sustav. Dakle, nije upitna suradnja udruge i institucija, nego je često upitan i nezadovoljavajući odnos institucija prema žrtvama obiteljskog nasilja, kojem zna nedostajati potreban senzibilitet. Broj pritužbi žrtava na institucije još uvijek je zabrinjavajuće velik.
Kako konkretno izgleda taj dobar rad s Vukovarsko-srijemskom županijom?
Vukovarsko-srijemska županija već godinama i na različite načine pokazuje znanje i senzibilitet u prepoznavanju problema i njegovih posljedica. Zahvaljujući tome imamo stabilno financiranje rada djelatnica Sigurne kuće te zadovoljene potrebe žena i djece koja su u njoj smještena. Voljela bih kada bih mogla prenijeti i onaj osjećaj sigurnosti i olakšanja koje žene dobiju od trenutka kročenja u Sigurnu kuću nakon teških trauma koje proživljavaju. Taj osjećaj u njima nam je pokazatelj rezultata koji možda nije mjerljiv u statistikama, ali je najvažniji. I nakon njihova izlaska iz Sigurne kuće, a u suradnji sa Županijom, pratimo ih i podržavamo u procesu tranzicija, njihova osamostaljivanja kroz osiguranje osnovnih životnih uvjeta, od smještaja do zaposlenja. Istakla bih kako je sedam žena stambeno zbrinuto, sukladno Zakonu o stambenom zbrinjavanju na potpomognutim područjima. Tranzicija je najvažnija za osobe s najtežim slučajevima nasilja i trauma pa je u tom pogledu naša suradnja izrazito bitna i proteže se i na druge socijalno ugrožene skupine pa nerijetko zajedno organiziramo i humanitarne akcije. Pozivamo druge lokalne zajednice da slijede ovaj dobar primjer pozitivne prakse.
Je li to rezultiralo time da se žene na tom području lakše odluče prijaviti nasilje?
Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer odluka o prijavljivanju nasilja je osobna odluka svake žrtve i vrlo je kompleksna pa mi je teško ulaziti u subjektivne razloge prijavljivanja nasilja. Ipak, nadam se da mreža podrške u Vukovarsko-srijemskoj županiji gdje djeluje naša Sigurna kuća poticajno utječe na žrtve da se ohrabre i prijave nasilje.
U kojim područjima i gradovima nije tako i zašto? Na koji način tu praksu implementirati i drugdje?
Nemamo potpuni uvid kako rade skloništa za žrtve nasilja u drugim sredinama pa bi bilo nekorektno i nekompetentno raditi usporedbe napamet. To je pitanje za udruge s tih područja, kao i za lokalna i regionalna nadležna tijela s tih područja te za nadležno Ministarstvo. Mi možemo govoriti iz naše savjetovališne perspektive sa žrtvama obiteljskog nasilja, jer se u naše psihološko i pravno savjetovalište javljaju osobe žrtve nasilja iz cijele Hrvatske. Ova perspektiva je točna, ali je manjkava jer nemamo potpune podatke. B.a.B.e. su kao dugogodišnja udruga koja se bavi ovom problematikom stekle brojna saznanja o dobrim i pogrešnim praksama, o nadležnim institucijama i postupanju njihovih djelatnika u odnosu na žrtve. Poznajemo mnoge ljude koji su spremni pomoći, kao i one koji mogu biti zapreka na putu ostvarenja pravde žrtvama nasilja. Te informacije nesebično dijelimo sa žrtvama, ohrabrujemo ih, uvijek djelujući proaktivno i pozitivno, osnažujući žrtvu prema tome da potraži pomoć, upoznajući je s praksama, mehanizmima i instrumentima koji će joj se naći na putu.
Aktualna vlast je ponavljala da financiranje prevencije i zaštita žrtava nasilja nije upitno. Kako se to vidi u praksi?
Od ratifikacije Istanbulske konvencije, kojom se Hrvatska u skladu s člankom 8. obvezala povećati proračunska izdvajanja za borbu protiv nasilja nad ženama, tek je neznatno povećano i mogu reći da se ne izdvaja dovoljno sredstava na području cijele Hrvatske. Tu su i obveze iz čl. 23., osiguranje sredstava na razini nacionalnog proračuna i lokalnih proračuna za financiranje minimalno 1600 mjesta u skloništima, a sadašnji kapaciteti su daleko ispod propisanog standarda osiguranja mjesta za jednu obitelj na deset tisuća stanovnika. Rad skloništa mora se financirati kontinuirano i ne smije ovisiti o natječajnim sredstvima niti jednogodišnjim financijskim instrumentima. Moram reći da mi kao udruga te efekte nismo osjetili.
Koliko je, prema vašim podacima, obiteljsko nasilje poraslo u COVID godini?
Prema analizama našeg pravnog i psihološkog savjetovališta broj prijava je od početka pandemije povećan za oko 25 posto i shodno tome pojačali smo naš tim s dvije osobe za pružanje pravne i psihološke pomoći. Tijekom lockdowna naše su savjetnice pomoć pružale putem telefona i maila, a online usluga je ostala neovisno o poboljšanju pandemijske situacije. Zanimljivo je da bilježimo sve veći broj korisnica iz inozemstva, najčešće su to hrvatske državljanke koje žive u Austriji, Njemačkoj, Irskoj, pa čak i strane državljanke, što dovodimo u vezu s povećanim korištenjem Skypea i drugih kanala online komunikacije tijekom pandemije.
Kako komentirate porast kaznenih djela nasilja nad ženama, riječ je o povećanju od 39 posto evidentiranom u 2020., a prema godišnjem Izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, te povećanom broju femicida – od 14 ubijenih žena lani devet su ubili intimni partneri ili supruzi, što je porast od 50 posto.
Potpuno se slažemo s Pravobraniteljicom Višnjom Ljubičić kada kaže da ovi zastrašujući podaci upućuju na činjenicu da odgovor sustava na nasilje nikako nije učinkovit. Ovaj trend smanjenja prekršajno-pravne zaštite, uz istodobni porast broja počinjenih kaznenih djela, ukazuje kako naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji dugoročno odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok situacija ne eskalira i ne prijeđe u sferu kaznenog zakonodavstva, a onda je nasilje više nemoguće trpjeti ili kriti jer su posljedice najčešće tragične. Ove crne brojke ubojstava žena govore kako sustav ne ispunjava svoju preventivnu prirodu i ne nudi učinkovit i brz odgovor na nasilje. Nepostojanje učinkovitih i sustavnih mjera prevencije nasilja, oslanjanje isključivo na pravosudni sustav, nedovoljno ulaganje u programe dugotrajne i kvalitetne resocijalizacije počinitelja, te svođenje sustava zaštite od nasilja isključivo na kažnjavanje nije učinkovit model. Potrebno je daleko snažnije i sveobuhvatnije „umrežiti“ sva nadležna tijela, policiju, pravosuđe, sustav socijalne skrbi, državno odvjetništvo, obrazovni sustav, te svakako i medije, u cilju promjene ovih negativnih trendova.
Nasilnicima treba zabraniti kandidaturu u svim zakonima
Ministar pravosuđa najavio je da će u zakon o lokalnim izborima uvrstiti klauzulu da se osuđeni za obiteljsko i seksualno nasilje neće smjeti kandidirati. Treba li takvu klauzulu unijeti i u zakon koji se odnosi na parlamentarne izbore te Zakon o trgovačkim društvima, u kojima nema zabrane kandidature za vodeće pozicije obiteljskim i seksualnim nasilnicima?
Apsolutno podržavamo takve inicijative. Smatramo da bi takve odredbe u propisima bile odličan edukativan i preventivan faktor za sve one koji imaju političke ambicije. Temeljni etos nedostaje velikom broju onih koje predstavljaju naše društvo i s mojeg aspekta je nezamislivo da netko tko je osuđen za nasilje uopće aspirira biti na takvoj funkciji. Normalnu osobu bi prvenstveno trebalo biti sram i trebala bi imati osjećaj krivnje. Što je krivo u našem sustavu i kako opstaju oni koji nemaju trunke kajanja treba vjerojatno pitati psihijatre.
Samo u Zagrebu, prema posljednjim podacima, nasilje u obitelji poraslo je čak za trećinu, a posebice nad starijim osobama i djecom. Istodobno se vidi kako grad jako malo izdvaja za prevenciju i pomoć žrtvama. Kako to promijeniti?
Žao nam je što nemamo baš nikakva sredstva za pravno zastupanje korisnica u važnim slučajevima jer smatramo da pravna borba u pojedinačnim slučajevima dovodi do promjene ne samo prakse, već i zakona, pa se samim time mijenja i društvo. Mnoge korisnice su zbog toga razočarane, osjećaju se zakinutima jer podrška koju dobivaju kroz postojeći sustav besplatne pravne pomoći nije dostatna. Zapravo, razina izdvajanja za žrtve nasilja na svim razinama je nedostatna, ali to je odraz općeg nedostatka sredstava u svim područjima u državi u kojoj velik broj osoba živi na rubu siromaštva. Izdvajanje u stambene i svrhe zapošljavanja, poboljšanje sustava obrazovanja, sve su to preduvjeti za smanjivanje nasilja tako da bih se svakako složila da se premalo ulaže.
Seksualno nasilje u raznim oblicima je također u porastu, a tu je još izraženiji problem malog broja prijava, pa žrtve seksualnog nasilja još teže pronalaze potrebnu pomoć. S obzirom na niz pokreta protekle godine kroz koje su žene putem društvenih mreža digle svoj glas, imate li uvida je li se tu štogod pomaknulo nabolje u smislu pomoći žrtvama?
B.a.B.e. kontinuirano nastoje ukazivati na manjkavosti sustava u pogledu suzbijanja seksualnog nasilja. Uvijek smo da se digne glas žena za promjene koje se trebaju dogoditi u sustavu i vrlo smo zadovoljne što se nakon brojnih medijskih istupa i istupa na društvenim mrežama napokon pokrenulo pitanje kratkoće roka koji je dotadašnji zakon predviđao za prijavljivanje kaznenog djela spolnog uznemiravanja. Radilo se o krajnje neprimjerenom tromjesečnom roku u kojem gotovo niti jedna žrtva nikada nije prijavila spolno uznemiravanje. Kada je spolno uznemiravanje snažno došlo u fokus javnosti, a zahvaljujući svjedočanstvima brojnih žena koje su doživjele taj oblik nasilja, uslijedile su i izmjene Kaznenog zakona koje su stupile na snagu u ovoj godine i kojima prijavljivanje ovog oblika nasilja više nije uvjetovano tim iznimno kratkim rokom. Kao drugi primjer javnog zagovaranja možemo navesti i našu kampanju Zaustavimo osvetničku pornografiju! I peticiju koju je pokrenula udruga B.a.B.e., koju je potpisalo deset tisuća građanki i građana, a čime je inicirana vrlo važna dopuna Kaznenog zakona koji je po prvi puta osvetničku pornografiju uveo kao samostalno kazneno djelo zlouporabe snimke spolno eksplicitnih sadržaja (članak 144. a.).
Najpoznatiji slučajevi na Europskom sudu
Neke od tužbi žrtava nasilja došle su do Europskog suda za ljudska prava, jer su tužiteljice išle u Strasbourg potražiti pravdu koja je po njima izostala u presudama našeg sudstva.
Što se tiče Europskog suda za ljudska prava, zahvaljujući dobrom pravnom timu znamo dobro prepoznati strateške slučajeve, a neki od njih su utjecali na domaći pravni sustav i praksu sudova. O nekima od tih predmeta napisani su i stručni članci, te su kao posljedica utvrđenja povreda Europske Konvencije potaknute izmjene zakona, a jedan od najstarijih i najpoznatijih slučajeva u kojima je zastupala naša odvjetnica je slučaj Tomašić protiv RH. Nakon njega zaredali su i drugi važni predmeti, poput primjerice premeta D. J. protiv RH koji se bavio manjkavostima sustava prilikom istraživanja kaznenog djela silovanja. Neki od novijih predmeta su slučaj Ž. B. u kojem je riječ o manjkavosti sustava koja je uslijed promjene Kaznenog zakona dovela do toga da nasilni suprug naše korisnice nije osuđen za nasilje u obitelji, što je Europski sud utvrdio kao propust u postupanju domaćih tijela, kao i predmet naše dugogodišnje korisnice R. V. koji se odnosi na propuste u istrazi kaznenog djela prijetnje i mnogi drugi.
Osim pomoći žrtvama, vaša i druge udruge bave se i tretmanima nasilnika. Koliko su takvi tretmani efikasni? Što bi se moglo učiniti da više njih promijeni svoje ponašanje? Koliko bi u prevenciji nasilja pomogle brže i strože sudske presude nasilnicima?
Postoje udruge koje se bave psihosocijalnim tretmanima počinitelja nasilja. Udruga B.a.B.e ne pruža takvu vrstu usluge, tako da ne možemo konkretno odgovoriti na ovo pitanje, ali promjenu ponašanja i usvojene obrasce kod odrasle osobe, prema našim iskustvima, teško je mijenjati. Upravo zbog toga inzistiramo na edukacijama u školama i razvijanju svijesti o štetnosti nasilja, kao mjere prevencije, ali slažemo se da je kazna jedini jezik koji neki razumiju. Zbog njih kazne trebaju biti visoko zapriječene, ali i u stvarnosti izrečene.
Kao žrtve nasilja u obitelji javljaju vam se i muškarci. U kojim okolnostima? Naime, postoji predrasuda da ste s pružanjem pomoći okrenuti isključivo ženama?
Iako je Udruga B.a.B.e. prvenstveno orijentirana prema ženama, jer je nasilje nad ženama rodno uvjetovan fenomen i oko 90 posto naših korisnica su žene, bilježimo trend porasta muškaraca koji prijavljuju nasilje, ali se javljaju i zbog raznih drugih problematika. Njihov broj se u proteklih godinu dana prema našim statistikama povećao za dva posto. Iako nikada ne smijemo zaboraviti na rodnu uvjetovanost nasilja, nepravedno bi bilo reći da počinitelj nasilja ne može biti i žena, iako moramo naglasiti da se nasilje od strane žena događa u puno manjoj mjeri, a karakteristika značajnog broja slučajeva „ženskog nasilja“ jest da je ono zapravo reaktivno, odnosno odgovor na raniju izloženost nasilju, dugogodišnje trpljenje , a vrlo često i samoobranu.
ZDRAVKA SADŽAKOV: Politologinja koja u Udruzi B.a.B.e. radi od 2006. godine, a posljednjih 12 godina koordinatorica je i voditeljica programa Prevencija i suzbijanje rodno uvjetovanog nasilja. Iza nje brojni su projekti, a vođena velikom motivacijom pomoći drugima realizira mnoge i danas, planira i buduće. Nije, kako kaže, od velikih riječi, djela su bitna, a njezina je pažnja usmjerena na obitelj i skrb prema najbližima, susjedima, prijateljima, suradnicima…
“To je odlična baza za šire djelovanje, jer prvenstveno svojim načinom života i djelima pokazujete ljudima da vam je do njih stalo. Važno je znati da i u najgorim trenucima postoji netko tko nam je spreman pružiti podršku. Nismo same ni sami, čak i kada se čini da okolina ne primjećuje i ne mari za naše nevolje, tu su organizacije poput Udruge B.a.B.e., koje su svoje znanje i iskustvo posvetile zaštiti najranjivijih”, životni joj je moto.