Pitanje koje se najmanje javno izgovara, ali o njemu najviše raspravlja među ljudima nakon što je buknula afera o silovanju maloljetnica od strane beogradskog redatelja Miroslava Aleksića i vlasnika glumačke škole, koju su i pohađale djevojke što su ga seksualno nasilje i optužile i policiji prijavile je: Kako to da roditelji tih djevojčica i djevojaka godinama nisu primijetili da su im kćeri žrtve seksualnog nasilja? Postoji li krivnja i na roditeljima zato što nisu ništa vidjeli? Kako uopće roditelji mogu i kako trebaju zaštititi svoju djecu od seksualnog nasilja? Pitanja su koja sada u jeku afere što se razlijeva cijelom regijom zahvaljujući tisućama svjedočanstava djevojaka i žena koje su bile pretrpjele nasilje seksualnih predatora i zlostavljača, postavljaju mnogi roditelji. O svemu tome razgovaramo s psihologinjom Kristinom Škrlec, ujedno i urednicom stručnog portala Nepopularna psihologija.
Kako to da roditelji godinama nisu primijetili da su im djeca seksualno zlostavljana?
Pričajući konkretno o ovom slučaju, ono što ovu situaciju čini kompleksnijom je pozicija zlostavljača. On je kao učitelj predstavljao jedan od autoriteta u životu spomenutih djevojčica, zbog čega je, iz njihove perspektive, doživljeno nasilje bilo teško preispitati i samim tim nekome prijaviti. Očekivano je da je svoju poziciju moći učitelj dodatno potkrepljivao komentarima o tome kako će okolina biti na njegovoj strani i sumnjati u iskaz žrtve, što je upravo i posljedica žrtvine šutnje i time čini začarani krug nasilja. Počinitelj nasilja je jedina osoba odgovorna za zlostavljanje i krivnja koju roditelji osjećaju, jer nisu primijetili i zaustavili zlostavljanje, je ljudska i razumljiva, ali nije opravdana. Roditelj je osoba odgovorna za dobrobit i zdravlje svojeg djeteta, međutim, teretiti i okrivljavati ih za situacije o kojima nemaju saznanja, a ni kontrole nad njima, nije pravedno niti smisleno. Štoviše, da ne ispadne da je reakcija šutnje i povlačenja tipična za djecu, slučajevi aktualnih anonimnih prijava na hrvatskim fakultetima potvrđuju da žrtvino ponašanje nije dobno ni statusno isključivo i svjedoči snazi utjecaja traumatskog iskustva koje seksualno nasilje ima na osobu.
Zašto je kod žrtve seksualnog nasilja ono tako teško prepoznati, pa i neposredno nakon što se dogodi?
Istina je da je teško na žrtvi „uočiti nasilje“, ako ne postoje drugi znakovi fizičkih povreda zbog kojih bi osobe posumnjale zbog čega smatram da je roditeljska uloga u ovom aspektu ograničena. Osoba na nasilje reagira kako misli da je najbolje, što promatraču može izgledati neobično, ali predstavlja jedno temeljno i adaptivno ponašanje kojim žrtva sebe nastoji zaštititi. Za očekivati je da će uslijed nasilja kod žrtve doći do nekog oblika povlačenja, nepovjerenja i preispitivanja svojih vrijednosti. Zbog toga je malo vjerojatno da će progovoriti o temi koju kao zajednica često zaobilazimo i tabuiziramo. Posebice kada je u pitanju dijete.
Može li roditelj poticanjem na razgovor, u slučaju da posumnja da se neka vrsta seksualnog nasilja djetetu dogodila, prekinuti šutnju?
Seksualno nasilje uvijek je ugrožavajuća situacija o kojoj je teško razgovarati, a inzistiranje na tom razgovoru može biti opasno. Roditelji koji sumnjaju na nasilje nad svojim djetetom, što je samo po sebi rijetkost zbog obrambenog ponašanja žrtve, ukoliko se ono zaista dogodilo i žrtva nije spremna nositi se s reakcijama koje slijede svjedočenje, ne predstavljaju olakotnu okolnost u obrani i zaštiti djeteta. Imajući u vidu u kolikoj je mjeri razgovor o seksualnosti zapostavljen u društvu, ozbiljne povrede intimnosti i tjelesnog integriteta žrtve nikako ne predstavljaju lakšu temu razgovora. Dolazimo do zaključka da, umjesto da podupiremo krivnju, roditelje također trebamo razumjeti, bolje pripremiti i poduprijeti u komunikaciji s djecom te tako stvoriti temelje za sigurniju okolinu, a time i život.
Psiholozi koji se bave djecom i ovom problematikom ponavljaju kako roditelji trebaju naučiti čitati znakove, jer djeca u konačnici na neki način daju do znanja da im se nešto dogodilo. Nešto tu nije u redu, jer statistike govore da više od 90 posto seksualnog uznemiravanja i nasilja ostane neotkriveno?
U slučajevima seksualnog nasilja nailazimo na brojne okolnosti koje otežavaju identifikaciju nasilja i pomoć žrtvama. Sam razgovor o bilo kojoj temi vezanoj uz seksualnost je zahtjevan. Zato je važno educirati djecu o oblicima nasilja i načinima kako se zaštititi i potražiti pomoć i to u skladu s njihovim razvojnim stupnjem i na njima pristupačan način. Važno je razumjeti način kojim djeca komuniciraju s nama. Primjerice, djeca igrom uče i komuniciraju sa svijetom i nije rijetkost da ona koja su iskusila seksualno nasilje pokušavaju razumjeti svoje iskustvo prikazujući ga nekim vidom kreativnog izražavanja. Zato crtaju osobe s anatomski ispravnim dijelovima tijela i detaljima koje djeca obično ne prikazuju. Sa starijom djecom postoji problem u doživljavanju sebe nakon proživljenog nasilja, zbog čega osim tjelesne ugroze postoji i ugroza identiteta koju nam mogu poručiti raznim indirektnim načinima u komunikaciji. Općenito, sumnju na nasilje bilo kojeg oblika ne smijemo zanemariti i svako odstupanje od tipičnog ponašanja djeteta znak je na koji trebamo obratiti pažnju. Bilo da je to povlačenje u sebe, sniženo raspoloženje, povratak na ranije faze u ponašanju, poput mokrenja u krevet, ili možda agresivnost kao neka od promjena ponašanja. Istina je da najveću ulogu u prepoznavanju imaju roditelji i odgajatelji, kao osobe koje najbolje poznaju djecu u svim kontekstima i upravo preko njih možemo najučinkovitije djelovati kako bismo ih zaštitili.
Poražavajuća statistika
Statistika je uistinu poražavajuća, a njoj bi dodala rezultate meta analize iz 2017. godine, koja obuhvaća radove na temu nasilja nad djecom i zanemarivanja na globalnoj razini. Prevalencija djece koja su iskusila neki oblik seksualnog nasilja iznosi čak 7,6 posto posto za dječake i 18 posto za djevojčice. Pritom nisu uračunati drugi oblici nasilja i zanemarivanja koji često idu zajedno. Želim naglasiti kako seksualno nasilje nije rijetkost i naše površno pokrivanje ove teme formalnim obrazovanjem nije učinkovito. Za pretpostaviti je da su ove brojke u stvarnosti još veće jer je ovdje riječ samo o službeno obrađenim slučajevima.
Trebaju li roditelji učiti kako prepoznati znakove, kako graditi odnos povjerenja da će, ako se dogodi, dijete znati prepoznati neprimjereno ponašanje i o njemu ne šutjeti?
Kao i uvijek, ključna je jasna, razumljiva i otvorena komunikacija. Uspješni preventivni programi na temu seksualnog nasilja nad djecom uključuju roditelje i kreću već od predškolske dobi. Roditelj mora biti upoznat s djetetovim reakcijama na potencijalno opasne situacije i prema tome učiti kako bolje reagirati na njegove potrebe i znakove za uzbunu. Ovi programi sadrže učenje o brojnim situacijama opasnosti, verbaliziranju doživljenih emocija i načinima komunikacije o istima, čime djeca uče o tome kako se obratiti i na koji način komunicirati, a što roditelji zapravo mogu uvježbavati kod kuće. Primjerice, veliki korak u razbijanju komunikacijske barijere jest razgovor o vlastitom spolovilu i normalizacija naziva koje pritom koristimo. Takav razgovor šalje poruku djeci da je i seksualnost dio njihova identiteta koji, kao takav, zahtijeva pažnju, brigu i zaštitu te otvara vrata komunikaciji bez srama i stigme koje seksualno nasilje nosi sa sobom. Djeca, osim što barataju ovim znanjima i mogu se bolje izjasniti, povećavaju i svijest o svojem tijelu. To povećava vjerojatnost da će detektirati kada se druga osoba prema njima ponaša neprimjereno i ugrožava njihovu privatnost na bilo koji način.
Što kada krene pubertet, kako roditelji mogu u razgovoru o tjelesnoj autonomiji i seksualnosti pripremiti djecu za izazove i iskustva koja ih očekuju?
Ovo je jedan tvrdokorni problem s kojim se nosimo kao zajednica. S jedne strane imamo roditelje koji se ne osjećaju kompetentnima kao izvor informacija koje dijete treba, a s druge strane je obrazovni sustav koji bi trebao pokriti temu seksualnosti, ali to ne radi. Najdostupniji izvor informacija adolescentima predstavlja Internet koji, osim upitnog filtera kojim se valjane informacije pretražuju, vrvi nepouzdanim informacijama i stranicama koje se često svode na pornografski sadržaj. Odgovornost roditelja ponovo je u komunikaciji, načinu na koji pristupaju tim temama, a koji bi trebao biti podržavajućeg tona i poticati znatiželju njihovog djeteta. Škola bi definitivno trebala slijediti isti primjer, jer nam je institucionalna podrška najbolji način da dopremo do sve djece i standardiziramo njihovo znanje.
Što biste, osim prevencije seksualnog nasilja, izdvojili kao primjer problema koji nastaju upravo zbog nedostatka seksualnog odgoja u obrazovanju?
Recimo pitanje stupanja u prvi seksualni odnos. S obzirom na uvriježene rodne uloge, djevojčice su sklonije ugađanju i stoga mogu osjećati nelagodu pri odbijanju odnosa u koji se zapravo ne žele upustiti. Dječaci, s druge strane, mogu osjećati svojevrsni pritisak da su oni ti koji trebaju inicirati seksualni odnos i da samo to iskustvo, a zbog društvenog pritiska i uvriježenih rodnih uloga, stavljaju u kategoriju statusnih vrijednosti, a ne samo osobnog iskustva. U nedostatku seksualnog odgoja kroz koji bi se učilo što je to pristanak na seksualni odnos, da on ne smije biti pod prisilom, da mora biti entuzijastičan i obostran, djevojke i momci imaju krive obrasce prema kojima kroje svoja ponašanja i možda donose i krive odluke.
Svaka osoba ima pravo odustati od odnosa u koji se ne želi upustiti i svaka prijetnja tome kršenje je njezinog prava, a čuti to od strane roditelja i drugih autoriteta ogromni je korak prema boljem i zdravijem odnosu s vlastitim tijelom i seksualnosti. Također, fokus u razgovoru o seksualnosti trebao bi biti usmjeren prema sveobuhvatnijem pristupu. Kako se zaštititi i koje opasnosti postoje, ali i što sve uvjetuje kvalitetno i ugodno iskustvo. Seksualnost je prirodan i važan dio identiteta svake osobe, stoga se čini logičnim da bi i naš pristup tome trebao uključivati sve aspekte kako edukacija ne bi bila zastrašujuće i posramljujuće iskustvo, već vrijedan izvor znanja i podrške.
Kako savjetovati roditelje kojima je teško razgovarati o tim temama?
Smatram da je važno da roditelji osvijeste što je to što ih koči u toj komunikaciji. Koje vlastite zadrške i strahove imaju i da zajedno s podrškom stručnjaka rade na njihovom uklanjanju. Roditelji nisu i ne moraju biti sami u komunikaciji sa svojom djecom o seksualnosti i seksualnom nasilju. Posebno imajući u vidu propuste od strane odgojno-obrazovnih ustanova u tom aspektu. Ipak, roditelji su oni koji su dostupni i imaju razvijeni odnos s djetetom zbog čega je vjerojatnije da će ih dijete poslušati i slijediti primjer. Razgovor će djeci uvijek biti dobrodošao i potreban. Važnost vođenja takvih razgovora nadilazi nelagodu koju obje strane mogu osjećati, ako ništa drugo, jer bolja alternativa ne postoji. Dakle, misao s kojom bih željela ostaviti roditelje jest da, umjesto s pozicije straha i nelagode, komuniciraju samouvjereno i spremni raspravljati. Nije realno očekivati da ćete odgovoriti na sva djetetova pitanja, ali sam kritički pristup bilo kojoj temi i podrška u toj komunikaciji znače mnogo i čine razliku u djetetovoj perspektivi. Dijete s kojim ste u sigurnoj okolini raspravljali o tim temama osjećat će se slobodnije povjeriti vam se u slučaju kada iskusi neki od oblika seksualnog nasilja, što pruža mogućnost rane intervencije i prevencije takvih budućih potencijalno nasilnih radnji nad vašim ili tuđim djetetom.
Što mijenjati u obrazovnom sustavu da on bude isto prirodno mjesto u kojem će se djeca, učenici osjećati sigurnima i znati prepoznati seksualno nasilje i znati kome se obratiti?
Iako na dobrom tragu, brojni preventivni programi u školama ne dovode do dugoročnih pozitivnih promjena jer u njihovoj provedbi izostaje sustavnost. Nedostaje nam institucionalna podrška od strane školstva i zdravstvenih ustanova koja bi pristupila ovoj problematici i održala edukativne programe kao dio obveznog obrazovnog kurikuluma. Osim toga, školstvu nedostaje sveobuhvatnost u pristupu edukacije o seksualnosti koja bi, osim negativnih aspekata, bolesti i razloga za uzbunu zbog seksualnog nasilja, pojasnila djeci što je to što je uobičajeno u seksualnom odnosu i na taj način razbila stigmu o bilo kojem razgovoru vezanom uz seksualnost jer je i to veliki dio problema. Na ovaj način rano interveniramo i sprječavamo nasilje u nastanku. Postoje i nešto kratkoročnija rješenja, koja ne zahtijevaju veće financijske izdatke. Samo saznanje da u školi postoji netko kome se dijete može obratiti – psiholog, pedagog, razrednik ili netko drugi – već značajno utječe na djetetovu percepciju viđenja budućnosti kao bolje i sigurnije. I izlaganje plakata ili letaka u školama i na školskim web stranicama kojima se komuniciraju poruke o seksualnom uznemiravanju i nasilju i školi kao adresi kojoj se može obratiti također imaju veliki utjecaj na djecu kojima baš ta pomoć treba. Ovo je pristup „prve pomoći“ u iskustvu seksualnog nasilja koji glasno komunicira da nasilje nije u redu i da postoji netko na strani žrtve tko će je braniti i zaštititi. Svi spomenuti načini u kombinaciji imaju najveći doprinos dobrobiti djece koja su u riziku ili su već iskusila seksualno nasilje, a svakim od tih „malih“ koraka upravo doprinosimo velikim promjenama na globalnoj razini, što i jest krajnji cilj.