„Pozdrav. Ne samo da znam što je osvetnička pornografija, nego sam bila i žrtva tog seksualnog nasilja. Krivo. Još uvijek sam. To je nešto s čim živiš do kraja života, iako pokušavam odbiti biti žrtva i dalje. Ako može pomoći moja priča, mogu nešto reći o tome, mogu pokušati…“, poruka je koja nam je poslana u inbox FB profila Reci.hr nakon što smo objavili svojevrsnu anketu čitateljima s pitanjem, znaju li što je to osvetnička pornografija. Samo je 25 posto njih odgovorilo da zna, a dvije četvrtine kako pojma nemaju o čemu bi tu bilo riječi.
Kakva zaboga osvetnička pornografija? Kako tako nešto može postojati? Ili je pornografija ili nije? Je li to nešto što se zakonom kažnjava? Ili opet neki trend, neka pojava koja se rodila na društvenim mrežama, pa sad nismo sigurni je li to moralno, nemoralno, zakonito, nezakonito… To su najčešće dvojbe na pitanje što je to osvetnička pornografija. A radi se o obliku seksualnog nasilja koji postoji jako dugo iako možda nije nosio takav naziv. Dakle, puno je stariji od društvenih mreža na kojima se danas najviše događa.
Anketno pitanje smo postavili ponukani prijavama koje je protekli tjedan policijama četiri zemalja balkanske regije podnijela nekolicina hrabrih djevojaka tražeći da se odmah zatvore online grupe nastale na društvenoj mreži Telegram. Otkrile su da se na tim grupama dijele snimke eksplicitnih fotografija stotina djevojaka i žena koje za to nisu dale pristanak, a koje su tim snimkama ucijenjene, ili uopće ne znaju da se njihove tajno snimljene fotografije skupa s osobnim podacima tako javno sheraju među desetinama tisuća članova tih online grupa.
Ovaj novi pokret prijavljivanja seksualnog nasilja ohrabrio je i ženu koja nam je poslala poruku u inbox da ispriča što joj se dogodilo prije 11 godina kada je postala žrtva osvetničke pornografije u čijoj je stupici, pod seksualnim nasiljem, ponižavanjima, prisilama i silovanjima, živjela punih godinu dana.
Tajno snimanje
Bila sam studentica. Pred kraj studija. Te 2009. godine izašla sam na kavu i jedan mi se muškarac zalijepio i uporno udvarao. Nije mi bio privlačan, na neki mi je način bio i odbojan. Ušla sam u razgovor s njim, sjedili smo za istim stolom, ja sam pila samo kavu i vodu, a on je bio sve uporniji i tražio da pođem s njim, do njegove vikendice.
Kao da me hipnotizirao. Otišla sam iz svoje pogubljenosti, jer već i tada nisam bila dobro psihički. Iz mržnje prema sebi i nesposobnosti da odbijem. Da kažem – ne. Našla se u toj njegovoj kući čega se sjećam samo u fragmentima. Ne znam što smo radili, imam maglovito sjećanje da smo imali seksualni odnos. Drugi dan ujutro otišla sam od njega kući čvrsto uvjerena da ga nikad više neću vidjeti u životu. Nije mi padalo na pamet da s tim čovjekom bilo što imam. Bila sam uvjerena da mi je nešto stavio u piće jer nikako nisam uspijevala povezati svoj boravak tamo u neku cjelinu, bili su to samo neki pobacani isječci, koje sam ionako htjela što prije potisnuti, izbrisati iz sjećanja.
Nakon dva dana mi se javio i zahtijevao da dođem do njega. Glatko sam ga odbila i dala mu do znanja da se s njim ne želim viđati. Da s njim ne želim ništa imati. Nikakvu vezu.
I tada je nadmeno odgovorio, glasom koji ne trpi pogovora: „Pretpostavljam da ne želiš završiti na YouTubeu? Imam te snimljenu. Cijelu. Sve. Ako želiš da snimka nestane, pojavi se danas kod mene!“
Godina dana seksualnog ropstva
On je imao postavljene kamere i sve je bez mog znanja, jer ih nisam ni vidjela, snimao. Time me ucijenio. Prestravila sam se. Postala sam zombi. Kao robot, bez pogovora sam mu se predala, samo da ta snimka nestane, da ne postoji. Nisam mogla ni zamisliti da se moje obnažene snimke pojave javno. Jer ne bi podnijela sramotu ako je objavi. Sramotu prema majci. Svima koji me znaju. Ja dolazim iz malog grada, vrlo tradicionalne sredine, i ne bi preživjela osudu okoline. Kako sam bila naivna. Nije uništio snimku. Nastavio me ucjenjivati i nastajale su nove.
Stalno sam bila na rubu da se ubijem. Bilo je prijetnji i prisile. Bilo je to silovanje. Uzastopno. U nekim razdobljima svaki dan.
Kao da nisam postojala. Prestala sam govoriti. S njim uopće nisam komunicirala. Jako malo s okolinom. Meni najbliži ljudi jesu primijetili da se nešto događa. Ali nisu išli dublje. Nisu se raspitivali. Doživljavali su da ja imam neku vezu s tim čovjekom, jer su nas viđali skupa. A ja nisam ništa govorila. Iz te situacije nisam vidjela izlaza. Držao me u zamci, jer je pomisao da će objaviti snimke bilo najsnažnije oružje.
Bijeg
Jednog dana, bila je 2010., samo je u meni nešto proključalo. Odlučila sam – dosta. Samoj sebi obećala da to više ni minute neću trpjeti. Neka sa snimkama radi što hoće, jer nisam više mogla biti njegova seksualna ropkinja. Mislim da je to bila mržnja. Ona se u meni toliko nakupila da je postala jača od straha od sramote da se u javnosti pojave moje snimke. Mislim da je tu bio i bijes. Nešto se u meni pobunilo. Kao da sam shvatila sam da se imam pravo pobuniti. Da on nema pravo to raditi. Da nitko tako nešto niti jednoj osobi nema pravo raditi takve stvari. Uselila sam se majci. Vratila se doma odlučna da ga nikad više ne vidim, pa što bude – bit će.
Prijetnje i ucjene
Mjesec dana je trajao moj mir. Nije me zvao, nije mi prijetio, nisu se pojavile snimke. Odahnula sam, okrenula leđa, pokušala zaboraviti, krenuti naprijed. Onda je počelo. Prvo je preko članova obitelji počeo je slati poruke: da mu se vratim jer me voli. I prijetnje: „S tvojim ću fotografijama oblijepiti cijeli grad!“
Pokušala sam objasniti da me ucjenjuje. Sve sam majci i najbližim članovima obitelji ispričala. Da ja nikad svojevoljno nisam bila s tim čovjekom. Da me držao ucjenjenom, da me seksualno iskorištavao, silovao. Da sam se puno puta htjela ubiti.
Nisu vjerovali. Nisu htjeli to čuti. Osim majke. Ona je razumjela. Ostali su govorili su: „Pa viđali smo te s njim! Bila si u vezi.“
Kako bi im dokazala da to nije bilo dobrovoljno pitala sam ih kada su me čuli da govorim o njemu, da išta planiram s tim čovjekom, da ga spominjem, kao što se spominje osoba s kojom si u ljubavi i vezi. Ja sam godinu dana doslovno šutjela. Bila sam nijema. I oni su to primijetili. Ali nisu mi vjerovali. Ili naprosto nisu htjeli.
Ja sam odlučila u onaj pakao seksualnog zlostavljanja se nikada neću vratiti. Po cijenu života.
Snimke na YouTubeu, lažnim Facebook profilima, porno portalima
I dogodilo se. Ostvario je prijetnje. Prvo je oblijepio fotografijama haustor zgrade u kojoj sam živjela s majkom. A čula sam da su se snimke našle i na frekventnim mjestima u gradu i na mom fakultetu. U tome mu je pomagao član moje obitelji, koji me je također počeo ucjenjivao. Da će ga zaustaviti ako mu platim 25 tisuća eura ili se odreknem obiteljskog nasljeđa u njegovu korist. Kada nisam pristala i on se krenuo osvećivati.
Htjela sam ih odmah prijaviti policiji, ali me majka preklinjala da to ne činim. Bila je teški srčani bolesnik i htjela sam je poštedjeti. Imala sam grižnju savjeti što sam joj zadala toliku muku.
Na Facebooku su se istovremeno počeli pojavljivati lažni profili pod mojim imenom, sa svim osobnim podacima, do adrese gdje stanujem, i snimkama. Stalno sam podnosila prijave Facebooku da zatvore lažan profil, nakon čega bi on otvarao novi.
Na YouTubeu je pustio video snimku i to sam također prijavila što je maknuto istog dana, pa to više nije pokušao tu napraviti. Na toj je video snimci i on, ali je zacrnio svoje lice, ipak se bojao da ga se s tim ne poveže. Očito je znao da čini kazneno djelo.
Objavio je moje fotografije i sve podatke o meni na portalu erotskih oglasa koji se zove Smokva, a na koji se registriraju ljudi koji traže kontakte radi seksa. Oni sami objavljuju svoje obnažene fotografije, ali nikada s licem, niti stvarnim osobnim podacima. On je moje fotografije, na kojima se jasno vidi i lice, objavio kao oglas sa mojim osobnim podacima, kao da nudim seks za novac. Kao da me prodao. Ta je objava bila i najveća tortura je su me opsjedali ljudi koji su me tražili da se s njima nađem, pitali kolika mi je cijena.
Punih šest mjeseci trajalo je to seksualno nasilje. Punih šest mjeseci bila sam žrtva osvetničke pornografije. Promijenila sam ime, profile, mjesecima se skrivala, nisam izlazila iz kuće. Uskoro sam napustila i grad i državu.
Prva prijava policiji
Jednog su dana sprejom počeli ispisivati poruke po ulaznim vratima stana gdje sam živjela s majkom. Bilo je to na početku. Ispisivali su kurva. Majka je čula šumove, otvorila vrata pa su i nju pošpricali po licu, počela se gušiti. Pozvala sam Hitnu, a ona i policiju. Tada sam prvi puta dobila priliku prijaviti seksualno nasilje koje sam doživljavala. Dala sam iskaz policiji, sve sam ispričala. Jedan od policajaca, koji me poznaje, jer mi smo malen grad, na kraju je rekao da se tu ništa ne može napraviti. Da sam viđena s njim u gradu i da smo bili u vezi i da se to ne može onda podvesti pod seksualno nasilje, jer sam s njim bila dobrovoljno. Činjenicu da je lijepio moje fotografije po gradu, po haustoru, da je objavljivao video snimke, da je otvarao lažne FB profile s moim imenom, mojim podacima i fotografijama… – ništa od toga policiju nije zanimalo. Prijavu su tretirali kao remećenje javnog reda, a po njoj nisu postupali. Njemu se ništa nije dogodilo. Nije priveden ni na razgovor. Samo je meni poručio, opet preko člana obitelji, da će mene tužiti za klevetu.
Nova država, novi grad
Prekinula sam studij. To mi od svega najteže pada. Sve što sam u životu htjela bilo je raditi kao nastavnica. Nakon svega to nisam mogla. Sama pomisao vodila je drugoj – što bi roditelji djece rekli kad bi saznali ili vidjeli moje fotografije koje još uvijek kolaju negdje po internetu.
Ni deset godina nakon svega – nisam se oporavila. Nema segmenta mog života koji nije stradao. I socijalni i emotivni i zdravstveni. Imam kronične bolove, depresiju, nesanice…
Pobjegla sam samo da spasim živu glavu, ali još uvijek nisam uspjela stvoriti svoj novi život. Puno sam puta bila blizu samoubojstva, a suicidalnih se misli nisam riješila.
Nisam ništa poduzimala da zlostavljača prijavim, jer sam tada, iz svega što se događalo, bila uvjerena kako ništa neću uspjeti napraviti.
Njemu se ništa nije dogodilo. Taj se čovjek izvukao bez ikakve kazne, a ja vjerujem da nisam jedina njegova žrtva.
I taj jedan član obitelji, koji je u mojoj nesreći vidio priliku okoristiti se, lijepo živi u mom rodnom gradu iz kojega sam morala pobjeći, a ljudi ga smatraju uzornim građaninom.
Druga prijava policiji
Ne osjećam se danas dobro što nisam podnosila prijave. Što nisam potražila pravnu pomoć. S druge strane, tada, kada se meni događalo, osvetnička pornografija u to vrijeme nije postojala kao pojam. Ljudi nisu znali što je to. Zaključivali bi, pa sama si je kriva, kako je dopustila da je slika.
Sve do nedavno su mi stizale ponude na Facebook profil, koji sam otvorila pod svojim novim imenom, prezime nisam promijenila, pa su ljudi očito svim ženama pod tim prezimenom slali ponude. Samo sam ja razumjela, kad sam ih dobila, o čemu je riječ. Dakle, moje se slike i moji podaci još uvijek nalaze na internetu.
Neprestano živim u strahu od novog seksualnog napada.
I dogodio se prije par godina. Mojim je slikama jedan dan oblijepljen haustor stana u kojem sada živim. Doznao je gdje sam i dao do znanja da nikada neću naći mira.
Otišla sam na policiju i to prijavila. No, nema koristi, jer nikakvu prijavu ne mogu napraviti protiv njega, jer je on strani državljanin. Tako su mi na policiji rekli, uz svo suosjećanje koje su pokazali nad mojom iskazom.
Optuživala sam sebe
Zašto se to baš meni događa? To sam si pitanje stalno postavljala. I sebe sam krivila. Osjećala sam da sam sve to zaslužila. Zato sam šutjela. Možda zato nisam na vrijeme podnosila prijave. Bila sam uvjerena da mi se takve stvari moraju događati, da mi je to kazna.
Ja sam već bila žrtva silovanja.
Bilo mi je tek navršenih 18. Tadašnji momak s kojim sam bila u vezi svom je prijatelju obećao da će ga počastiti sa mnom i to se dogodilo. Brutalno sam silovana. Nakon toga došla sam kući i sve ispričala majci. Htjela sam ih prijaviti policiji. Htjela sam liječniku. Majka je skočila i nije dala. Morate znati da smo mi tradicionalna, vjernička obitelj. To je majka smatrala velikom sramotom i bojala se da bi me taj događaj obilježio za cijeli život. Svi će znati, govorila je, da nisi nevina. Mislila je da je bolje zaboraviti. Da ću se vremenom oporaviti. Nikada se nisam od toga oporavila. Priča je pukla u gradu, one se hvalisao kako se dobro sa mnom zabavio…
U totalnom stanju traume, jer bilo je to jako brutalno silovanje, a on je prošao nekažnjeno, ja sam se počela bahato ponašati prema muškarcima. Kao da sam postala neka osvetnica. Ulazila iz veze u vezu. Prozvali su me promiskuitetnom. Poslije sam spoznala da žrtve silovanja mogu postati aseksualne ili kao iz nekog inata, ulaziti u veze, pa će ih prozvati promiskuitetnima.
Ja sam samo bila duboko ranjena i u sebi kipila. Bio je to način mog liječenja traume. Očito krivi, ali za drugo nisam znala. Od tog se silovanja nikada nisam oporavila.
I kao da je jedno vodilo drugo. Negdje sam pročitala da su žrtve silovanja u dvostruko većoj opasnosti od ponovnog seksualnog nasilja. Da je veća vjerojatnost da im se ono ponovi. Ja sam živi dokaz da je tome tako.
Za sve sam dugo godina optuživala samu sebe. To je bio i najveći razlog što nisam na vrijeme prijavljivala.
Izlazak iz traume – nitko nema pravo drugome raditi te stvari
Kao što nisam tražila pravnu pomoć, tako nikada nisam potražila ni psihološku pomoć. Svjesna sam bila da mi je potrebna, ali nisam imala snage posvetiti se tome. Poremetio mi se identitet. Sebe sam vidjela kao krivca sve do unazad nekoliko godina. Sve dok nisam shvatila da nitko drugom čovjeku nema pravo raditi te stvari. Tek sam nedavno dobila dozu inata.
Puno sam čitala o tome, najviše strane literature i to mi je pomoglo da shvatim kako sam ljudsko biće i da imam svoja prava. Da sam ja ta koja daje pristanak, a sve ostalo je seksualno nasilje. Upoznala sam i druge djevojke i žene. Mnogo njih. Puno žrtava seksualnog nasilja poput mene. Puno žrtava osvetničke pornografije.
Voljela bi da počinitelji budu kažnjeni. Bojim se da je za to nastupila zastara. Zato sam odlučila dati svoju priču u javnost, da ljudi osvijeste da osvetnička pornografija postoji svuda oko nas i da je to seksualno nasilje.
Prestala sam kriviti sebe. Sljedeći korak je potražiti psihološku pomoć. Prvi puta. Sama sam napravila maksimum, dalje moram imati nekoga tko će me dovesti do toga da svoj život vidim u budućnosti, a prošlosti okrenem leđa.
Podaci sugovornice poznati su redakciji, svoju je ispovijest dala pod uvjetom da bude objavljena anonimno.
Žrtve seksualnog nasilja mogu se javiti Centru za žrtve seksualnog nasilja.
Centar za žrtve seksualnog nasilja – ŽENSKA SOBA
01/ 61 19 444 – radnim danom od 10 – 17 sati