Način na koji smo naučili gledati na stvari nije uvijek jedini i nije nužno ispravan. Kroz povijest, proučavanjem ljudskog tijela saznavali smo sve više o tijelu i nama samima, ali još uvijek nastavljamo otkrivati i učiti. Jedna od spoznaja o tijelu, koju smo dugo voljeli definirati samo kao binarnu stvar je spol. Spol određuje naša biologija, ali spol nije definiran isključivo izgledom našeg spolovila. Spol se određuje kroz to koje kromosome, hormone, gene, spolne organe i sekundarne spolne karakteristike imamo i upravo zbog velikog broja faktora koji utječu na naš spol shvaćamo da naša biologija nije binarna već postoji u spektru. Taj širok raspon prirodnih tjelesnih varijacija u spolnim karakteristikama naziva se interspolnost, a s različitim tjelesnim varijacijama spola rađa se 1,7 posto svjetske populacije.
Iako je interspolnih osoba skoro jednako koliko i riđokosih, više od 130 milijuna na svijetu, o interspolnosti se rijetko priča, a to u konačnici rezultira mnogim problemima s kojima se interspolne osobe moraju susretati u društvu. O interspolnosti smo razgovarali s Erinom Vlahovićem, koordinatorom programa za prava interspolnih osoba udruge Trans Aid koji je i sam rođen kao interspolna osoba. “Rodio sam se s tijelom koje zbog mojih kromosoma, gonada, genitalija, hormona i načina na koje moje tijelo odgovora na hormone prema medicinskim normama nije bilo jednostavno opisati kao tipično muško ili tipično žensko tijelo. Moje tijelo je interspolno.” objašnjava Erin.
Kada ste vi spoznali da ste drugačiji. Tko vam je i na koji način to pojasnio. Kakvu su ulogu u tome imali vaši roditelji, obitelj, liječnici?
Ne postoji neki određeni trenutak koji bih izdvojio kao aha trenutak. Rekao bih da me taj osjećaj drugačijeg pratio kroz cijeli život, samo nije bio objašnjiv. Faza u kojoj sam najviše razmišljao o različitostima svoga tijela je vjerojatno trajala kroz 7. i 8. razred kada se u školi pričalo o tijelu i načinima na kojima se ono razvija, a ja nikako nisam mogao shvatiti zašto se moje tijelo ne razvija tako. Nisam prolazio kroz tipičan pubertet, a onda dok je bliže punoljetnosti pubertet pomalo krenuo, očitovao se kroz dlakavost za koju je procijenjeno kako ju, obzirom na meni dodijeljeni ženski spol. treba spriječiti.Tada dobio propisanu hormonalnu terapiju kako moje tijelo ne bi nastavilo s razvojem tipično muških sekundarnih spolnih karakteristika. Iako iste odgovaraju mom rodnom identitetu i meni te promjene nisu smetale, nažalost, me se nije pitalo za mišljene iako se radilo o mom tijelu.
Roditelji i obitelj u tom su trenutku radili najbolje što su znali, a to je značilo raditi sve što liječnici kažu. Nije mi nitko objasnio što se dešava s mojim tijelom, što će se desiti nakon uzimanja hormonalne terapije, nisam znao zbog čega idem na medicinske tretmane, nije postojala opcija izbora. Za riječ interspolnost sam čuo tek u dvadesetima i to slučajno pretražujući po internetu, a tek nakon toga mi je sve postalo jasnije. Do tog trenutka moje tijelo je bilo opisivano isključivo kao “poremećaj” i kroz medicinsku terminologiju koju nisam razumio.
Jeste li se kao interspolno dijete tijekom odrastanja susretali s nekim problemima?
Kroz školovanje mi je najveći problem bio taj što se o interspolnosti nije pričalo, niti ju se spomenulo. Vjerujem da bih se s mnogo stvari tada, a i kasnije, lakše nosio da kad se učilo o tijelima netko objasnio da postoje i osobe koje imaju neke spolne varijacije koje neće imati iskustva koja su očekivana za vrijeme puberteta. A vežu se za njihov spol te naposljetku i rod. Bilo je i zadirkivanja zato jer se jednostavno nisam razvijao niti kao dječak, a niti kao djevojčica dok su drugi vršnjaci puno prije krenuli s tim. No osim manjka, odnosno nepostojanja edukacije na tu temu, ne bih rekao da sam imao nekih drugih problema.
Danas ste aktivni u Trans Aidu, koordinator ste programa za prava interspolnih osoba, što to točno znači, koje aktivnosti pokrećete, za što se točno zalažete i na koji način?
Interspolni program je do nedavno u većoj mjeri podrazumijevao jednostavno pokretanje i razvoj programa, obzirom da je sam program relativno nov. Fokus je do sada bio na podizanju vidljivosti, edukaciji stručnjaka, izradi brošura, priručnika i stvaranju sadržaja o interspolnosti na hrvatskom jeziku, a uz to i na stvaranju savezništva. Imali smo i grupe podrške te individualna savjetovanja za interspolne osobe i njihove roditelje, ali sve do ove godine nije bilo baš sudioništva što je, kada usporedimo s drugim interspolnim organizacijama diljem Europe, bilo i očekivano.
Do sada smo ostvarili suradnju s brojnim organizacijama u Europi koje se bave pravima interspolnih osoba, a također smo i pokrenuli suradnju s medicinskim stručnjakinjama na polju interspolnosti kako bi zajedno radili na poboljšanju prava interspolnih osoba, pružanju podrške, ali i edukaciji roditelja interspolne djece i samih interspolnih osoba. Posljednje dvije godine kroz Centar za mirovne studije su se također održale i grupe koje su svoje završne radove posvetile interspolnosti. Izradili smo razne materijale, a prijevod Priručnika za roditelja Kako podržati vaše interspolno dijete bih vjerojatno naveo kao jedan od meni osobno važnijih. Sarajevski otvoreni centar je izradio priručnik za medicinske stručnjake Između spolova i stvarnosti o postupanju s interspolnim osobama na kojem sam sudjelovao kao jedan od autora. Neki idući bliski koraci su svakako evuluacija dosadašnjeg rada na ovu temu, a onda i suradnja s loklanim organizacijama, rad s interspolnom zajednicom u Hrvatskoj i fokus na pravne aspekte kako bismo radili na podizanju prava interspolnih osoba i zabrani estetskih genitalnih operacija i tretmanima koji nisu medicinski nužni ili hitni.
Na koje sve prepreke nailazite, kako ih rješavate?
Rekao bih da je najveća prepreka do sada bila nevidljivost teme i needuciranost opće, ali i uže javnosti, posebno unutar LGBT zajednice tako da smo svakako rad u dobroj mjeri posvetili edukaciji i dizanju vidljivosti. Osim toga, meni je osobno bilo dosta izazovno, a i teško raditi na podizanju programa za prava interspolnih osoba u Hrvatskoj bez, osim mene uključenih drugih interspolnih osoba iz Hrvatske. Znao sam da je to proces i nekako je bilo očekivano da će proći neki niz godina, a da ću i dalje kao interspolna osoba biti sam u tome, ali da je bila prepreka i na aktivističkoj, ali i puno šire na dosta osobnoj razini, svakako je. Ove godine se i to promijenilo, pa sad svakako želimo raditi i na podizanju kapaciteta i uključivanjem interspolne zajednice u daljnji rad.
Znamo da se interspolne osobe još kao djeca, kao i njihovi roditelji, susreću s brojnim preprekama unutar medicinskog sustava? Kakva su iskustva vas i vaših roditelja?
Naše iskustvo u medicinskom sustavu najlakše je opisati rečenicom: “Nemamo pojma zašto se ovo desilo, a nismo sigurni ni da znamo što se desilo.” Ja pogotovo, ali ni moji roditelji zapravo, nismo uopće bili uključeni u cijeli proces “liječenja”, a informirani pristanak je također bila nepoznanica čitavo vrijeme. Postoje i situacije u kojima je mojim roditeljima tek naknadno bilo ukratko rečeno što je napravljeno s mojim tijelom, tako da u toj situaciji pristanka nije uopće bilo. Moji roditelji, baš kao i ja, tek sada slažu kockice, povezuju situacije i shvaćaju što se, bar otprilike, dešavalo. Nikada ništa nije bilo objašnjeno, niti povezano u cijelinu. Hormonalni disbalans, (ne)razvoj puberteta, neočekivane gonade, razgovori o nemogućnosti imanja biološke djece, izgled tijela… Sve su to bile teme i situacije koje su se riješavale odvojeno, bez razgovora, bez da je itko objasnio da se zapravo sve to veže jedno na drugo.
Moja prva pozitivna iskustva vezana uz interspolnost i medicinske stručnjake desila su se unazad par godina, tek kada mi je jedna doktorica kroz razgovor objasnila što se dešava s mojim tijelom, po prvi puta sam od osobe iz medicinske struke čuo riječ interspolnost i stvarno se prema meni postavila kao prema osobi koja ima svoje želje i prioritete, a ona mi kao medicinska stručnjakinja može pomoći da budem siguran, zdrav, ali i zadovoljan.
Koji su problemi s kojima se interspolna djeca susreću u društvu tijekom odrastanja? Što mislite kako je to moguće promijeniti?
Opet, rekao bih manjak edukacije, nevidljivost koja dovodi do izoliranosti i osjećaja nedovoljnosti te naravno, pokušaji guranja u “kutije”. Nevjerojatno mi je da je u 21. stoljeću još uvijek potpuno normalno i očekivano mijenjati dječja tijela invanzivnim i nepovratnim medicinskim tretmanima i operacijama, koje su isključivo estetske, a ne medicinski nužne. Živimo u društvu u kojem ja lakše napraviti tako nešto, raditi genitalne mutilacije i traumatizirati djecu i mlade osobe, a ne mijenjati društvo i objasniti im da vrlo jednostavno, postoje ljudi čija tijela izgledaju možda nešto drugačije od onoga što često očekujemo.
U udruzi organizirate INTERazgovore gdje pružate podršku interspolnim osobama na kojima se imaju priliku i međusobno upoznati, što sve radite na radionicama?
Iako, kako sam objasnio, ovaj program postoji od samog početka i redovno se organizirao, do ove godine na njemu nitko nije sudjelovao. Upornost se isplatila tako da su ove godine krenula neka individualna savjetovanja, razgovori i druženja 1 na 1, a mislim da smo napokon spremni od 9. mjeseca kad se svi vratimo s mora organizirati i nešto veća grupna druženja i razgovore, na kojima ćemo zajedno odlučiti o čemu želimo razgovarati, što želimo raditi, ovisno o potrebama zajednice, a svakako se nadamo i da će nam se pridružiti još novih interspolnih osoba!
Unutar udruge dajete i podršku i smjernice za roditelje kako mogu podržati interspolno dijete, koliko vam se često javljaju roditelji? Koliko su liječnici susretljivi i upoznati s temom interspolnosti?
Do sada smo imali iskustva s roditeljima koji bi se uglavnom javili samo jednom, najčešće privatnom porukom kako bi se samo zahvalili za naš rad i dizanje vidljivosti. Meni posebo emotivno iskustvo je bilo kada se javila majka interspolnog djeteta koja mi se zahvalila na dosadašnjem radu i rekla da se nakon pročitanog članka o meni odlučila educirati i istraživati dalje, a naposlijetku odlučila ne pristati na estetsku operaciju genitalija svog djeteta koje će pustiti da kasnije odluči samo što želi sa svojim tijelom. Nismo se nikada kasnije čuli, ali svaki put dok sam u situaciji da gubim motivaciju ili imam osjećaj da se stvari presporo kreću, prisjetim se toga i kako stvarno imam mogućnost mijenjati stvari, a i živote na bolje.
Što se liječnika tiče, rekao bih da su svakako upoznatiji s tim nego prije 10 godina kada sam ja prolazio kroz svoje posljednje tretmane vezane uz interspolnost. Također vjerujem i da ovisi o tome gdje se liječnici nalaze i rade, svakako da u Zagrebu imaju više iskustva i znanja na ovu temu nego u nekom manjem mjestu. Imam iskustva s divnim doktoricama koje imaju iskustva u radu s interspolnim osobama, a također su i iznimno susretljive i željne promjena.
Erin Vlahović dvadeset sedmogodišnji je Bjelovarčanin i kako za sebe kaže dijete sa sela izgubljeno u Zagrebu koji zauvijek planira čuvati dijete u sebi. Ima previše hobija i interesa, ali i manjak vremena i problema s fokusom i koncentracijom. “Iako nisam često volio stavljati svoje manjinske identitete u fokus, mislim da sam napokon prestao bježati od toga da su oni ne veliki, nego ogromni dijelovi mene. Pretpostavljam da samo jedno od toga izostane, da sigurno ne bih bio isti niti bi moj život išao u smjeru u kojem ide danas. Transrodnost, interspolnost i gluhoća nisu riječi kojima bih se opisao, ali svakako jesu riječi koje su dio onoga što je izgradilo mene kao osobu.” kaže Erin koji u slobodno vrijeme čita, igra Playstation, boravi u prirodi i uči psa raznim trikovima. Od nedavno vježba crtati, uči Hrvatski znakovni jezik, a živce trenira i učeći programske jezike.”U životu želim biti sretan i zadovoljan, još uvijek nisam siguran što to podrazumijeva, ali to mi je svakako cilj u životu, bez obzira na to što bio i gdje radio.” zaključuje.