Prenosimo priču o prvoj interspolnoj osobi na svijetu koja je podnijela tužbu protiv liječnika zbog genitalnog sakaćenja koje je proživjela kao dijete i u mladosti. Priču donosi novinarka Aude Lorriaux francuskog časopisa Slate. Kako bi sakrila identitet osobu naziva M. te u tekstu koristi zamjenicu iel, najčešću nebinarnu zamjenicu koju koriste neke nebinarne osobe, a može se koristiti i za razgovor o nekome čiji spol ne znate. U hrvatskom prijevodu koristit ćemo oba glagolska roda kako bi zadržali nebinaran pristup. M. je interspolna osoba rođena s atributima oba spola, ženskog i muškog, a danas se identificira kao nebinarna ili rodno fluidna osoba.
„Rođen/a sam s rodnicom, ne spuštenim testisima, mikropenisom ili razvijenim klitorisom. Doslovno sam imao/la obilježja oba spola.“, kaže M. koji/a je zajedno s 1,7 posto svjetske populacije interspolnih osoba na svijet došao/la s atributima oba spola. Genitalije su mu/joj bile potpuno zdrave, prema medicinskim kartonima koje smo uspjeli pregledati, no liječnici su uvjerili njihove roditelje da operiraju, navodeći hipotetički rizik od raka, a s ciljem da se ovo dojenče apsolutno uklopi u definirani spol, onaj koji je društvo spremno prihvatiti. Tim su činom i mnogim drugim operacijama koje su uslijedile nanijeli M. niz zdravstvenih problema. Oduzeli su mu/joj riječi da opišu što je imala i onemogućili mu/joj vlastiti odabir identiteta. M. je danas prva interspolna osoba u Francuskoj, a vjerojatno i u svijetu, koja je podnijela tužbu protiv liječnika zbog genitalnog sakaćenja koje je pretrpjela.
M. i roditelji godinama nisu imali ime vezano uz ono što im je predstavljeno kao genetski defekt. Njegovi/njezini roditelji su tražili da M. upoznaju s drugom djecom sa sličnom “bolešću”, ali su liječnici uporno ponavljali da takve djece koju oni poznaju nema. Rečeno im je da je M. jedinstven/a, ali da ju trebaju odgajati kao da je normalna djevojčica i ne dopustiti joj da u to posumnja. Liječnici su uvjerili njegove/njezine roditelje da je M. djevojčica pa je tako i odgajana. U dopisu liječnika jednom od svojih kolega koje je Slate.fr dobio piše: “Bilo bi poželjno da u svijesti roditelja više nema ni najmanje dvosmislenosti u spolu njihova djeteta, tako da se malena M. doista odgaja kao djevojčica bez ikakvog stava o interspolnosti”.
Njegova/njezina majka se prisjeća kako im, kada su objašnjavali, nisu govorili o testisima već bi koristili izraz spolne žlijezde, kao što su govorili i o dužem klitorisu, a ne o penisu. “Učinili su sve da nas usmjere na djevojčicu”, prisjeća se majka.
Teško je govoriti o informiranom pristanku, jer je M. bio/la podvrgnut/a u pet velikih operacija između 1980. i 1993. Zbog njih će M. morati biti na liječenju cijeli život i nikada neće moći imati djece. Iako su liječnici tvrdili da je savršeno zdrav/a. Od prvih dana života ubrizgavali su mu/joj hormone. Zbog tih injekcija dobivao/la je kilograme i prištiće. Njegovi/njeni reproduktivni organi operirani su kako bi izgledali poput vulve. U dobi od jedne godine prvom operacijom uklonjeni su dijelovi spolnih organa. U dobi od tri godine uklanjaju sve unutarnje genitalije i podvrgavaju ga/ju klitoridoplastici kako bi se smanjila veličina onoga što se može smatrati razvijenom klitorisnom žlijezdom ili mikropenisom, bez ikakvih medicinskih potreba. Ova operacija i sljedeće klitoridoplastike uklonit će iz njegovog/njezinog spolnog organa gotovo svu osjetljivost i svu sposobnost osjećaja zadovoljstva. U dobi od četiri godine vaginoplastikom je oblikovana rodnica.Sve te operacije na M. su ostavile višestruke ožiljke i poteškoće pri spolnom odnosu. Kao tinejdžerica dobit će androcur, tretman koji povećava rizik oboljenja od tumora na mozgu.
Dildo seanse
Liječnički pregledi iz djetinjstva ostavili su traume na M. Od četvrte godine morao/la se redovito vraćati u bolnicu na dialacije vagine, gdje su mu/joj stavljali instrumente nalik svijećama, koji bi joj trebali proširiti rodnicu. “Imali su kutije s deset veličina dilda. Bila sam gola, ispod bolničke papirnate košulje, bilo mi je hladno, plakala sam. Gledali su veličinu rodnice, morao/la sam je cijelo vrijeme trenirati kako bih jednom mogao/la imati penetrativni seks. To sam radio/la dok god od bolova više nisam mogao/la”, prepričava M. plačući.
Razlog tih vježbi koje M. vidi kao mučenje nisu skrivali od njega/nje kao četverogodišnje djevojčice. “Rekli su mi da to moram radit kako bi, kad budem imala muža, njegov penis može ući u mene.” Liječnici niti u jednom trenutku nisu razmatrali da postoje i druge seksualne orijentacije i drugi oblici seksa osim penetrativnog seksa između muškarca i žene.
“To je bila toliko hetero patrijarhalna stvar, ja za njih u tome nisam bila bitna”, govori M., koji/a je danas queer feministički/a aktivist/ica.
Bol je na vrhuncu u dobi od 10 ili 11 godina, kada M. počinje vrištati kako se ne bi vratio/la u bolnicu. Liječnici mu/joj više ne uspijevaju ugurati dilatore, pa liječnici traže od M-ovih/inih roditelja da to rade s njim/njom tako što će kupiti dialatore u seks trgovini. Izgubljeni, roditelji su u početku poslušali liječnike. Njegova/njezina se majka držala toga.
“Živjeli smo u malom gradu i nitko nam nije mogao pomoći. U to vrijeme nije bilo interneta, a liječnici su bili oni kojima vjeruješ bez pogovora”, objašnjava M-ova/ina majka.
Dugo se osjećala krivom i osjećala se izmanipuliranom od strane medicinske struke.
“Moji roditelji, to im je uništilo život. Ja sam prošao/la kroz tu traumu, ali i oni. Vidim ih tužne i to me rastužuje. Ako idem na suđenje, taj cijeli proces će im biti previše, ne shvaćaju kroz što će sve morati proći opet.” objašnjava M. jecajući.
Djetinjstvo je vrlo brzo otišlo
Zbog ovog neizgovorenog i traumatičnog iskustva, M. postaje turbulentni adolescent. Puši kanabis s 11 godina, s drogom započinje s 12 godina.
“Kad sam imao/la 14 godina, uzimao/la sam sve lijekove koje sam mogao/la zamisliti”, kaže. M. Od prvog dana škole akumulira akademske poteškoće, zbog nekih problema završava i na sudu. Dugotrajna dialacija vagine od njegove/njezine četvrte godine oblikovala je drugačiji pogled na seksualnost. “Vrlo mlad/a, s 10 godina, želio/la sam imati spolne odnose kako bih saznao/la je li moja vagina valjana”, sjeća se.
Reda brojne partnere, s 13 godina izlazi s muškarcima od 30 ili 40 godina, kasnije postaje prostitutka.
“Pokušavala sam biti ženstvena, uklopiti se u to šmiknom. Izgledala sam kao pank drolja s pretjeranom šminkom i zihericama u nosu. Djetinjstvo je vrlo brzo otišlo”, kaže.
Bilo je teško uspostaviti odnose s vršnjacima, jer nitko nije razumio kroz što sve prolazi .
“Bila je to tinejdžerska kriza puta deset, a roditelji su sve to nekako trpjeli”, kaže.
Tendencija prema nepromišljenosti i naglosti njegovog/njezinog karaktera donosi i druge zdravstvene probleme: „Imao sam puno briga, dobio sam hepatitis C, sarkoidozu. Imam problem s okoštavanjem kostiju, uklonjeni su mi dijelovi pluća, imam problem s očima… Imam puno problema s pamćenjem i ponekad mi je teško ustati i obući se”, svjedoči M.
Enigma je napokon riješena
Riječ interseksualnost ipak je od početka bila prisutna u ustima liječnika, što potvrđuje pismo od 9. veljače 1978. jednog od profesora koji je bio zadužen za M. No, tek s 23 godine M. će, nakon godina neznanja, moći u potpunosti razumjeti svoju situaciju.
U to je vrijeme M. pokušao/la dobiti naknadu za invalidnost MDPH. Da bi ju dobio/la mora/la je prikupiti sve medicinske kartone, ali to se pokazalo jako problematičnim do te mjere da su mu/joj rekli da su medicinski kartoni izgorjelii, a drugi put da su uništeni u poplavi arhiva. Iz bolnice su tvrdili da kartona nema, a oni koje su uspjeli naći bili su prazni. A onda nekoliko mjeseci kasnije poštar donosi kovertu od medicinskog savjetnika MDPH. U tom trenutku M. je u stanu sa svojim partnerom, oboje su na ketaminu, disocijativnom anestetiku koji se koristi kao rekreativna droga. Otvara kovertu i otkriva u svom medicinskom dosjeu ono što mu/joj cijelog života nije jasno.
Deset stranica koje pričaju priču o njegovom životu: XY kariotip, uklanjanje spolnih žlijezda testisa, ubrizgavanje hormona… Pravi šok. S ovom datotekom sat vremena ostaje zaključan/a u kupaonici, a kad je napokon izašao/la odmah izbacuje svog tadašnjeg ljubavnika prekidajući vezu, ne dajući mu nikakvo objašnjenje. Udarac je pretežak da bi se o njemu moglo govoriti. Jednom kad su se prve emocije smirile, M. traži na internetu nešto da mu/joj razjasni riječi koje čita. No, godina je 2000. i informacije na internetu nisu razvijene kao danas. Ključne riječi vode isključivo na porno stranice, jer ne postoji internetska interspolna zajednica.
Novi identitet, ni muškarac ni žena
Nekoliko pasusa dijagnoze koje je pročitao/la u medicinskom dosjeu, posebno one o pseudohermafroditizmukoje i koje nedovoljno razumije pokreću novi val emocija i transformacija. Pank mladosti postupno blijedi u elektro svijet, ženstvenost ustupa mjesto rodnoj neutralnosti. Kad sam dobio/la dosje, počeo/la sam brijati glavu i pronašao/la se u techno sceni.” U dobi od 30 godina u Bruxelleskoj queer udruzi upoznaje borca za interspolna prava Vincenta Guillot i to mu/joj konačno omogućuje da se u potpunosti pronađe i da pronađe riječi kojima se može identificirati.
“Cijeli život želja mi je bila upoznati nekog sličnog meni, slično kao u filmu E.T. Sastanak s Vincentom Guillotom bio je izbavljenje. To mi je promijenilo život.” objašnjava M.
Kasnije je M. upoznao/la druge interspolne ljude, otkrio/la forum u Douarnenezu. Danas se osjeća jače zahvaljujući ovoj zajednici. “Ja sam u novom identitetu, ni muškarac ni žena: nebinarni interseks. Nisam više sam/a na svijetu i pomisao da su i mnogi drugi ljudi podvrgnuti istim operacijama, istim tabuima mi malo olakšava život.”
Upravo je u Douarnenezu upoznala Milu Petkovu, odvjetnicu koja će mu/joj pomoći da podnese tužbu, uz pomoć Benjamina Moron-Puechoa, predavača na Sveučilištu Panthéon-Assas, i Benjamina Pitcha, odvjetnika.
Prijava i tužba Europskom sudu za ljudska prava
U studenom 2015. podnio/la je prijavu protiv liječnika zbog nasilja koje rezultira sakaćenjem i trajnim invaliditetom, seksualnog nasilja i trajne mutilacije genitalija. Prijava naglašava nedostatak terapijske potrebe za operacijama kojim je podvrgnut/a. Prema Benjaminu Moron-Puechu, stručnjaku za interspolno pravno pitanje, do danas je to prva kaznena prijava na svijetu. Od tada je u Francuskoj izašla na vidjelo još jedna pritužba, ali ona je podnesena naknadno. Tužba koju je podnio/la M. odbačena je zbog zastare, koja je u stvarnom vremenu bila deset godina od punoljetnosti, ali prema obrazloženju stručnjaka s kojima M. surađuje, zastara ne može teći od tada jer tada nije znao/la za svoje stanje, već nakon što je dobio/la pismo u kojem se nalazi medicinski karton, slučajno dobivenog u veljači 2000., pet godina nakon njegovog/njezinog 18. rođendana. Kad bi francuska pravda uzela u obzir ovu nepremostivu prepreku, kako je opisuje M-ov/in odvjetnik, zastara bi se pomaknula na 2020. godinu, jer je između 2000. i 2010. zastara za takva kaznena djela produljena na dvadeset godina. Argumentom za poništenje koji je sud već koristio u slučaju osmerostrukog čedomorstva. M.ov/in zahtjev je 6. ožujka 2018. ponovno odbijen na sudu u Francuskoj, a bitka se sada odvija na razini Europskog suda za ljudska prava.
“Želim da ovaj kaos završi”, kaže M. koji od ove pravne radnje očekuje puno. “Ova ratoborna glava već je postigla velik napredak posljednjih godina uz pomoć nove generacije koja je glasna i bori se. Iako sam tužan/na i prazan/na zbog onoga što mi se dogodilo, osjećam se spremno za borbu. Želim da moja životna priča pomogne drugim ljudima i da društvo shvati da je krivo na taj se način odnositi prema nama. Moramo vjerovati da će sutra biti bolje. ”
Francusku na stupu srama zbog genitalnog sakaćenja djece
U svibnju 2016. UN osuđuje Francusku zbog sakaćenja interspolne djece. Zbog genitalnog skakaćenja djece Francusku prozivaju udruge Human Rights Watch i Amnesty International, Međuresorno izaslanstvo za borbu protiv rasizma, antisemitizma i anti-LGBT mržnje, Nacionalno savjetodavno povjerenstvo za ljudska prava, pa čak i Državno vijeće. U studiji usvojenoj u lipnju 2018., Državno vijeće tako procjenjuje da kad maloljetnik ne može izraziti svoju volju, operativni zahvat može opravdati samo vrlo ozbiljan medicinski razlog, za sve ostalo se treba čekati da dijete bude u godinama da može donijeti vlastitu odluku jer se radi o tjelesnoj autonomiji osobe.
Udruga za informacije i podršku za seksualna i rodna pitanja pokušava izboriti zabranu korektivne operacije usklađivanja spola i za to su prozvali francusko Ministarstvo zdravstva koje je u siječnju 2019. odgovorilo da vlasti smatraju da su „normalizacija kirurških djela bez medicinske potrebe već zabranjena“ i da su „određene operacije opravdane kada se radi o vitalnom riziku“ ili „da bi se kasnije osigurala najbolja moguća mokraćna i / ili spolna funkcija“.
Ministarstvo dodaje da “medicinski postupci i tretmani koji se do danas primjenjuju na djeci, uz suglasnost roditelja ispunjavaju medicinske potrebe”, sugerirajući nekoliko puta u svom pismu da se djela bez medicinske potrebe više neće obavljati u Francuskoj .
Sve zapravo ovisi o tome što netko kvalificira kao medicinsku nužnost. Treba li novorođenu bebu operirati kada mu je uretra malo pomaknuta, čak i ako je funkcionalna, i kada ova operacija nosi visok rizik od komplikacija? Opravdava li nizak rizik od raka, za koji je malo vjerojatno da će se dogoditi prije puberteta, veliku intervenciju?
“U skladu s Državnim vijećem i izvješćem misije koje se odnose na reviziju zakona o bioetičnosti, potvrđujemo da samo dva uvjeta opravdavaju napad na tjelesni integritet djeteta: hitnost od vitalne važnosti i slobodan i informiran pristanak. Izvan ovih kriterija, motivacija za djelo ne uzima se u obzir “, objašnjava Collective Intersexes et Allié, kolektiv koji zahtijeva kraj sakaćenja, sterilizacija i hormonalnih tretmana na koje interspolne osobe nisu pristale.