U rujnu 2014. godine Ministarstvo socijalne politike i mladih izradilo je Nacionalnu strategiju za prava djece za razdoblje od 2014. do 2020. U njoj je, među ostalim, zacrtano: “Poduzeti potrebne radnje za osnivanje obiteljskih sudova, odnosno specijalizaciju sudaca za rad na statusnim i obiteljskim predmetima”.
U ožujku 2018. Udruga sudaca za mladež i obiteljskih sudaca sa svog je stručnog skupa poslala zahtjev ministarstvima pravosuđa te za demografiju, obitelj i mlade da izrade plan osnivanja obiteljskih sudova.
U listopadu 2020. pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević je sa saborske govornice uputila još jedan apel za osnivanjem obiteljskih sudova.
Početkom ovog tjedna, točnije 22. veljače 2021., dva odbora Europskog parlamenta uputila su na raspravu prijedlog Rezolucije o posljedicama nasilja koje vrše partneri u intimnim vezama i prava skrbništva po žene i djecu. U njoj, među ostalim, naglašavaju potrebu za jačanjem “specijaliziranih pravosudnih institucija prilagođenih potrebama djece” što su, u prijevodu, obiteljski sudovi.
Dijete dodijelili ocu silovatelju – slučaj na Strasbourgu
Zašto su obiteljski sudovi, kojih u Hrvatskoj još nema iako je njihovo osnivanje već godinama u planu, toliko bitni? Da postoje, možda Zadranka čija je priča početkom ove godine odjeknula u javnosti ne bi danas viđala svog sina samo jednom tjedno i samo na dva sata. Dijete je začeto silovanjem, silovatelj je od nje tražio da obavi pobačaj, a kad je odbila i rodila dolazio je i maltretirao i nju i dijete. U sudskoj trakavici koja je trajala sedam godina na kraju je dijete dodijeljeno ocu koji je još i prije njegova rođenja govorio kako će od djeteta napraviti uličara i davati mu alkohol te prijetio da će uništiti i nju i dijete. Do odlaska ocu dječak je živio s majkom, bakom, djedom i ujakom i, prema riječima majke, bio živahno i svestrano dijete, a sada joj djeluje kao zombi tako da sumnja kako je nečim drogiran.
Zadranka se nada pravdi Europskog suda za ljudska prava jer je prošla sve sudske instance u Hrvatskoj. Kako god priča završila, sedmogodišnja sudska bitka svakako je primjer institucionalnog zlostavljanja o čemu govori Helenca Pirnat Dragičević, pravobraniteljica za djecu, u svom odgovoru na naš upit o osnivanju obiteljskih sudova i Rezoluciji europskih parlamentaraca.
Helena Pirnat Dragičević
Benefiti obiteljskih sudova
“Sada je praksa sudova neujednačena, izreke presuda često nisu u skladu sa zakonskim izmjenama što pokazuje da suci nisu posebno educirani i specijalizirani za problematiku osjetljivih obiteljskih odnosa. Djeca nerijetko trpe i institucionalno zlostavljanje zbog višestrukog i neodgovarajućeg ispitivanja te izostanka pravovremenih i učinkovitih odluka. Ne bi se smjelo tolerirati da postupci u kojima se odlučuje s kojim će roditeljem dijete živjeti ili kako će ostvariti neko svoje pravo traju više godina jer se tako šteti interesu djeteta”, stoji u odgovoru Helence Pirnat Dragičević.
Na obiteljskom sudu sudac će imati uvid u cjelokupnu obiteljsku situaciju, dok je sada taj uvid rascjepkan pa se nešto vodi na prekršajnom, nešto na kaznenom sudu, a obiteljski se nasilnik lako može izvući od strogih sankcija.
U Rezoluciji europarlamentaraca predlaže se i da se dokazanim obiteljskim nasilnicima automatski oduzima pravo skrbništva nad djecom. Uostalom, na to obvezuje i Istanbulska konvencija koja u članku 31 određuje da se “pri određivanju skrbi o djeci i prava na viđanje uzmu u obzir pojave nasilja” te da treba osigurati “da ostvarivanje bilo kojeg prava na viđanje djece ili skrbi o djeci ne ugrožava prava i sigurnost žrtve ili djece”. Kad institucije odrede da je majka dužna dovoditi djecu na viđanje s ocem, dokazanim nasilnikom, pa i onda kada djeca jasno pokazuju da ga se boje, time izravno krše Istanbulsku konvenciju koja je u Hrvatskoj u primjeni od listopada 2018. godine.
Višnja Ljubičić
Manje od deset posto nasilnika osuđeno na zatvor
Koliko se u Hrvatskoj površno shvaća obiteljsko nasilje i posljedice koje ono donosi ženama i djeci potvrđuju i podaci Višnje Ljubičić, pravobraniteljice za ravnopravnost spolova: “Već godinama pravosuđe na bezuvjetne zatvorske kazne osuđuje manje od deset posto svih počinitelja nasilja, svi ostali osuđeni su relativno blagim novčanim kaznama, odnosno uvjetnim zatvorskim kaznama. Razlog za ovakvu blagu penalnu politiku upravo je nedostatak edukacije sudaca/sutkinja i državnih odvjetnika/odvjetnica te kroničan deficit ranog stručnog i preventivnog rada s obiteljima u problemima i počiniteljima nasilja, a čiji rad onda nerijetko i sudovi preuzimaju na sebe svjesni činjenice da se isključivo kažnjavanjem ne može riješiti problem obiteljskog i rodno utemeljenog nasilja.”
Upozorava i na apsurd hrvatskih propisa koji u slučajevima zabrane pristupa policiji određuju da se poštivanje te mjere kontrolira tako da policija telefonom zove žrtvu i povremeno je obilazi, a počinitelja se uglavnom ne prati i ne kontaktira. Štoviše, Pravilnik o izvršavanju mjera opreza propisuje da nadležna policija provjeru “vrši razgovorom s osobom u svrhu čije zaštite je mjera određena”. U praksi bi to moglo zvučati ovako: “Dobar dan, ovdje policijska postaja. Je li vas XY kontaktirao ili napao u zadnje vrijeme? Nije? Dobro, čujemo se.”
O budućnosti djece trebaju odlučivati educirani suci
Lana Peto Kujundžić, sutkinja Visokog kaznenog suda RH i predsjednica Udruge sudaca za mladež i obiteljskih sudaca, kaže kako Njemačka ima obiteljske sudove koji odlično funkcioniraju. U predavanju na konferenciji Vijeća Europe navela je pet prednosti obiteljskih sudova; educirani suci, eksperti za djecu, multidisciplinarni pristup, specijalizirane bolnice i suradnja s nevladinim organizacijama. Uoči skupa o potrebi osnivanja obiteljskih sudova izjavila je da u konfliktnim slučajevima razvoda braka, u kojima je dijete oružje u rukama partnera koji se žele međusobno osvetiti, važnu riječ imaju stručnjaci poput socijalnih pedagoga i psihologa. “Oni i sada postoje, ali rade u različitim ustanovama i sudovima te primjenjuju različite prakse, što dovodi do otežane suradnje i kršenja prava djece”. Kad je riječ o sucima, kazala je da se od njih “ne može očekivati da budu multipraktici pa im je potrebna edukacija i specijalizacija jer odlučuju o budućnosti djece”.
Budućnost djece trebala bi biti taj ključni faktor pri odlučivanju s kim će i kako živjeti te je li važnije pravo roditelja nasilnika da viđa dijete, na što se institucije često pozivaju kad donesu takve odluke, ili je ipak presudan djetetov strah od takvih susreta i opasnost da opet proživi nasilje.
Lana Petö Kujundžić
Naglasci iz Rezolucije odbora Europskog parlamenta
Zajedničko skrbništvo i nenadzirani posjeti su poželjni da bi roditelji uživali jednaka prava i odgovornost. Međutim, nasilje među partnerima u vezama nije spojivo sa zajedničkim skrbništvom. Zbog zaštite djece od nasilja najbolje je skrbništvo dati nenasilnom partneru