Pojava Lane Bobić i njezine kritičke i analitičke misli, njezin aktivizam u području borbe protiv nasilja nad ženama, kao i borbe protiv bilo koje vrste nasilne dominacije čovjeka, te jasno artikuliranje uloge i položaja žena u Crkvi, bilo je pravo osvježenje u hrvatskom javnom diskursu jer se o tim teškim problemima oglasila vjernica i feministička teologinja. A to vrijedi čuti! Lana Bobić aktivno i redovito sudjeluje na međunarodnim i domaćim konferencijama, seminarima, predavanjima, tribinama, skupovima i radionicama vezanim uz teme ljudskih prava žena, ljudskih prava, mirovnog rada te dijaloga između sekularnog i religijskog. Istražuje problematiku strukturalnog nasilja, nasilja nad ženama, odnosa, dominacije i subordinacije. Bavi se feminističkom kritikom teorije u religiji. Za Reci.hr smo otvorili teme o kojima se još uvijek premalo priča, a to je odnos vjernica prema nasilju nad ženama, da li ga odobravaju ili trpe, zašto se ne zauzmu za sebe, za druge, zašto se njihov glas jače ne čuje. Otvorili smo i pitanja seksualnog nasilja, zašto je ono tako često prisutno kao jedan od oblika nasilja u obitelji. Nismo zaobišli ni pitanje seksualnog odgoja u školi, potrebe obrazovanja i odgoja mladih u području ljudske seksualnosti, zašto je Crkvi to pitanje toliko važno da su danas vjeroučitelji nerijetko ti koji jedini u školi podučavaju učenike o stupanju u seksualne odnose.
U području ljudske seksualnosti događa se jako puno nasilja i teško je povući granicu između nasilja u obitelji i seksualnog nasilja, odnosno, ono često bude samo jedan od vidova nasilja. Zašto je uz seksualnost toliko prisutno i nasilje?
Nasilje je prisutno u svim vidovima ljudskog života pa tako i u području ljudske seksualnosti. Možda je pravo pitanje zašto je nasilje toliko prisutno u našim društvima i kulturama, u svim vidovima našeg djelovanja.
Nisam od onih koji misle da je nasilje ljudima biološki uvjetovano. Kada govorimo o muškom nasilju nad ženama, ne mislim da su muškarci robovi testosterona. Nasilje, pa tako i seksualno nasilje, je pitanje kontrole. Kod seksualnog nasilja u principu se ne radi o zadovoljenju seksualnih potreba, već o činu kojim netko ponižavanjem i podređivanjem druge osobe nastoji postići dominaciju i kontrolu.
Možemo li reći da je seksualno nasilje povezano i s rodno uvjetovanim nasiljem?
Seksualno nasilje je jedan od oblika rodno uvjetovanog nasilja. Ako znamo da je u gotovo sto posto slučajeva seksualnog nasilja počinitelj muškarac, a žrtva žena, jasno nam je da se radi o rodno uvjetovanom nasilju. Ono što je još uvijek svojevrsni tabu je rasprostranjenost seksualnog nasilja unutar obiteljskog nasilja, gdje žene vrlo često osim psihološkog, fizičkog i ekonomskog nasilja, trpe i seksualno nasilje, a bez da su toga uopće svjesne. To se smatra obavljanjem bračne dužnosti, a ne silovanjem, kako bi se i trebao tretirati svaki odnos bez pristanka.
Isus nije pobjegao s križa, to se očekuje i od žena
Kad govorimo o ženama koje su vjernice, da li one opravdavaju i trpe rodno uvjetovano nasilje više, nego žene koje nisu vjernice?
Ne mislim da žene vjernice opravdavaju nasilje, ali mislim da su ga sklonije trpjeti iz više razloga. Jadranka Rebeka Anić je svojevremeno radila istraživanje u okviru projekta za Franjevački institut za kulturu i mir koje je pokazalo kako žene vjernice ostaju unutar nasilnih odnosa dijelom i zbog promoviranja strpljive patnje i podnošenja križa. Istraživanje je rezultiralo člankom Demitologizacija nespojivosti ljubavi i nasilja u obiteljskom kontekstu: teološki pristup u kojem piše: “Žrtvama partnerskoga nasilja često se kao primjer nasljedovanja nudi Isusova sebedarna žrtva na križu. Budući da su žrtve partnerskoga nasilja još uvijek u najvećem broju žene, kao i to da se sebedarna ljubav za dobro bližnjega stereotipno smatra ženskom vlastitošću, na nasljedovanje Isusove patnje na križu osobito se pozivaju žene… Kao što Isus nije pobjegao s križa, tako se očekuje da ni žena ne pobjegne iz nasilnog odnosa.”
Iz ovoga se jasno iščitava tradicionalno tumačenje žene u katoličanstvu kao “drugotne”, kao ponizne, poslušne, one koja je dobila takve “darove” od Boga, da je njena ontološka svrha biti “majkom”, ako ne u fizičkom onda u duhovnom smislu, da se žrtvuje i da služi, da joj glava bude muž. Takvo shvaćanje žena korijen ima u izrazito mizoginim i patrijarhalnim pokušajima muškaraca da tumače žene. S obzirom da su strukture moći u Crkvi muške, takva su tumačenja poput plašta prekrila stvarna ženska iskustva i stvarnu žensku povijest u kršćanstvu.
Stoga mislim da je jako važno ono što radi dio feminističkih teologinja poput Elisabeth Moltmann–Wendel i Elisabeth Schüssler Fiorenze – skidaju te androcentrične slojeve s povijesti iskustava kršćanskih žena, a kako bi vjernicama ponudile one modele ženskog iskustva, ponašanja i posljedično uloga žena koja su, kako nam recentna istraživanja pokazuju, često sušta suprotnost podložne, pasivne, poslušne ženice. Otkrivamo da biblijske žene i znamenite žene u kršćanstvu nisu bile spremne slušati muškarce, već samo i jedino Boga.
Zašto se glas žena vjernica koje se bore protiv nasilja prema ženama, nasilja u obitelji te seksualnog nasilja ne čuje u javnosti?
Ja vjerujem da među vjernicama ima jako puno snažnih žena koje sve to znaju, osjećaju pa i žive. Ali ne zastupaju to javno jer je to kod nas kontroverzno. Neke od njih radije pokušavaju stvari promijeniti u svojim mikrosredinama, neke se boje biti odbačene od svoje vjerske zajednice, a neke naprosto ne žele biti etiketirane. Ja te stavove zastupam javno i etiketirana sam kao nevjernica ili ne prava vjernica, takozvana predstavnica kulture smrti kojoj je cilj uništiti obitelj, crkvu i čovjeka. I domovinu, naravno, jer to je kod nas dio istog folklora. Pa me etiketiraju i kao jugokomunistkinju.
Ima li još feminističkih teologinja poput vas u Hrvatskoj?
Naravno da ima. Nisam ni prva, a ni zadnja. Mi zapravo imamo poprilično fantastične feministkinje u teologiji, ali one nemaju prostor. Kako je fantastično upozorila Roberta Nikšić u svom tekstu Feministička teologija kao borbena politička praksa, naši studiji teologije nemaju kolegij feminističke teologije, ne navode se doprinosi feminističke teološke misli ni u egzegezi ni u hermeneutici, na kolegijima crkvene povijesti ne koriste se feministička rekonstrukcija i kritika, unutar kolegija “Bioetike” nema govora o feminističkim promišljanjima o pobačaju, kontracepciji ili umjetnoj oplodnji. Dakle, nemamo mjesta na kojima se možemo akademski razvijati. Većina feminističkih teologinja radi kroz civilno društvo. To je naravno važno, posebice za feminističku teologiju koja je uvijek jednom nogom na akademiji, a drugom na ulici među potlačenima. Teško je govoriti o feminističkoj teologiji u Hrvatskoj obzirom da je marginalizirana pa i demonizirana, i da kako sam rekla, nema prostor unutar kojeg se može razvijati.
Feminističke teologinje u Hrvatskoj i svijetu
Koje biste feminističke teologinje i njihov rad istaknuli? Posebice nas zanimaju s ovih naših hrvatskih područja i područja regije.
Zato je izrazito važan rad sestre Jadranke Rebeke Anić koja se u svom akademskom radu bavi rodnim teorijama, biblijskom i teološkom antropologijom pod rodnim vidom te položajem žene u Crkvi i društvu. Sigurna sam da će je njena posvećenost, čestitost, temeljitost i preciznost u znanstvenim istraživanjima upisati u povijest. Radi se o uistinu plodnoj autorici, a zadnja knjiga koju je napisala s Irenom Sever Globan, Marija Magdalena: od Isusove učenice do filmske bludnice, najvažnije je djelo feminističke teologije u Hrvatskoj. Djelo je to koje skida androcentrične naslage u tumačenju Marije iz Magdale i pokazuje kako se strateški umanjivala stvarna uloge Marije iz Magdale, a posljedično i žena u kršćanstvu i Crkvi.
Važna je i Anna-Maria Gruenfelder koja od kraja osamdesetih do danas piše o feminističkoj teologiji. Ana Raffai od devedesetih naovamo aktivna je u mirovnom radu, sa suprugom Ottom educirala je niz generacija o nenasilju i nenasilnoj komunikaciji, a svoj mirovni rad vješto spaja s feminističkom teologijom. Bilo da se radi o zagovaranju ratifikacije Konvencije VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama ili pitanju pobačaja, Ana Raffai uspjeva otvarati dijalog i kirurškom preciznošću dekonstruirati nasilne diskurse. Mislim da je njezin glas izrazito važan kako za vjernice tako i za društvo u cjelini.
Ksenija Magda ne dolazi iz katoličkog kruga, ali njen rad u području feminističke teologije je neopisivo značajan. Na akademskoj razini, Magda je vrsna novozavjetničarka, egzegetkinja i mislim jedina profesorica Novog zavjeta koja kroz svoje kolegije uključuje i doprinose feminističke teologije. U području prakse Magda je dala ogroman doprinos kroz Ženski odsjek Svjetskog saveza baptista. Svojim pismom Centru za ženske studije inicirala je otvaranje diskusije na teme feminističke teologije što je davne 1999. rezultiralo fantastičnim brojem časopisa Centra za ženske studije Treća: Feministička teologija i kultura nenasilja.
Što se tiče regije, Europe, pa i svijeta, bojim se da ovdje nemam dovoljno prostora da dam iole suvisao pregled, ali zato preporučam spomenuti članak fantastične Roberte Nikšić koji je po mom mišljenju najbolji pregled feminističke teologije napisan na hrvatskom jeziku.
Tolerira li po vama Crkva nasilje u obitelji, femicid, nasilje među mladima?
Crkva ne može tolerirati nasilje protiv žena i nasilje uopće jer bi to bilo protivno Evanđelju. No, ne shvaća nasilje nad ženama dovoljno ozbiljno, čime ga zapravo, zvuči kontradiktorno, ipak tolerira.
Crkva nerazrješivost braka pretpostavlja sigurnosti žena. U katoličanstvu brak vezuje ljude za cijeli život. Bez iznimke. Kada ljudi uspiju dobiti crkveno poništenje braka, to ne znači da je brak prestao postojati, nego znači da iz određenih razloga nikad nije ni postojao. Do te je razine brak u katoličanstvu nerazrješiv. Kanonski zakon poznaje rastavu, dakle moguć je prekid ženidbenog života, ali ne i prekid ženidbene veze. Trajna rastava koju Kanonsko pravo dopušta u slučaju preljuba, znači prekid zajedničkog stanovanja, zajedničkog upravljanja materijalnim dobrima i bračnih spolnih odnosa. Točnije, odvajanje supružnika na svim razinama. Ostali razlozi ne dopuštaju trajno odvajanje supružnika na svim razinama, ali omogućuje se privremena rastava i među te razloge spada i nasilje.
Preljub se dakle shvaća ozbiljnije od nasilja u obitelji.
Dalje, prema kanonskom pravu, nedužni supružnik uvijek može drugog ženidbenog druga primiti natrag u ženidbenu zajednicu i time se odriče prava na rastavu. Skrb za djecu u svakom slučaju mora ostati zajednička.
Kada govorimo o nasilju nad ženama u obitelji, nema mirenja, nema rada na bračnom odnosu, nema ‘on će se popraviti’, nema nagrade u zagrobnom životu za patnje proživljene u ovom, nema trpi i šuti jer žene trpe i šute radi braka ili djece. Nema zajedničkog skrbništva nad djecom koja su i sama vrlo često žrtve nasilja ili koja su često sredstvo kojim nasilnik dalje nastavlja zlostavljati žrtvu. Ako išta znamo iz područja zaštite žrtava obiteljskog nasilja, a pitanje zaštite žrtava obiteljskog nasilja je pitanje zaštite golih života, je to da je razdvajanje nasilnika (najčešće muža) i žrtve (najčešće žene) prvi i osnovni korak. I tu nema i ne smije biti kompromisa.
To je izgleda nemoguća situacija, dakle, Crkva će u svom djelovanju prema konkretnim ljudima, vjernicima, bračnim parovima, zapravo tolerirati prisustvo nasilja u tom odnosu. Postoji li tu izlaz?
Ukoliko zbilja želi štiti žene, njihove živote i obitelj od nasilja, Crkva sigurnost žena treba staviti iznad nerazrješivosti ženidbe!
Pazite sad ovo, na zajedničkoj sjednici članova Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za život i obitelj s nad/biskupijskim povjerenicima za pastoral braka i obitelji održanoj 2017. raspravljalo se o tome kako bi se preventivnim djelovanjem obitelji mogle osnaživati, izgrađivati i učvršćivati, umjesto da se nasilje u obitelji uzima kao poluga za razaranje obitelji.
To je potpuno krivo postavljeno. Prvo, ako do nasilja dođe, znači da je prevencija zakazala. Drugo, nasilje ne može biti poluga za razaranje obitelji, nasilje već razara obitelj, jer s ona u samo tom činu nasilja razara.
A kad smo već kod prevencije, za prevenciju nasilja nad ženama ključno je razbijanje predrasuda i stereotipova o onome što mislimo da žene i muškarci jesu, kakvi trebaju biti i koje su im posljedično tome namijenjene uloge u društvu. Tu se vraćamo na nužnu dekonstrukciju ideje žena kao podložnih, poslušnih, spremnih trpjeti i nositi svoj križ.
Ono što se u svijetu pokazalo kao preduvjet za prevenciju nasilja protiv žena, Crkva zove rodnom ideologijom i smatra to prijetnjom koja će rastočiti ljudsku narav, brak, društvo i Crkvu.
Kako Crkva poima rodne uloge o je li vjernicima, u današnje vrijeme, prihvatljivo poimanje rodnih uloga kako ih ona tumači?
Crkva ne odustaje od komplementarnog modela rodnih uloga u kojem da banaliziram, aktivan i razuman muškarac i pasivna i emotivna žena tvore potpuno ljudsko biće. Rodne uloge u Crkvi se shvaćaju esencijalistički i tako perpetuiraju rodne stereotipe. Znamo da rodni stereotipi predstavljaju ozbiljnu prepreku postizanju ravnopravnosti te potiču diskriminaciju, sputavaju razvoj prirodnih talenata i sposobnosti muškaraca i žena. Znamo i da opravdavaju seksizam, održavaju povijesne odnose u kojima muškarci imaju prevlast nad ženama i da su uzrok nasilja nad ženama. Tradicionalno shvaćene rodne uloge žena i muškaraca nisu prirodne i dane od Boga, već su društveni konstrukt, a inzistiranje na stereotipnim rodnim ulogama onemogućava ljude, muškarce i žene da budu autentična Božje stvorenja.
I ništa manje važno za ovo pitanje je položaj žena u Crkvi koji je marginaliziran. Ovdje ne govorim o ređenju žena. Žene nisu zastupljene na položajima odlučivanja u Crkvi iako čine pola Crkve. Bečki svećenik Michael Weninger nedavno je dao intervju u kojemu je rekao kako marginalizacija žena u Crkvi ima svoje društvene posljedice, kako utire put instrumentalizaciji žena, a kako su posljedice toga najvidljivije u fenomenima poput modernog ropstva i trgovine ljudima. Hoće reći, i s time se slažem, da su položaj žena u Crkvi i društvu itekako povezani.
A kakav je prema vašem mišljenju odnos vlasti u Hrvatskoj prema femicidu, seksualnom nasilju, obiteljskom nasilju, rodno uvjetovanom nasilju?
Problem je to što je borba protiv nasilja deklarativna i nema političke volje za provedbu mehanizama i programa koji bi suzbijali nasilje.
Potrebna nam je puna i stručna implementacija Konvencije VE o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama (Istanbulske konvencije) što obuhvaća odgojno obrazovne programe za djecu i mlade koji bi prevenirali nasilje. Podrazumijeva i edukacije za javnopravne djelatnike koji u nedostatku znanja često vrše sekundarnu viktimizaciju nad žrtvama. Potom istraživanja i praćenje podataka, međuresornu suradnju, punu i stručnu zaštitu i podršku žrtvama nasilja, procjene rizika od daljnjeg nasilja i adekvatne sigurne mjere, programe rehabilitacije za nasilnike, adekvatne kazne za nasilje. Također jednako važno, stalne senzibilizacije javnosti te naravno financijska sredstva da se svi ti mehanizmi mogu implementirati.
U RH ne radimo na prevenciji, to projektno radi tek koja udruga poput Ženske sobe ili CESI.
Nedostaje nam oko 700 kreveta u skloništima, a po županijama nam fali čak pet-šest skloništa. Uz sve to postojećim skloništima svake godine prijete zatvaranja zbog nedostatnih sredstava. Autonomna ženska kuća Zagreb, organizacija koja već 30 godina, najdulje u RH pruža savjetovalište i sklonište ne bi mogla opstati bez donacija građana iako pruža socijalni servis koji bi trebao biti financiran iz proračuna.
Mogla bih nabrajati probleme do unedogled, no suština je da u Hrvatskoj ne postoji politička volja za ozbiljnu i sustavnu borbu protiv rodno uvjetovanog nasilja.
Bismo li mogli i pitanje pobačaja, točnije te prijepore koji se oko prava na pobačaj javljaju na razini crkva, država, političke stranke i njihove ideologije, određene skupine građana i udruga – također nazvati nasiljem nad ženama, kao što je to slikovito kroz društvene mreže usklikom ‘Skinite mi se s maternice!’, izrazila jedna naša kolegica tijekom predizborne kampanje kad se pitanje prava na pobačaj opet počelo politizirati?
Naravno. Ja se bavim problemom rodno uvjetovanog nasilja i uključila sam se u borbu za održavanje pobačaja legalnim i dostupnim ženama upravo stoga što je pokušaj kontrole ženskih tijela i života preko zabrane ili nedostupnosti pobačaja nasilje nad ženama.
I tu je sasvim nebitno što ja osobno mislim o pobačaju, što bilo tko od nas misli o pobačaju. Tu se radi o činjenici da zabrana ili nedostupnost pobačaja znači da mi onemogućavamo ženi autonomiju. To je nasilje. Prisiliti ženu da iznese trudnoću i da rodi jest nasilje. Uopće miješanje u tako intimnu stvar žene je nasilje.
Nije bezveze da je zabrana pobačaja bila prisutna u totalitarnim režimima.
Treba li po vama u sustav obrazovanja uvesti seksualni odgoj? Ako da od koje dobi i tko bi ga trebao držati, kako vi vidite organizaciju te nastave…?
Apsolutno treba. Nisam stručnjakinja za to pitanje pa ne bi nagađala od koje dobi bi ga trebalo uvesti ni kako ga organizirati.
Ono što znam je da je djecu od najranije dobi potrebno učiti neke stvari. Prije sedam godina, 2013., imali smo situaciju da su se ultrakonzervativni akteri u društvu pobunili protiv uvođenja seksualnog odgoja tvrdeći da se tako uvodi pedofilija u škole. Nažalost, zamijenili su teze i opet doprinijeli tabuiziranju ozbiljnih problema s kojima se kao društvo trebamo suočiti.
Koji su to ozbiljni problemi u društvu zbog čije se pojavnosti često povlače argumenti da ih je moguće prevenirati uvođenjem seksualnog odgoja u škole?
Na prvom mjestu je činjenica da je svako peto dijete prošlo neki oblik seksualnog nasilja, a da velika većina tog nasilja nikada ne bude prijavljena ili otkrivena. Preko 80 posto počinitelja seksualnog nasilja nad djecom su djeci bliske osobe, najčešće članovi obitelji ili obiteljski prijatelji. Djeca najčešće ne znaju artikulirati što se dogodilo, ne znaju artikulirati seksualno nasilje, boje se da su krivi ili da će se netko od ljudi koje vole i kojima vjeruju ljutiti na njih, a ako i uspiju nešto reći često im se ne vjeruje. Djecu od najranije dobi treba učiti zaštititi se od seksualnog nasilja. Djeca od najranije dobi moraju znati da ih nitko ne smije dirati po genitalijama, da se njihovo ‘Ne’ mora poštovati i da, ako se dogodi nešto što ne bi trebalo, odmah kažu mami, tati ili odgajateljici ili učiteljici, koji se neće ljutiti na njih i koji će im vjerovati.
Tako da u principu uvođenje seskualnog odgoja nije uvođenje pedofilije, kako to tvrde ultrakonzervativci nego upravo prevencija od pedofilije.
Drugo, sviđalo se to nama ili ne, mladi ljudi ulaze u spolne odnose i to će činiti bez obzira na znanja koja o odgovornom seksualnom ponašanju imaju ili nemaju. Mnogi smatraju da je uloga roditelja da pruže ta znanja djeci i zbilja nitko roditeljima tu ulogu ne oduzima. Ali mi se ne možemo pouzdati da će svi roditelji to moći, znati ili htjeti učiniti i naša je dužnost kao društva da naučimo mlade odgovornom seksualnom ponašanju.
Osobno mislim da našim mladima fali puno vidova edukacije, od učenja empatiji i razvoja emocionalne inteligencije, nenasilja i nenasilnog rješavanja sukoba, građanskog odgoja i obrazovanja do seksualnog odgoja. Kada bi sve to pružali djeci mislim da bi prevenirali jako puno nasilja, ali i neodgovornog seksualnog ponašanja kojeg se svi roditelji boje i koje je, mislim, uzrok tabuiziranja ove teme. No to što odbijamo pričati o tome ne znači da ne postoji.
Vjeroučitelji se trebaju baviti Bogom, a ne ljudskom seksualnošću
Prema aktualnom kurikulumu, tzv. škole za život, je kao međupredmetna nastava uveden zdravstveni odgoj, dio kojega je predviđeno par sati održati o seksualnom odgoju. Prema skromnim uvidima koje imamo što se uistinu u školama u tom području radi znamo da to čine nastavnici biologije u okviru svojeg predmeta kojega ionako moraju ispredavati, te vjeroučitelji. Kako bi to komentirate. Mogu li vjeroučitelji biti adekvatni nastavni kadar za držanje jednog takvog predmeta?
Vjeroučitelji ne mogu biti adekvatni nastavni kadar jer su u sukobu interesa i ne mogu djecu naučiti odgovornom seksualnom ponašanju.
Prvo i osnovno, vjeronauk je izborni predmet i ne pohađaju ga svi učenici i učenice.
Drugo i još važnije, vjeroučitelji ne mogu učiti seksualno odgovornom ponašanju jer nemaju adekvatna znanja. Nauk koji oni uče protivi se kontracepciji i naučava apstinenciju i Billingsovu metodu kao jedine prihvatljive oblike kontracepcije. Apstinencija jest jedino sto posto učinkovita kontracepcija, ali je u potpunosti nerealna. Znanost je odavno osporila Billingsovu metodu kontracepcije kao iole pouzdanu u smislu zaštite od neželjene trudnoće, a posebno u smislu zaštite od spolno prenosivih bolesti.
Bilo bi fantastično kada bi se vjeroučitelji i Crkva bavili Bogom i čovjekovim odnosom s Bogom, a ne ljudskom seksualnošću na koju su čini se prečesto fiksirani.
Zašto prema vašem mišljenju mi nikada nismo imali seksualni odgoj u školi? Pa ni u vrijeme socijalizma kada, pretpostavljamo, utjecaj Crkve nije mogao po tom pitanju biti presudan.
Mislim da je to stoga što tabuiziramo seksualnost, posebice seksualnost naše djece. Guramo to pod tepih. Pomisao na realnost seksualnosti naše djece naprosto nam je neugodna pa je ignoriramo. Lakše se praviti da to ne postoji ako o tome ne razgovaramo.
I zato što su naši obrazovni sustavi skrojeni da nas obrazuju, da nas napune informacijama i podacima koje kao moramo znati. Nisu skrojeni da bi nas odgajali, da bi radili na ispunjenju naših punih potencijala kao ljudskih bića.
Nama je IQ mjerna jedinica inteligencije, na bavimo se emocionalnom inteligencijom, kreativnošću, svim onim drugim oblicima inteligencije koji su potrebni kako bi ispunili svoje ljudske potencijale, koji su nam puno važniji u kontekstu odnosa sa sobom i s drugim ljudima.
Možda se radi o tome da samosvjesni, empatični i slobodni ljudi nisu ljudi koje ova ili ona vlast tek tako može imati pod kontrolom. Političke elite vole da su njihovi građani potencijalni vojnici, a građanke inkubatorice nacije. Slobodni ljudi opasni su za hijerarhijske strukture moći.
Strašno griješimo kad seksualni odgoj i razvoj empatije tretiramo pitanjem kućnog odgoja
Iskustva zemalja koje imaju u obrazovnom sustavu organizirano obrazovanje i odgoj u području ljudske seksualnosti (seksualni odgoj) govore kako se značajnije povećala tolerancija među mladim ljudima, osuda seksualnog nasilje, smanjilo se vršnjačko nasilje, mržnja prema različitom i drukčijem…
Ako ćemo djecu i mlade u školi učiti, primjerice, seksualnom pristanku i ako će svi u školi naučiti da je seksualni pristanak samo i isključivo trijezni, entuzijastični, ničim uvjetovani, onda ćemo vjerojatno imati manje situacija seksualnog nasilja u kojem se ono opravdava jer žrtva nije rekla ne i iako nije rekla niti da, iako je možda bila pijana ili spavala ili se prepala…
Sve se uči, ne samo podaci, ne samo stilske figure, godine, geometrija i razdoblja u umjetnosti. I ponašanje se uči. I razmišljanje, i ono kritičko – se uči. Neke zemlje to razumiju.
Zemlje koje imaju obrazovanje i odgoj u području ljudske seksualnosti su uglavnom zemlje koje su u svoje obrazovne sustave integrirali i učenje onih znanja koja nam pomažu ispuniti svoj ljudski potencijal. U Danskoj, primjerice, djecu između ostalog uče empatiji kroz školski program koji je ugrađen u obvezni kurikulum.
Odmakla sam se od pitanja seksualnog odgoja i obrazovanja, ali mislim da pristup odgoju i obrazovanju mora biti cjelovit. I naravno, mora uključivati odgoj i obrazovanje u području ljudske seksualnosti, jer se radi o izrazito važnom aspektu našeg ljudskog iskustva.
Kod nas je uvriježeno mišljenje da je pitanje seksualnog odgoja, empatije, razvoja emocionalne inteligencije pitanje kućnog odgoja i da djeca to trebaju naučiti kod kuće, a ne u školi. Tu strašno griješimo.
Što bismo mi kao društvo trebali učiniti, koje su to snage u društvu koje bi mogle ponijeti takvu jednu promjenu u kojoj će biti potpuno normalno uvesti seksualni odgoj u obrazovni sustav, govoriti o ljudskoj seksualnosti, pa tako i u visokom obrazovanju imati mogućnost specijalizacije seksualne medicine?
Kada se 2013. pokušalo uvesti seksualni odgoj i obrazovanje, ultrakonzervativni akteri u suradnji s Crkvom, propagandom da se radi o uvođenju pedofilije i da je takav vid obrazovanja stvar kućnog odgoja, uspjeli su zastrašiti dobar dio javnosti. Uspjeli su i stopirati zdravstveni odgoj. Ustavni sud je donio odluku o ukidanju kurikula s obrazloženjem da država nije na uravnotežen način uskladila sadržaje zdravstvenog odgoja s ustavnim pravom i slobodom roditelja u odgoju djece. Podsjetit ću, sporan je bio četvrti modul unutar kojeg su se trebala obrađivati pitanja spolnosti, odgovornog spolno ponašanje, prevencije spolnih bolesti i neželjene trudnoće, psiholoških aspekata intimnih veza, rodnih uloga i ravnopravnosti…
Organizacije civilnog društva koje se zalažu za uvođenje građanskog odgoja i obrazovanja, nenasilja i nenasilnog rješavanja sukoba, seksualnog odgoja i obrazovanja etiketirani su kao soroševi plaćenici, mrzitelji svega hrvatskog, nacifeministice i gej lobi. Takva vrsta demonizacije je strategija kojom se miče fokus sa samog sadržaja i onemogućava šira podrška zahtjevima tih organizacija.
Bez fokusa na sadržaj i veće podrške šireg građanstva, teško ćemo išta postići.
Pitanje mentalnog zdravlja pojedinaca, ali i društva, je također pitanje koje dovodimo u područje seksualnog i reproduktivnog zdravlja, pa nas zanima vaš komentar nedavnog događaja na Markovom trgu, kojega smo prepoznali kao problem u području mentalnog zdravlja, a vi u svom komentaru tim povodom govorili o zemlji u kojoj niti jedna obitelj neće imati oružja u svojoj kući…
Naše je društvo poprilično šizofreno.
S jedne strane društvo je puno seksizma, a objektivizacija žena je normalizirana do te mjere da se ni ne primjećuje. S druge strane očekuje se čednost, a seksualnost se predstavlja kao nešto negativno.
S jedne strane cijeli grad zna da župan mlati ženu, s druge strane čujemo kako se radi o divnom obiteljskom čovjeku.
S jedne strane ne rehabilitiramo branitelje i njihove obitelji od rata, a s druge rehabilitiramo ustaštvo.
S jedne strane društvo je puno nasilja, naša politička elita posjećuje i podržava ljude koji plinskim bocama na jednoj od prometnijih cesta grada Zagreba rješavaju stvari, a s druge strane se čudimo kad se dogodi neki nasilni eksces.
Naš premijer uočava radikalizaciju tek nakon što netko kalašnjikovom krene na zgradu Vlade i pita se koji je uzrok tom radikalizmu iako na porast i uzroke radikalizacije akademska zajednica, organizacije civilnog društva i neovisne institucije upozoravaju već deset godina.
Svima nam je jasno da stvari ne funkcioniraju. Imamo deficit demokracije i transparentnosti, visoku stopu korupcije, vlada nepovjerenje u institucije, pravnu državu i demokratske procese što su sve faktori koji pogoduju radikalizaciji i porastu ekstremističkog nasilja.
Pita se čovjek tko je tu lud?
Meni se činí da smo svi ludi.
To što je malo tko u ovoj zemlji zdrav u glavi ne bi bio toliki problem kada “biti lud” ne bi bilo stigmatizirano do te mjere da to skrivamo. I da se svojim mentalnim zdravljem uopće ne bavimo, jer sramota je i što će selo reći. Znate kako je, nije baš da se ljudi hvale što idu kod psihologa ili psihijatra. Mnogi ljudi to skrivaju kao da je to krimen, a ne najnormalnija stvar. Valjalo bi uz doktora opće prakse, stomatologa i ginekologa (za žene) u paket primarne zdravstvene skrbi dodati i psihologa.
Lani Bobić je područje akademskog interesa feministička teologija, feministička kritička teorija u religiji. Aktivistica je, suosnivačica i članica niza aktivističkih inicijativa. Prije četiri godine pokrenula je inicijativu U dobroj vjeri, a posljednje dvije je izvršna direktorica udruge U dobroj vjeri. Bavi se ljudskim pravima, mirovnim radom, dijalogom između sekularnog i religijskog, istražuje problematiku strukturalnog nasilja, nasilja nad ženama, odnosa dominacije i subordinacije, uloge i položaja žena u Crkvi. Aktivna je u inicijativi #spasime, a jedna je i od sugovornica u HTV-ovoj emisiji “Peti dan”. Diplomirala je teologiju na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju “Matija Vlačić Ilirik” Sveučilišta u Zagrebu i Mirovnih studija Centra za mirovne studije. S problematikom obiteljskog/partnerskog nasilja i rodno uvjetovanog nasilja nad ženama upoznaje se tijekom studija te se uključuje u kampanje Autonomne ženske kuće Zagreb (AŽKZ) kada se i aktivno uključuje u borbu protiv nasilja nad ženama.