U vrijeme izolacije zbog koronavirusa sve crne strane društva iskočile su u prvi plan, pa tako i obiteljsko nasilje, u kojemu često stradavaju i djeca. No, nasilje nad djecom i kršenje njihovih prava ne događa se samo u izvanrednim okolnostima, ono je, nažalost, nečija svakodnevica, o čemu svjedoči i pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević.
U izvješću o radu za 2019. godinu naveli ste i podatak MUP-a da je lani u Hrvatskoj bilo 14 teških ubojstava djece, što je šokantno i znatan porast u odnosu na 2018. Tko je ubio tu djecu? Što se dogodilo s ubojicama?
U našim godišnjim izvješćima o radu koristimo statističke podatke koje dobivamo od MUP-a. Riječ je isključivo o brojčanim podacima te ne raspolažemo opisima slučajeva. U godišnjoj statistici najpotresniji su, svakako, podaci o izgubljenim životima djece. Osobito potresni bili su slučajevi djeteta koje je umrlo jer je bilo ostavljeno u zatvorenom automobilu po ekstremnoj vrućini, zatim slučaj u kojem je otac svoje četvero djece bacio s balkona, pri čemu su djeca srećom preživjela, zatim djeteta koje je majka ostavila na čuvanje nekompetentnoj osobi te je spašeno u zadnji tren zahvaljujući susjedi koja ga je odnijela u bolnicu, slučaj novorođenčeta koje je izgrizao pas u obiteljskoj kući i druga stradanja djece. Sve su to bolna upozorenja na to u kolikoj su mjeri djeca ranjiva i koliko u svakom trenutku moramo biti svjesni da njihova sigurnost i dobrobit ovise upravo o nama odraslima i našoj spremnosti da ih zaštitimo.
Lani je u Hrvatskoj zabilježeno šest samoubojstava djece od kojih je dvoje bilo mlađe od 14 godina. Koji su bili razlozi da poduzmu tako drastičan čin?
Redovito pratimo statističke podatke MUP-a o broju pokušanih i izvršenih samoubojstava djece. To je nužno radi razvijanja preventivnih programa zaštite mentalnog zdravlja djece i mladih usmjerenih, među ostalim, i na prevenciju suicida te se u našim izvješćima uglavnom bavimo tim aspektom. U Izvješću za 2019. naveli smo podatke MUP-a o 36 pokušaja samoubojstva i 6 izvršenih samoubojstava djece, što je nešto manji broj nego u 2018., ali je svakako zabrinjavajuće. Stoga smo istaknuli da ne možemo biti zadovoljni cjelokupnim sustavom prevencije samoubojstava, liječenja i tretmana, praćenja te sveobuhvatne zaštite djece koja su u riziku za samoubojstvo ili su ga pokušala.
Osnovati hitne psihološke intervencije
Što institucije čine i mogu učiniti da spriječe samoubojstva djece?
Potrebno je organizirati mrežu institucija u kojima bi, prema načelu jednake teritorijalne dostupnosti, djeci i njihovim obiteljima bila osigurana psihosocijalna pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja. Neizostavni dio te mreže su savjetovališta, mjesta za hitnu psihološku intervenciju te 24-satno dostupne telefonske linije za krizna stanja, uključujući i različite načine komunikacije putem mobilnih uređaja koje djeca danas najčešće koriste.
Osim ovih slučajeva djeca su stradavala i u prometnim nesrećama.
Zastrašujući je podatak da je u prometnim nesrećama poginulo čak 18 djece, a ukupno je prošle godine u prometu na različite načine stradalo čak 1321 dijete. Ti nas podaci moraju potaknuti na učinkovitije mjere zaštite djece u prometu.
U vrijeme izolacije zbog koronavirusa posvuda u svijetu je poraslo obiteljsko nasilje koje je često praćeno i seksualnim nasiljem čije su česte žrtve i djeca. Kome se djeca izložena nasilju obraćaju za pomoć?
Slučajevi koje pratimo pokazuju da se djeca koja su pretrpjela seksualno nasilje najčešće povjeravaju vršnjacima, ali i odrasloj osobi od povjerenja – u obitelji, neposrednoj okolini ili u školi. Stručne osobe u obrazovnom sustavu u takvim situacijama postupaju prema Protokolu o postupanju u slučaju seksualnog nasilja. Uz procesuiranje počinitelja, što uključuje i sudjelovanje djeteta u pravosudnom postupku, važan aspekt reakcije na seksualno zlostavljanje djeteta je pružanje pomoći i podrške zlostavljanom djetetu. Dijete se najčešće upućuje u stručni tretman Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba ili sličnu ustanovu za zaštitu mentalnog zdravlja djeteta na području djetetovog boravka.
Nedostaje stručnjaka za rad s djecom žrtvama seksualnog nasilja
Tko može raditi s djecom žrtvama seksualnog nasilja?
Nedostatak stručnjaka i ustanova za tretman seksualno zlostavljane djece općenito je u nas veliki problem, a u oporavku djeteta koje je doživjelo seksualno zlostavljanje vrlo je važno da se dijete što prije uključi u tretman i da se pravosudni postupak dovrši u što kraćem roku. Međutim, dugotrajnost sudskog postupka, izloženost djeteta višestrukim ispitivanjima, neodgovarajuće i nedovoljno stroge sankcije za počinitelje kaznenih djela, izostanak nadzora nad počiniteljima spolnih delikata po izdržanoj kazni te nepružanje kvalitetne pomoći i podrške djetetu otežavaju oporavak djeteta u takvim situacijama. Osobito zabrinjava to što službe pomoći i podrške djeci-žrtvama seksualnoga nasilja nisu podjednako dostupne u različitim područjima države te nemaju sva djeca iste mogućnosti oporavka.
Nekad su škole obavezno morale zapošljavati i psihologe, no danas ih se miče uz opravdanje da je riječ o štednji. Trebaju li školama psiholozi?
Djeca doživljavaju stručne suradnike u školi – pedagoge, psihologe, defektologe, knjižničare i druge – kao vrijednu podršku i zaštitnike svojih prava. Stručnih suradnika u školama nema dovoljno, a iznimno je teška situacija u malim školama i školama na otocima koje nerijetko nemaju ni pedagoga ni psihologa. Uz to, u izoliranim mjestima u blizini nema ni druge ustanove kao što su dom zdravlja, centar za socijalnu skrb, obiteljski centar i slično koje zapošljavaju stručnjake tih profila. Zato smo Ministarstvu znanosti i obrazovanja preporučili da osigura mobilni tim stručnih suradnika za više ustanova na takvim područjima.
Treba li u škole uvesti seksualni odgoj kao predmet?
Već dugo se zauzimamo za to da seksualni odgoj – koji uključuje odgoj o spolnosti, reproduktivnom zdravlju, odnosima u adolescentskim vezama te zaštiti od seksualnog nasilja – bude obvezni sadržaj u odgojno-obrazovnom procesu. Zato smo se i prije zauzimali za provedbu cjelovitog zdravstvenog odgoja koji uključuje i te teme. U preopterećenom kurikulumu ne vidimo prostor za zaseban nastavni predmet, ali svakako za jedan obvezni modul kroz sve godine školovanja, prilagođen različitim dobnim skupinama. Taj bi modul morao biti dostupan svakom djetetu, neovisno o svjetonazoru i volji njegovih roditelja jer riječ je o pravu djeteta na pristup informacijama važnim za njegovo zdravlje.
Informacije koje djeca dobivaju kroz sadržaje zdravstvenog odgoja moraju biti znanstveno utemeljene i interdisciplinarno predstavljene u skladu sa standardima zaštite ljudskih prava, ravnopravnosti spolova i suzbijanja svih vrsta diskriminacije i homofobije. U poučavanju ovih tema iznimno je važno uložiti više napora u prilagođavanje pristupa mladima, uključiti stručnjake izvan škole (liječnike, psihologe itd.) u neposredno izvođenje programa te ga kontinuirano vrednovati. Također je važno, osim školskih programa obrazovanja o spolnosti i spolnome zdravlju, osigurati djeci i izvanškolsku stručnu podršku te dostupna savjetovališta o pitanjima spolnosti i spolnoga zdravlja.”
Krše se prava djece na obrazovanje
Koji problemi, osim izravnog nasilja, osobito teško pogađaju djecu?
Manipulativno ponašanje roditelja prema djeci u visokokonfliktnim razvodima osobito teško pogađa djecu i ostavlja dugoročne posljedice. Primjerice, kad roditelj s kojim dijete stanuje na različite načine onemogućuje da dijete ostvari kontakte s drugim roditeljem i nastoji ga otuđiti od njega prikazujući ga isključivo u negativnom svjetlu. Također se događa da roditelj kod kojeg dijete povremeno boravi odluči protupravno zadržati dijete pa se onda temeljem odluke suda ponekad mora pribjeći i prisilnom oduzimanju djeteta, što je za dijete iznimno veliki stres. O dodatnim teškoćama koje pogađaju djecu u takvim situacijama svjedoče i drastični primjeri u kojima djeca čak pola godine uopće nisu pohađala osnovnu školu jer je drugi roditelj uporno uskraćivao suglasnost za upis djeteta u školu.
Osim takvih roditeljskih poteza zbog kojih dijete nije išlo u školu, koji su još problemi u kršenju prava na obrazovanje?
Potresno je da još ima slučajeva da učenici osnovne škole moraju pješačiti do najbliže stanice organiziranog prijevoza ili do škole po nekoliko kilometara, s teškim torbama na leđima, po cestama bez rasvjete, bez usporivača prometa i nogostupa, uz opasnu prometnicu, improviziranim putovima ili kroz šumu gdje im je svakodnevno ugrožena sigurnost. Pritom osnivač škole – općina ili grad – svjesno odbija preuzeti odgovornost za prijevoz djece i prebacuje je isključivo na roditelje, zanemarujući da neki od njih nemaju mogućnosti za to.
Prošlu je godinu obilježio i veliki broj prijava kršenja obrazovnih prava djece s teškoćama u razvoju, većinom zbog uskraćivanja prava na pomoćnika u nastavi te zbog neodgovarajuće prilagodbe nastavnih sadržaja i metoda poučavanja djetetovim individualnim teškoćama i mogućnostima.
SLUČAJEVI KRŠENJA OSOBNIH PRAVA DJECE U 2019.
Pravobraniteljica za djecu u godišnjem Izvješću o radu objavljuje i podatke o primljenim prijavama kršenja prava djece, a u prošloj godini takvih je prijava bilo 1.741!
391 kršenje obrazovnih prava
340 kršenja ostvarivanje prava na roditeljsku skrb
281 nasilje nad djecom i zanemarivanje djece
137 povreda zdravstvenih prava
130 kršenja prava na sigurnost i zaštitu
81 povreda prava djece u pravosudnom postupku
76 povreda prava na zaštitu privatnosti
74 kršenja ekonomskih prava
46 kršenja socijalnih prava
42 prijave diskriminacije
34 prijave povreda kulturnih prava djece
32 povrede prava djece kao članova društvene zajednice
Ostale se prijave odnose na kršenja statusnih prava te prava u području udomiteljstva, posvojenja, skrbništva i drugo