Svi su se proteklih dana prisjetili problema nasilja nad ženama, a političari, brojne druge javne osobe, predstavnici raznih institucija… osjetili su potrebu oglasiti svoje zgražanje nad bilo kakvim vidom nasilja. Povod im je današnji Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, proglašen u spomen na tri ubijene i jednu teško ranjenu ženu na zagrebačkom Općinskom sudu prije 11 godina, dok se vodila brakorazvodna parnica između Gordane i Mate Oraškića.
Već sutra će se problematika obiteljskog nasilja, koje se uglavnom svodi na nasilje nad ženama, vratiti u krilo onih koji se volonterski već godinama i desetljećima brinu o žrtvama obiteljskog nasilja – ženama i njihovoj djeci koja trpe posljedice zajedno sa svojim majkama.
Sredinom ožujka prošle godine producentica Jelena Veljača pokrenula je facebook inicijativu #SPASIME i na noge podigla desetke tisuća građana koji su prosvjedom na zagrebačkom Tomislavovom trgu poručili da im je dosta tolerancije na nasilje i preblagog kažnjavanja nasilnika, a žrtvama da nisu same. Jelena Veljača u inicijativi nije bila sama, od prvog dana u nju su se uključile njezine prijateljice i kolegice. U jesen prošle godine uspjele su progurati izmjene Kaznenog zakona koji je na snazi od prvog dana 2020. godine, a kojim su propisane strože kazne za obiteljsko nasilje i redefinirana neka kaznena djela.
Godinu i pol kasnije, na Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, žene iz inicijative #SPASIME za Reci.hr sumiraju rezultate svog rada.
Prije godinu i pol uspjeli ste u kratko vrijeme podići na noge desetke tisuća građana na prosvjedu protiv obiteljskog nasilja. Je li taj prosvjed na bilo koji način potaknuo institucije na promjenu stava i ponašanja ili pokrenuo bilo kakvu akciju kako bi se smanjilo nasilje nad ženama?
Mirsada Begović, TV urednica i producentica: Sam prosvjed #SPASIME je definitivno nadmašio naša očekivanja. Osim velikog odaziva građanki i građana, uslijedila je brza reakcija od same Vlade koja nas je prepoznala kao relevantnog partnera, a zajedničkim naporima smo iznjedrili i vrlo konkretne zakonske promjene u smjeru dodatne zaštite žrtava nasilja, koje su implementirane s početkom 2020. Tako je u prvih osam mjeseci ove godine zabilježeno 11% manje prekršajnih, ali čak 42 posto više kaznenih djela nasilja u obitelji u odnosu na isti period prethodne godine. To ne znači da su nasilnici postali brutalniji u postupanju, već da se nasilje adekvatnije procesuira, što je i bio jedan od glavnih ciljeva našeg prosvjeda i zahtjeva upućenih Vladi RH.
Međutim, spomenute izmjene zakona – iako vrlo značajne – nisu donijele suštinske promjene u tretmanu žrtava. Zakonski okvir je naime i ranije bio dovoljno dobar da bi ih adekvatno štitio. Problem su institucije koje ga (ne)primjenjuju, odnosno stavovi i postupanja djelatnika koji u njima rade. Tako se u pravosuđu često izriču minimalne kazne, zaštitne mjere su više iznimka nego pravilo, a samo nasilje se u većini slučajeva i dalje procesuira kao prekršaj, a ne kazneno djelo. Policija pak, prema informacijama koje dobivamo od žrtava i udruga koje se bave zaštitom žrtava, ponekad reagira adekvatno, ponekad ne, a poseban problem je tzv. dvostruko privođenje – kad privedu i nasilnika i žrtvu jer se žrtva primjerice “drznula” opsovati dok ju je nasilnik mlatio. Na koncu, tu je i resor socijalne skrbi na koji nam žrtve nasilja šalju najviše pritužbi. Djelatnici tog sustava često nisu senzibilizirani za žrtve, minoriziraju i relativiziraju počinjeno nasilje, a pravo nasilnika na roditeljstvo stavljaju ispred prava žrtava na zaštitu od nasilja, čime de facto omogućavaju nasilnicima da godinama i dalje psihički zlostavljaju žrtve.
Iako se stav i ponašanje institucija nisu poboljšali, inicijativa #SPASIME je napravila druge velike i trajne pomake. Dovele smo temu obiteljskog nasilja u javni prostor, osvijestile razmjere tog problema, dale žrtvama osjećaj da nisu same te kroz našu Facebook grupu osigurale siguran prostor razumijevanja, podrške i konkretne pomoći kakvu žrtve nasilja nažalost još uvijek ne mogu dobiti nigdje drugdje. To je nasljeđe koje s ponosom ostavljamo ovom društvu, a žrtve nam na tome svakog dana zahvaljuju.
Imate li bilo kakvih statističkih pokazatelja o obiteljskom nasilju, posebno nasilju nad ženama, u vrijeme lockdowna zbog korone. Naime, mnoge su međunarodne institucije upozoravale kako nasilje u tom vremenu raste, a žrtvama je puno teže pobjeći ili pozvati pomoć. Prema hrvatskoj statistici, nije bilo porasta te vrste nasilja u tom periodu. Prema vašem iskustvu i informacijama koje dobivate, je li uistinu tako?
Ana Pecotić, komunikacijska i marketinška stručnjakinja: Statističke podatke treba znati interpretirati. Što žrtva provodi više vremena u kući s nasilnikom, njena izloženost nasilju dramatično raste, a mogućnost pozivanja pomoći se strahovito smanjuje. Svi nasilnici svoje žrtve kontroliraju, tako da one često ne mogu nazvati ni prijatelje, a kamoli policiju. Koliko smo samo dobile poruka u Spasime u kojima žene pišu „sad ovo moram sve izbrisati jer mi on sve čita, javit ću se opet čim ću moći…“! Osim toga, u trenu kad vas partner mlati ili na bilo koji drugi način zlostavlja, vi ni ne znate gdje vam je mobitel da nazovete pomoć, a kad biste ga se slučajno i domogle, vjerojatno bi vam slomio prste da vam ga oduzme. Susjedi se poslovično ne petljaju jer je nasilje “obiteljska stvar”, koliko god da vi možda vrištite. Tako dolazimo do naoko paradoksalne situacije, a to je da kad su najviše izložene nasilju – za vrijeme izolacije – žene imaju najmanje mogućnosti potražiti pomoć pa statistika “ne bilježi porast nasilja”.
Nesnalaženje nadležnih institucija je dodatno doprinijelo nesigurnosti žrtava. Žene nisu znale primaju li sigurne kuće nove žrtve nasilja, nisu bile sigurne ni hoće li policajci uopće izaći na teren i ući u stan ako ih pozovu, centri za socijalnu skrb nisu radili normalno, savjetovališta su radila samo telefonski, a kako će žrtva nazvati savjetovalište kad joj je nasilnik za vratom 24 sata… Ne zaboravite da smo tada imali uputu stroge socijalne distance – tko će pozvati u dom policajca koji možda nosi smrtonosni virus?
Osim toga tu su i praktične stvari; ako sam žrtva nasilja a imam školsku djecu, kako će oni pratiti online nastavu iz sigurne kuće (ako u nju uopće mogu ući)? Ako ne mogu u sigurnu kuću, kamo ću, tko će me primiti kad se svi boje virusa? A znamo da naše pravosuđe u pravilu ne izbacuje nasilnika iz zajedničkog stana, već žrtve budu prisiljene otići ako se žele zaštititi. Lockdown je bio vrijeme puno nepoznanica za žrtve nasilja, a država nije napravila ništa ni da im pravodobno da informacije, a kamoli da im pomogne. Na koncu, u tom periodu je strah od smrti uzrokovane Covidom bio jači od straha od nasilja i žene su vjerojatno čekale da “sve prođe”.
Naš sustav ne štiti žrtve ni u redovnim okolnostima, a kamoli izvanrednim, i činjenica da žene za vrijeme lockdowna nisu više prijavljivale nasilje samo govori da su nažalost toga i svjesne. Da ja sjedim na mjestu nadležnih, ova bi me statistika jako zabrinula jer sigurno ne govori da nasilja nije bilo više, nego da meni žrtve ne vjeruju dovoljno da ga prijave – kaže.
U općoj financijskoj krizi državne i lokalne vlasti smanjuju sredstva udrugama i skloništima za zaštitu žena – primjer je AŽKZ kojoj su županijska sredstva prepolovljena. Koliko ste i kako uključeni u rješavanje problematike smještaja žrtava? Koliko je fond #spasime do danas spasio žena – žrtava nasilnika i kako?
Jelena Kovačić, članica Zakladnog vijeća Fonda #SPASIME i dramaturginja: Inicijativa #SPASIME nije udruga. Otkad postojimo, mi volontiramo, ne primamo proračunska sredstva. Kad žrtve nasilja trebaju besplatno psihološko ili pravno savjetovanje ili pak smještaj u sigurnoj kući, mi ih upućujemo na udruge koje to nude, koje imaju dugogodišnje iskustvo rada s osobama koje su preživjele nasilje i mogu ih voditi kroz proces napuštanja nasilnika. Te udruge nažalost ovise o proračunskim sredstvima, stoga je svima u interesu da se ta sredstva ne smanjuju, jer njihovo smanjenje može zaista bitno kobno, u doslovnom smislu te riječi.
Važno je reći da je financijska ovisnost o zlostavljaču jedan od glavnih razloga zašto mnoge žrtve nikada ne napuste nasilan odnos, stoga smo u suradnji sa Zakladom Solidarna osnovale Fond #SPASIME . Primarna zadaća fonda je hitna novčana pomoć žrtvama obiteljskog nasilja u pokrivanju troškova koji nastaju kao posljedica napuštanja nasilnika. Žrtvama Fond tako osigurava novac za pravnu i zdravstvenu pomoć, ali i plaćanje psihoterapijskih troškova, troškove stanovanja, troškove za osnovne potrebe, troškove dodatnog obrazovanja radi uključivanja u sustav rada, troškova telefonskih poziva i prijevoza za pristup savjetovanju, doplatak za kupnju osobnih stvari koje ne pruža sklonište, troškove popravaka štete na stvarima nužnim za život nastalima u slučajevima nasilja, troškove rekonstruktivne kirurgije, pomoći u kući te troškove sprovoda ubijene žrtve. Tu su i hitni troškovi: jednokratni trošak za preseljenje unutar Hrvatske ako žrtva mora napustiti svoju zajednicu kako bi izbjegla prijetnju nasiljem te troškovi boravka u hotelu ili motelu na maksimalno 7 dana ako su skloništa puna ili nisu dostupna.
Pomoć Fonda #SPASIME su do sada primile 62 žene i 138 djece žrtava nasilja. Fond radi i pomaže i dalje, ali nema kontinuiran priljev sredstava već ovisi o donacijama. Trenutno raspolaže s nešto manje od sto tisuća kuna, što nije dovoljno za pomoć onolikom broju žrtava nasilja kojima će pomoć trebati. Stoga pozivamo sve pravne i fizičke osobe koje su u mogućnosti da doniraju sredstva i pomognu ženama započeti život bez nasilja. To mogu učiniti uplatom na žiro račun Fond Spasime – pozivni broj 02-2020 IBAN HR4124020061500078391 otvoren u Hrvatskoj poštanskoj banci.
Pri dodjeli Golden World Award spomenuto je da je fond, osim pokrivanja očekivanih troškova žrtvama nasilja, kao što su pravna i psihološka pomoć, smještaj, hrana i odjeća, žrtvama pomogao i omogućavanjem zaposlenja. Koliko su hrvatske tvrtke i institucije sklone pomoći na taj način?
Ana Pecotić, komunikacijska i marketinška stručnjakinja: Drago nam je vidjeti rast korporativne odgovornosti i senzibiliziranosti prema najranjivijim članovima našeg društva, što žrtve obiteljskog nasilja svakako jesu. Kao da sam izlazak iz kruga nasilja nije dovoljno težak, te heroine se u procesu razvoda suočavaju s čitavim nizom problema koji zahtijeva razumijevanje od strane poslodavca. Osim što ostaju na jednoj plaći, često maloj, one moraju višekratno posjećivati razne institucije: sud, centar za socijalnu skrb, policiju, liječnike i ostalo, a to sve zahtijeva izbivanje s posla.
Imamo nažalost već značajan broj žena u grupi koje su izgubile posao jer su zbog iživljavanja nasilnika putem institucija često morale izbivati s posla, a poslodavac nije imao razumijevanja za njihovu situaciju. Gubitak posla dalje znači nemogućnost financijske brige za djecu jer nasilnici nisu poznati kao redoviti platiše uzdržavanja i krug pakla se nastavlja.
Minimum koji socijalno odgovorne kompanije mogu pružiti žrtvama obiteljskog nasilja je pokazati fleksibilnost i razumijevanje, omogućiti ženama u takvoj situaciji da izbivaju s posla kad moraju, a oni socijalno osvješteniji bi svakako žrtvama nasilja mogli dati prednost pri zapošljavanju. Postoje neke tvrtke koje posluju u Hrvatskoj i njeguju taj pristup, ali ih možemo nabrojati na prste jedne ruke. Sve tvrtke koje su zainteresirane na bilo koji način pomoći žrtvama nasilja pozivamo da se jave na [email protected]. Svaki oblik pomoći je dobrodošao, napominje Ana Pecotić.
Reci.hr je u nekoliko tekstova analizirao presude nasilnicima, a rezultat je porazan: uglavnom su dobili vrlo niske zatvorske kazne jer im suci pronađu puno olakotnih okolnosti, koje su ponekada apsurdne. Što bi se, po vašem mišljenju, moglo učiniti da se promijeni takav tretman nasilnika u hrvatskom pravosuđu?
Una Zečević Šeparović, odvjetnica: Uvijek je nezahvalno govoriti o sudskim postupcima jer kao javnost nemamo uvida u sve detalje, no profesionalno sam se susrela s mnogim presudama i mogu reci da se uistinu okrivljenicima takve vrsti u obzir uzimaju okolnosti koje ne bi smjele biti od utjecaja kod odmjeravanja kazne. Takve okolnosti su dakako propisane Kaznenim zakonom, no smatram da sud ima mogućnosti iste promatrati s obzirom na počinjeno djelo te ocijeniti da li su iste uistinu kod određenih počinitelja takve da bi mogle dovesti do blaže kazne.
Mislim da će tome uvelike pomoći ranije spomenute zakonske izmjene koje su stupile na snagu 1. siječnja ove godine kao rezultat djelovanja Inicijative #SPASIME, među kojima su i povišenje kazni za određena kaznena djela, primjerice nasilja u obitelji i silovanja, što šalje poruku hrvatskoj javnosti – ali i sudovima – na koji način će se počinitelji tih kaznenih djela kažnjavati. Također je dobro što se o obiteljskom i seksualnom nasilju u zadnjih godinu i pol dana u javnosti puno vise priča, to više nije tabu tema, što djeluje osnažujuće na žrtve da prekinu krug nasilja i prijave nasilnike.
Damir Škaro, bivši HDZ-ov saborski zastupnik i bivši predsjednik AK Siget, na nedavnoj je sudskoj raspravi zbog optužbe za silovanje i spolno uznemiravanje tražio da se opet ispita žrtva. Jedan od čestih razloga zbog kojih žrtve ne prijavljuju nasilje jest upravo činjenica da same dožive višekratnu viktimizaciju za vrijeme istrage i suđenja, posebno kad je riječ o seksualnom nasilju. Slično je bilo i u HUP-u gdje su žene godinama trpjele seksualna uznemiravanja direktora Bernarda Jakelića. Imate li i vi informacija da žrtve ne prijavljuju nasilje upravo zbog straha od dodatne viktimizacije?
Jelena Veljača, producentica: Osobno sam razgovarala sa žrtvama seksualnog uznemiravanja u HUP-u. Te su žene hrabro prijavile dugogodišnje zlostavljanje od strane muškarca na visokoj poziciji moći, znajući koliki rizik to nosi jer je riječ o poslovnom okruženju. I čime su nagrađene za svoju hrabrost? Javno su diskreditirane i zastrašivane u svojoj kompaniji zbog čega se boje istupiti imenima i prezimenima, idu na psihoterapije i piju tablete, dok je navodni nasilnik dobio sporazumni raskid Ugovora o radu i otpremninu za koju se šuška da iznosi 2 milijuna kuna.
Nama u #SPASIME su žrtve nasilja često govorile kako su se u procesu razvoda razgovori o roditeljskoj skrbi nad zajedničkom djecom znali događati u istoj sobi s nasilnicima, što je nedopustiva diskriminacija, protivna Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji. Također, koliko nam je poznato, ne postoje posebne prostorije za svjedočenje žrtava, a ne postoje ni obiteljski sudovi sa stručnjacima adekvatno educiranim za ovu kompleksnu problematiku. Sve to sasvim sigurno nije poticaj žrtvi da istupi, a kad je riječ o seksualnom nasilju, onda imamo i dodatnu stigmatizaciju žrtava. Prisjetimo se da je tako jedan muškarac, opinion maker, na nacionalnoj televizjji mrtav hladan tvrdio da ne vjeruje žrtvi seksualnog nasilja jer je privilegirana žena i jer je radila s nasilnikom (koji je kasnije osuđen zbog višestrukog silovanja).
To je stav, to je atmosfera koju smo mi ipak, umišljam si, malo pomakle, natjerale medije i društvo da ne zaobilazi tog slona u prostoriji. Nadamo se da je to barem mrvicu osnažilo žrtve. Ipak, sustav kakav imamo podupire višestruku sekundarnu viktimizaciju, a ne zaštitu žrtve, i to je ogroman problem koji se mora hitno adresirati, inače bi svi drugi napori mogli biti uzaludni. Očekujemo od Vlade da tu pokaže bar minimum sluha, ali to se i dalje ne događa.
Komunicirajući s tisućama ljudi preko facebooka o nasilju nad ženama, što su, po vašem mišljanju, najčešći uzroci i razlozi nasilja? Je li to patrijarhalni mentalitet koji podržava stav da “žena mora šutjeti i slušati“, pravosudni sustav zbog kojega se nasilnici ne boje strogih kazni i kad budu uhvaćeni, strah žrtava od prijave jer će biti viktimizirane…?
Anica Tomić, redateljica: Uzrok nasilja je uvijek samo jedan – činjenica da je počinitelj nasilna osoba. Možda zvuči kao elementarna logika, ali kad gledamo kako društvo pronalazi različita opravdanja za nasilje, pri čemu pod društvom ne smatram samo laike već i tzv. stručnjake iz sustava, onda nam zaista nema druge nego vratiti sve u prvi osnovne i ponoviti da je za nasilje kriv uvijek i samo nasilnik. A zašto ih imamo ovoliko? Razlozi su svakako brojni, nisu nastali jučer i mogli bismo čitav jedan intervju posvetiti samo ovom pitanju. Zemlja u kojoj se ženska prava dovode u pitanje u svakom slučaju predstavlja plodno tlo za ohrabrivanje nasilnika i smanjenja prava žrtava jer su ona neodvojiva od ženskih prava, budući da je obiteljsko nasilje rodno uvjetovano.
Nasilje se nikada neće potpuno iskorijeniti, ali zato postoje brojni mehanizmi da se ono smanji. Postoji pravosuđe čija je zadaća adekvatnom penalizacijom ne samo odvratiti počinitelja osobno od ponavljanja takvog čina, već i poslati društvu poruku da je nasilje neprihvatljivo. Mi takvo pravosuđe nažalost nemamo. Žrtve nasilja u Hrvatskoj znaju da, ako i prijave nasilje, nasilniku vjerojatno slijedi uvjetna ili minimalna kazna. Žrtve znaju da nasilnik vjerojatno neće biti izdvojen iz kućanstva – što je uobičajena procedura u mnogim zemljama, nego se vraća njima kući, agresivniji nego ikad jer su se drznule prijaviti ga. Žrtve znaju da nemaju novaca napustiti nasilnika. Žrtve znaju da jednom kad uđu u sistem moraju tjerati djecu da viđaju nasilnika sve i ako ih je prebio letvom na mrtvom ime na ulici. A ako djeca to ne žele, majke će biti proglašene manipulativnim zlostavljačicama pa nasilnik još možda dobije i skrbništvo.
Žrtve to znaju i nasilnici to znaju i zato nam je tako kako je. Smanjiti pojavnost obiteljskog nasilja na minimum nije velika nauka, postoje mnoge zemlje koje to vrlo uspješno provode i sve što treba je upotrijebiti mehanizme za koje znamo da funkcioniraju, a zna se i čija je to zadaća. Mi smo na svoj rad jako ponosne, ali jadna je zemlja u kojoj žrtve nasilja više vjeruju skupini nepoznatih žena s hashtagom nego službenim institucijama sa stotinama zaposlenih čija je temeljna zadaća da ih štite. I koji su za to plaćeni. Iz njihovih džepova.