Travanj je Sexual Assault Awareness Month, točnije mjesec svjesnosti o seksualnom zlostavljanju. Takvim je proglašen prije 12 godina u administraciji Baracka Obame, i to nakon gotovo 40 godina borbe brojnih američkih ženskih pokreta i marševa protiv silovanja i seksualnog zlostavljanja. U Hrvatskoj i regiji se na taj način masovnije i osvještenije o potrebi iskorjenjivanja seksualnog nasilja i zlostavljanja intenzivnije govori i djeluje proteklih godinu dana, ali imamo osjećaj kako ta broba i na ovim prostorima traje puno duže. Daleko smo još od nacionalne koalicije kakva je prije 20 godina osnovana u Americi i na saveznoj razini radi kampanje prevencije, osniva zdravstvene centre i pruža organiziranu i stručnu pomoć žrtvama seksualnog nasilja. Kod nas je trenutno situacija po pitanju svjesnosti o toj vrsti nasilja kojoj su žrtve u najvećem broju žene i djeca, gledamo li poziciju nositelja vlasti i moći, potpuno obrnuta. Dok brojne žene sve hrabrije istupaju i javno iznose potresna osobna iskustva seksualnog zlostavljanja koja su preživjela i s čijim posljedicama žive doživotno, od strane predsjednika države imali smo prilike slušati lamentacije kako postoji razlika među žrtvama, jer da one nisu sve iste. Kao primjer je uzeo glumice, jer one su i te kako u filmskoj industriji koristile seksipil da bi uspjele, pa ako im se dogodilo seksualno nasilje, ono valja staviti u uračunatu kolateralu profesije. Nije Zoran Milanović jedina osoba koja gaji takvu vrstu predrasuda i temeljem njih radi podjele među žrtvama, otežava osvješćivanje da seksualno nasilje ne radi razliku među žrtvama i još gore, otežava primjenu detektiranja, uhićivanja i penaliziranja nasilnika.
Često čujemo da je biti slavan i utjecajan dvosjekli mač, s jedne strane je obožavanje, s druge strane je linč. Prijaviti silovanje kad si javna i slavna osoba jednako je teško kao i kada nisi. U jednakoj mjeri će postojati one osobe koje pružaju potporu žrtvi kao i one koje sumnjaju u motive prijave. Kada je u pitanju poznata osoba kao žrtva nasilja istodobno se oglase i oni koji će im biti podrška, i oni koji će osporavati, pa i osuđivati poznatu osobu bilo kao žrtvu ili naprosto dovoditi u sumnju istinitost.
Slavne osobe volimo voljeti bez obzira kakvi su uistinu ljudi
Kada je prije mjesec dana izašla dokumentarna serija ‘Allen v. Farrow’ koja se bavi optužbama protiv Woodya Allena za seksualno zlostavljanje maloljetne kćeri koju je Allen posvojio zajedno s Miom Farrow prva misao mi je bila kako ne volim toliko Woody Allena i ne znam baš puno o tom slučaju, ali čemu snimiti cijelu jednu seriju o slučaju starom 30 godina. I zašto bi itko htio opet prolaziti kroz to iskustvo nakon toliko godina?
Ono što me ipak pridobilo da pogledam seriju je bila neočekivano niska ocjena na IMDB-u, najpopularnijoj bazi filmova. Prvo je bila 5.9, a i danas je na niskih 6.2. Kombinacija te niske ocjene za dokumentarnu seriju o koja se bavi problematikom seksualnog nasilja i to jednog od najpopularnijih sinova Amerike jednostavno me je toliko kopkala da sam se odlučila pogledati seriju isti dan. Nakon početnog skepticizma i u dahu sam odgledala četiri epizoda serije i puna emocija preporučujem: ‘Ovu seriju svatko treba pogledati!’
Ona nije o Woody Allenu, nije ni o Miji Farrow pa ni isključivo o žrtvi – Dylan Farrow. Ovo je serija o seksualnom zlostavljanju i onome što sve prožive njegove žrtve bez obzira tko su, čime se bave, gdje žive, od čega i kako žive. Ovo je serija i o reakciji okoline na zlostavljanje. A zašto tako odlična dokumentarna serija ima tako nisku ocjenu. Mogu samo nagađati, zato što otkriva jednu utjecajnu i moćnu osobu kao zlostavljača. A mi utjecajne i slavne volimo idealizirati, volimo ih voljeti.
Istraživačko novinarstvo u službi filma
Serija mi je razbila i dilemu starog slučaja i dala odgovor na pitanje zašto je danas pravo vrijeme za otvoriti slučaj iz 1992., odnosno, zašto nije otvoren puno ranije. Zato što tada nismo imali ovaj trenutak, nije bilo dovoljno pokreta, snažnih žena koje su javno govorile o zlostavljanjima, koje su hrabro istupale s osobnim iskustvima. Sve do nedavno zlostavljanja koja se događaju u krugu obitelji su se tajila jer je vrijedilo nepisano pravilo da je to obiteljska priča i da ona kao takva treba ostati. A zlostavljanje od strane poznate osobe, miljenika Amerike, je bila prevelika, a osoba premoćna, i sve su silnice postojale da je se i zauvijek ostavi u ropotarnici povijesti.
Na seriji su u tajnosti tijekom tri godine radili višestruko nagrađivani istraživački filmaši Kirby Dick i Amy Ziering koji se već godinama bave istraživanjem slučajeva seksualnog zlostavljanja u Americi. U stvaranju serije koristili su sudske dokumente i policijske izvještaje, a neki su svjedoci prvi puta javno intervjuirani. ‘Allen v. Farrow’ kroz četiri epizode obrađuje optužbe za seksualni napad koje je protiv Woodyja Allena podnjela Mia Farrow nakon što ih je iznijela njihova usvojena kći Dylan Farrow, koja je imala sedam godina kada se zlostavljanje dogodilo.
Kroz razgovore s Dylan i Miom Farrow gledatelj je uveden u intimnu obiteljsku priču, kroz sudske postupke, intervjue sa svjedocima, snimke i novinske isječke raspreda se klupko pravne, intimne i javne strane priče koja se 90-ih vrtjela po svim američkim vijestima. Woody Allen i njegova 35 godina mlađa supruga Soon-Yi, koja je posvojena kći Mie Farrow odbili su sudjelovati u serijalu. Serija je zbog nedostatka uvida u stranu obitelji Allen proglašena PR-om Mije i Dylan, protiv Woodya.
Bez da ulazim u detalje radnje koja se razlaže u četiri sata ove briljantno napravljene dokumentarne serije otvorit ću samo neke od pitanja koje serija otvara, a koja su i razlog moje preporuke kako seriju svakako treba pogledati.
Kada moć slavne osobe učini i nedodirljivima
Prvo je pitanje vječna dilema raspodjele moći, tko u životu bolje priča priču, žrtva ili zlostavljač, tko je glasniji ili tko je moćniji. Tko je u kontroli narativa? Pitanje koje se javlja kod svih prijava seksualnog zlostavljanja, a ovdje kroz primjer slučaja ‘Allen v. Farrow’ redatelji plastično prikazuju zašto je ovo pitanje puno veće od samog propitkivanja krivnje ili nevinosti. Kroz obradu podataka i dokaza, te kroz razgovore sa žrtvom i osobama uključenima u slučaj redatelji tečno gledatelja vode kroz problematiku manipulacije tim narativom. Gledatelj se suočava s vlastitim pristranostima te sam postaje i obrana i tužitelj. Na taj način gledatelj je suočen s vlastitom procjenom uloge moći u slučajevima poput ovoga. Način na koji sam ja proživljavala epizodu po epizodu neće biti isti kako će ga proživjeti netko drugi, ali će u svakome proizvesti konflikt.
Možemo li umjetnost odvojiti od umjetnika i njegova karaktera
Pitanje koje si je, vjerujem, većina gledatelja postavila prije nego su krenuli gledati film je zašto Dylan Farrow nakon 20 godina ponovno želi prolaziti kroz traumatično iskustvo? Je li stvar u nekom interesu, u novcu? Film na to provokativno pitanje daje odgovor koji posrami većinu onih koji su se to zapitali. Scene s dodjela Oscara, intervjui glumaca koji surađuju s Woody Allenom, hvale ga, plješću mu, glorificiraju ga… – šamar su svima koji su se zapitali ima li interesa ponovo razgolititi slučaj u kojem glavnog protagonistu ljudi obožavaju. Pitaš na kraju samog sebe kako bi se ja osjećao da je moj život obilježio čin seksualnog zlostavljanja, a zlostavljaču se klanjaju i plješću mu.
Posljednja dilema koju ću izdvojiti, pitanje je koje uvijek stoji iza svakog ovakvog slučaja. Možemo li odvojiti umjetnost od umjetnika? Odgovor je uvijek osoban. Netko može, netko ne može. Što kad bismo znali sve o svakoj osobi čiji rad cijenimo, bi li ga cijenili manje? Moguće da bi.
Kako onda gledati na sve te brojne umjetnike čije je genijalno umijeće stvaranja obilježilo generacije, ali su njihova djela, odnosno, nedjela u privatnom životu, djela ljudskosti, odnosno neljudskosti to dovela u pitanje. Jedan od intervjuiranih novinara u ovom filmu postavio je zanimljivu tezu kako je u nekim slučajevima ipak malo lakše odvojiti umjetnost od umjetnika.To su oni slučajevi kada umjetnik više nije živ. Smjestimo ga u neku prošlost i odvojeno od njega promatramo njegovu umjetnost. Primjerice, Picasso i njegova umjetnost. Picasso je slikarska genijalnost neupitna, međutim, znamo i kakav je bio prema ženama. Njegove portrete žena gledamo i divimo im se, a možemo li ih odvojiti od žena koje stoje iza njih, koje su jednako stvarne osobe kao i Picasso. Možda ja ne mogu, neko može, možda je ipak zbog protoka vremena lakše pažnju usredotočiti na umjetnost.
Woody Allen je živ i još uvijek aktivan. Pa je aktualno i pitanje možemo li filmove Woody Allena gledati bez da u njih unesemo ono što danas znamo o njemu kao osobi, o njemu kao zlostavljaču? Smanjuje li to njihovu vrijednost? Svatko će odgovoriti drugačije pa nema pogrešnog ili pravog odgovora, samo osobnog.
Više o slučaju Allen v. Farrow
U kolovozu 1992. Američki redatelj i glumac Woody Allen optužen je od strane svoje sedmogodišnje posvojene kćeri Dylan Farrow za seksualno zlostavljanje. Navodno seksualno zlostavljanje dogodilo se u kući glumice Mije Farrow, djevojčicine posvojene majke. Allen je odbacio sve optužbe.
U trenutku podizanja optužbe Allen i Mia Farrow bili su u vezi 12 godina i zajedno imali troje djece, dvoje posvojenih, Dylan i Mosesa, te jedno bio loško dijete Satchel koji je danas poznat pod imenom Ronan Farrow. Navodno se seksualno zlostavljanje dogodilo osam mjeseci nakon što je Mia Farrow saznala da je Allen imao romantičnu vezu s drugom od njezinih usvojenih kćeri, Soon-Yi Previn, koja se 1997. udala za Allena. Previn je bila studentica prve godine i imala 21 godinu kada je Farrow saznala za vezu. Allen je tvrdio da je veza potaknula Farrow da izmisli optužbu za zlostavljanje kao akt osvete. Državno odvjetništvo u Connecticutu istražilo je optužbu, ali nije podiglo optužnicu. Policija države Connecticut uputila je Dylan na Kliniku za seksualno zlostavljanu djecu iz bolnice Yale-New Haven, koja je zaključila da Allen nije seksualno zlostavljao Dylana i da je optužbu izmislila Mia Farrow. Odjel za socijalne usluge u New Yorku nije pronašao “vjerodostojne dokaze” koji bi potkrijepili tu tvrdnju. Kao odgovor na optužbu, Allen je tužio Farrow kakobi dobio puno skrbništvo nad Dylan, Satchelom i Mosesom. Slučaj je izgubio u lipnju 1993. godine, iako se sudac složio da navod o seksualnom zlostavljanju nije dokazan. Dylan Farrow optužbe protiv Woody Allena ponavljala je više puta i kao odrasla osoba.