Kako odgojiti sina da bude drugačiji od muškaraca o kojima je izvještavala tijekom pokreta #MeToo bilo je i pitanje i zadatak koje si je postavila Emma Brown, istraživačka novinarka The Washington Posta. Putujući diljem Amerike razgovarala je sa stotinama dječaka, mladića i muškaraca, sa nastavnicima i odgajateljima, sa roditeljima, zdravstvenim djelatnicima i znanstvenicima, istražujući na koje je sve načine društvo podbacilo i što sve kao ljudi koji stvaraju svijet u kojem naša djeca odrastaju moramo činiti drukčije da svojim sinovima omogućimo da odrastaju u emocionalno zdrave muškarce.
Svoja je zapanjujuća otkrića, među ostalim i ta da su muškarci četiri puta skloniji počiniti samoubojstvo nego žene te da je svaki šesti dječak seksualno zlostavljan u djetinjstvu objedinila u knjizi pod nazivom ‘Odgojiti dječaka’ (To raise a boy), objavljenoj prije dva mjeseca nakon čega odmah postaje mjesto neprocjenjivih spoznaja o tome da globalno kao društvo dječacima ne dajemo sve ono što im je potrebno za izgradnju odnosa sa sobom i s drugima.
Zato je statistika o nasilju prisutnom kod dječaka tako porazna, svaki peti dječak vjeruje da muškarci trebaju koristiti nasilje da bi postigli poštovanje, a čak 22 posto do dobi od 20 godine je već počinilo neki oblik seksualnog nasilja. Ova porazna statistika rezultat je uvriježene percepcije koju gaje sva društva, ne smao američko, da muškost znači ne pokazivanje ranjivosti ili osjećaja, a zlostavljanje muškaraca pogrešno se označava kao “igra konja” ili “dječaci koji se zezaju”. Istodobno, 58 posto mladića govori kako sa svojim roditeljima nikada nisu razgovarali o poštovanju i brizi u odnosima i seksualnim vezama. U ovoj pronicljivoj, a na mnogim mjestima zbog prvorazrednih otkrića i vrlo uznemirujućoj knjizi, Brown učinkovito pokazuje kako se takvo ponašanje može izbjeći te da taj proces valja započeti odmah nakon rođenja djeteta: „Svaka interakcija, veza, rasprava, čak i odabir igračke – može utjecati na način na koji dječaci gledaju na sebe, jedni na druge te na djevojčice i žene oko sebe.“
U nastavku prenosimo članak Emme Brown objavljen u The Washington Postu povodom izlaska njezine knjige “To Raise a Boy”:
Odgajati dječaka ponekad mi nalikuje putovanju u tuđinu. Kad sam rodila kćer, tri godine prije rođenja sina, nisam imala pojma kako biti majka. Ali nakon desetljeća ženskog snalaženja u životu, nedvosmisleno sam znala što želim za nju: da se uvijek smatra sposobnom za bilo što, da nikada nije sputana starim ograničenjima što žene moraju biti i kako se moraju kretati svijetom. Željela sam joj omogućiti da može biti žestoka i duhovita, puna ljubavi i snažna.
“Jaka sam i neustrašiva” – naučila sam je da kaže već kad je imala dvije godine u situacijama dok bi oklijevala na igralištu ili joj usna podrhtavala razmišljajući može li preći most od užadi deset metara iznad zemlje. U toj maloj rečenici nije bilo predumišljaja. Jednostavno sam joj govorila prenoseći joj ono što sam željela da bude i kako sam se nadala da će jednom misliti o sebi.
Za svog sina nisam imala takvu krilaticu. Podsjećati dječaka da je snažan i neustrašiv činilo mi se nepotrebnim, a možda i kontraproduktivnim. Učvršćivanjem stereotipa. Razmišljala sam kako ignorirati dosadna stara očekivanja za dječake i što mu ponuditi drukčije? Nisam imala pojma. Nisam znala kako mu pomoći da se odupre stresnim stereotipima dječaštva, jer se nikada nisam uhvatila u koštac s činjenicom da se dječaci uopće suočavaju sa stresovima i stereotipima.
Ali naravno da se suočavaju. Veliko istraživanje rodnih stavova Sveučilišta Johns Hopkins provedeno među djecom od 10 do 14 godina u Americi te zemljama na četiri druga kontinenta pokazuje da dječaci uče da bi trebali biti čvrsti i snažni te seksualno dominantni, a djevojke da trebaju biti privlačne i pokorne. Globalno rodne uloge i očekivanja koja stoje iza njih očito štete djevojkama koje se suočavaju s neproporcionalnom razinom seksualnog nasilja, a da ne spominjemo veći rizik od rane trudnoće i napuštanja škole. Da to također šteti i dječacima upozorava Robert Blum, liječnik koji je 40 godina proučavao adolescente i jedan je od znanstvenika ‘Johns Hopkins’ sveučilišta: “Priču o dječacima tek treba ispričati i mislim da je ona jako važna. Naši podaci sugeriraju da mit da su dječaci u prednosti, a djevojčice u nepovoljnom položaju jednostavno nije istina.”
Pokret za rodnu ravnopravnost često se usredotočio na osnaživanje djevojčica. No, kako Blum vidi, postizanje rodne ravnopravnosti također zahtijeva da se više pažnje posveti dječacima. I oni moraju znati da nisu ograničeni idejama o tome tko i kakvi trebaju biti.
Dječaci češće umiru od djevojaka u drugom desetljeću života, koriste više alkohola i duhana, navike koje im nagrizaju zdravlje kako stare, rekao je Blum. Blumov tim je tijekom istraživanja otkrio još jednu vrlo zabrinjavajuću činjenicu, da su dječaci pretrpjeli višu razinu fizičkog nasilja, zanemarivanja i seksualnog zlostavljanja od strane odraslih, nego djevojčice. I što je više dječak bude žrtvom različitih oblika nasilja, vjerojatnije je da će i sam postati nasilan. Ta bi otkrića trebala sve otrijezniti! Ne možemo riješiti problem nasilja nad djevojčicama i ženama, a da se ne pozabavimo nasiljem nad muškarcima i dječacima. I nećemo uspjeti naučiti svoje sinove da se brinu za tuđa tijela dok ih ne naučimo kako se brinuti o vlastitima.
Silovanja drškom metke
Prvi put za riječ “brooming” čula sam u onim međuprostornim trenucima, za napornog dana u pauzi za ručak čekala sam da mi poprave auto, vani je pljuštalo, pa sam se stisnula s nekolicinom umornih kupaca u maloj sobi u kojoj je televizija donosila lokalne vijesti: petorica dječaka, nogometaša srednje škole neposredno pokraj Washingtona, optuženi su za silovanje svojih suigrača koje su počinili drškom drvene metle.
Ne samo da nikad nisam čula za takvo što, nego to nisam mogla ni zamisliti. Silovanje metlom? Sljedećih dana u vijestima su se pojavljivali detalji napada, nisam mogla prestati misliti o tome, pokušavala sam to shvatiti, pojmiti o kakvom je to nasilju riječ… Dogodilo se to posljednjeg dana listopada, Halloween, u srednjoj školi u Damascusu, javnoj školi s jakim nogometnim programom u okrugu Montgomery. Kolege iz The Washington Posta izviještavali su o uznemirrujućim detaljima napada: brucoši juniorskog sveučilišnog tima su se nakon škole presvlačili u svlačionici kad su se odjednom ugasila svjetla čuo zvuk nekoga kako udara metlom o zid. Stigli su dečki s druge godine. “Vrijeme je”, rekao je jedan od njih. Išli su od od brucoša do brucoša, četvero bi uhvatili bi svakog od njih redom, gurnuli na zemlju, udarali, gazili. Svukli im hlače i zabili metlu u stražnjicu pokušavajući – i barem jednom uspjevši – gurnuti dršku unutar rektuma. Žrtve su molile za pomoć, napadači su im se smijali, a mnoštvo drugih dječaka gledalo je taj užas.
Kad god doznam za nešto nehumano, nađem se u potrazi za znakovima i dokazima da se tako nešto nikad ne bi moglo dogoditi meni ili ljudima koje volim. To je valjda ljudska priroda. Ali kao i bilo koja druga vrsta seksualnog napada, i brooming nije fenomen ograničen samo na ovu srednju školu, niti na bilo koju vrstu škole ili zajednice. Seksualno nasilje, kao i nasilje općenito, ne poznaje ni rasne ni socioekonomske granice. Pojavljuje se u elitnim privatnim dječačkim akademijama i državnim školama, u velikim kao i malim gradovima i selima iako se oni čine pitomima.
Što mislite da znate o dječacima i seksualnom nasilju? Mislila sam da znam da su dječaci rijetko žrtve i automatski sam izjednačila “seksualno zlostavljanje djece” s odraslima koji zlouporabljuju nevinu djecu. Ali pogriješila sam u obome. Istina je da su mnogi dječaci zlostavljani od strane odraslih. A postoje i snažni pokazatelji da je još veća vjerojatnost da će djeca biti seksualno zlostavljana ili seksualno zlostavljana od strane druge djece. U jednom istraživanju provedenom na 13 tisuća djece u dobi od 17 godina i mlađe, tri četvrtine dječaka koji su prijavili da su žrtve seksualnog nasilja rekli su da je osoba koja ih je zlostavljala drugo dijete. U nešto više od polovice tih napada, zlostavljač je bila djevojčica. Većina dječaka koji su napadnuti nikada to nisu rekli odrasloj osobi.
Iako seksualno nasilje uglavnom pogađa djevojke i žene, muške žrtve i dalje su zapanjujuće česte. Bila sam šokirana kad sam saznala da je čak svaki šesti dječak seksualno zlostavljan tijekom djetinjstva. Otprilike svaki četvrti muškarac tijekom svog je života žrtva neke vrste seksualnog nasilja, od neželjenog kontakta do silovanja. LGBTQ muškarci izloženi su većem riziku od heteroseksualnih muškaraca. Više od 40 posto homoseksualnih muškaraca i 47 posto biseksualnih muškaraca kaže da je seksualno zlostavljano u usporedbi s 21 posto muškaraca koji su heteroseksualni.
U 2015. godini nacionalno istraživanje Centara za kontrolu i prevenciju bolesti pokazalo je da je gotovo četiri milijuna muškaraca (i 5,6 milijuna žena) bilo žrtva seksualnog nasilja samo u prethodnoj godini. Više od dva milijuna njih bilo je podvrgnuto neželjenom seksualnom kontaktu, a više od 800 tisuća je reklo da su bili “natjerani da penetriraju” u drugu osobu – neugodan izraz koji se ne pojavljuje puno u medijima ili u javnoj raspravi. To znači da je muškarac ili bio previše pijan da bi pristao ili je bio naveden ili prisiljen na seks.
Baš kao i kod djevojčica i žena, zlostavljanje muškaraca i dječaka može uključivati fizičku silu ili emocionalnu prisilu. Dječaci i muškarci, baš kao i djevojčice i žene, imaju seksualna iskustva na koja nisu mogli pristati zato jer su maloljetni ili su bili opijeni. To su iskustva koja bismo refleksno mogli nazvati seksom, ali bismo ih stvarno trebali shvatiti kao silovanje. I premda počinitelji u tim slučajevima mogu biti drugi dječaci i muškarci, oni također mogu biti djevojke i žene. Velika većina muških žrtava silovanja kaže da je osoba koja ih je silovala bila drugi muškarac. Ali je puno i muških žrtava drugih vrsta seksualnog nasilja koje su nas njima počinile žene.
Zašto se taji da su muškarci u velikom broju isto žrtve seksualnog nasilja
Dječaci i muškarci koji prežive seksualno nasilje mogu doživjeti ozbiljne psihološke i emocionalne posljedice, uključujući posttraumatski stres, simptome depresije i anksioznosti, misli o samoubojstvu, probleme s zlouporabom opojnih droga i seksualnu disfunkciju. Ipak, o bilo čemu od toga rijetko čujemo na vijestima. Gotovo nikada ne razgovaramo o tome. Priče o seksualno nedoličnom ponašanju ima posvuda, ali u tim pričama su uglavnom djevojke i žene. Priče muškaraca i dječaka i dalje ostaju uglavnom skrivene, nepriznate i nediskutirane. Zadana postavka u raspravama o seksualnom nasilju jest razmišljati o dječacima i muškarcima kao počiniteljima, a o ženama kao žrtvama. Ali to je pretjerano pojednostavljivanje koje se temelji na štetnom stereotipu o muškoj neranjivosti i zaklanja istinu da i dječaci mogu biti žrtve i trebaju pomoć. I oni žive u svijetu zbog kojeg im je teško to priznati – a i nama ostalima. Ako dječake želimo odgajati drugačije, moramo početi vjerovati da su podjednako sposobni osjećati bol i činiti nasilje.
Kad sam tek počela pratiti događaj napada u svlačionici, željela sam spoznati što je moglo motivirati dječaka da na taj način povrijedi drugog dječaka. Istodobno su me još više zbunila i zabrinula iskustva žrtava. Imali su toliko poteškoća identificirati to što im se dogodilo kao seksualni napad i osjećali su previše srama da bi priznali da ih boli. Jedan je dječak bio toliko uznemiren zbog mogućnosti napada njegovih košarkaških suigrača tijekom turnirskog putovanja da je nazvao majku, namjeravajući je zamoliti za pomoć. Koliko god bio prestrašen, kad je trebalo to izreći, nije se mogao natjerati da joj kaže što se događa: “Htio sam joj reći kad sam prvi put razgovarao s njom, ali na kraju nisam ništa rekao”, rekao je kasnije. “Htio sam joj reći, ali nisam znao kako to reći.”
Dječaka ću nazvati Martin, bio je brucoš u univerzitetskom timu u srednjoj školi Ooltewah, blizu Chattanooge u državi Tenn. U prosincu 2015. godine, on i njegovi suigrači odvezli su se na turnir u Gatlinburg, u Great Smoky Mountains. Ostali su u prostorijama gdje je bio biljar za djecu. Treneri su ostali gore.
Već četvrtog dana Martin je znao da dečki iz viših razreda imaju pik na njega. Već su krenuli za ostalom trojicom prvašića; svake je večeri vidio mahanje biljarskim štapom i čuo je vrištanje. Znao je da je sljedeći; tada je nazvao majku. Pa ipak, nije znao kako zatražiti pomoć, a da se ne osramoti i prekrši nepisani kodeks šutnje. Jednostavno nije mogao izgovoriti to i zatražiti pomoć. Ubrzo nakon telefonskog poziva s majkom, troje Martinovih suigrača ga je napalo. Čak i nakon napada koji ga je u konačnici odveo u bolnicu i zahtijevao višemjesečni oporavak, Martin nije odmah rekao istinu o onome što mu je učinjeno. Rekao je svom treneru da su se on i njegovi napadači “hrvali” i inzistirao je da je dobro – sve dok nije počeo piškiti krv, a zatim se srušio i morao na hitnu. Istina je izašla na vidjelo zbog jačine njegove ozljede.
Seksualna inicijacija ili kad sport postane rasadnik muškog nasilja
Sport je utočište za mnogu djecu i pokretač mnogih dobrih stvari. Djeca kroz sport mogu naučiti komunicirati i osloniti se jedni na druge. Mogu naučiti pomicati i premašivati vlastite sportske granice, pobjeđivati i gubiti dostojanstveno. Prema istraživanjima Američke akademije za pedijatriju djeca koja se bave organiziranim sportom postižu bolje rezultate u školi, imaju jače socijalne vještine i veće samopoštovanje te su fizički i mentalno zdravija. No, kao što vam može reći svatko tko je proveo puno vremena na marginama nogometne ili košarkaške utakmice za mlade, sport može biti i destruktivan. Treneri i roditelji mogu biti verbalno nasilni, učeći djecu da je pobjeda važnija od integriteta i da je nepoštovanje dio igre. Djeca mogu naučiti nagrađivati upotrebu sile i nasilja. Ta tamnija strana sport pretvara u leglo za zamagljivanje, inicijacijske rituale kojima stariji igrači omalovažavaju i ponižavaju juniorske suigrače. Dječacima koji se nađu u timovima s tako otrovnom kulturom sport nije utočište, već noćna mora.
Tijekom generacija, zezancije koje su se nekada činile bezazlenima – poput odijevanja u glupe kostime ili pjevanje neugodne pjesme u javnosti – evoluirale su, postajući sve opasnije i seksualnije, tvrde znanstvenici koji proučavaju trendove incijacija u bratstva i sestrinstva i srednjoškolskih atletskih timovia. Neki tvrde da je seksualizacija incijacije izraz uske verzije muškosti koja se slavi u sportu – inačice muškosti koja se ne odnosi samo na snagu već i na dominaciju pod svaku cijenu, na skrivanje boli i trajnu slabost te na ponižavanje bilo koga tko se čini ženstvenim ili homoseksualnim. Iako sve veći broj alternativnih niša dječacima pruža mjesto za rast i razvoj unutar različitih zajednica, matematičkih, umjetničkih ili rondo nekonformativnih, mnogi su sportovi i dalje ostali uvjerljivo mačo.
Nemamo sveobuhvatne podatke o tome koliko je uobičajeno da dječaci seksualno napadaju druge dječake u kontekstu sporta. Istraživači sa sveučilišta Alfred prije 20 godina su proveli prvo nacionalno istraživanje maltretiranja u srednjim školama. Htjeli su pitati za hazing – seksualiziranu inicijaciju, ali su bili sramežljivi. U tim prvim danima Interneta morali su anketu studentima slati poštom, a bazi podataka studentskih adresa mogli su pristupiti samo pod uvjetom da ne postavljaju pitanja u vezi sa seksom ili seksualnošću. Općenito, istraživači imaju problema s dobivanjem dopuštenja da djeci mlađoj od 18 godina postavljaju pitanja o bilo čemu što se odnosi na seks, seksualno nasilje ili zlostavljanje – što je razumljivo, ali također koči naše razumijevanje dječjih iskustava.
Norm Pollard, jedan od vodećih istraživača sa Sveučilišta Alfred, je upozorio na odgovore učenika na jedno otvoreno pitanje koji su bili šokantni: “Razgovarali su o seksualnom zlostavljanju na utakmicama u gostima, u stražnjem dijelu autobusa i u svlačionicama”, rekao je Pollard. “Poražavajuće je bilo čitati izvještaje na što su pristajala djece koja su samo pokušavala biti dio tima ili kluba.”
Psihologinja Susan Lipkins proučavala je hazing od 2003. Godine, a u gradiću u blizini New Yorka provela je intervjue s roditeljima i trenerima srednjoškolskih nogometaša, koje su suigrači seksualno zlostavljali u pripremnom kampu. Nitko od žrtava nije zlostavljanje prijavio treneru, roditelju ili bilo kojoj drugoj odrasloj osobi. Došlo je na vidjelo samo zato što je jedan od dječaka zatražio liječničku pomoć – a priča kojom je pokuša objasniti nastanak ozljeda nije imala smisla. Ona i drugi stručnjaci rekli su da su primijetili znatno više novinskih napisa i sudskih spisa koji navode ritualizirano seksualno nasilje među srednjoškolcima, što ih navodi na vjeru da se događaju sve češće i da su sve teži. Dječaci govore jedni drugima i sebi da sudjeluju u tradiciji: “Ovo je potrebno da bi bili dio tima, to je ono što treba pretrpjjei da bi mogli pripadati. Prvo ste napadnuti; tada postajete slučajni promatrač, promatrajući kako su drugi brutalni, a redom dolaziš na vrh i i sam postaješ napadač.”
Dječaci koji govore o seksualnom zlostavljanju suočavaju se s poniženjem da drugoj osobi moraju naglas opisati kako su povrijeđeni, a zatim se suočavaju s onim što Lipkins naziva “drugim zlostavljanjem” – povratkom u uznemiravanje i maltretiranje. Lipkins je zamijetila da se roditelji i učenici znaju udružiti kako bi zaštitili svoj tim, svog trenera, pa čak i lokalne vrijednosti od optužbi za seksualno maltretiranje. Cijela zajednica zna podržavati počinitelje, a prijavitelje poniziti. Kao rezultat tog pritiska uobičajeno je da dječaci šute o seksualiziranim napadima koje su pretrpijeli. Ne samo da ne žele tužiti svoje suigrače, nego često niti ne prepoznaju da su žrtve neprihvatljivog nasilja i zločina. Nitko im nije to rekao.
Lipkins vjeruje da je mladim ljudima i odraslima, uključujući roditelje, trenere i školsko osoblje, potrebna puno veća obuka kako bi prepoznali takvo ponašanje kao neprihvatljivo, a ne kao tradiciju koju treba podržavati. Također vjeruje da to neće završiti dok se skupine igrača ne odluče to zaustaviti, bilo kao aktivni promatrači koji štite žrtve ili kao žrtve koje zajedno pronađu hrabrost da progovore. Naravno, kad progovore, trebaju im odrasli da ih čuju i zaštite. Treneri moraju shvatiti da su izgradnja zdrave timske kulture i čuvanje sigurnosti igrača presudni dijelovi njihovog posla. A mi roditelji moramo reći svojim dječacima isto što i našim djevojčicama – da su njihova tijela njihova vlastita, da ih nitko ne smije dirati bez njihovog pristanka, da nećemo tolerirati kršenje njihove tjelesne autonomije.
Dječaci koji su silovani ili seksualno napadnuti suočavaju se s određenom vrstom nevjerice. Ne smiju optuživati, kao što to često čine djevojke, za reinterpretaciju seksualnog odnosa koji je postignut sporazumom kao nesuglasnog. Možda je manja vjerojatnost da će ih se optužiti za izravno laganje ili da su ludi. Umjesto toga, optuženi su da stvari shvaćaju preozbiljno. Seksualni napad? Ne! Samo su se zezali. Samo je bila šala. Dječaci ko dječaci. Samo hazing.
Dječaci ne prepoznaju seksualne napade, zovu to konjskim igrama ili bockanjem
Jezik kojim opisujemo što se događa s dječacima pomaže u perpetuaciji problema, tvrdi Adele Kimmel, koja je postala jedan od vodećih odvjetnica za muške i ženske žrtve seksualnog napada. “Terminologija je bitna”, rekla mi je Kimmel: “Neki od tih dječaka uopće ne prepoznaju da su bili seksualno napadnuti jer su to odrasli normalizirali. Nazivaju ga ovim eufemističkim terminima – nazivaju to konjskim igrama, grubim rukovanjem, bockanjem, hazingom. Ne zovu to seksualnim napadom. Ne zovu to silovanjem. “
Kimmel je zastupala srednjoškolca iz Oklahome koji je bio u glazbenom razredu kada ga je jedan od njegovih nogometnih suigrača zadržao i napao. Ravnatelj je to nazvao konjskim igrama, ali u intervjuu s državnim istražiteljem priznao je da bi, da se to isto dogodilo djevojci, smatrao to seksualnim napadom. Dječak je zbog prijave bio obilježen i postao je meta žestokog maltretiranja u školi. Njegov je otac zatražio pomoć. “Što želite da učinim, da ga držim za ruku?”, rekao je ravnatelj prema tužbi koju je obitelj kasnije podnijela. Kad dječacima prenesemo da je neželjeni dodir ozbiljno pitanje seksualnog napada samo kada pogađa djevojčice, a ne kada se događa dječacima, šaljemo poruku da su samo tijela djevojčica vrijedna zaštite. Ta poruka ostavlja naše sinove ranjivima na zlostavljanje i ostavlja im pitanje: Zašto bi se dječaci trebali ponašati dostojanstveno i s poštovanjem prema tuđim tijelima ako se i prema njihovim vlastitim tijelima ne postupa dostojanstveno i s poštovanjem?
Programi prevencije nasilja često su usredotočeni na razotkrivanje mitova o silovanju i ženskim žrtvama. No ti programi rijetko spominju muške žrtve. Ideja da bi muškarac mogao biti prisiljen na seks sa ženom u suprotnosti je s našim kulturnim scenarijima o tome kako seks funkcionira. Ali to je samo još jedan obmanjujući stereotip i onaj koji dječacima i muškarcima otežava prepoznavanje i suočavanje sa vlastitim iskustvima.
Do sada su, na primjer, priče o silovanjima u kampusu nedvojbeno utvrdile da neki muškarci napadaju žene koje su previše pijane da bi pristale. Ne postoji kontranalog o tome da su muškarci silovani kad su popili previše – obično se to naziva samo seks. Bez obzira smatraju li to napadom, muškarci u kampusu mogu i imaju neželjeni seks. Jedan student na Massachusetts Institute of Technology rekao mi je za serijal tekstova u Washington Postu iz 2015. godine o seksualnom zlostavljanju. Kako se osjećao nelagodno kad ga je progonila žena koja ga nije zanimala. Uvidio je da ne može reći ne njenom ustrajnom nabacivanju, čak iako je znao da ne želi imati spolni odnos s njom. “Ne želite biti nepristojni”, rekao je. “Ne želite biti čudni.”
Fakultetska bratstva imaju reputaciju da toleriraju, pa čak i potiču seksualno nasilje nad ženama, a postoje neki dokazi da su braća iz bratstva u većem riziku od napada od strane drugog fakultetskog muškarca. Ali postoje i drugi, možda manje poznati dokazi da su članovi bratstva u većem riziku od ostalih učenika da i sami budu napadnuti. U istraživanju muškaraca iz bratstva na jednom fakultetu na Srednjem zapadu, više od četvrtine – 27 posto – reklo je da je netko s njima imao spolni odnos bez njihova pristanka, bilo upotrebom sile ili iskorištavanjem kada su bili pijani.
Muške žrtve seksualnog nasilja se ne broje
Često ljudi ne definiraju muškarca koji je natjeran na seks bez pristanka kao osobu koja je seksualno napadnuta. Istraživanje iz 1200 odraslih osoba iz 2018. godine pokazalo je da jedan od troje ne bi povjerovali muškarcu koji je rekao da ga je silovala žena, a jedan od četvero ispitanika vjeruje da muškarci uživaju kad ih žena siluje. Postoji vjerovanje da se muškarci ne mogu silovati jer žene nisu dovoljno jake da ih fizički prisile. Štetno je i uvjerenje da muškarci žele seks uvijek i da ih jednostavno ne smeta žena koja odbija slušati kad on kaže ne. Te su ideje ugrađene u naše institucije, od medija do medicine, zakona do stipendija.
Tek 2012. FBI je prepoznao da muškarci mogu biti silovani. Do tada je ured definirao silovanje kao ” penetriranje u tijelo žene, prisilno i protiv njezine volje”. Sada koristi rodno neutralne izraze; silovanje se definira kao penetracija rodnice ili anusa bilo kojim dijelom tijela ili predmeta, bez obzira na to koliko je lagan, ili oralni prodor spolnim organom druge osobe, bez pristanka žrtve“.
Znanstvenici koji proučavaju seksualno nasilje često su muškarce pitali samo o vlastitoj seksualnoj agresiji, a žene samo o kršenju njihove, pristup koji ne priznaje – još manje mjeri – postojanje muških žrtava, ženskih počinitelja ili istospolnog napada. Kad su istraživači pitali o seksualnom nasilju u rodno neutralnom smislu, došli su do zapanjujućih otkrića. Jedno istraživanje među 300 muškaraca na fakultetu pokazalo je da je polovica doživjela neku vrstu seksualnog nasilja, a nevjerojatnih 17 posto – gotovo 1 od 5 – silovano je, što znači da su imali neželjeni seks jer su im prijetili, fizički ih prisiljavali ili iskorištavali pristank pod utjecajem alkohola ili droga.
Lara Stemple, pomoćnica dekana na Pravnom fakultetu UCLA, feministica je koja je neka svoja istraživanja usmjerila na isticanje velikog broja muškaraca koji su doživjeli seksualno nasilje i institucionalnih pristranosti koje su zaklanjale njihova iskustva. Rekla mi je da su njezini napori da skrene pozornost na muške žrtve – i na iznenađujuće visoku stopu ženskog počinjenja takvog nasilja – ponekad pokrenuli lažne optužbe da je usklađena s aktivistima za muška prava, koji su poznati po antifeminističkom i mizoginom jeziku i ideologiji. No, kako tvrdi Stemple, priznavanje nevidljivosti patnje muškaraca ne znači odbacivanje ili sumnju u nasilje nad ženama. Nije ni jedno ni drugo. Oba su problema upletena u neke iste duboko ukorijenjene predodžbe o tome što znači – ili što mislimo da znači – biti muškarac.
Pokret #MeToo sazdan je od poplave priča koje su nam pomogle da vidimo kako muškarci na položajima zlostavljaju žene i to drže u tajnosti. Kroz te je priče svijet vidio dokaze o opsežnom problemu kojem su hitno potrebna rješenja. Žene su pronašle solidarnost u priznavanju onoga što im se dogodilo i u spoznaji da to ne trebaju trpjeti i da to nije njihova krivnja.
Vrijeme je da dječaci čuju što više priča od muškaraca, koji će priztnati da su bili žrtve seksualnog nasilja. Medijsko izvještavanje o poznatim slučajevima seksualnog nasilja nad muškarcima i dječacima Amerikancima je pomoglo otvoriti oči pred činjenicom da seksualno zlostavljanje dječaka nije samo moguće već je i duboko ukorijenjeno i obilježavajuće, naglasio je psiholog Richard Gartner, specijaliziran za liječenje muških žrtava.
Kad je Gartner devedesetih počeo javno govoriti o muškim žrtvama, često su ga dočekivali praznih pogleda i nevjerice. No, uslijedile su ispovijesti žrtava i otkrića o široko rasprostranjenom zlostavljanju katoličkih svećenika. Te su priče natjerale ljude da počnu prepoznavati ranjivost mladih dječaka. Kad je glumac i bivši igrač NFL-a Terry Crews javno ispričao da ga je pipao izvršni direktor Hollywooda, ljude je natjeralo da razmotre ranjivost čak i jakih odraslih muškaraca. Otvorio se prostor da se još više dječaka i muškaraca osnaži i pomiri sa vlastitim iskustvima kao žrtvama zlostavljanja, kaže Gartner: „Svaki put kad se to dogodi, neki dječak negdje kaže, pa, ako se on može javiti, možda bi i ja trebao razgovarati s nekim o tome«.
Možda se to počinje događati češće. Tijekom posljednjih nekoliko godina, ženama koje su se masovno oglasile kako bi govorile o seksualnom nasilju pridružili su se muškarci koji su rekli da su ih zlostavljali, uključujući i tzv. Poznate i moćne muškarce poput glumca Kevina Spaceyja i filmskog redatelja Bryana Singera. Dogodio je i jedan izvanredan obračun, više od tristo bivših studenata sveučilišta Ohio izjavilo kako ih je seksualno zlostavljao liječnik države Ohio Richard Strauss, pa su tužili Sveučilište jer ih nije zaštitilo.
Neovisna istraga koju je naručilo sveučilište otkrila je 2019. da su službenici države Ohio već 1979. znali za pritužbe na Straussa, ali su mu, unatoč tome, omogućili da ima liječničku praksu, sve dok se dva desetljeća kasnije nije s nje i povukao sa svim počastima. Strauss je počinio gotovo 1500 djela seksualnog zlostavljanja, uključujući 47 djela silovanja, podaci su Sveučilišta dati saveznim vlastima 2019. Priče koje diplomci države Ohio govore o Straussu imaju sličnosti s pričama koje su stotine žena ispričale o zlostavljanju koje su pretrpjele od ruke Larryja Nassara, bivšeg liječnika sveučilišta Michigan i bivšeg liječnika reprezentacije SAD-a u gimnastici. Ako je kolektivna moć Nassrovih žrtava natjerala naciju da se suprotstavi načinima na koje institucije ignoriraju djevojke i mlade žene koje prijavljuju seksualni napad, tada bi nas diplomci države Ohio mogli prisiliti da vidimo kako smo iznevjerili dječake i mladiće.
Unatoč svemu tome, mnogi muškarci još uvijek radije svoja iskustva žrtava drže za sebe. Gartner je opširno pisao o sramoti, traumi i zbunjenosti s kojima se njegovi pacijenti bore dok pokušavaju shvatiti kako su žrtve. Mnogi se plaše da će priznavanje biti dokaz osobne slabosti. Boje se da im neće vjerovati. I boje se da su nekako bili saučesnici u tome. Dječaci koji prijave seksualno zlostavljanje trebaju čuti od roditelja i njima bliskih ljudi da su bezuvjetno voljeni. “Najvažnije je reći:” Vjerujem ti, nisi ti kriv … i još uvijek te volimo “, kaže Gartner. A roditelji koji žele spriječiti da dječaci zlostavljaju, objašnjava, trebali bi svojim sinovima govoriti iste stvari koje svojim kćerima govore o svom pravu na kontrolu pristupa njihovim tijelima.
Kada ne prepoznamo i ne pozabavimo se nasiljem nad dječacima, ne samo da ne uspijevamo zaštititi dječake, već možda potičemo i nasilje nad ženama. Ti su se problemi u određenoj mjeri isprepleteni: Iako većina ne nastavlja život nasilja, kriminala ili delikvencije, djeca žrtve u većem su riziku da jednom nanesu štetu drugima.
Da ste me pitali, prije nego što sam započela ovo istraživanje, vjerujem li da dječaci i muškarci mogu biti žrtve seksualnog napada, rekla bih naravno. Da ste me pitali jesam li prihvatila ideju da dječaci i muškarci uvijek žele seks, možda bih zakolutala očima: Hm, ne. Ali slušanje priča muških žrtava naučilo me je da nisam u potpunosti vjerovala u ono što sam mislila da vjerujem. Primijetila sam vlastiti otpor prema stvarnosti da neželjeni seksualni kontakt može traumatizirati dječake baš kao i djevojčice. Duboko u sebi, negdje pod kožom, držala sam se nekih ozbiljno pogrešnih pretpostavki – ideja koje su toliko ukorijenjene da ih nisam ni primijetila, ideja koje su dječake činile nečim manje od čovjeka.