Interspolnost, kako smo kroz nekoliko članaka na ovu temu već detaljnije pisali, definira se kao krovni termin kojim se opisuje širok raspon prirodnih tjelesnih varijacija u spolnim karakteristikama. Interspolne osobe mogu imati reproduktivna ili spolna anatomska obilježja koja ne moraju odgovarati uvriježenim binarnim kategorizacijama ženskog ili muškog spola, odnosno, istovremeno mogu imati genitalije i/ili sekundarne spolne karakteristike oba spola. Neke se osobe, primjerice, rađaju se s kromosomskim kombinacijama koje nisu isključivo XX ili XY, a neke s genitalijama koje se nužno ne smatraju standardnim izgledom ženskih ili muških genitalija. Također, od normi postavljenih za muškarce i žene može odstupati hormonska slika ili sekundarne spolne karakteristike. Takve varijacije javljaju se kod 1.7 posto ljudske populacije, što drugim riječima znači da govorimo o više od 30 milijuna ljudi na svijetu. O interspolnosti smo razgovarali i s Erinom Vlahovićem, koordinatorom programa za prava interspolnih osoba udruge Trans Aid koji je i sam rođen kao interspolna osoba. Mladićem koji nam je u intervjuu za Reci.hr među ostalim opisao kako je kroz djetinjstvo spoznavao da je drugačiji, s kojim se poteškoćama sve susretao i kako je kroz odrastanje pomoć dobivao prvenstveno od roditelja, nastavnika, liječnika…
Ne znamo koliko je interspolnih osoba u Hrvatskoj, niti se ikakva evidencija prilikom rođenja interspolnog djeteta o tome vodi. Možemo samo pretpostaviti je da ih u populaciji ima koliko i u svijetu, ako znamo da se radi o 1,7 posto, u Hrvatskoj bi to bilo više od 50 tisuća interspolnih osoba. O interspolnosti se ionako jako malo zna, o njoj se gotovo uopće ne govori, a kako se tretira medicinskim poremećajem djeca se od rođenja podvrgavaju medicinskim postupcima, liječenjima, tretmanima i vrlo često zahvatima u smjeru definiranja konačnog spola. Medicina je tu ispred prava, pa tako i prava na donošenje odluka u ime djeteta. Kako je to puno kompliciranije i da osim medicine u ovom području pravo ima puno toga za reći, postalo je jasno kad je jedna interspolna osoba u Francuskoj podigla tužbu protiv liječnika zbog genitalnog sakaćenja koje joj je učinjeno dok je bila malo dijete o čemu smo nedavno pisali.
Kako bismo bolje razumjeli interspolnost razgovaramo sa nizom stručnjaka koji se se u okviru svojih profesija i kroz dodatno obrazovanje i kroz praksu specijalizirali i za ovo područje te kojima se i obraćaju interspolne osobe u Hrvatskoj.
Na ovu smo temu razgovarali i s dr. sc. Katjom Dumić Kubat, pedijatricom Zavoda za dječju endokrinologiju i dijabetes Klinike za pedijatriju KBC-a Zagreb, koja je doktorirala iz područja molekularnih genetičkih promjena u osoba s poremećajem diferencijacije spola te s odvjetnicom Bojanom Ivanišević, koja se specijalizirala za područje ljudskih prava. Svaka nam je od sugovornica sa svog stanovišta profesije i iskustva iz prakse opisala situaciju i promblematiku s kojom se u Hrvatskoj susreću djeca koja se rode kao interspolne osobe.
SC. KATJA DUMIĆ KUBAT: To je vrlo kompleksna problematika i zahtijeva multidisciplinarni pristup
S doktoricom Katjom Dumić Kubat razgovarali smo o tome kako medicina gleda na interspolnost, odnosno, na poremećaj diferencijacije spola, kako se ona medicinski i definira (DSD -Disorders of sexual differentiation), iako su posljednjih godina na globalnoj razini sve glasniji zahtjevi od strane interspolnih osoba da se interspolnost ne smatra poremećajem.
dr. sc. Katjom Dumić Kubat (foto: Dnevnik.hr)
Kako medicina u Hrvatskoj gleda na interspolnost? Jesu li liječnici obavezni obavijestiti roditelje i djecu o interspolnosti?
O poremećajima diferencijacije spola (DSD -Disorders of sexual differentiation) govorimo kada se reproduktivni organi i spolne žijezde (jajnici i testisi) ne razvijaju normalno. Takve osobe mogu imati muška i ženska spolna obilježja i nerijetko se nakon rođenja nije lako odlučiti u kojem bi spolu dijete trebalo odgajati. Oni mogu biti genetski ženski (kariotip je 46, XX), jedina spolna žlijezda im je jajnik, ali im spolovilo nerijetko izgleda više kao muško. U tom slučaju govorimo o 46, XX DSD. Druga skupina su genetski muške osobe (kariotip je 46, XY), ali im spolovilo izgleda više žensko, pa govorimo o 46, XY DSD. U treću grupu ulaze osobe koje imaju obje kromosomske loze (46, XX i 46, XY) ili čak samo jednu od njih, ali su im razvijene obje spolne žlijezde, a spolovilo ima i muških i ženskih obilježja. Liječnici podrobno informiraju roditelje o dijagnozi i mogućnostima liječenja djeteta.
Koliko su liječnici u Hrvatskoj upoznati s interspolnošću, kako se educiraju o tome? Tko predaje kolegije koji govore o interspolnosti i jesu li oni obavezni?
Na dodiplomskoj nastavi na Medicinskom fakultetu studenti dobiju osnovna znanja o DSD-u, a detaljnije se o tome govori na post diplomskom studiju iz pedijatrijske i adultne endokrinologije te na tečajevima i seminarima koje organiziraju Endokrinološka društva u Hrvatskoj.
Kako liječnici pristupaju djeci sa spolnim obilježjima koja ne odgovaraju uvriježenim binarnim kategorizacijama ženskog i muškog spola? Upućuju li se interspolna djeca određenim liječnicima koji su stručniji u radu s interspolnim osobama ili o njima brine obiteljski liječnik?
Radi se o vrlo kompleksnoj problematici koja zahtijeva multidisciplinarni pristup pa se svugdje u svijetu ove osobe upućuju u specijalizirane centre u kojim rade timovi stručnjaka koje čine endokrinolozi, genetičari, kirurzi, urolozi, psiholozi, psihijatri. To se postupno uvodi i kod nas.Takav tim funkcionira na Klinici za pedijatriju KBC Zagreb.
Koliko često interspolnoj djeci prepisuju hormonalne ili druge terapije?
Veći broj djece uzima hormonsku terapiju, neki čak od rođenja jer manjak nekih hormona ugrožava život i treba ih redovito uzimati.
Koliko roditelji mogu donositi odluke o djetetu, koje još nije svjesno svoje tjelesne autonomije niti samo može davati informirani pristanak na tretmane ili postupke koji mu se pripisuju? Tko podučava i na koji načn roditelje, postoje li organizirane edukacije?
Edukaciju i upoznavanje s ovom, sve samo ne jednostavnom i za roditelje stresnom problematikom, provode članovi tima koji onda u dogovoru s roditeljima donose odluke o načinu liječenja.
Što je s medicinskim zahvatima na djeci? Rade li se u Hrvatskoj operativni zahvati tzv. korektivne operacije usklađivanja spola?
Neki od kirurških zahvata rade se u nas, za neke kompleksnije djeca se upućuju u inozemstvo.
Koliko je djece kod nas podvrgnuto tim zahvatima, računajući i onu koja su upućena u inozemstvo?
U nas se obavljaju jednostavniji zahvati i to više desetaka godišnje, dok se u inozemstvu obavi dvadesetak kompliciranijih zahvata godišnje. U djece u kojih se to radi u inozemstvu radi se o zahtjevnijim operacijama, koje se nerijetko ne mogu izvesti u jednom aktu već potrebno više operacija. U svakom slučaju takve zahvate se izvodi isključivo u medicinskim centrima specijaliziranim za takve vrste operacija.
BOJANA IVANIŠEVIĆ: Treba hitno mijenjati zakone, a posebice o zahvatima za normalizaciju spola
U razgovoru s odvjetnicom Bojanom Ivanišević s pokušali smo s pravne strane sagledati problematiku s kojima se susreću interspolne osobe i to na nekoliko ključnih pitanja.
Bojana Ivanišević (foto: LGBTI ravnopravnost na radnom mjestu)
Kako se u Hrvatskoj na interspolnost gleda s pravne strane? Postoje li, recimo, neki defnirani pravni okviri prema kojima bi se trebali drugi odnositi prema interspolnim osobama, posebice liječnici?
U Hrvatskoj se o interspolnosti jako malo zna jer se u javnosti o tome uopće ne govori. S obzirom na veliki broj operacija koje su napravljene na novorođenim bebama i koje nisu evidentirane kao takve, ne postoji čak niti točan podatak o broju interspolnih osoba u ukupnoj populaciji stanovništva.
Krenimo redom, s pripisivanjem spola djeteta pri rođenju. Može li kod interspolnog djeteta spol ostati neodređen?
Načelno, spolni i rodni diverzitet priznati su i zaštićeni Ustavom i zabranjena je diskriminacija temeljem rodnog identiteta i izražavanja. Također, Zakon o maticama omogućava interspolnim osobama da po određenoj proceduri ishode promjenu upisa spola u matičnoj knjizi. Međutim, temeljem tog istog zakona, odmah se po rođenju djeteta mora upisati jedan od dva priznata spola. Dakle, ne može se za interspolne osobe taj upis odgoditi dok dijete ne odraste i samo se izjasni. Također, u našim zakonima ne postoji treća opcija kod izjašnjavanja o spolu. Stoga, treba preispitati taj dio zakonskih odredbi jer smatram da su interspolne osobe stavljene u nejednak položaj u odnosu na druge.
Što je s medicinskim zahvatima na djeci? Rade li se u Hrvatskoj operativni zahvati tzv. korektivne operacije usklađivanja spola? Jesu li one zakonski dozvoljene i u kojim uvjetima?
Osim poboljšanja administrativnih uvjeta pravna struka mora što brže donijeti i odgovarajuća zakonska rješenja u svezi provođenja tzv. zahvata normalizacije spola. Tu treba uvesti zabranu. U prošlosti su liječnici, uglavnom bez znanja ili suglasnosti roditelja sami novorođenoj bebi provodili zahvat kojim bi joj odredili spol.
Mislim da je danas tako nešto nezamislivo uzimajući u obzir odredbe Zakona o zaštiti pacijenata kojima je propisana dužnost liječnika da o svakom zahvatu informira i ishodi suglasnost od pacijenta, u ovom slučaju roditelja. Postupanje liječnika protivno tome je nezakonito s elementima kaznenog djela nesavjesnog liječenja. Stoga se nadam da liječnici takve operacije po svome nahođenju više ne provode u Hrvatskoj.
Budući je jasno što se smatra nezakonitim postupanjem u odnosu na liječnike, dolazimo do najtežeg pitanja: da li roditelji novorođene interspolne bebe smiju u njeno ime donijeti odluku o tzv. zahvatu normalizacije spola ili bilo kojem drugom tretmanu, primjerice hormonalnoj terapiji i slično?
Što je odgovor na to pitanje?
Prema odredbama Obiteljskog zakona, roditelji su ovlašteni da se brinu i skrbe o djetetovom zdravlju i dobrobiti te mislim da stoga ne postoji jasna zakonska odredba koja bi odgovorila konkretno na gore postavljeno pitanje.
Prilikom predlaganja zakonskih rješenja, svakako treba voditi računa da ima roditelja koji će se o svemu dobro informirati i u konačnici napraviti ono što je najbolje za dijete, ali ima i onih koji će prihvaćene društvene norme i svoja uvjerenja staviti ispred djetetove dobrobiti.
S tim u vezi, Konvencija o pravima djeteta nalaže državama da poduzimaju djelotvorne i odgovarajuće mjere za suzbijanje tradicionalnih postupaka koji štete zdravlje djece. Mislim da bi navedena odredba trebala biti smjernica kod donošenja propisa kojima bi se ova tema regulirala.
Dakle, zdravlje i dobrobit interspolne djece su jedini mjerodavni kriteriji uz potpuno uvažavanjem njihovog zajamčenog prava na rodni identitet i izražavanje, a što podrazumijeva zajednički dijalog medicinske i pravne struke, uz uvažavanje stavova i iskustava interspolnih osoba i njihovih roditelja. Tek nakon što je ti kriteriji utvrde, može se pristupiti zakonskih rješenjima, za koje vjerujem da će biti od iznimne koristi interspolnim osobama.