‘Ajmo u porod. Od jučer ste kod nas, ne možemo više čekati da se otvorite. Krećemo! Bušimo vodenjak…. Danas ćete, mama, i prije ručka, roditi’ Žurilo vam se roditi, zar ne, zato ste i došli, pa idemo onda raađaati.’ izgovara ginekolog jutarnje smjene čije lice tijekom jučerašnjeg dana nad svojim porođajnim stolom u Petrovoj nisam vidjela. Nije se predstavio, nisam mu znala ime, kao ni on moje.
Jučerašnji popodnevni trudovi, u pravilnim razmacima i dva dana prije predviđenog termina za porod, bili su razlozi da odem u rodilište i da me u Petrovoj zaprime, kamo sam po mjestu stanovanja pripadala. Odmah su me poslali na brijanje i klistiranje te smjestili u rađaonicu. Na porođajni stol, a uz priključak praćenja srca bebe, priključe i meni u venu drip. Infuziju hormona oksitocina za stimulaciju trudova, iako to nisam tražila, niti su me za privolu pitali.
Tek godinama kasnije, zahvaljujući isključivo vlastitom propitkivanju i istraživanju, saznajem da se umjetna stimulacija trudova rodiljama daje u indiciranim slučajevima poput prenesene trudnoće, prevelike bebe (iznad 4 kg), zamućene i mekonijske plodne vode, curenja plodne vode, visokog krvnog tlaka ili nekih težih bolesti trudnice, poput dijabetesa, kronične bolesti bubrega, jetre ili bolesti srca… I to uz informiranje rodilje i njezine privole. Jednako kao i kod bušenja vodenjaka, liječnici moraju imati indikaciju za taj zahvat, jer je vodenjak zaštitni mjehur prirode čija amnionska tekućina bebu i prilikom poroda štiti od bakterija, a rodilji omogućava lakši porod, manje bolne trudove. Danas sva istraživanja tome govore u prilog, zahvaljujući čemu i Svjetska zdravstvena organizacija amniotomiju ne preporuča za ubrzanje poroda, kao ni davanje dripa.
U mom slučaju nije postojao niti jedan razlog da se nasilno buši vodenjak, kao ni da me se priključi na drip. Posebice ne bez pitanja, bez informiranja, bez privole, samo zato da bi rodila prije ručka. Štoviše, moje se tijelo, staro 22 godine, samo i lagano pripremalo za prirodan porod nakon potpuno zdrave trudnoće u svom 39 tjednu.
‘Sestro, pojačajte drip!’, naređuje liječnik nakon što je ogromnom iglom probušio vodenjak.
Okreće se i odlazi iz rađaonice da bi me ostavili na stolu čekajući da umjetni trudovi odrade svoje, ubrzaju porod.
‘Sad ćete se, mama, okrenuti na bok. Morate biti savršeno mirni. Jeste li me dobro razumjeli? I malim pomakom, dok vam dajemo injekciju, možete oštetiti kralježnicu’, govori mi liječnik nakon pregleda cerviksa, dva sata nakon što je probušio vodenjak. Dakle, ja ću biti kriva ako nešto prilikom injektiranja u kralježnicu pođe krivo?
Cerviks se proširio, ali još uvijek nije dosegao ni pet centimetra, trudovi su bivali sve bolniji i gotovo neprestani. Drip je pojačan, juri u venu, a u donji dio kralježnice dobivam analgeziju (anesteziju). Kako mi nitko nije objasnio što mi se daje, ni danas ne znam je li to bila epiduralna ili spinalna anestezija.
‘Što radite mama! Hoćete si ubiti dijete?’, uzviknula je primalja držeći tek rođenu bebu među mojim nogama.
Navodno sam pomaknula nogu, ili obje, ne znam, jer donji dio tijela uopće nisam osjećala niti mogla kontrolirati. Kad sam godinama kasnije došla do informacija kako djeluje spinalna anestezija, danas pretpostavljam da sam nju dobila, jer osjeta u nogama uopće nisam imala. Tada se s tim nisam uopće opterećivala. Bebu sam rodila, sve je u redu, ocjena desetka. Imam sreću što se nalazim u glavnoj rađaonici gdje je i vaga, pa doznajem koliko je beba dugačka i teška. Presretna sam. Sve je u redu.
U sobi rodilja našla sam se u vrijeme ručka. Nakon šivanja međice, koju su duboko zarezali, kao i cerviksa koji je jako puknuo prilikom forsiranog poroda.
Bebu sam prvi puta u ruke dobila tek iduće jutro. U šest, na prvom jutarnjem dojenju, kada su ih kao omotane štruce dovezli u boks-kolicima i po brojevima na zapešću ruke podijelili rodiljama. Tada davanje tek rođene bebe u naručje majke, prislanjanje kože uz kožu, prvo dojenje i razmjena naših emocija, mirisa, naših tjelesnosti nije bila praksa rada niti jednog rodilišta u Hrvatskoj, pa tako ni onog najvećeg u Petrovoj. Isti se postupak dovođenja beba na dojenje i njihovo odvođenje u sobu za novorođenčad ponavljao svaka tri sata tijekom dana, zadnje je bilo iza 20 sati.
Iduće jutro otvaraju se vrata opet u šest, dolaze bebe na dojenje, svima su dali njihovo novorođenče, osim meni.
‘Gdje je moje dijete? Niste mi doveli dijete!‘, u šoku i već u suzama zavapim sestrama, koje su me samo u čudu na trenutak pogledale, pa bez riječi izašle iz sobe i zatvorile vrata. Kao u transu dižem se iz kreveta, izlazim na hodnik, bauljam tražeći gdje je soba za novorođenčad i vidim dvije sestre. Sjede na klupici na hodniku, piju kavu… Završila im smjena, bile su noćne.
‘Što je bilo, mama? Vrijeme je dojenja, vratite se u sobu!’
‘Nisu mi doveli dijete! Tražim gdje je moje dijete. Nisu ga doveli na dojenje!’, zavapim i njima.
‘Kako nisu?, zainteresira se jedna od sestara.
‘To mora da je onaj mali koji je noćas poplavio!’, progovori druga.
‘Dijete vam je na intenzivnoj. Idite ravno hodnikom, pa, vidjet ćete, velika staklena vrata’, daje mi upute sestra koja je bila u noćnom dežurstvu i primijetila da je jedna od beba loše, da teško diše, da je promijenila boju kože, da je… Sestra ili primalja, nikad joj nisam doznala ime, koja je zahvaljujući tom opažanju i reakciji vjerojatno moje dijete i spasila. Alarmirala je liječnike noćnog dežurstva zahvaljujući čemu je je beba završila na odjelu intenzivne skrbi. U inkubatoru pod kisikom, s puno tanašnih žica po sebi, iglama zabodenim u majušno stopalo kroz koje je curila infuzija, možda i transfuzija, lijekovi…
Kad sam, u transu od šoka, trčeći bolničkim hodnicima, napokon pronašla ta staklena vrata intenzivne, kucala po njima da bi preko stakla objasnila da je moje dijete vjerojatno tu, jedan od liječnika je izašao i pokazao mi u smjeru jednog od inkubatora u kojem se nalazilo moje dijete.
‘Sve je u redu, nije bio dobro noćas, dobio je lijekove i infuziju, sad je pod kisikom, možete se vratiti u sobu, vizita će vam sve objasniti’, riječi su kojima me otpravio u sobu rodilja.
‘Vaš je mali dobio žuticu. Ne brinite, mama, to većina novorođenčadi dobiva, povećani bilirubini… stavili smo ga pod svjetla, dobit ćete ga nazad kad mu se smanje i vi ste za par dana doma’, bilo je sve što mi je liječnik, taj dan dežuran i u viziti, imao za reći.
‘Znam što je žutica kod novorođenčadi, moja beba nije uopće žuta’ I pod kisikom je, ne pod svjetlima!, pobunila sam se protiv pogrešnih informacija u pokušaju da dođem do pravih.
Bezuspješno. Priču o žutici su liječnici ponavljali iz dana u dan, a dijete je na intenzivnoj bilo pet dana. Nas dvoje u bolnici ukupno 15 dana. Kada smo izašli otac je svoju bebu prvi puta i vidio. U to vrijeme u Petrovoj očevima nije bilo omogućeno da vide svoju djecu.
Naše je dijete dobilo bolničku plućnu infekciju, život mu je visio o koncu, a o čemu mi nikada nitko nije htio dati informacije. U otpusnom pismu nije bilo ni riječi o žutici, samo navod činjenice da je pet dana proveo u intenzivnoj, koje je lijekove i terapiju primio, ali ne i zašto.
Traumu zbog posljedica forsiranog, nepotrebno ubrzanog poroda, a čije posljedice je najviše trpjelo moje dijete, na svoj sam način proživljavala godinama. Najviše potiskivala. I danas, 37 godina poslije, sjećam se svih detalja. Dugo sam krivila samu sebe, jer sam u rodilište otišla prerano, jer nisam znala procijeniti jačinu trudova, pa tako i vrijeme kad trebam roditi. Krivila sam sebe što sam se predala u ruke liječnicima krotko i poslušno, bez puno propitkivanja, a u svoje tijelo imala puno manje povjerenja. Krivila i svoje najbliže što su me takvu odgojili, da vjerujem više liječnicima nego sebi. Pa i onda kad im ne vjerujem da ne zauzmem stav. Tješila se što je sve dobro prošlo i u naučenom obrascu ponašanja loše iskustvo naprosto potisnem jer se tu više ništa ne može promijeniti. Jer postoje oni čija iskustva nemaju dobar završetak, pa tko sam ja da dramim oko jednog rutinski izvedenog ubrzanog poroda u konačnici s dobrim završetkom, živorođenim djetetom i rodiljom koja se od poroda brzo oporavila. Iako je zdravstveni sustav svojom praksom tehnikama dominacije nad pacijenticama na meni ostavio trajni otisak.
Tehnike dominacije u zdravstvu kao ustaljena praksa
Zašto onda sada, gotovo četiri desetljeća kasnije, uopće iznosim javno, i to prvi puta, svoje iskustvo rađanja? Svoje osjećaje krivnje, srama, straha, podčinjenosti, zbunjenosti, bijesa…
Zato što sam pročitala iskustva rodilja, trudnica i žena otprije godinu, dvije, a koje je udruga Roda zabilježila u razgovorima sa 70 žena u okviru projekta RADAR – Osnaživanje zagovaračkih potencijala udruga za zaštitu ženskih prava u zdravstvu.
Njihova su iskustva u mnogim detaljima postupanja i praksama zdravstvenih djelatnika prema rodiljama gotovo istovjetna mojem, iako je od tada proteklo gotovo 40 godina. I to je zastrašujuće.
Mi se samo zavaravamo da nam se zdravstveni sustav i praksa zdravstvenih djelatnika prema ženama i njihovom reproduktivnom zdravlju i pravima poboljšala. Možda zato što danas postoji pratnja pri porodu, što očevi mogu vidjeti i primiti dijete drugi dan nakon poroda, ako nisu bili u pratnji. Možda zato što su rodilišta malo modernije opremljena, što postoji Internet i društvene mreže, pa imamo osjećaj da lakše dođemo do pravih informacija, da lakše dijelimo proživljeno, da možemo učiti na tuđem iskustvu koje nam je postalo tako i dostupnije.
Međutim, iskustvo lock-downa zbog pandemije već nas je osvijestilo koliko su i ta mala postignuća u kvaliteti usluga ženskom reproduktivnom zdravlju krhka. Prema istraživanju Roda te 2020. sva su se ta teško stečena prava prva urušila. Primjerice, pratnja na porodu bila je onemogućena, bolje rečeno zabranjena za 78 posto rodilja!
RODINI STRATEŠKI DOKUMENTI PRED VLADU RH: Akcijski plan i Deklaracija za reproduktivno zdravlje žena
Iskustva žena o grubom kršenju njihovih reproduktivnih prava i zdravlja u zdravstvu su brojna. Kroz proteklih je pet godina u javnost izašlo na tisuće svjedočanstava žena o različitim oblicima nasilnog i neprofesionalnog postupanja u zdravstvenim ustanovama te uskraćivanju zdravstvene skrbi, a s kojima se javnost upoznala kroz kampanje #prekinimošutnju i #Dosta! Rodina kampanja ‘Prekinimo šutnju’ pokrenuta je nakon istupa saborske zastupnice o uskrati anestezije prilikom kiretaže, a Dosta! zahvaljujući izlasku u medije hrabre žene Mirele Čavajde kojoj je onemogućen zakonom zajamčen prekid trudnoće unatoč teškoj dijagnozi njezina ploda, pa je odlučila obznaniti koja su se sve redom kršila njezina prava na reproduktivno zdravlje.
U svim tim svjedočanstvima očituje se primjena ustaljene prakse tehnika dominacije u zdravstvenom sustavu, naročito prema ženama i kad je riječ o njezinom reproduktivnom zdravlju i pravima. Bolni ginekološki postupci bez anestezije, nezakonito naplaćivanje ginekoloških pregleda, uskraćivanje pratnje na porođaju tijekom pandemije, opstetričko nasilje, nepristupačna i neodgovarajuća skrb za zdravlje žena s invaliditetom, uskraćivanje prekida trudnoće – samo su neki od primjera ugrožavanja zdravlja žena.
Takva je praksa liječnika napokon dobila i svoje ime – primjena tehnika dominacije kroz razne oblike i načine ponašanja i ophođenja prema pacijenticama do, u konačnici, i donošenja odluka o pružanju zdravstvene usluge.
„Unatoč pritisku javnosti, brojnih organizacija civilnog društva i provedenim inspekcijskim nadzorima Ministarstva zdravstva RH koji su pokazali nepravilnosti, i dalje svjedočimo sve većem uskraćivanju zdravstvene skrbi ženama i kršenju njihova prava na zdravlje. Praksa se mora mijenjati, a u prilog tome izradili smo nacrt Akcijskog plana i Deklaracije za reproduktivno zdravlje žena koji je odgovor na potrebe svih žena iz urbanih, ruralnih i otočnih sredina, pripadnica romske nacionalne manjine, žena s različitim fizičkim i senzornim invaliditetom i drugih“, naglasila je Branka Mrzić Jagatić, koordinatorica projekata udruge Roda i voditeljica ovog projekta, najavljujući već zakazan sastanak u Ministarstvu s ministrom Vili Berošem kojem će predočiti ovaj važan strateški dokument.
Autorice Akcijskog plana i Deklaracije za reproduktivno zdravlje žena Paula Zore, aktivistkinja za ženska prava i Nives Rudar, mag. comm., ističu da je cilj kroz ovaj dokument postaviti čvrste temelje za kvalitetnu javnozdravstvenu skrb žena koja je prikladna dobi, rodno osjetljiva, orijentirana na osobu i počiva na pravima, etičkim principima te medicini temeljenoj na dokazima.
Rodin e-tečaj protiv tehnika dominacija u zdravstvenom sustavu
U okviru ovog projekta „Osnaživanje zagovaračkih potencijala organizacija civilnoga društva za zaštitu ženskih ljudskih prava u zdravstvu“ udruga Roda izradila je i e-tečaj “osnaŽENE u zdravstvenom sustavu”.
Zasad je u EU i jedini takve vrste zahvaljujući kojem se osvješćuje prepoznavanje tehnika dominacije u zdravstvu. Tečaj je namijenjen volonterkama i aktivisticama udruga koje se bave osnaživanjem žena i njihovim osvješćivanjem praksi tehnika dominacija, ali svakako preporučamo i zdravstvenim djelatnicima koji mnoge od tih tehnika možda i nesvjesno prenose kroz prakse ophođenja prema pacijenticama, a rado bi ih mijenjali.
Kroz tečaj polaznice dobivaju i savjete, ‘upute o lijeku’, kako se prema takvim manipulativnim praksama liječnika pacijentice mogu postaviti. Kako se protiv njih osnažiti i pružiti otpor dominaciji kojoj su žene nerijetko izložene u zdravstvenom sustavu.
„Imamo prilike čuti i osobno doživjeti vrlo pozitivne priče promjene odnosa prema pacijenticama, posebice mladih liječnika i liječnice, koji ne kopiraju ustaljene prakse u kojima su tehnike dominacije prisutne. Štoviše, one i oni su ti koji rade već promjene. Njih pacijentice prepoznaju i naša je poruka da ih zbog toga valja ne smao pohvaliti, njegove njihove drukčije metode rada isticati kao pozitivne primjere“, naglasila je Ivana Zanze, izvršna direktorica udruge Roda prilikom predstavljanja rezultata ovog projekta.
Video koji razotkriva tehnike dominacija, česte prakse rada ginekologa i porodničara
Osim toga u suradnji u partnerstvu s udrugama Women’s Counselling iz Reykjavika i Otvorenom medijskom grupacijom O.M.G. iz Zagreba Rode su izradile promotivni video pod nazivom osnaŽENE u zdravstvenom sustavu u kojemu su na sjajan način predstavljene tehnike dominacije s kojima se kroz liječničku praksu žene često susreću u zdravstvenom sustavu.
Video možete pogledati ovdje:
PRIMJERI ISKUSTAVA ŽRTAVA TEHNIKA DOMINACIJA U ZDRAVSTVU
NEVIDLJIVE – ignoriranje i uskraćivanje informacija
Liječnici ih ne doživljavaju kao osobe, nego kao objekte, pacijentice bez imena i prezimena. Ne obraćaju se njima, ne informiraju ih, ne traže njihovo mišljenje, ne pitaju za odluke, ne slušaju, namjerno ih ignoriraju. One su za njih nevidljive. Kao što sam ja bila ignorirana, ne upitana, nevidljiva, objektivizirana od prvog trenutka liječničke odluke da će moj porod obaviti prije ručka. Pa sve do situacije kad je dijete završilo u noći na intenzivnoj, a mene nisu obavijestili čak ni onda kad su bebe donijeli na dojenje, osim moje. Čak ni onda kad sam pitala gdje je, pa sam po bolničkim hodnicima i katovima jurila u šoku, panici i strahu tražeći staklena vrata intenzivne.
Iskustvo pacijentice: „Niti jedan liječnik se nije predstavio niti objasnio koji će pregled ili postupak izvršiti. Informacije o mom ili djetetovom stanju – nula! Osjećala sam se nevidljivo. Svaki put sam čula – ajde pa ne boli toliko! Što vičeš? Miruj, ispast će ti dijete!“
UVIJEK KRIVE – ismijavane, slanje oprećnih poruka
Kada je potrebno, kada se treba izvući iz, za njih, opasne situacije, dat će im krive informacije, pa čak i lažne ako treba. Recimo, izreći će dijagnozu novorođenačke žutice iako ona nije postojala, umjesto prave dijagnoze plućne infekcije dobivene u bolnici, koja se možda dogodila upravo zbog ubrzavanja poroda, bušenja vodenjaka, silovanja izlaska bebe koja se još nije bila spremna poroditi, ali su liječnici odlučili da treba.
Iskustvo pacijentice: „Došla sam u rodilište, a doktorica koja me primila mi je podrugljivo rekla da to nisu pravi trudovi, da sam ja već rodila i da bi trebala znati što su pravi trudovi. Poslala me gore na odjel (2. ili 3. kat) sa torbom da idem sama. Dok sam došla gore trudovi su bili sve jači. Zvala sam sestru, a ona me stavila u ordinaciju, rekla da legnem i raširim noge, te da će doći doktor i pregledati me. Ležala sam pola sata u agoniji, mislila sam da ču se sama poroditi. Ponovo sam došla u rađaonicu, i naravno, bilo je kasno za epiduralnu, koju sam od početka tražila… Nisam se mogla kontrolirati, skroz sam popucala dok sam rađala. Nije to bila sestra nego primalja, koja se nije ni predstavila, dok sam ja pokušavala kontrolirati da ne rodim dok ne dođe doktor. Poslije mi je rekla da sam sama kriva što sam popucala.“
OBJEKTIVIZIRANE
„Šiva me pripravnik koji se znoji, doktorica kraj njega mu govori: Nije dobro, ne valja punat, izvuci ga i ispočetka. Za kraj pripravnik mi divljački zabija prst u anus: Da vidim je li ostao koji punat. Sat i 15 minuta plačem ko malo dite.“
„Doktor koji mi je vadio posteljicu koja nikako nije htjela van bio je toliko grub i bezobziran, da je to bilo prestrašno. A na kraju šivanje!!! Bez ikakve anestezije i ikakve prethodne najave, doktor mi je zabio svoj prst u anus, barem deset puta. Ne znam da li je on to morao napraviti ili ne, ali ne na takav način. Užas. Nitko se nije predstavio, niti rekao barem jednu lijepu riječ. Osjećala sam se kao krava, a i one bolje prođu…“
„Na stomaku dvojica doktora, na stolu isto dvojica, tjeraju me da tiskam al beba neće van. Tada prvi puta ispustim krik i fino me zavežu za stol uz govor: ‘Jadan svijet s ovakvom majkom!’
„Sestra zarezala međicu van truda, sasjekla me do čmara“
„Prerezali na živo međicu skroz 4 cm ispod anusa“
„Primalja me reže bez privole, objašnjenja i upozorenja“
O tehnikama dominacija, što su, kada i kako su prepoznate u zdravstvu i prema ženama i kako se protiv njih boriti u idućim nastavcima serijala