Na Malti je posljednjih tjedana javnost uzburkana zbog trećeg femicida u ovoj godini. Ubijena je Bernice Cassar, majka dvoje male djece, ubojica je suprug koji ju je uhodio, maltretirao, višekratno prijavljivan zbog obiteljskog nasilja, imao je zabranu prilaska… No, 22. studenoga u osam sati ujutro, dok je vozila na posao, prepriječio joj je put svojim automobilom, izvukao je iz njega, uzeo sačmaricu i dva puta pucao u nju – u prsa i u glavu. Treći hitac pogodio je cestu.
Roderick Cassar prvi je ubojica kojemu se sudi za femicid, uvršten u malteški zakon kao posebno teško kazneno djelo. U Hrvatskoj su vladajući taj pojam odbili uvrstiti u Kazneni zakon jer je “nepotreban”, premda je ove godine, prema službenim podacima, počinjeno trinaest femicida. Ubojice su partneri, bivši partneri i sinovi.
Ubijene žene u većini slučajeva za sobom ostavljaju malu djecu koja ostaju bez oba roditelja: majka je mrtva, otac u zatvoru. Oni postaju najveće žrtve tragedije jer odrastaju s traumom. Preuzimaju ih bake i djedovi, članovi uže ili šire obitelji ili, u najgorem slučaju, završavaju u domu za nezbrinutu djecu. Poznato je što se zbiva s njima, no što se zbiva u njima?
Times of Malta je, pod naslovom “‘Znali smo što tata radi kod kuće, ali nitko nas nije slušao”, objavio ispovijed troje djece čiju je majku također ubio njihov otac prije trinaest godina. Danas, već odrasli, potreseni pričom o ubojstvu Bernice Cassar, progovorili su kako su tada, a i kasnije dok su odrastali, doživljavali i proživljavali svoju obiteljsku tragediju.
Prenosimo dijelove njihove priče. Imena su izmišljena, ne zato što se ne zna tko su oni, jer je i to ubojstvo poznato njihovoj okolini, ali i javnosti, nego zato što, kako sami kažu, ne žele ponovno proživljavati prošlost.
I prije zločina tražila je pomoć policije
Jane razmišlja o tom kobnom jutru prije 13 godina kada je saznala razornu vijest: njezin je otac napao njezinu majku kuhinjskim nožem dok je izlazila iz autobusa na putu kući, ubivši je u lokvi krvi.
“Da sam bila tamo, možda je ne bi ubio. … Mogla sam biti s njom”, kaže Jane, danas stara 25 godina.
Tog su dana Jane, stara 10 godina, i njezina sestra, stara 11 godina, pitale majku može li joj se jedna od njih toga dana pridružiti na poslu.
Neposredno prije nego što je njihov otac mesarskim nožem napao njihovu majku, naletio je na njihovog tada 12-godišnjeg brata, koji je krenuo k tetki, i pitao ga je li majka taj dan otišla na posao.
“Bio je moj otac. Pitao je i ja sam rekao ‘da’,” kaže brat, Mike*, koji sada ima 26 godina.
Njih troje imaju neprobojnu vezu potaknutu traumatskim iskustvom. Catherine Agius je 13. srpnja 2009. izbodena na autobusnoj stanici u Tarxienu dok se vraćala kući s posla. Njihov otac, Roger Agius, priznao je krivnju za ubojstvo i osuđen je na 31 godinu zatvora u siječnju 2012.
Braća i sestre okupljaju se u domu svoje bake – koja ih je odgojila – kako bi podijelili svoja iskustva nakon femicida majke dvoje djece Bernice Cassar prošlog mjeseca. … Obje žrtve bile su 40-godišnje majke koje je ubio njihov otuđeni muž na putu do posla ili s posla. Obje su prije zločina zatražile pomoć policije.
Jane kaže: “Kad sam čula za ubojstvo, pogodilo me ravno u srce. Bernice je imala 40 godina kao i mama. I ona je imala djecu koja bi se jedno jutro probudila i pitala: ‘Gdje je mama?’ Kako im to objasniti?”
Djecu ne treba prisiljavati na kontakt s roditeljem ubojicom
Termin ‘femicid’ uveden je u malteški zakon ranije ove godine. Ali braća i sestre nisu previše impresionirani. Iako može dovesti do oštrije kazne, ne spašava žrtvu.
“To je riječ. Što će biti drugačije? Ako se javi žena koja prolazi kroz zlostavljanje, kakva će biti razlika ako se ništa ne poduzme?” kaže strastveno najmlađa Debbie.
“Kad god se dogodi femicid svi postanu eksperti i pričaju kako ju je ‘sustav iznevjerio’. … Ali nitko joj nije pomogao kad je trebalo. Ako netko zatraži pomoć, to treba učiniti odmah.”
Braća i sestre govore u jedan glas kada ističu da se ništa neće promijeniti ako se odmah ne poduzme akcija kada žrtva obiteljskog nasilja zatraži pomoć. I svih troje se slažu da djecu koja su na ovaj način izgubila roditelje ne treba prisiljavati na kontakt s roditeljem koji je ubio drugoga.
Debbie, Jane i Mike sjećaju se da su živjeli zajedno kao obitelj. Otac im je bio alkoholičar koji je često bio nasilan. Vidjeli su kako udara njihovu majku, lupa i baca stvari po kući i sjećaju se policije ispred svojih vrata.
“Nas je ponekad ošamario. Udarao nam je glave o glavu i tukao nas remenom, pogotovo kad bi došao kući pijan. Tada je to za nas bila normalna stvar”, kaže Jane.
Mike se prisjeća vremena kada bi ih otac zaključavao u sobu na cijeli dan kako bi mogao piti dok je majka bila na poslu. Ona je bila njegova hraniteljica jer je on sav novac trošio na alkohol.
Pijan nas je ganjao oko stola, mama je zvala policiju, nisu došli
Sjećaju se dana kada su se iselili – otprilike godinu dana prije ubojstva – koji im je u sjećanju ostao urezan kao “jedan od najgorih dana”.
Njihov je otac bio pijan i ljut te je lažno optužio njihovu majku da je imala aferu s obiteljskim prijateljem.
“Sjećam se da je bacio čašu s vinom i pojurio za nama, a onda smo svi počeli trčati oko stola. Mama je otišla i došla do nane i pozvala policiju. Nitko se nije potrudio doći. Policija ga je pozvala da ode u policijsku postaju, ali nije mogao jer je bio pijan”, prisjeća se Debbie.
Kasnije te noći njihova se majka vratila kući po njih u pratnji strica. Djevojčice su pakirale svoje torbe, pobrinuvši se da sutradan ponesu školske uniforme za školu, i na kraju su otišle sa svojom majkom.
“Sjećam se da sam tog dana ugledala nož kojim ju je ubio na kuhinjskom sudoperu”, prisjeća se Debbie.
Mike je ostao s njihovim ocem jer je imao vodene kozice i nije mogao otići.
“Ostao sam tamo još tri tjedna. Prvog dana kad sam bio u krevetu čuo sam ga kako baca stolice na vrata. Ostavio je samo jednu stolicu, za sebe.”
Na kraju se Mike pridružio svojoj majci i sestrama u kući njihove bake gdje su nastavili živjeti.
Djeca su dugo govorila majci da treba otići. A kad je to napokon učinila, krenuo je postupak rastave. Neko vrijeme u postupku, sud je ocu omogućio tjedne posjete djeci, koja su se toga bojala. Molili su majku da ne ide, ali im je ona rekla da je to sudski nalog i da ga moraju poštovati.
“Kad si maloljetan, ne možeš odlučiti. Plakali bismo i govorili majci da ne želimo ići, ali nitko nas nije slušao jer smo bili djeca.”
Na kraju im je otac prestao otvarati vrata kad bi se pojavili i oni su prestali ići.
Da smo bili s njom, možda je ne bi ubio
Ubojstvo se dogodilo u srpnju, pa su djeca bila na ljetnim praznicima. Prisjećaju se kako su dan prije, u nedjelju, s majkom otišli na misu, a ona im je, kako je to često činila, rekla da mole da im se otac promijeni.
Debbie i Jane prisjećaju se kako su se rano probudile s majkom i pitale je hoće li povesti jednu od njih na posao.
“Radila je u praonici rublja u Valletti i ljeti bi nas ponekad naizmjence vodila na posao. Uživali smo”, prisjeća se Debbie. Tog jutra majka ih je ohrabrila da prespavaju i odu na plažu jer su bili na odmoru.
“Da smo bili s njom, možda je ne bi ubio”, razmišlja Jane.
Mike je tog dana naletio na svog oca i nakon toga je otišao na sat katekizma. Djevojčice su bile kod kuće kada je njihova majka trebala doći s posla autobusom oko 17 sati. Ali ona je kasnila, a njihova se baka počela brinuti, kao što je često činila kad god bi netko kasnio.
Njihova baka se prisjeća: “Moja druga kći je došla i rekla da je cesta zatvorena. Zatim je došao susjed i rekao nam da se dogodila nesreća u kojoj je sudjelovala moja kćer na autobusnoj stanici nekoliko metara niz cestu.”
Debbie i Jane imaju jasna sjećanja: “Otišle smo tamo i vidjele mamine torbe na tlu i veliku lokvu krvi. Jedna cipela je bila na jednom mjestu, druga na drugom.”
Ljudi su oko njih šaputali, znajući da se nešto loše dogodilo. Gledajući unatrag, ljuti ih što im nije odmah rečena istina.
“U početku su nam rekli da će sve biti u redu. Kad smo kasnije otišli u bolnicu, mislili smo da ćemo je vidjeti. Ali rekli su nam da je umrla od perforacije pluća,” kaže Debbie.
Djeci je rečeno da je njihov otac nožem rasporio majčina prsa.
“Kada je naš otac ubio našu majku, i on je bio mrtav za nas”, kaže Mike. Braća i sestre su se držali zajedno i nastavili živjeti s bakom koja je preuzela potpuno skrbništvo nad njima.
“Hvala Bogu”, kaže Debbie glasno i nježno se obraća svojoj baki, koja sada ima 85 godina i nagluha je. Imali su i podršku susjeda koji su ih uključili u aktivnosti nakon ubojstva.
Na pitanje ‘čime se tvoj otac bavi’ odgovarao sam da nemam oca
Djeca su se morala suočiti s psiholozima i drugim stručnjacima, ali Mike priznaje da se nije osjećao ugodno.
“Na kraju sam progovorio jer sam želio izgledati normalno i da nisam progovorio, činilo bi se da nešto nije u redu.”
Najteže im je bilo suočiti se s komentarima i pogledima ljudi. Otišli bi do trgovca mješovitom robom i čuli kako ljudi šapuću: ‘To su djeca onog čovjeka’.
U školi su osjećali da imaju potrebnu podršku. Učitelji i osoblje pružili su im podršku, a njihov uži krug prijatelja znao je njihovu priču. No, nisu to htjeli emitirati svima.
“Mislim da smo živjeli prilično normalan život i uklopili se. No, kad bi učiteljica pitala ‘čime se tvoj otac bavi?’, znao sam reći: ‘Nemam oca.’ Radije bih to rekao nego da moram objašnjavati svoju priču cijelom razredu.”
U to su vrijeme troje braće i sestara govorili da im je otac mrtav, ali više to ne čine. Danas bez problema kažu da je u zatvoru, iako je bilo slučajeva da roditelji njihovih prijatelja ne dopuštaju da se druže zbog zločina.
Nakon ubojstva njihov se otac ispričao za ono što je učinio. Ali bilo je prekasno.
“Uvijek sam bio suzdržana osoba”, kaže Mike: “Mama je bila jedina osoba kojoj sam se otvorio. Ona je bila jedina osoba koja me stvarno poznavala. Kad je umrla, nisam imao nikoga… Reći da mi je žao ne znači ništa. Trebao je na to misliti prije. Ne možete razbiti tanjur i popraviti ga. Ostat će slomljen.”
Slao je zatvorskog svećenika s isprikom zbog onoga što je učinio
Otac ih je nekoliko godina nakon ubojstva pokušavao kontaktirati i slao im rođendanske čestitke, no oni su odbijali razgovarati s njim.
Svećenik iz zatvora bi otišao u njihov dom i rekao im koliko mu je žao zbog onoga što je učinio – ali to ih je razljutilo.
“Kako možeš doći ovamo kad ti kažem da ne želim više ništa čuti, a ti stalno dolaziš? Zašto doći ovamo i ponovno otvoriti ranu?” Debbie kaže.
Osjećaju da se njihovim stavovima nije pridavala dovoljna težina jer su bili djeca. Ali oni nisu bili mala djeca nego na rubu puberteta kad se to dogodilo.
Sada, kada je njihov otac na pola zatvorske kazne, ne odbacuju mogućnost da jednog dana razgovaraju s njim.
“Možda ću plakati. Možda ću se naljutiti. ne znam Ali postoje pitanja koja samo on može odgovoriti”, kaže Mike.
Dok dio njih priželjkuje da se ne sjećaju ničega o mukama, drago im je što su bili dovoljno stari da se još uvijek sjećaju svoje majke.
“Sjećamo se kad nas je vodila van s biciklima i roštiljima. Zato smo zahvalni što se to dogodilo kad smo bili stariji. S jedne strane, ne bismo se sjećali boli, ali ne bismo imali ova sjećanja. Uvijek nam je ostala u sjećanju… posebno u ovo doba godine jer je voljela kad zajedno pripremamo Božić.”
Kako se boriti s pitanjem da si istodobno dijete i žrtve i ubojice
U tekstu “Što se događa s djecom kad njihov otac ubije njihovu majku” psihologinja Clarissa Sammut Scerri objasnila je da se ta djeca moraju boriti sa složenim pitanjem da su istodobno djeca žrtve i ubojice, što donosi osjećaje sramote.
“Neka djeca mogu postati tjeskobna ili nemirna, tužna i depresivna te mogu imati poteškoća s učenjem i koncentracijom u školi. Ovisno o dobi, moglo bi im biti teško povjerovati da je njihova majka stvarno mrtva. Mogli bi živjeti u strahu da bi roditelj počinitelj mogao biti agresivan prema njima i njihovim skrbnicima. Mogu imati problema sa spavanjem i agresivno ponašanje. Mogu imati fizičke simptome, kao što su poteškoće s jelom i pokazivati promjene težine i apetita”, rekla je Sammut Scerri.
Najgore u svemu jest činjenica da otac ubojica ima zakonsko pravo viđati djecu i ako je u zatvoru te ako sud to odobri. A poznato je da su hrvatski sudovi skloni odobravati, štoviše i izdavati naloge za redovite susrete djece s ocem koji je ubio ili maltretirao njih i njihovu majku. Kako su izjavila sada odrasla djeca Catherine Agius “ nitko nas nije slušao jer smo bili djeca”.