Svakome od nas život namjeni neki identitet zbog kojega vodimo bitke da nas se takvima prihvati u okolini, da realiziramo želje, snove i svoje potencijale. Mariti Šupe život je namijenio čak tri identiteta zbog kojih se od svojih najranijih dana učila kako se izboriti za sebe da bi mogla dati od sebe i kako da je zajednica u kojoj živi prihvati. Marita Šupe je posvojeno dijete, osoba s invaliditetom i lezbijka. Danas joj je 31 godina i ovo je njezina priča.
DJEVOJČICA S INVALIDITETOM
Među vršnjacima sam bila autsajder. Zbog zdravstvenih problema. Krenulo je s obostranom skoliozom kralježnice, a sa 11 godina imala sam operaciju iza koje mi se stanje još pogoršalo jer nije uspostavljena prava dijagnoza. Ako nisi malo perfektno biće postaneš meta vršnjačkog nasilja. Ja sam ga proživljavala tijekom cijelog osnovnoškolskog i srednjoškolskog školovanja. U nekoliko navrata bila sam ozbiljno ozlijeđena od strane svojih vršnjaka. Nisam imala podršku obitelji. Nisam imala tu ni pomagača u liječenju. Pravu dijagnozu – poliartritis, uspostavio mi je liječnik u Đurđevcu gdje sam živjela kada sam imala 24 godine.
LEZBIJKA
Nikada nisam osjećala potrebu da nekom dođem i kažem: znaš ja sam lezbijka. Od malena imam stav da je ljubav naprosto ljubav. Postoje ljudi koji se zaljube u suprotni spol, oni koji se zaljube u isti spol, oni koji se mogu zaljubiti u osobu bez obzira na spol. I to je normalno. Nisam imala neku edukaciju o tome od roditelja. Otac mi je umro kada sam bila dijete i rasla sam u vjerničkoj i homofobičnoj sredini. Kad sam već bila odrasla u obitelji su mi znali reći: ‘Pa mi smo to znali, uvijek si se voljela igrati alatima, a ne barbikama.’ Ok! Ako su znali zašto me nisu i vodili i pomogli mi da kroz sve lakše prolazim. To je odgovornost odraslih. Nije mi preostalo drugo nego slijediti svoj instinkt. Tako sam u tinejdžerskoj dobi to rekla samo rijetkima, kako bih sačuvala sebe. Bio je to moj način samoodržanja i preživljavanja.
POSVOJENA KĆI
Posvojena sam kao beba. Obožavala sam svog oca. Umro je kad mi je bilo 4,5 godine. S posvojiteljicom nikada nisam uspjela uspostaviti dobar odnos. Nije mi bila oslonac u životu. Sve mi je nametala: od školovanja u obrtničkom zanimanju za cvjećarku do prisilile upoznavanja biološke majke, polubrata i polusestara. Puno puta mi je prošlo kroz glavu – bilo bi mi puno bolje da me je posvojio neki drugi par, heteroseksualni ili istospolni. Možda bi mi to pružilo ono što svako dijete zaslužuje – topli dom, toplu obitelj, bolje zdravlje.
GAY OSOBA S INVALIDITETOM
U našem društvu vlada neko prešutno mišljenje da se invalidi ne seksaju. Ili da je jako teško biti u vezi s invalidnom osobom. To su gluposti. Društvo uporno diskriminira heteroseksualne osobe s invaliditetom. A gay osoba s invaliditetom nije ništa više poželjna ni u zajednici koja se naziva njihovom. Puno puta sam doživjela da mi netko kaže da sam divna, krasna, hrabra, ali eto, osoba sam s invaliditetom i ne smijem imati očekivanja da ću naći partnericu. Barem što se tiče romantičnog odnosa. Ljudi pogrešno očekuju da oni koji su marginalizirani zbog svoje seksualne orijentacije budu otvorenijeg uma. Biti druge rase, seksualne orijentacije, vjernik ili nevjernik, biti druge nacionalnosti… apsolutno ništa ne jamči da će osoba biti otvorenijeg uma i da neće druge diskriminirati.
U Hrvatskoj sam pokušala pronaći partnericu, nudeći sebe onakvu kakva jesam. Nakon jako puno diskriminacije, odlučila sam odustati od traženja, posvetiti se sebi, aktivizmu, pokušati zaraditi koju kunu ili euro. I kada sam odustala upoznala sam svoju partnericu. Ona nije invalid. Nije čak niti Hrvatica. Prihvaća me takvu kakva jesam: čangrizava, uvijek za akciju, ukočena u krevetu, nesposobna da izvršim neke radnje koje zdravi ljudi uzimaju zdravo za gotovo, nestrpljiva…
OSOBA S INVALIDITETOM I SEKS
Moja partnerica i ja smo puno vremena provele razgovarajući. Ona je učila o meni, a ja o njoj. I još uvijek to radimo. Imamo zdrav pristup seksu. Seksualni odnosi između osobe s invaliditetom i osobe bez invaliditeta mogu biti fantastični. Čak bolji nego kada imamo u jednadžbi samo osobe bez invaliditeta. Vjerujte, znam o čemu pričam. Ne dogovaramo se kada ćemo imati seksualne odnose. Neke stvari u životu ne možemo planirati, a pogotovo ne seks. Otkrivamo jako puno stvari o svojim tijelima za koje nismo znale. Otkrivamo puno toga što nam odgovara kada sam ja fizički lošije, a obje smo raspoložene. Ne boji se istraživati. Mislim da njezin stav potječe iz odgoja, odnosa kojeg ima s obitelji i samog njenog karaktera. Ne prođe dan da se ne šalimo i na račun mog invaliditeta, mojih štaka i pile od invalidskih kolica. Mislim da je pala na mene upravo zbog toga! Ono što razlikuje osobe sa i osobe bez invaliditeta je samo invaliditet. I jedni i drugi volimo ili ne volimo seks, osjećamo se ugodno ili neugodno u samom činu… Ima osoba s invaliditetom koje trebaju pripreme, a partneri moraju znati kako, što, gdje i kada… Zdrav razgovor partnera o seksu je najbitniji u svakoj vezi.
STRANKINJA U FRANCUSKOJ
U Lyonu živim od lanjskog rujna. S partnericom koja je Francuskinja. Upoznale smo se u Hrvatskoj. Tražim posao, polako se uključujem u neke aktivističke vode i ovdje vidim svoju budućnost. Ljudi su ovdje više koncentrirani na sebe što mi izuzetno odgovara. Lyon ima bogatu aktivističku scenu i veselim se upoznavanju s istom. Ne mogu pobjeći od aktivizma. On je dio mog života. Imamo neraskidivu vezu.
EDUKATORICA
Mislim da i u Francuskoj nedostaje seksualnih edukatora. Sada imaju jednu više, mene. U Hrvatskoj sam imala niz predavanja za mlade ljude kao LGBTIQ+ povjesničarka i seksualna edukatorica. Većina mladih misli da ono što vide na porno filmovima može vjerno precrtati u svoje živote. Bila su to predavanja koja sam organizirala sama ili uz pomoć udruga. I nakon njih bih dobivala puno upita u inbox. Primjerice – o seksualnoj zaštiti, korištenju kondoma, pravilnom klistiranju o čemu se, recimo, na internetu može naći svašta što je s medicinske strane jako opasno. Jedna od važnih tema za tu je populaciju kako pitati za konsenzus. Mladi očekuju da će odgovor pristanka ili nepristanka dobiti kroz neverbalnu komunikaciju. Ali nisu sigurni jesu li je dobro razumjeli. Moje je savjet: Pitaj otvoreno, želiš li to ili ne želiš. I poštuj odgovor kakav god on bio.
MARITA ŠUPE poznata je hrvatska aktivistica za borbu za LGBTIQ+ prava, prava ireligioznih osoba i prava osoba s invaliditetom. Radi u području edukacije o LGBTIQ+ identitetima i identitetu osoba s invaliditetom i rado naglašava da je u prvim redovima bez obzira radi li se o pravima manjinskih skupina, pravima djece, pravima žena ili seksualnim pravima. Kao javno outana lezbijka i žena sa šezdesetpostotnom fizičkom invalidnošću svoj aktivistički rad prezentira kroz edukativne cikluse i radionice, gdje podučava i svoja proživljena iskustva. Edukativnim pristupom želi prenijeti duh savezništva prema osobama koje se poistovjećuju sa svim slovima skraćenice LGBTIQ+ i svih osoba raznih invaliditeta.