“Tijela u udžbenicima i na ekranima nikada nisu izgledala poput mene. Trebale su mi godine da steknem povjerenje u sebe kao seksualnu osobu”, piše za Huffpost Dan Batten, motivacijski govornik za podizanje svijesti o invalidnosti koji radi u dobrotvornoj organizaciji Enhance The UK. Za serijal o seksualnosti Huffpost-a piše o nedovoljnoj seksualnoj edukaciji mladih sa invaliditetom koja proizlazi iz potpuno nepoštene percepcije osoba s invaliditetom kao aseksualnih. Njegov tekst prenosimo u cijelosti.
Edukacija o seksualnosti počinje u školi
Horizontalni tango ritam je koji nas održava na životu. To je čak zapisano u Zakonu o ljudskim pravima – točnije, u članku 8, a to bi trebalo značiti da ja i bilo koja druga osoba s invaliditetom imamo jednako pravo na ugodan privatni život kao i bilo tko drugi. Zašto se onda okreću glave sa sažaljenjem i zgražanjem kada se u razgovor o seksualnosti ukluče i osobe s invaliditetom? Gdje nestaje to uzbuđenje koje ove teme inače donose?
Prema mom iskustvu, sve počinje u školi, gdje je stavljanje kondoma na bananu sasvim normalno, ali raspravljati o invaliditetu na satu spolnog odgoja nije. Takvim primjerom obrazovni sustav podržava mit da su osobe s nekim poteškoćama ili fizičkim oštećenjima aseksualna bića. Ne samo da su ljudi poput mene nepoželjni na zabavi, već se čini da nikada nismo ni bili na popisu gostiju.
Osamdesetih godina na zdravstvenoj edukaciji u školi za djecu s teškoćama u razvoju naučio sam neke osnove o seksualnosti, ali tijela prikazana u udžbenicima i na ekranima nisu nimalo nalikovala tijelima u kojima smo svakodnevno živjeli moji kolege ili ja. Gledajući neke položaje tijela na zdravstvenoj edukaciji moji kolege i ja shvaćali smo da naša tijela u tim pozicijama nikada neće biti. Imam cerebralnu paralizu, stanje koje utječe na moju koordinaciju i finu motoriku, pa ideja da isprobam položaje poput ‘čamac na vesla’ iz Kama Sutre u stvarnosti za mene ne postoji. Ne mogu nositi piće, a kamoli raditi akrobacije u krevetu. Unatoč tome moj um ipak ostaje vrlo fleksibilan.
Nikad nisam smatrao da bi moja klimava vanjština mogla izluđivati tinejdžerice sjevernog Londona, ali nedostatak vidljivosti i potpore natjerao me da preispitujem svoj fizički izgled do te mjere da sam ga počeo mrziti. Sve to ostavilo me potpuno usamljenog pa čak i u maštanjima o interakciji sa suprotnim spolom. U svim satima zdravstvene edukacije niti jednom nisam čuo rečenicu da sam seksualno biće koje bi u nekoj fazi života voljelo ostvariti neku vrstu smislenog kontakta s drugom osobom.
Seksualni odgoj kod kuće
Ni moji roditelji nikada nisu sa mnom započeli tu temu. Mama je odrasla kao katolkinja, sa svim sramom i krivnjom vezanom uz seks koja dolazi s tim paketom čvrstih uvjerenja. Tata, u velikoj mjeri “muževni muškarac” bio je drugačiji: VHS kazeta “Švedske drolje 7” nalazila se u gornjoj polici njegovog ormara i jednom mi je samo šapnuo “kopiraj kazetu kad ti mama ne bude doma”. To je bilo to od seksualnog odgoja, oboje su samo pretpostavili da njihov drski sin metalac iskoristi priliku za barenje tijekom brojnih svirki i posjetima noćnih klubova. Međutim to nije bilo tako.
Roditelji bivše partnerice koja je imala značajnija tjelesna oštećenja također nisu mogli shvatiti da bi njihova privlačna 21-godišnja kći mogla učiniti nešto više od toga da se istinski slatko nasmiješi nekom mladiću. Aktivno su blokirali naše pokušaje da ostanemo nasamo. Za oboje je to bilo apsolutno zbunjujuće i frustrirajuće, imao sam prekrasnu djevojku čiji roditelji nisu sasvim shvatili, ili nisu htjeli shvatiti činjenicu da je njihova mala kći postala žena sa željama i potrebama van njihovog dometa. Srećom, njezina pomoćnica bila je daleko prosvjetljenija i daleko spremnija pomoći te nam je olakšala potrebe tako što nas je odvezla do njezina stana, a onda, kad smo se opustili, “shvatila” je da joj je hladnjak prazan. Otišla je objašnjavajući da joj trebaju dobra dva sata za kupnju “jer s kupnjom pravih proizvoda nema žurbe” zar ne?
Sve je to značilo da su mi trebale godine da steknem povjerenje u sebe kao seksualno biće. Na tome moram zahvaliti svojoj supruzi, plus jednom simpatičnom susretu sa ženom bez invaliditeta dan nakon ispraćaja Davida Beckhama na Svjetskom. Dok sam spuštene glave sjedio i pio pivo na slamku, obučen u trenirku i majicu Machine Heada, iznenada sam dobio pitanje je li mjesto do mene zauzeto. Dok sam podigao pogled i vidio visoku, vrlo atraktivnu brinetu koja je postavila pitanje, ona je već zauzela sjedalo.
Nakon nekoliko sati razgovora – u kojem sam joj objasnio sve o bendu s moje majice i dok smo prošli sve šale na račun Bechama, ustala je da ode. Ostao sam na mjestu, kao vječiti seksualno pothranjeni samac i bio spreman reći kako sam se lijepo proveo, međutim ta privlačna žena me pogledala i upitala “Pa, ne mogu sama sebe poševiti, zar ne?” i morao sam je slijediti. Smijala se ideji da su moja fizička oštećenja uopće problem. Seks s njom bio je jednostavan, bez prigovora, problema i uz nekoliko komplimenata koji su mi nahraili samopouzdanje.
Svi smo ravnopravna seksualna bića
Ono što sam želio poručiti ovom pričom jest da bi dobro obrazovanje trebalo stvoriti zaokružene, informirane pojedince. Možete li zamisliti bijes ako biste napustili školu ne znajući abecedu, ako vas nisu naučili zbrajati ili pisati rečenice? Pa zašto već seks i invalidnost nisu dio svačijeg obrazovanja? Nema dobrih razloga za izostavljanje ovoga iz kurikuluma, a mnoštvo je pozitivnih dokaza za promicanje pozitivnog seksualnog identiteta osoba s invaliditetom. Da sam u školi uz Pitagorin teorem savladao i znanja da je moje pravo biti seksualno biće možda bih u šestom razredu osjećao da sam ravnopravan ostalim dečkima borit se za naklonost djevojke koja mi se sviđa. Možda bih imao povjerenja u sebe i predložio seks prijateljici s faksa, možda bih nekad bio odbijen, a nekad bi ulet rezultirao seksom. Možda sam se čak mogao sam suprotstaviti roditeljima moje prve djevojke i prespavati kod nje koji put.
Na tom putu prema boljem društvu ideja da je osobama s invaliditetom potrebno više obrazovanja iz područja seksualnosti samo je mali dio. Na tom putu treba prihvatiti da i neke nesavršenosti mogu biti privlačne. Što nije u redu s nogom koja nije ravna ili rukom koja ne reagira uvijek onako kako bi možda trebala? Ponekad baš ta ruka može prirediti iznenađenje i donijeti osjećaj zadovoljstva.