Dolje tvrdo – gore visoko. Narodna je poslovica koja govori o životu i kaže ‘Pod zemlju ne možemo – krila za poletjeti nemamo’. Fatalistički opisuje bezizlaznu situaciju tanke linije života koji nam je dat da ga proživimo zarobljeni između neba i zemlje. Da balansiramo po trapezu skučenosti kako bi taj život oživotvorili u tek jednom uskom horizontu. S nešto nam datog materijalnog i tjelesnog, s nešto duhovnog, emocionalnog i mislenog.
Tu narodnu mudrost o ograničenom ljudskom bivanju opovrgao je Draško Regul realizacijom vlastitog života. Nakon što mu je moždani udar od tjelesnih mogućnosti ostavio tek pomicanje kapaka i gibanje očnih jabučica i smjestio ga u stanje koje zovemo Locked-in sindromom, zaključanog u samoga sebe da su mnogi, bilo je to prije 23 godine, smatrali kako je više biljka nego osoba: „Niš od njega, nit mrda nit govori“.
Draško je djelovao. Misao vodilja mu je bila: „Iz ove kože se ne može, da vidimo što se u njoj može!“
Istraživao je i otkrivao, da bi i primjenjivao, što se u toj koži, u tijelu koje je sam imenovao ‘nijemom krpenom lutkom’ – može napraviti. I zaredao je čudesa. Od umjetničkih fotografija, fotografiziranih sjenopisa, koje su se pretvorile u konceptualni projekt „Caverna magica“ da bi na nagradnim foto-natječajima osvajale prve nagrade. Pisao je i poeziju, haiku, pa tu i tamo koju od pjesama također prijavio na natjecanje da bi žiriji, ni ne sluteći da su se ti briljantni stihovi na elektronski papir slili filigranskim pomicanjem glave koja je prilagođenom kamerom po virtualnoj tastaturi kompjuterskog ekrana prebirala po slovima da bi misli pretvorila u riječi. Ni haiku žiri, kao ni oni Drašku neznani foto znalci koji su ocjenjivali pristigle fotografije na foto-natječajima, pojma nisu imali da su ta umjetnička djela kojima dodjeljuju najviše bodove nastala iz dva kvadrata kreveta iz kojega Draško bez tuđe pomoći ne može izaći. Što ga nije sputalo da ne primijeti da je i njegova špilja čarobna (Caverna magica) i ne ovjekovječi sjene i čudesne oblike i tvorbe koje stvara sunce u svojim putanja kroz dan od nasumce odloženog cvijeća, vaza, pokojeg ukrasnog predmeta na prozorskoj dasci.
Draško Regul je pronašao put kako da svoje riječi, misli i mudroslovlja te umjetnička djela pošalje u svijet iz zaključanog tijela. Uz veliku pomoć obitelji, supruge Lidije i majke Ruže i danas četvero odrasle djece, kako sam kaže ‘stavi na propuh’ pa što bude.
A kako mu je to sve, svima koji nisu u takvoj koži, nezamislivo, uspjelo, Draško Regul je sjajnim spisateljskim perom pretočio i u svoj autobiografski prvijenac ‘bLIStanje’, čija se promocija jučer odigrala u zagrebačkoj prepunoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića. U ovom fenomenalnom autobiografskom romanu pisac ponire u dane kada je sve počelo, kada ga je kroz tri tjedna moždani udar gasio, pa u dane, tjedne i mjesece spoznaja da život ima puno oblika i da zbilja u kojoj živimo nije jedina. Da se može poletjeti i zablistati i istodobno ostati na tvrdom, prizemljen i realan. Prethodile su tome i misli o oduzimanju života, ali kako to učiniti jedinim pokretnim dijelom tijela, kako to učiniti kapkom.
Draško Regul u svom romanu otkriva da se može živjeti, a ne životariti. Istina, za to je potrebno uložiti jako, jako puno truda. ‘bLIStanje’ čitatelja uvodi u putovanje tijekom kojega čovjek može puno spoznati o sebi i granicama koje se čine nepremostive, a zapravo su prepreke koje sami stvaramo. Jedna od najvećih je odustajanje, što kod Regula nije bio slučaj. Roman donosi puno smijeha jer Draško Regul neizmjerno duhovit. Naravno i suza, jer bez tuge nema ni sreće, ali najviše sjajnih spoznaja o životu do kojih možda sami ne bi nikada došli. Pisac je u ovoj knjizi sebe toliko nesebično darovao pa makar i se ispod vlastite kože razgolitio.
Nesebično otkriva sve sitne detalje na koje u svojim tapkanjima, na niti između ‘tvrdog i visokog’, najčešće budemo slijepi. Barem u početku, dok se ne pronađu ‘prve štake’ za koje se čovjek može uhvatiti pa dalje crpiti snaga za izgradnju stava, naći svjetiljku za pronaći novi put kretanja, krenuti u novi život koji se u ograničenjima postojeće zbilje nije ni vidio.
Nije moždani udar jedini koji nas ‘strefi’. Puno je udara u tim našim životima između ‘tvrdog i visokog’ koji nas bacaju u mrak pa tražimo put preživljavanja. Bez obzira što nas je ‘strefilo’ bLIStanje otkriva i kako prepoznati život u kojem ćemo sudjelovati, a ne preživljavati.
Sad kad nam je darovao bLIStanje i kao jednadžbu kako preživjeti kad se čini da je to nemoguće, za nadati se da će njegova široka duša i mozak koji radi 200 na sat u drugom nastavku romana, da, novoj knjizi, pružiti uvide života koji tako skromno naziva bonusom. Na novi ga poduhvat nagovara i njegov alter ego, Nda doktor, kojeg je također iskopao iz bLIStavog uma kao prvu i u prvim danima jedinu umnu štaku za oslonit se i kročiti. Pa Nda doktor kaže Drašku: „pa sad tek počima glavni zaplet! diši i radi kaj te veseli dok ide… i da, pajsprekceste!
I na promociji je bilo pitanje zna li kada će izaći nastavak romana, na što je Regul uz smiješak odgovorio (komunikacija se odvija isto očima, preko izuma abecede na prozirnoj foliji): „Krhko je znanje.“ Baš kao što je krhak i život ako mu dopustimo da nam isklizne iz ruku.
Dok ne dočekamo nastavak romana, prvijenac se može nabaviti OVDJE
Što Draško Regul kaže o sebi
“Moj je ‘normalni’ život bio sasvim običan, točnije: ni po čemu zanimljiv široj javnosti!… Bio je započeo početkom 1961. te je krajem ’80-ih (nakon poduže nekonvencionalne adolescencije te kraćeg odlaganja) konačno privukao suprugu i četvoro djece te nekoliko različitih zaposlenja (uvijek manje-više vezanih za baratanje osobnim računalom). A nakon podužeg odlaganja i diplomu Filozofskog fakulteta (engleski/ruski)… Naprasno je zaustavljen sredinom 2000. godine serijom moždanih udara u području ponsa (dijela moždanoga debla) koji su me tri tjedna postupno ‘gasili’, preobrazivši konačno moje tijelo u nijemu krpenu lutku. Usprkos ništavnim šansama preživjeh tu havariju i otad egzistiram u čudnom ljudskom agregatnom stanju, znanom kao Sindrom zaključanosti iliti: Locked-in Syndrome (LIS). (Najprominentnija značajka: ne mrda – ne priča.) A koje je u moj (neizravno – ne samo moj!) prostorno-vremenski kontinuum privuklo mnoštvo bizarnosti čineći ga grotesknom pustolovinom. Naravno da sam odmah poželio sve to sabrati u knjigu, premda ispočetka nisam pojma imao kako bih takav pothvat mogao izvesti!… “
O knjizi koja ostavlja bez daha
Dubravka Miljković
Na promociji o romanu ‘bLIStanje’ i o Drašku Regulu govorili su profesorica psihologije i pedagogije Dubravka Miljković, koja je Draška Regula upoznala nakon što ga je angažirala za lektoriranje jedne zahtjevne knjige koja je trebala u tisak, i oduševljena sjajno obavljenim poslom susrela se s tim jezičnim maherom ni ne sluteći da će njihov susret uživo biti u njegovoj sobi, uz uzglavlje mu kreveta, u kojem je tu sjajnu lekturu i redakturu i napravio.
Sandra Mlakar
Sandra Mlakar, također profesorica psihologije, urednica i vlasnica izdavačke kuće Beletra obratila je publici na promociji pozornost na poseban jezični stil Draška Regula, na finese prečica i kovanica koje koristi u pisanju, jer jezikom se poigravao oduvijek, a upravo taj naoko jednostavan, koncizan, direktan i novim izrazima, a svima razumljivima, neizmjerno bogat jedna je od posebnih odlika romana ‘bLIStanje’ kojim će se lingvisti zasigurno baviti proučavajući ga i istražujući.
Vedra Regul Erent Ondrušek
Vedra Regul Erent Ondrušek, kćer i najstarije dijete Draška Regula, kojoj je bilo tek malo više od deset kad je otac ostao prikovan uz krevet, pa je na jednako iskren način i na promociji govorila kako su kao obitelj sve to preživljavali i da je bilo i ružičastih, ali i crnih dana:
„Naša je priča oduvijek bila romantizirana. Govorili su da smo mi Reguli snažni, da smo svi ostali normalni unatoč nemogućoj situaciji, da možemo biti primjer drugima. U stvarnosti je to, naravno, izgledalo malo drugačije. Imali smo mnogo crnih dana, mnogo prepirkii neslaganja. Kako i ne bi, pa obitelji se raspadaju i na običnim stvarima, kako tek ne bi ovdje! Kada su moje prijateljice pričale o svojim problemima kod kuće, uvijek sam si mislila ‘blago njima s takvim problemima’. To su bile stvari kao što su tko će oprati rublje, tko platiti račune i slične meni sitnice.“
I napomenula je kako je ocu silna duhovna potpora iz koje jedino i crpi svu energiju za život i stvaranje mogućnost da i dalje živi u svom domu, uz svoju djecu. Osim najstarije Vedre tu su sinovi Juraj, Jan i Grigor. Danas četvero odraslih mladih ljudi u čijem je odrastanju Draško sudjelovao, a u školskim danima pomagao i kod zadaća.
Vojo Šiljak
Vojo Šiljak, koji je moderirao promocijom, publici je predstavljao majku Ružu, koju njezin sin zove Tjelohraniteljicom (nema nikakve poveznice s tjelohraniteljima političara, koji se tako ni ne bi trebali zvati, jer oni ništa ni ne rade na hranjenju tijela), jer o njezinoj stalnoj njezi Draško ovisi. I suprugu Lidiju, koju je njezin suprug nazvao Anđelica Spasiteljica, jer upravo je ona bila ta koja je još u prvim danima u bolnici shvatila da njezin muž nije biljka, kako su liječnici tada mislili, da iz tog pogleda i jedinog pomičnog kapka i očne jabučice vrije život. Samo ga treba ‘izvaditi iz mulja u koji je zapao’. Krenula je s komunikacijom pomicanja kapka i očne jabučice, ona najjednostavnija s da i ne: lijevo-desno – na postavljena pitanja, da bi se uskoro razvila u izum abecedarija na prozirnoj foliji koju Reguli i danas koriste u svakodnevnom sporazumijevanju.
„Za duže razgovore koristimo komunikaciju preko kompjutera“, pridodala je Lidija.
Draško uz pomoć abecedarija razgovara sa suprugom Lidijom i kćerkom Vedrom
Vojo Šiljak je i autor dokumentarnog filma o Drašku Regulu „Čardak i na nebu i na zemlji“, snimljen dvije godine nakon moždanog udara, kada je Regul već bio smatram čudom od čovjeka jer je nakon teškog moždanog udara toliko poživio. Već tada je ovladao pomicanjem glave toliko da može baratati nataknutom kamerom na čelu po ekranu kompjutera i komunicirati sa svijetom. Samo za ovladati tu vještinu trebalo mu je devet mjeseci upornog vježbanja, koje i danas komentira: „Nije to puno, pa majka dijete toliko nosi, a meni su mojih devet mjeseci vježbanja filigranskog pomicanja glave da mogu upravljati tastaturom kompjutera otvorili vrata u novi život.“