Iza nas je mjesec ponosa kojim se obilježava borba za prava LGBTIQ+ osoba. Dok se o pravima osoba homoseksualne orijentacije u posljednje vrijeme napokon puno više priča, da li u pozitivnom ili negativnom kontekstu, ali muti se voda i nešto se zbiva, prava transrodnih osoba ponešto još i zagrebu ljudskopravaški mainstream, ali prava interspolnih osoba ostaju i dalje vrlo marginalna u hrvatskom aktivističkom kontekstu. Kako bi se u svjetlu proteklog mjeseca fokus stavio na ovu temu objaljujemo članak sociologinje Paule Brečak i povjesničarke i pedagoginje Ive Davorije koje su ga priredile u okviru Mirovnih studija u organizaciji CMS-a, s ciljem informiranja šire javnosti o temi interspolnosti, što predstavlja samo jedan od nužnih koraka u borbi za prava interspolnih osoba.
Što je interspolnost?
Za početak, definicija – interspolnost se definira kao krovni termin kojim se opisuje širok raspon prirodnih tjelesnih varijacija u spolnim karakteristikama. To znači da interspolna osoba posjeduje reproduktivna ili spolna anatomska obilježja koja ne moraju odgovarati uvriježenim binarnim kategorizacijama ženskog i muškog spola, odnosno, istovremeno ima genitalije i/ili sekundarne spolne karakteristike oba spola.
Što to zapravo znači?
To znači da spolna kategorizacija zapravo nije binarna, tj. ne postoje isključivo muški i ženski spol, kao što niti rod nije isključivo binaran, tj. postoje mnogi rodovi van uvriježenih kategorija žena i muškarac. Ovu društveno nametnutu binarnost negira sama priroda. Neke osobe rađaju se s kromosomskim kombinacijama koje nisu isključivo XX ili XY. Genitalije nekih osoba ne izgledaju onako kako se normativno smatra da izgledaju ženske ili muške genitalije. Neke osobe imaju hormonsku sliku ili sekundarne spolne karakteristike koje uključuju i one koje normativno svrstavamo u muške i one koje normativno svrstavamo u ženske.
U konačnici, to znači da je spol, binaran kakav je uvriježen u trenutnom društvenom, medicinskom i pravnom shvaćanju, ništa više doli društveni konstrukt koji nam omogućava lakše kategoriziranje osoba, no istovremeno naveliko doprinosi diskriminaciji onih koji se po tom nametnutom konstruktu ne mogu jednostavno ili uopće kategorizirati.
Ali zašto je to uopće važno?
Možda sama po sebi ova priča ne predstavlja neku „vruću temu“ o kojoj javnost treba razbijati glavu, ali to je samo privid. Zapravo, razgovarati i informirati se o interspolnosti prvi je korak k sprječavanju brojnih predrasuda, stereotipa i diskriminacije s kojima se interspolne osobe suočavaju, i to od samog rođenja.
Kada se dijete rodi s interspolnim karakteristikama, liječnici zajedno s obitelji odluče koji spol će mu se dodijeliti, a prema tome će se onda dijete odgajati i stjecati očekivane i pretpostavljene rodne uloge. Interspolnost se prema tome shvaća kao nešto što treba korigirati, i nerijetko to korigiranje podrazumijeva estetske kirurške zahvate koji se rade bez odobrenja, a nekad i znanja interspolne osobe i/ili njezinih roditelja. Takvi zahvati često uopće nisu nužni za zdravo funkcioniranje osobe. Kada se korekcijski zahvati interspolnosti vrše nad djecom i maloljetnicima, u nekim slučajevima ni obitelj nije upoznata niti informirana o samim zahvatima, do eventualno tek nakon operacije.
Ako vam je ovo još uvijek preapstraktno za shvatiti ili empatizirati, probajmo konkretizirati situaciju – zamislite da idete na rutinsku operaciju tokom koje doktori primijete da vaši reproduktivni organi nisu onakvi kakvi oni smatraju da bi trebali biti. Ti reproduktivni organi vam ne stvaraju nikakve probleme i ne postoji zdravstveno opravdan razlog da se u njih dira i nisu ni na koji način povezani s operacijom zbog koje ste tamo. No, doktori odluče bez prethodnih konzultacija s vama i vašeg pristanka odstraniti dio vašeg tijela. Dio tijela koji vam je možda potreban, koji je možda funkcionalan, a koji svakako nije bio problematičan. I zamislite da vam tu informaciju doktor kaže sasvim usputno na postoperativnom pregledu, kao da nije riječ o nečem pretjerano bitnom ili vrijednom pažnje. Zamislite se kako sjedite pred tim doktorom koji vam hladno priopćuje da je u vaše ime i bez vašeg pristanka odlučio odstraniti dio vašeg tijela koji ni na koji način nije utjecao na kvalitetu vašeg zdravlja. Ne biste li se u tom trenutku osjećali kao da vam je netko oduzeo pravo da odlučujete o vlastitome tijelu? I ne biste li se u tom trenutku osjećali kao da to tijelo uopće nije vaše?
Ovo su situacije, ili bolje reći traume, s kojima se nemali broj interspolnih osoba moralo suočiti. Ideja da se interspolnost treba “korigirati” u praksi poprima upravo ovaj oblik.
Pa dobro, takvih je iskustava zasigurno malo.
Prema zadnjim podatcima, do 1,7 posto svjetske populacije je interspolno. To je više od 130 milijuna ljudi. Usporedimo li, ova brojka je skoro jednaka brojci riđokosih ljudi u svijetu. Dakle, interspolnost nije nešto neviđeno ili iznimno rijetko. Dapače, interspolne se osobe spominju u brojnim povijesnim tekstovima i mitološkim tradicijama poput mezopotamijske, grčko-rimske pa i one abarahamskih religija, a prepoznate su bile i u havajskim i tahićanskim kulturama, Indiji i drugim državama južne Azije, te starosjedilačkim američkim plemenima. U tim različitim vremenskim i kulturološkim kontekstima koristili su se različiti termini, a najčešće hermafrodit, treći spol ili androgina osoba.
Danas se o interspolnim osobama malo piše, a i kad se piše, nerijetko se potpuno krivo pristupa tematici i time se pridonosi produbljivanju predrasuda i stereotipa prema interspolnim osobama. U analiziranim medijskim napisima vezanim uz interspolnost u periodu od 2008. do 2020. godine, što je činilo sveukupno, i samo, 38 medijskih članaka, u polovici njih koristili su se uvredljivi, krivi ili zastarjeli termini i diskriminatorna identifikacija, poput dvospolci, hermafroditi, interseksualci, dvosmislen spol, rodio/la se kao žena/muškarac. Dodatno, u čak 71% članaka termin se pogrešno prevodi s engleskog kao interseksualnost čime se dodatno unosi pomutnja u značenje i razumijevanje interspolnosti.
Ono što je posebno problematično jest da većina tekstova ne govori o “normalizirajućim” operacijama kojima se interspolne osobe podvrgavaju. Ne kontekstualiziraju aktualnu problematiku oko pristupa koji medicina ima prema interspolnosti i ne upoznaju čitateljice i čitatelje s povredom ljudskih prava te medicinskom, pravnom, sistemskom i društvenom diskriminacijom koju interspolne osobe doživljavaju. Ovo smatramo izuzetno bitnim jer činjenica da ova bolna iskustva ostaju nezamijećena, a brojna su, dijelom leži i u odgovornosti medija koji itekako sudjeluju u gradnji javnog mnijenja.
Što dalje, kako bolje?
Treba nedvosmisleno i jasno reći – iskustva interspolnih osoba u trenutnom medicinskom, pravnom i društvenom sistemu, iskustva oduzimanja prava na tjelesnu autonomiju i tjelesni integritet te su prema tome primjeri kršenja ljudskih prava. Činjenica da smo kao društvo izuzetno binarno uvjetovani i svako odstupanje od jasnih muško-ženskih granica smatramo devijacijama koje je potrebno korigirati, iako ni sama priroda ne počiva na univerzalnim spolnim dihotomijama, u praksi znači da sve nebinarne osobe trpe sistemsko i društveno nasilje. Nad nekima se rade operativni zahvati bez njihovog odobrenja, neke se naziva pogrdnim imenima, neke zbog toga bivaju fizički napadnute, a svima se osporava pravo na dostojanstven život slobodan od nasilja.
Zbog svega toga, važno je pisati o interspolnim osobama, informirano, čovječno i savjesno. Važno je s njima pričati te ih uzimati kao subjekte u medijskim napisima, a ne kao objekte fetišizacije. Prilikom pisanja o interspolnosti i interspolnim osobama, nužno je informacije crpiti iz pouzdanih izvora kao što su recentna istraživanja, proživljena iskustva interspolnih osoba, te iskustva aktivistkinja i ljudskopravaških organizacija koje na tom području djeluju. Važno je uključiti se u javne akcije koje imaju za cilj podizati društvenu svijest o interspolnosti i pratiti rad organizacija koje se bave ovom temom. Važno je o interspolnosti pričati i u školama te integrirati ovu temu u školske kurikulume, kroz nastavu biologije ili međupredmetnu temu Zdravlje (ili napokon uvesti sveobuhvatno seksualno obrazovanje, op.a.). Važno je reagirati i djelovati, važno je suosjećati i boriti se za dobrobit sviju. I budući da o interspolnosti i interspolnim osobama moramo naučiti još mnogo, prvenstveno moramo učiti od njih.